TEKST

Osluškivanje svega što isključujemo

Kada mislim, kada se uspinjem u carstvo pojmova i bitka, svoju tjelesnost ostavljam negdje za sobom, kao opće karakteristike uma koji se ogrnuo konceptom čovjeka: pet osjetila, tri dimenzije, vremenitost. Zajedno sa svojom braćom po umu, na ivici tog tjelesnog kaveza, promatram zemlju kao puko protežući bitak: konj koji jede šećer, rijeka koja se isušila ili čempres ranjen u oluji, svi su oni sravnjeni u plošnost materije kojom carujem Ja.

Jedno kad mislim, Drugo kad krvarim

U romanu Brod za Issu, rijetkom primjeru ekokritike u domaćem književnom krajoliku, Robert Perišić pripovijeda o obitelji koja se priključuje kolonijalnoj ekspediciji sa Sirakuze prema Visu. Obitelj čine mačka Miju, rob Kalija i magarac Mikro. Mikro i Miju nisu za Kaliju ljubimci ili vlasništvo, već prije prijatelji, dijete i majka istovremeno. Zato i bježe na kraj svijeta, daleko od piramidalnog ćudoređa sirakuških plemića, njihovog svijeta stvaranog iz glave. U doba kada ih mediteranski valovi odvode prema apoikiji, kući daleko od kuće, jedna naročito plemenita glava, u vlasništvu Aristotela, od zakonitosti što ih pronalazi u sebi i oko sebe tvori strmoglavi vrijednosni niz. Polis, njegove hijerarhije i nejednakosti, sve će to Stagiranin sabrati u hilemorfizam, učenje o materiji i formi kao principima što vezuju živi svijet u pojedinačna jedinstva – materiju kao pasivni supstrat, formu kao njezino ostvarenje; muškarca, čovjeka, građanina kao racionalni putokaz, ženu, životinju, roba kao raspoloživi materijal.

Mnogi će tumači Broda za Issu suprotstaviti aristotelizam humanijim, ezoteričnim pitagorejcima, čiji nauk o seobi duša povremeno iskrsava u romanu kao filozofijski izraz zajedništva u ekosistemu. Ipak, Aristotel je taj koji u svojoj Metafizici prvi zapisuje Pitagorinu tablicu suprotnosti, gdje je muško sučelice ženskom, svjetlo tami i dobro zlu. A upravo je u metafizici bit. Pogleda uperenog prema transcendentnom, Metafizičar ne vidi biće u svim njegovim očitovanjima, nego biće kao biće naprosto, apstrahirano i u potenciji.

„Ono zajedničko“, piše filozof Lino Veljak, „svim varijantama klasične metafizike jest odredba bitka kao vječnoga, nepromjenjivoga, sebi istovjetnoga, onoga jest koje svim bićima uopće i omogućuje da budu, determinirajući ih da budu upravo i isključivo to što svako od njih primjereno vlastitoj biti može postati.“
Što je primjereno Metafizičaru sigurno neće biti primjereno psu, čak i ako u njegovom jauku prepozna glas svoga umrlog prijatelja. Ezoterija u kojoj Perišić naoko korijeni ravnopravnost ljudskih i ne-ljudskih životinja izbušena je freonima antropocentrizma; podređujući stvarnost vlastitim spoznajnim moćima, po njima će često suditi svoje zemaljske sustanare. Uostalom, kada um nešto nalaže, onda je isključivost, pa i nasilje, što iz tih naloga proizlazi samo sjedanje u vlastitu narav, prirodan poredak stvari – makar i naknadno.

Po Aristotelovom načelu isključenja trećega, tvrdnja je ili istinita ili neistinita, ali nipošto istovremeno; A ne može biti A i ne-A. Ali tko može biti A? Kome pripada mogućnost, pa i pravo, da se pročisti do svoje meta-fizikalnosti? Kako da se onaj A uopće otpravi na taj epistemološki put bez neistine od koje će se ograditi?

Tijelo i duh, krv i ideja. Kada mislim, kada se uspinjem u carstvo pojmova i bitka, svoju tjelesnost ostavljam negdje za sobom, kao opće karakteristike uma koji se ogrnuo konceptom čovjeka: pet osjetila, tri dimenzije, vremenitost. Zajedno sa svojom braćom po umu, na ivici tog tjelesnog kaveza, promatram zemlju kao protežući bitak: konj koji jede šećer, rijeka koja se isušila ili čempres ranjen u oluji, svi su oni sravnjeni u plošnost materije kojom carujem Ja. Ako krvarim, ostavljam svoje krvarenje po strani, pretvaram se da me ne ometa, jer Um je muškoga roda. Filozofkinja Adrijana Zaharijević reći će:

„Kladila bih se da mnoge menstruirajuće osobe često zamišljaju same sebe kao one koje povremeno – dosadno, zamorno, ciklično – krvare, ali u većini drugih navrata su nešto drugo; štogod da jesu ili žele biti, nije krvarenje to što ih definira. Sebe sam, primjerice, vidjela kao studenticu filozofije, čitačicu Platona i Aristotela, Hobbesa i Descartesa. Pa ipak, zacijelo sam, čitajući ove misaone suputnike, mnogo puta simultano puštala krv, nesvjesno i nevoljno, što je nekako okaljalo naš odnos. Može li filozof menstruirati? Ili sam ja jedno kada mislim, čitam i pišem, a nešto posve drugo kada krvarim?“

To je, na koncu, cijena umovanja, izgradnje polisa u glavi. Krv je granica misaonog, ono spram čega se misaono određuje. Nemisleći krvare, mislećima je telos nešto drugo.

Dok ja mislim, Drugi krvari

Ekofeminizam je odavno uvidio da načelo tertium non datur podupire dominaciju čovjeka-uma-muškoga roda nad ostalim življem. Karmen Ratković, pionirka ovog zbira pokreta na našim prostorima, definira ga kao osluškivanje svega što isključujemo. Dodat ćemo, isključivanje je to tek uvjetnog karaktera; da bi se mogao odrediti, subjekt treba granicu (čovjek nečovjeka, jedan spol onaj Drugi). Naizgled isključeno nastavlja opstojati i, dapače, opskrbljivati ovo binarno poimanje života – kao resurs. Na taj je način pitanje binoma i resursa ušiveno i u suvremeno doba. Kako da drukčije protumačimo sveopću kapitulaciju pred obručem obrane i agresije, ekonomskog rasta i klimatskog raspada, umjetne inteligencije i prirođene gluposti? Ne leži li u njihovom prihvaćanju isključivanje trećeg puta? Drugotnost je, prema tome, vidljiva, ali vidljivošću i učvršćena.

Razglednica iz Lijepe Naše: pokušaj izgradnje megaklaonice pilića u Sisku, masovni zločini protiv pasa i mačaka u Učkoj i Dvoru, preplavljena skloništa od Rijeke do Dubrovnika, ekocid u Gospiću, pomor ribe u Savi, trovanje Benkovca plastikom.

Luka Oman, predsjednik Prijatelja životinja, kroz pismenu mi prepisku kazuje da takvo maćehinsko postupanje s prirodom nije teško sprječivo na zakonodavnoj razini: „Za konkretne rezultate ne nedostaje novca, već volje od strane vodstva državnih i lokalnih institucija, naročito jer mi nudimo konkretne prijedloge lako izvedivih projekata.“ Upitan za financijsku potporu ne-ljudskim životinjama u horizontu vojnih budžeta, mjera štednje, inflacije, dugova i zjapećeg klasnog jaza, Oman odgovara da se izrabljivačka i rasipnička praksa uzgoja životinja za hranu i dalje označava kao nužnost, unatoč njezinoj višestrukoj neodrživosti. „Profit“, tvrdi, „određuje sve gore uvjete životinjama u intenzivnom farmskom uzgoju, a ljudi nisu svjesni ni djelića svireposti kojima su životinje izložene u tom nemilosrdnom sustavu koji tretira bića kao predmete, predstavljajući taj tretman kao normalan razvoj društva u karnizmu.“ Stoga, nastavlja, i institucionalno zlostavljanje životinja poprima sve masovnije razmjere: „U svijetu punom nasilja, normaliziranje masovnog ugnjetavanja životinja kao da ide ruku pod ruku s naoružavanjem. Borba za prava životinja zbog toga se često marginalizira i zapostavlja“, zaključuje.

Ono što je samorazumljivo na terenu biti će glavi daleko, nelogično, beskorisno. Odavno se ona odsjekla od kolopleta cijeloga života. Ako Aristotelovim vremenom, tog davnog četvrtog stoljeća prije nove ere, jačaju meandri što podjarmljivanje uopćavaju u jedini vid suživota s različitostima, njihov je smisao morao presušiti u usijanoj današnjici.

Mislimo, krvarimo, skrbimo

Veza između drugotnosti ženskog i životinjskog ne postoji samo u njihovom zajedničkom intelektualnom otisku, u kanonima filozofije i znanosti; materijalnost tih idejnih brzaca bilo je i ostalo pitanje rada. Rob, žena i životinja iznosili su nevidljivu rabotu kakva je onima Prvima omogućila da misle. Magarac Mikro iz Broda za Issu tako je simbol iskonskog proletera, na čijim su savinutim i izranjenim leđima podizane ljepote antičkih akropola. Čak i mačka Miju, utjelovljenje prirode u njezinoj imunosti na ljudska postrojavanja, podliježe neposrednoj biološkoj reprodukciji, omči svake ženskosti. Najzorniji primjer transspecijskog feminizma daje nam, ponad fikcije, krava, izložena seksualnom, emocionalnom, duhovnom i fizičkom izrabljivanju poražavajućeg opsega. Upravo ona pokazuje da je, analogijom istraživača Gorana Đurđevića, ekofeminizam razlomak u čijemu je brojniku kapitalizam, a nazivniku patrijarhat.

No, ekofeminizam se ne uspostavlja samo kroz dijagnozu, nego i kroz lijek. Hegemonijskim iskazima razuma prkosi ni više ni manje nego ona previđena ali vidljiva podređenost, reproduktivni napor i prostor u kojemu svi bivamo Treći – skrb. Skrb je supstancijalna spojnica ekološkog i feminističkog, princip međuzavisnosti čija logika mijenja linearnost napretka za cikličnost opstanka. Utilitarnost, optimizacija i višak vrijednosti gube svoju oporost tamo gdje se život organizira oko skrbi – čitavog bića, a ne velike glave. Vizije ekofeminističkog grada razrađuju tako ideje socijalne reprodukcije kao socijalne infrastrukture, naglašavajući važnost vremena za skrb i prostora za participaciju uz bok prostoru za skrb i vremenu za participaciju. U računicu radnog vremena često se smješta i društveno koristan rad, angažman i briga, čime je obuhvaćena i flora i fauna autohtona danim područjima. I doista, takva promišljanja otvaraju pogled prema mjestima na kojima se stvarno i moguće dodiruju, a pluralnost života, nezaustavljiva i u najokrutnijim polisima i megalopolisima, donosi rubove svijeta u njegovo samo središte.

Nika Šintić

Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu