TEKST

Tupac Shakur – Roller coaster vrtoglavih uspona i teških padova

Ovog rujna, navršilo se 30 godina od preranog i tragičnog odlaska jednog od najvažnijih hip hop, ali ne samo hip hop protagonista, u povijesti. Život, karijera i smrt Tupaca Shakura i danas, 3 desetljeća nakon što je ubijen u Las Vegasu, izaziva kontraverze i pažnju, ne samo slušatelja, nego i puno šire javnosti. Prava je prilika, ovim povodom, pozabaviti se knjigom scenaristice Stacy Robbinson: “Tupac Shakur the autorized biography” koja je objavljena 2023. godine. Stacy Robbinson je dobila zeleno svjetlo Tupacove majke Affeny Shakur, kao i od ostatka obitelji za korištenje njegove privatne ostavštine i arhivskih materijala.

Knjiga ne počinje 16. lipnja 1971., što je dan kada je rođen Tupac, nego kratkim uvidom u život njegove majke Affeny, pripadnicom Crnih pantera i žestokom borkinjom za prava afroameričke zajednice te njenim uhićenjem 1969. Njezin je način razmišljanja i način života, dakako, uveliko utjecao na Tupaca. Također, Affeny je s obitelji konstantno bila u pokretu, što je najbolje očito kroz to da je knjiga podijeljena u poglavlja: „New York“, „Baltimore“ i „Los Angeles“. Svako od tih brojnih mjesta odredilo je Tupaca kao umjetnika, ne samo kroz glazbu, već i sve druge grane umjetnosti koje su ga okupirale; počevši od kazališta gdje je u vrlo ranom životnom razdoblju osjetio svjetla pozornice i počeo sticati moć uvjeravanja drugih u ono što govori i prenošenja te energije na brojne slušatelje godinama poslije pa sve do filmskih uloga. Zanimljivo je i pročitati brojne anegdote koje prepričavaju članovi njegove uže i šire obitelji, ali i poznanici iz školskih dana. Priče variraju od zabavnih, do onih teških i mračnih koje svjedoče teškom i neravnopravnom položaju crne zajednice u Americi te je s današnje distance zanimljivo čitati o tome i konstatirati kako se do danas situacija i nije bazično promijenila na bolje. Knjiga donosi zanimljivosti poput one kada je Shakuru i njegovom prijatelju bio ponuđen ugovor za snimanje albuma, no njegova majka je smatrala kako mora prvo završiti školovanje pa od ugovora za maloljetnog Tupaca nije bilo ništa.

Ostaje samo nagađati kako bi njegova karijera izgledala da je počela te 1985. godine. Tu su i priče o bježanju iz škole kako bi se upoznao i fotografirao sa svojim idolima, članovima sastava Public Enemy koji su gostovali na lokalnoj radio postaji. S istim tim Public Enemy, pojavio se kao jedan od predizvođača na turneji samo nekoliko godina kasnije, tako zakoračivši na stazu koja će ga trnovitim putem od klinca koji je s prijateljima repao u dvorištu, na autobusnoj stanici ili u dnevnom boravku, dovesti do statusa jedne od najvećih i najkontraverznijih zvijezda svih vremena. Grupa Digital underground također je odigrala ulogu u Tupacovom proboju na scenu, a njihov član Shock G godinama poslije surađivao je s Tupacom kao producent.

Pratimo sve vezano uz objavljivanje prvog albuma Tupacalipse now koji je izašao 1991. Njegovo razočaranje time što po prodaji nije odmah zasjeo na vrh scene te postao planetarno popularan, ali i kontroverze i pritiske na diskografe zbog eksplicitnih tekstova u kojima se govorilo o rasnoj diskriminaciji ili policijskoj brutalnosti. Zanimljivo je i čitati o sastancima na kojima mu se upravo zbog tog pritiska i reakcija nekih političara sugerira da ublaži retoriku na novom albumu – pa čak i promijeni izgled naslovnice. Nepravde ili tragedije malih običnih ljudi, bez obzira je li o njima čitao u novinama ili ih doživljavao u svojoj blizini kao sudionik ili samo promatrač, također su pogađale i inspirirale Tupaca te su tako nastale neke od najlegendarnijih njegovih pjesama poput Brenda’s got a baby ili Keep ya Head up.

Na samom početku, želio je samo snimiti album i pojaviti se na filmskom platnu, a u kratkom vremenu uspio je puno više od toga. No, koliko se god penjao na ljestvici uspjeha kroz glazbu i film u kojem je također ostvarivao sve više uloga, padao je sve dublje u samouništenje, bezumno sudjelujući u uličnim obračunima bandi i oružanim sukobima, dok mu ni stalno opiranje policiji nije bilo strano. Koliko god je teško podnosio nepravdu koja je učinjena slabijima, a bio joj je neposredni svjedok, toliko ju je i sam činio. Suđenje zbog navodno nasilničkog ponašanja prema jednoj obožavateljici za koje je ustrajno tvrdio da nije kriv, kao i atentat na njega koji se ispred studija dogodio 1994., potaknuli su ga na razmišljanje o samoubojstvu, o čemu govore njegova majka, kao i drugi članovi obitelji.

Dok je u zatvorskoj ćeliji proživljavao najdepresivnije i najmračnije dane u svojih 23 godina života, njegov album Me against the World prodavao se bolje nego što je mogao sanjati. Premda su ljudi iz diskografske kuće strahovali od debakla albuma radi njegove loše reputacije i negativne slike u široj javnosti, ispostavilo se da je svaka reklama dobra reklama. Brojni slušatelji ne samo hip hop glazbe širom svijeta, pronašli su se u stihovima “mladog crnog muškarca koji je svoju bol i svoj bijes prema svijetu u kojem živi artikulirao kao rijetko tko prije njega. I dok je on sjedio u zatvoru čitajući knjige i slušajući glazbu bez mogućnosti koncertnih nastupa, snimanja spotova i ostalih promotivnih aktivnosti koje bi pratile promociju novog albuma, postajao je sve veća i veća zvijezda i počeo je ostvarivati sve ono o čemu je maštao i prije samih početaka – pa i ispostavit će se mnogo više od toga; jer je album rušio rekorde prodaje, a singlovi vladali toplistama. Za života Shakur je objavio 5 studijskih albuma o kojima saznajemo mnoge pojedinosti o nastajanju svakog od njih te koliko je svaki od njih dočaravao ne samo Tupacovu životnu situaciju koja se konstantno mjenjala, nego i duh vremena koji su nosili sa sobom. Tu je i nastajanje nekih od pjesama koje su ugledale svjetlo dana tek nakon njegovog preranog odlaska.

Shakurova nevjerojatna radna etika, efikasnost studijskih snimanja koju je njegovim kolegama i suradnicima bilo teško pratiti je i razlog što je nakon njegove smrti ostalo tako puno neobjavljenog materijala, što je rezultiralo time da je od 1996 do 2002. godine posthumno objavljen popriličan broj albuma od kojih su neki bili i dvostruki. Po riječima nekih njegovih suradnika, provodio je u studiju i po 15 sati dnevno. I s današnjim odmakom, brzina i efikasnost kojom je pisao i snimao je fascinantna. Čitajući o svemu ovome teško mi se ne zapitati bi li se i, da je kojim slučajem preživio tu kobnu lasvegasku noć taj fanatičan tempo studijskog snimanja uspio održati do danas ili bi se sa mogućim smirenjem životnog tempa o kojem je razmišljao i govorio u nekim od posljednjih intervjua ta kreativna energija drugačije kanalizirala.

Potpisivanjem za legendarni, ali i zloglasni Deathrow records njegova popularnost raste do neslućenih razmjera, no u to vrijeme on sam zakuhava legendarni rat istočne i zapadne obale. Ne samo sa Notoriousom B.I.Gem te suparničkim Bad Boy Recordsom, nego i sa svim kolegama reperima za koje je i pomalo paranoično vjerovao kako ga prozivaju. Premda stvarajući odlične pjesme koje su postale rap klasici, sukobe je intenzivirao do te mjere da je s vremenom sve više i više kolega repera stavljao na svoju crnu listu. No, pred samu smrt, kako svjedoči knjiga, radio je na okončanju čitave priče koju je želio svesti na sukob dva umjetnika, a ne na rat čitavih scena istočne i zapadne obale. Pokušavao je realizirati projekt One Nation s umjetnicima sa čitave scene; od kojih je danas najpoznatija grupa Outkast te neki članovi Wu tang clana, a nekoliko tjedana prije smrti susreo se i sa newyorškim reperom Nasom s kojim je izgladio nesporazume. O tome u knjizi govori i legendarni Nas te zaključuje kako ih je uvijek doživljavao kao braću i srodne duše. Tko zna, da je preživio, možda bi zakopao ratnu sjekiru s još ponekim ljutim neprijateljem iz tog doba.

Tu su i mnoge zanimljivosti o noći 7. rujna 1996. kada je ubijen, kao što je, primjerice, ona da nije bio raspoložen za odlazak u Las Vegas kako bi iz publike gledao borbu Mikea Tysona kojega je jako cijenio i čak mu i snimio pjesmu podrške. No ipak je otišao, a knjiga osim detaljnog opisa samog puta, svih zbivanja, kao i atentata nudi uvid u razdoblje između 7. i 13. rujna u kojem je naš glavni junak lebdio između života i smrti.

Knjiga završava naglo kao što je i naglo, (jednako naglo kao i njegov?) u 25. godini završen život. Život jednog od najvažnijih hip hop protagonista u povijesti. I danas, 30 godina nakon tragične smrti, Tupac Shakur, njegov život, pjesme i sve što je radio, plijene pažnju brojnih generacija koje nisu bile ni rođene za to kratko vrijeme u kojem je Tupac ostavio neizbrisiv trag u povijesti glazbe, dok će se nedavno riješena priča o njegovom ubojstvu vjerojatno godinama nadopunjavati mnogim detaljima.

Bilo bi zanimljivo kada bi autorica na isti način pristupila posmrtno objavljenim albumima i možda napisala nastavak ove knjige koji bi uključivao priče o produkciji i selekciji materijala koji su se godinama nakon smrti postupno objavljivali. Vjerujem kako bi se i tu našlo zanimljivih priča i anegdota s obzirom na to da materijala za obradu ima puno.

“Tupac Shakur, The autorized biography” nije samo jedna u nizu običnih glazbeničkih biografija, nego je posebna zbog toga što nudi uvid u puno širu sliku nepravde i problema s kojima se i danas, neuspješno kao i onda, s nosi američko društvo. Preporučio bih je svima bez obzira na to voljeli i slušali Tupaca ili ne. Nakon 30 godina, njegove pjesme i dalje su nezaboravne, dok mnoge poruke i danas nose snagu i težinu. Njegov život bio je roller coaster vrtoglavih uspona i teških padova. Premda je sam odgovoran za onaj negativan dio reputacije, ipak na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, ostaje dobra i vječna glazba. Ostaju pjesme koje i nakon toliko godina zvuče moćno i aktualno, ali i glas koji ne blijedi ni nakon 30 godina nakon preranog odlaska.

Marko Baković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2026. godinu.