TEKST

Žensko pitanje nije posebno pitanje: autorski uvodnik

Danas se pak čini da gotovo sva vrata vode do nepravde, dok ona što joj čuvaju izvorište ostaju čvrsto zaključana. Klasna nejednakost, logika rasta, binarnost obrane i agresije, ograđenost ekonomije od demokratskog nadzora, akumulacija, akumulacija i akumulacija, nove su nevidljivosti skrivene u izmaglici općeprihvaćenog. Trik je u tome što ta izmaglica guta i zahtjeve za egalitarizmom, ostavljajući joj samo identitetske vrške.

Jednom je prilikom moja drugarica iz aktivističkih krugova izrazila skepsu prema ideji da na složene izazove današnjice možemo odgovoriti feminizmom. Premda, kaže, rodna jednakost treba biti upisana u teoriju budućnosti, prečesto se njezina oštrica otupljuje ustrajanjem na identitetu. Feminizam, doduše, nije monolit; teoretičarka Nađa Bobičić uspoređuje ga s ekološkim pokretima, jer je oboje dovoljno razgranato da pronađe svoj izraz na svim dijelovima političkog spektra. I tako se onaj feminizam koji je najlakše ostvariv unutar zadanih struktura počinje zastupati u strateškim dokumentima, nacionalnim i nadnacionalnim strategijama te lokalnim politikama. Po sebi, otvaranje tema rodno uvjetovanog nasilja, prepreka na tržištu rada i reproduktivne pravde na institucionalnoj razini predstavlja neosporan zalog smanjenju diskriminacije čija je od antike protežuća povijest počivala na ženskoj nevidljivosti. 

Međutim, iz samog tog otvaranja, a potom i mukotrpnog oslovljavanja, taloži se vazda brojčani nesrazmjer, tobože objašnjiv nedovoljnim odmakom od vremena kada su drugom spolu gotovo sva vrata bila zatvorena. Danas se pak čini da gotovo sva vrata vode do nepravde, dok ona što joj čuvaju izvorište ostaju čvrsto zaključana. Klasna nejednakost, logika rasta, binarnost obrane i agresije, ograđenost ekonomije od demokratskog nadzora, akumulacija, akumulacija i akumulacija, nove su nevidljivosti skrivene u izmaglici općeprihvaćenog. Trik je u tome što ta izmaglica guta i zahtjeve za egalitarizmom, ostavljajući joj samo identitetske vrške. Čak i cijepanje feminizma na onaj koji se prema arhitekturama moći odnosi podrivački i onaj koji unutar njih nastoji preživjeti djeluje prije kao sistemsko kooptiranje negoli – nepobitno bogata – metodička raznolikost liberalnog, radikalnog i marksističkog gledišta. Reformizam i revolucija najsnažnije su kada su dosluhu, u kontinuitetu, kao točke u istom konceptualnom nizu, parabola i elipsa. Tek tada buntovništvo identiteta može prerasti u otpor. Moj bunt da pokazujem tijelo u svijetu koji me objektivira, bunt protiv besprijekorne utegnutosti toga tijela, bunt zbog kojega se bavim muškim poslovima ili pak odlučujem biti domaćica politiziraju se nadilaženjem vlastite samosvrhe; žensko pitanje nije pitanje pojedinačnih odabira, nego kolektivnih mogućnosti. Kao takvo, sidri se u samim temeljima organizacije života, tvoreći lakmus-papir emancipacijskih projekata. U stvaralačkom, transformacijskom odnosu sa zbiljom rodna ravnopravnost ne dolazi naknadno, da bi se uklopila u viziju izgrađenu na univerzalnijim principima; što je, na koncu, univerzalnije od čovjekove tjelesnosti i pripadajućih joj potreba? Ne valja li prvu ravnopravnost tražiti u njihovoj raspodjeli? A upravo je to predmet feminiz(a)ma korjenite promjene. 

Narednom serijom tekstova ova raspodjela razrađuje se kroz analizu reproduktivnog rada i epistemološke matrice što ga delegira na polovicu jedne vrste. Odjek tih hijerarhijskih pogona trasirat će se u višestrukim globalnim krizama, objedinjen tezom da je emancipacija žena kao prozor u emancipaciju čovjeka kadra zaustaviti samoobnavljanje represija. Polazište je specifična pojmovna potka ukorijenjena u dihotomiji Ja-Drugi kao izvorištu nasilja, pri čemu Drugi obuhvaća slijed žena-priroda-ne-ljudski svijet-objektivitet-nepovijest. Kombinirajući teorijska promišljanja s njihovim tekućim i življenim oblicima ovaj filozofijski pristup prevodi se u novinarsku formu. Subjekti u fokusu stoga postaju i radnice, beskućnici, mirovne aktivistkinje, migrantkinje, samohrane majke i ne-ljudske osobe, odnosno životinje. Paradigma drugotnosti obrazlaže se kroz istraživanje prava životinja, neutralnosti tehnologije i učinaka umjetne inteligencije, da bi se konkretnija očitovanja binarnih, ali i intersekcionalnih nejednakosti iščitala u urbanim prostorima i odnosu kakav s njima imaju marginalizirane skupine. Koristeći upravo feministički predložak za pokretanje takvih diskusija, demonstrira se kako on sam nadilazi reprezentaciju i pomaže osvijetliti put pravednijim načelima društvene organizacije. 

Nika Šintić

Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.