TEKST
Je li AfD fašistička stranka i je li jedina?
Ako fašizam shvatimo kao projekt kapitala u krizi, a ne kao ideologiju koju nose isključivo radikalno desni akteri, onda odgovornost nije samo na AfD-u. Navodni kritičari etablirane politike iz BSW-a bi svojim glasovima potencijalno omogućili AfD-u da preuzme ključne uloge. Dimitrov bi u tome prepoznao klasičan obrazac: snage koje se deklariraju antifašističkima otvaraju fašistima vrata institucija, uvjeravajući javnost da time brane demokraciju.
Početkom mjeseca, u istočnonjemačkoj pokrajini Saska-Anhalt, “Alternativa za Njemačku” osvojila je 43,8 % glasova i tako postigla najbolji rezultat u svojoj povijesti, dok je CDU pao na povijesno niskih 17,2 %. U sjeveroistočnoj pokrajini Mecklenburg-Zapadno Pomorje stranka je sa 38,2 % postala najjača politička opcija, dok je CDU prvi put od svog osnivanja poslije Drugoga svjetskog rata ostala izvan parlamenta. Čak je i u lijevom Berlinu, gdje je dosad bio marginalan, AfD osvojio 16,3 % i zauzeo treće mjesto, iza Ljevice i CDU-a.
Ovakav rezultat otvara pitanje koje nadilazi dnevnu političku analizu: je li AfD stranka s fašističkim karakteristikama i što je uopće fašizam? Za odgovor na to pitanje autor je posegnuo za teorijskim okvirom koji i danas služi kao jedno od mjerila u marksističkoj tradiciji. A u slučaju AfD-a, koja je 2025. od Saveznog ureda za zaštitu ustava (BfV) klasificirana kao „sigurno desno ekstremistička“ organizacija, čak i građanske institucije vide opasnost. To je posebno začuđujuće i zabrinjavajuće kada se uzme u obzir da se u samim represivnim aparatima često skupljaju desničari.
Za raspravu je korisna formulacija koju je 1935. na VII. kongresu Komunističke internacionale izložio bugarski komunist Georgi Dimitrov. Dimitrovova teza, jedna od najutjecajnijih marksističkih definicija fašizma, opisuje ga (na vlasti) kao „otvorenu, terorističku diktaturu najreakcionarnijih, najšovinističkijih, najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala“. Ključno je da fašizam nije izvanredno stanje izvan kapitalizma, nego njegova krajnja forma: sredstvo kojim se (uz ukidanje građanskih sloboda i otvoreni teror) u kriznim razdobljima održava vladavina kapitala.
Teza je nastala u kontekstu uspona nacizma u Njemačkoj i zamišljena kao oruđe za antifašističku borbu: njome se željelo pokazati da fašizam nije samo politička devijacija, nego klasni projekt koji ima masovnu bazu i potporu dijelova financijske elite. Iako je u međuvremenu doživjela brojne kritike, i danas ostaje referentna točka u političkim i akademskim raspravama. Njezine su slabosti ekonomizam, klasna redukcija i nedovoljno objašnjenje masovne baze, ideologije, roda i rase. Tu je korisno uz nju imati i Poulantzasovu teoriju autoritarnog etatizma i Marxov pojam bonapartizma. No valja je čitati kao heuristiku, a ne kao etiketu.
Teza prvenstveno opisuje fašizam na vlasti, a ne svaku desnu ili autoritarnu stranku izvan vlasti. Kada se ta teza primijeni na AfD, javljaju se dva suprotstavljena čitanja. Jedno tvrdi da ispunjava bitne odrednice definicije: šovinističku retoriku, autoritarne tendencije, etnički nacionalizam i povezanost s ekstremnim krilima koja su njemačke sigurnosne službe ocijenile kao „sigurno desno ekstremističke“. Drugo ističe da AfD (barem zasad) nije fašistička stranka u strogoj Dimitrovoj formulaciji jer nije na vlasti, nema masovnu reakcionarnu bazu u smislu izgrađenog pokreta niti provodi otvorenu terorističku diktaturu, ali da u njoj postoje snažni fašistički elementi. Dimitrova teza tako s jedne strane pomaže prepoznati strukturalne veze između krajnje desnice i kapitalističkog poretka, a s druge strane postavlja visok prag koji AfD (još) ne prelazi.
A da ga pređe? Izvještaj Saveznog ureda za zaštitu ustava (BfV) na 1.100 stranica zaključio je da je AfD „rasistička i antimuslimanska organizacija“ čija definicija naroda obezvrjeđuje čitave dijelove njemačkog stanovništva i krši njihovo ljudsko dostojanstvo. Takva etiketa opisuje stranku koja je na saveznim izborima osvojila drugo mjesto i kojoj se u istočnim pokrajinama već smiješi vlast. Naime, ovih dana na scenu stupa potencijalni saveznik.
U Saskoj-Anhaltu, gdje je osvojila spomenutih 43,8 % glasova, AfD je sklopila dogovor s (bivšim ljevičarima) iz Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW) o podjeli najviših parlamentarnih dužnosti. Prema tom aranžmanu, stranka bi prvi put u svojoj povijesti dobila predsjednika pokrajinskog parlamenta, dok bi BSW, koji ima samo pet zastupnika i nema vlastito pravo predlaganja, zauzvrat dobio potpredsjednika. AfD ima 39 od 83 mandata, a BSW pet; zajedno imaju većinu u parlamentu. BSW-ova čelnica Amira Mohamed Ali to je javno potvrdila pozivajući se na „parlamentarne običaje“ prema kojima najjačoj frakciji pripada mjesto predsjednika, dodavši: „Zato se tome nećemo načelno suprotstaviti“. BSW formalno odbija koaliciju s AfD-om i izbor njezina kandidata za premijera, ali kada je riječ o podjeli moći u parlamentu, ta razlika postaje puka formalnost.
Bitno je razumjeti da Dimitrova teza ne zahtijeva da stranka bude identična nacizmu. Dimitrov je izričito upozoravao da fašizam poprima „različite forme“ ovisno o povijesnim, socijalnim i gospodarskim uvjetima te da u zemljama u kojima nema masovnu bazu može privremeno zadržati parlament i drugim buržoaskim strankama ostaviti „izvjesnu legalnost“. Ono što ostaje nepromijenjeno jest klasna suština: fašizam je vlast financijskog kapitala koja se služi otvorenim terorom i šovinizmom kako bi slomila opoziciju. Za AfD to znači da bi presudno bilo ne njezino formalno poštovanje ustava, nego stvarno djelovanje: bi li ukinula neovisne medije, ograničila pravo na prosvjed, provela masovne deportacije („remigraciju“) i uvela rasno definiranje državljanstva. Sve elemente koji se već nalaze u programu i retorici njezinih najradikalnijih krila.
Unutar same AfD najjasniji nositelj tih tendencija jest Björn Höcke, predsjednik stranke u Tiringiji, čiji je unutarstranački „Flügel“ (krilo) BfV ocijenio „dokazano desnoekstremistički“. Höckeove izjave o „tisućljetnoj budućnosti“ Njemačke, njegovo relativiziranje nacističkog razdoblja i zagovaranje masovnih deportacija dokumentirani su u nizu izvora, a upravni sud u Meiningenu odbio je njegovu tužbu protiv javnog nazivanja „fašistom“. Upravo takav spoj etničkog nacionalizma, autoritarnog pozivanja na „jaku ruku“ i otvorene šovinističke retorike odgovara Dimitrovljevu opisu fašizma u nastajanju, onog koji još nije formalno na vlasti, ali je već spreman preuzeti je i upotrijebiti za „organizirani teroristički obračun“ s onima koje smatra neprijateljima ili lažnim pripadnicima naroda.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje je li AfD fašistička stranka ili tek stranka s izrazitim fašističkim elementima koja se kreće prema tom cilju. Dimitrov je pravio razliku između „fašizma na vlasti“ i „fašističkih tendencija“. AfD je danas u fazi tendencija: ima masovnu izbornu potporu i normalizira diskurs koji je donedavno bio rubni. No njezino vodstvo još uvijek balansira između radikalnog krila oko Höckea i pragmatičnijeg krila oko Alice Weidel, a stranka se pravno bori protiv klasifikacije Saveznog ureda za zaštitu ustava. Ako dođe na vlast, sama ili u koaliciji, Dimitrova teza nudi jasan kriterij za procjenu: neće biti dovoljno gledati što AfD govori o državi, nego što s njom čini. Vrijeme će pokazati je li upozorenje iz 1935. i danas operativno.
No nije samo operativno za AfD i radikalnu desnicu, kao i potencijalne pomagače iz BSW-a. Prema Dimitrovoj tezi, fašizam nije tek pojava krajnje desnice; sjetimo se: on je „otvorena, teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala“ koja nastupa onda kada buržoaski poredak više ne može održavati stabilnost demokratskim sredstvima. Dimitrov je izričito upozoravao da fašizam ne dolazi samo „izvana“, nego ga pripremaju i one snage koje tvrde da brane demokraciju, a pritom se služe represijom, šovinizmom i militarizmom kako bi očuvale klasnu vladavinu. U tom svjetlu, aktualna politika SPD-a, CDU-a i Zelenih u Njemačkoj i EU upravo je primjer te logike: prošireni preventivni pritvor s produljenim rokovima, masovna kontrola chatova i digitalnog komuniciranja te nespremnost da se zaustavi rat u Ukrajini nisu slučajna odstupanja od demokracije, nego njezino postupno ukidanje u ime očuvanja sustava.
Prošireni preventivni pritvor s produljenim rokovima, koji otvoreno zagovara njemački ministar unutarnjih poslova, zadire u temeljna prava i načelo vladavine prava. Slično tome, skeniranje privatnih poruka bez konkretne sumnje kritičari, uključujući Europskog nadzornika za zaštitu podataka, nazivaju masovnim nadzorom bez jasne pravne osnove. I unutar Njemačke, Zeleni i SPD u svim pokrajinama preuzele ključne zahtjeve CDU-a o proširenju policijskih ovlasti i preventivnog pritvora. Time se stvara pravni okvir u kojem država može preventivno ukloniti neistomišljenike pod izlikom sigurnosti.
Također ne pokazuju spremnost da se suprotstave ratu u Ukrajini na način koji bi zaustavio daljnju militarizaciju Europe. Iako se javno deklariraju kao „prijatelji Ukrajine“, politika im se svodi na kontinuirano naoružavanje i produžavanje rata. Primjerice, Zeleni su bili među najglasnijim zagovornicima isporuke njemačkih projektila, dok su istovremeno optuživali SPD za nedovoljnu brzinu naoružavanja. CDU pod Friedrichom Merzom, pak, podržava vojnu pomoć, ali je istodobno zaokupljena unutarnjopolitičkim temama poput migracija, čime se pitanje Ukrajine stavlja u drugi plan. Nijedna od tih stranaka ne čini diplomatsko rješenje operativnim prioritetom; pojedini akteri ga spominju, ali politika ostaje militarizirana. Time se rat održava kao trajno stanje koje opravdava izvanredne mjere i militarizaciju društva.
Dimitrov je upozoravao da fašizam ne mora nužno doći na vlast kroz državni udar; on može nastupiti i „postupno, sve većim terorom i obračunom sa svim konkurentskim strankama i grupama“. Kada vodeće stranke, koje se predstavljaju kao branitelji demokracije, uvode prošireni preventivni pritvor s produljenim rokovima, masovni nadzor komunikacija i podržavaju rat bez izlaza, one ne samo da ne sprječavaju fašizam, nego mu utiru put. One stvaraju pravni i politički okvir u kojem se represija normalizira, a svaka kritika označava kao „neprijateljska“. U tom smislu, SPD, CDU i Zeleni nisu alternativa fašizmu. Oni nisu fašisti, ali su objektivni pomagači, pa u polemičkom smislu i korisni idioti koji fašizmu pripremaju teren.
Posebno je važno dodati ekonomsku dimenziju. AfD-ov ekonomski program nije klasični fašistički, ali sadrži niz korporativističkih elemenata. Manji porezi, osobito za visoke dohotke i korporacije, rastakanje socijalne države, privatizacije, napad na sindikate, „šovinizam blagostanja“ (socijalna država samo za Nijemce, uz isključivanje stranaca), romantizacija malih poduzetnika, obrtnika i seljaka kao „zdrave“ jezgre nacije, anti-EU suverenizam, carine i protekcionizam te povratak ugljenu i nuklearnoj energiji. To se ne može automatski proglasiti fašizmom, ali se može prepoznati kao autoritarni neoliberalizam s nacional-korporativističkim crtama. Uz AfD gravitiraju industrijski kapital, fosilni kapital, dio malog i srednjeg poduzetništva, trgovina, obrtništvo, no dijelom i financijski kapital. Klasna je analiza nužna, ali nedovoljna bez ideološke i rodne dimenzije. Vrijedno je spomenuti i da (posebno među mladim biračima) muškarci znatno češće glasaju za AfD nego žene, što obrnuto vrijedi i za Ljevicu i Zelene. Kao i međunarodni kontekst: Trump, Musk, Le Pen, Meloni, europska desnica okupljena u ESN-u i ruska propaganda čine mrežu u kojoj se međusobno jačaju. AfD nije izoliran fenomen, već dio šireg procesa u kojem se krajnja desnica normalizira kao alternativa koja ne ugrožava kapital, nego mu obećava stabilnost, red i profit.
Odgovor na naslovno pitanje nije ni jednostavan ni jednoznačan, i to je poanta. Ako se Dimitrova teza uzme doslovno, kao definicija fašizma na vlasti, AfD je danas ne ispunjava. Nije na vlasti, ne provodi terorističku diktaturu i nema masovnu bazu u smislu izgrađenog pokreta, ali ima masovnu izbornu potporu. Vodstvo još balansira između radikalnog i pragmatičnijeg krila, a stranka se i pravno bori protiv klasifikacije BfV-a. Ako bi se, međutim, teza primijenila kao upozorenje na tendencije, na pokret koji još nije preuzeo državu, ali nosi njezine ključne elemente, odgovor je drukčiji. AfD ima fašističke elemente: etnički definirani narod, šovinistička retorika, poziv na „jaku ruku“, dokumentirano zagovaranje masovnih deportacija i unutarstranačko krilo koje je i sam državni aparat ocijenio kao ekstremističko. Moglo bi se reći da je AfD danas u fazi fašističkih tendencija koje se kreću prema cilju.
Je li jedina? Nije. I tu se rasprava mora proširiti. Ako fašizam shvatimo kao projekt kapitala u krizi, a ne kao ideologiju koju nose isključivo radikalno desni akteri, onda odgovornost nije samo na AfD-u. Navodni kritičari etablirane politike iz BSW-a bi svojim glasovima potencijalno omogućili AfD-u da preuzme ključne uloge. Dimitrov bi u tome prepoznao klasičan obrazac: snage koje se deklariraju antifašističkima otvaraju fašistima vrata institucija, uvjeravajući javnost da time brane demokraciju.
Ako je teza iz 1935. i danas operativna, onda je najneugodniji dio njezine primjene onaj koji pogađa same branitelje poretka. SPD, CDU i Zeleni ne uvode masovni nadzor i militarizaciju zato što su fašisti, nego zato što pokušavaju stabilizirati sustav koji više ne može održavati stabilnost drugim demokratskim sredstvima. Upravo to Dimitrov opisuje kao put kojim fašizam nastupa: ne nužno državnim udarom, nego postupno, kroz izvanredne mjere koje se normaliziraju, kroz pravni okvir u kojem se represija širi, a svaka kritika označava kao neprijateljska.
Iz toga proizlazi zaključak koji je neugodan za sve strane. AfD jest stranka s fašističkim elementima i tendencijama, ali nije jedina snaga koja vodi u tom smjeru ili jedina koja nosi odgovornost. BSW je normalizira, dok ostali utabavaju put na kojem se represija normalizira. Upozorenje iz 1935. nije proročansko zato što predviđa dolazak nove nacističke stranke na vlast, nego zato što opisuje logiku: fašizam ne dolazi uvijek s jurišnim odredima, nego i kroz proširene državne ovlasti i kroz stranke koje tvrde da nas od nečega brane. Ako je to točno, onda pitanje nije samo „je li AfD fašistička“ nego i „koliko je fašizma već ugrađeno u ono što se predstavlja kao njegova suprotnost“. Odgovor na to pitanje ne daju izborne brojke, već potezi prema sudstvu, medijima, sindikatima i migrantima, i to bez obzira na to tko ih povlači.
Autor: Slavko Stilinović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2026. godinu.