TEKST

Mirela Holy: klimatske promjene, migracijske krize i rodna pitanja nevjerojatno su isprepleteni

Sposobnost feminizma da prodre kroz slojevite krize današnjice sve se češće ukorjenjuje u njegovoj intersekcionalnoj rastezljivosti, onoj koja ne zarobljava svijet u naslagama identiteta, nego prokazuje zajedničku odgovornost za naoko zasebne kategorije potlačenosti. U razgovoru s Mirelom Holy, znanstvenom savjetnicom pri Institutu za istraživanje migracija te nekadašnjom ministricom zaštite okoliša i prirode, okular intersekcionalnosti premještamo iz razmatranja tehničkog humaniteta u humanu konkretnost, tapiseriju individualnih priča istkanih skupinom što višestruko osjeća sve pritiske margina – migrantima i migrantkinjama.

U pojam migranta počele su se upisivati različite predodžbe i predrasude, no koga sve on zapravo obuhvaća?

Ovim krovnim pojmom označavaju se različiti razlozi iza migracija. U kontekstu Hrvatske njime se najviše referiramo na strane radnike ili, s druge strane, na ilegalne migrante, bilo da je riječ o onima koji prelaze granice bez posjedovanja papira, ili pak o onima koji imaju dokumente ali putuju preko određenih krijumčarskih veza. Tu bi trebalo postavljati veliku razliku, jer oni drugi najčešće prolaze ovim prostorima kao usputnim postajama na putu prema razvijenijim zapadnim zemljama, dok se prvi zadržavaju u Hrvatskoj, barem na neko razdoblje. Naravno, tu mogu biti i azilanti, odnosno ljudi koji bježe iz matičnih zemalja zbog ratova, političkih progona i sl., te izbjeglice. Postoje dvije skupine faktora koji tjeraju osobu da napusti svoj dom, a to su potisni („push“) i privlačni („pull“) faktori. Potisni faktori odnose se na negativne okolnosti u matičnom području, poput siromaštva, političke nestabilnosti, društvene represije i kršenja ljudskih prava, dok privlačni faktori opisuju pozitivne karakteristike potencijalnih odredišta. Važnu kategoriju čine i klimatske migracije, premda ona ne postoji u međunarodnom pravu. Tu nastaje velik problem, jer se time ne prepoznaje ono što se sve više pretvara u jedan od temeljnih „push“ faktora današnjeg doba. Kao što vidite, jako je bitno da raspolažemo adekvatnom terminologijom, jer ona u velikoj mjeri može utjecati na percepciju ljudi.

Kako bi izgledalo intersekcionalno razlaganje svih tih slojeva kojima je natopljen pojam migranta?

Na cjelokupni migrantski korpus utječe mnoštvo okolnosti, životnih potreba i stilova, što nam u velikoj mjeri onemogućava da migrantima prilazimo kao homogenoj grupi. Važno je da se odupremo stereotipiziranju; jedna strana radnica u Zagrebu može biti i žena koja je došla iz Bruxellesa i zaposlila se u Predstavništvu Europske komisije u Hrvatskoj; takva osoba ima izrazito visoku plaću, spada u povlašteni društveni sloj i u društvo je primljena, rekla bih, s većom prihvaćenošću i od domaćih žena, upravo zbog pristupa moći kakav ima. A on je u ovim temama izrazito važan. Ne možemo je smjestiti pod isti šešir s, recimo, ženama sa Filipina ili iz Nepala koje su morale napustiti dom da bi prehranile svoje obitelji. Zato ne bih bila sklona prikazu migrantkinja na unificiran, homogeniziran način, naročito ako to podrazumijeva njihovo svođenje isključivo na žrtve. Naravno, postoje one koje su obespravljene u svakom smislu, ali postoje i one druge, kao što su, primjerice, digitalne nomadkinje. Dakako da je znatno više klasičnih ekonomskih migranata koji doista jesu u nekoj depriviranoj situaciji, jer ovise o agenciji preko koje su doputovali, najčešće ne govore jezik ili ga govore loše, i to im onemogućava pristup i institucijama i pravnoj zaštiti. Ali, čak i tada postoje velike razlike među poslodavcima. Stoga bismo im trebali pokušati pristupiti na individualiziranoj razini, kao osobama s imenom i prezimenom. Te osobe mogu biti marginalizirane po različitim osima, kao što je rasna, vjerska, socijalna, rodna i sl., ali su svejedno u pitanju konkretni ljudi s aktivnom agendom.

U tom je svjetlu zanimljivo razmotriti proces integracije. Naročito eksponiran aspekt migracija upravo je onaj u kojemu sudjeluju osobe podvrgnute nizu društvenih i političkih isključivanja, pa i o zapostavljanju vrijednosti multikulturalizma govori činjenica da posvemašnje uklapanje u novu sredinu ublažava, a možda i potpuno dokida, percepciju pridošlice kao stranca, usuprot svima koji kulturološki, jezično i fizički odskaču.

Mislim da tu nema puno sretnih ishoda. Integracija donosi velike izazove, ali su njezine alternative ili segregacija – nažalost, vrlo česta među stranim radnicima u Hrvatskoj, koji žive u zatvorenim skupinama i rijetko, osim na poslu, imaju interakciju s domaćim stanovništvom – ili asimilacija, koja je katastrofalna jer osoba kroz nju gubi svoj kulturni, a, rekla bih, i osobni identitet. Integracija se, s druge strane, često povezuje s multikulturalizmom jer na neki način podrazumijeva da osobe koje dolaze u određeno društvo razumiju načine njegova funkcioniranja i imaju određene kompetencije priključiti mu se. Međutim, to nije samo i isključivo njihova obaveza. Obaveza je i tog društva da pristane na integraciju, a ne asimilaciju, dakle, da poštuje osobne karakteristike svakog pojedinca i njegov intersekcionalni identitet, njegujući odnos razumijevanja i poštovanja. Znači, u integraciji ne poštuju samo oni našu kulturu, nego i mi poštujemo njihove kulture i prihvaćamo ih takvima kakvi jesu. U tome je esencijalan jezik kao sredstvo komunikacije. Ali osiguravanje njegova učenja je i odgovornost poslodavca, zajednice, medija i države, pa i svih građana. Integracija uvijek mora biti dvosmjeran proces.

Koliko biste rekli da se u domaćem kontekstu integraciji pristupa kao dvosmjernom procesu? Dolazak brojnih radnika i radnica naoko drukčijih od matičnog stanovništva, usporedno s izostankom čak i simboličnog pokušaja senzibiliziranja javnosti o njihovim potrebama, djeluje manje kao slučajnost, a više kao potencijalni alat za instrumentaliziranje političkog nezadovoljstva, napose u ozračju rastuće nacionalističke netrpeljivosti.

Ja bih se složila s tom konstatacijom. Jedan od glavnih pokazatelja nepostojanja sustavne politike integracije jest činjenica da nemamo strategiju upravljanja migracijskim procesima. U velikoj mjeri, barem na formalnoj razini, slijedimo politike EU, koja je i sama razjedinjena kada je riječ o migracijskim pitanjima. Mnogim europskim državama, pogotovo starim članicama odnosno percipiranoj jezgri Europske Unije, manjka radne snage, jer se, kao i Hrvatska, susreće sa starenjem stanovništva te nevoljkošću domaćeg radništva da pristaje na niske plaće i bavi se poslovima koji su, naravno, nužni za funkcioniranje društva. Svi smo navikli na određeni civilizacijski doseg, što doprinosi glavnoj mantri u cijelom svijetu, a to je rast bruto domaćeg proizvoda. Takav je rast, naravno, u potpunosti neodrživ, a u migracijskim politikama očigledno je licemjerje s kojima im EU pristupa. Bilo je to jasno i po pitanju Ceute, španjolske enklave u Sjevernoj Africi u koju je krajem srpnja prebjeglo više od 70 tisuća migranata, a život izgubilo njih preko stotinu. I unatoč svim europskim paktovima, kada je došlo do humanitarne krize, sve se prebacilo na nacionalne države – u ovom slučaju Španjolsku. A da ne spominjemo to da je tim ljudima netko manipulirao, jer je nemoguće da odjednom, na temelju nekakvih dezinformacija, toliko njih samoinicijativno krene prema Španjolskoj. S jedne strane Europa naglašava ljudska prava i protivi se oštrom odgovoru na ilegalne migracije, a s druge strane od država na rubu Schengena očekuje neprobojne granice. Rekla bih da se Hrvatska, kao prilično malena i slaba članica Europske Unije, po pitanju migracija nalazi pod utjecajem opće klime, bez razrađene strategije integracije koja bi obuhvatila raznolike aspekte tog procesa, među ostalim i obveze koje država ima prema pridošlicama.

Nedavno izglasane izmjene Zakona o strancima obvezuju pridošlu populaciju na polaganje ispita iz hrvatskog jezika unutar godine dana od izdavanja radne dozvole, što se u medijima nerijetko predstavljalo kao jednostrana obveza naših novih sugrađana. Kako biste ocijenili ovu mjeru?

Smatram da je to važna mjera, i dobro je da zakon obvezuje poslodavce na njezino financiranje, međutim, po meni je još važnije pitanje kako radnik može učiti hrvatski jezik ako radi smjene od osam ili deset sati? Trebalo bi postojati određeno – plaćeno – razdoblje unutar te smjene rezervirano za savladavanje jezika. To je onda prava integracijska mjera. Švedska je u tom smislu imala fenomenalne programe unutar kojih su strani radnici po dolasku u državu imali čak godinu dana neplaćenog procesa integriranja, učenja jezika, pravnog sustava i kulture, kako bi se ti ljudi, na kraju krajeva, mogli i snalaziti u društvu. Time se olakšava i stvaranje mreže kontakata među domaćima, što je također iznimno bitno. Ako se nalazite u zajednici čija se pravila funkcioniranja u velikoj mjeri razlikuju od onih iz vaše zajednice, od velike je pomoći imati posrednike u tome.

U praksi je to posredništvo, kao i brojne druge socijalne funkcije države, često delegirano na civilnodruštveni sektor.

Osobno nemam apsolutno ništa protiv toga da u ovim pitanjima država svoje ovlasti prepušta civilnom društvu. Međutim, to se mora odvijati na institucionaliziran način, kao varijanta socijalnog poduzetništva. Država u tom slučaju priznaje da nema kapaciteta i ekspertize ulaziti u ove teme, pa financijski podupire organizacije civilnog društva da se njima bave. Imamo i primjere u kojima to relativno dobro – ne idealno, ali dobro – funkcionira, a to su autonomne ženske kuće. Naravno da se u ovakvim aranžmanima javljaju i određeni sukobi, jer civilno društvo ne želi otkrivati osobne podatke korisnika, a država s druge strane želi vidjeti na što točno troši novce, tako da je potrebno pronaći adekvatan model suradnje. Po meni je jedna od najboljih varijanti ta da država uz pomoć stručnjaka i znanstvenica formira Centar za migracije kao instituciju koja bi dobivala posebna sredstva od države, ali bi djelovala autonomno, s organiziranim tečajevima jezika, informativnim punktovima za rješavanje različitih problema, kulturnim programima i sl. Kroz rad centra mogli bismo dobiti informacije kakve možda nisu dostupne, naprimjer, u Državnom zavodu za statistiku ili Ministarstvu unutarnjih poslova, da bismo na temelju njih kreirali učinkovitije politike vezane uz integraciju migranata, njihove potrebe, očekivanja i planove. Vrlo je teško naći ispitanike za istraživanja, a na ovaj bismo način mogli dobiti daleko više znanstveno relevantnih kvantificiranih podataka. Važno je da se politike ne kreiraju na temelju ideološke klime, nego na temelju stvarnih znanstvenih pokazatelja, usporedbe s drugim zemljama i „benchmark“ analiza, što trenutno nije slučaj.

Što nam otkriva rodna perspektiva o migracijama?

Ako govorimo o ilegalnim migracijama, UN bilježi zastrašujuće statistike. Preko 90 posto žena na tim rutama proživi nekakav tip seksualnog zlostavljanja, i to ne samo od strane krijumčara, nego i od strane drugih migranata. U kontekstu Hrvatske, znamo da su strane radnice često žrtve mnogih oblika uznemiravanja, bilo da je riječ o poslodavcima, ili čak domaćem stanovništvu. Ipak, ne bih voljela stvarati sliku o migrantkinjama isključivo kao o žrtvama, jer se i njihovi položaji znatno razlikuju. Ne možemo svakodnevicu migrantkinje koja radi u pekarnici do 23 sata navečer pa po noći sama putuje tramvajem do periferije poistovjetiti s životom visokoobrazovane strankinje sa uredom i smještajem u centru grada. Također nije ista stvar ako živite u luksuznom klimatiziranom stanu ili se pak stišćete u sobi s još desetoricom muškaraca i po danu pečete kolače u pekari bez klime. Kada je riječ o intersekcionalnim identitetima, svakoj osobi moramo pristupiti kao individui, kako u njezinu stvarnost ne bismo učitavali vlastite ideološke pozicije. Bez obzira na nečiju dobrohotnost, apriorno pozicioniranje tih žena kao žrtvi bez da se zapitamo što mi o njima ustvari znamo često je vrlo kontraproduktivno. Zbog toga smatram i da je važno da u svome razmišljanju nismo ograničeni na ono što imamo prilike pročitati u medijima, koji uvijek imaju tendenciju pojednostaviti i na neki način banalizirati ovu složenu temu. Recimo, upoznate Filipinku i odmah pomislite da je žrtva trgovine ljudima – možda i je, ali prvo moramo čuti njezinu priču; moguće je i da, recimo, ima fakultetsko obrazovanje i u poplavi je izgubila obitelj, što ju je natjeralo da napusti svoj zavičaj. Takve odluke se ne donose lako, i najčešće ljudi prvo migriraju u susjedni grad ili zajednicu. Naravno da pritom cijeli niz čimbenika utječe na to kako ćete se snaći u takvim situacijama. Ako jedna Pakistanka rođena u srednjoj klasi izgubi roditelje i dom u nekoj elementarnoj nepogodi, ali je tehnološki pismena i govori nekoliko stranih jezika, ona će lakše pronaći svoju egzistenciju kao, primjerice, prevoditeljica u nekoj globalnoj organizaciji i biti će joj lakše nego nekome iz nepalskog sela koga obitelj šalje u inozemstvo da ih pomogne prehraniti.

Na koje još načine klimatske migracije disproporcionalno utječu na žene?

Imamo tzv. zaglavljene populacije. To je još jedna razina osjetljivosti, ali i diskriminacije. U ruralnim zajednicama unutar izrazito patrijarhalnih društava kojima vladaju religijski kodovi ženama nije omogućeno obrazovanje, što im automatski ograničava mobilnost. Nemaju pristup tehnologijama, nemaju pametni telefon, ne znaju se služiti računalima i nemaju ekonomsku snagu, a bez obzira na to što se možda snalaze u svojoj zajednici, ukoliko je ta zajednica pogođena sušom, što je sve češće slučaj, te će žene biti prisiljene u njoj ostati jer nemaju ekonomski i društveni kapital da otiđu. To se ne odnosi samo na žene, nego i na starije stanovništvo i djecu, a da ne govorimo o seksualnim i rodnim manjinama. U tom su smislu muškarci, naročito oni mlađi, daleko mobilniji. Ovakvim krizama često se pristupa na segmentiran način, pa odvojeno tretiramo klimatske promjene, migracije i rodna pitanja. Međutim, sve su one nevjerojatno isprepletene. Mnogo toga utječe na nečiju odluku o tome da otiđe ili ostane u svojoj sredini, a upitno je što je bolja varijanta. Zemlje u koje se migrira također su vrlo često patrijarhalne, pa i pridonose učvršćivanju određenih stereotipa, mišljenja i zabluda. Jako je važno da ne generaliziramo priče pridošlica, nego da im svima pristupamo kao osobama.

Na nikome ne bi trebao biti teret zastupanja cijele skupine kojoj na temelju određene kategorije svoga identiteta pripada.

Tako je. To nije zdrav pristup. Bitno je javnosti pokazati da ljudi koji ovamo dolaze, a razlikuju se od nas po svojoj vjeri, boji kože i kulturno-identitetskim karakteristikama imaju slične probleme, životne izazove i želje poput nas. Jedino na taj način možemo postati zdravo društvo.

Nika Šintić

Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu