TEKST

Daleko od vidljivosti, daleko od riješenosti

Beskućništvo nikada nije crno-bijelo, nego je iscrtano nebrojenim nijansama sive, kazuje Karla Šneperger iz Hrvatske mreže za beskućnike. Recept za izlazak iz beskućništva stoga ne vidi u saniranju posljedica, nego oslovljavanju svakog od uzroka koji dovode do ove razine depriviranosti.

Ako intersekcionalnost iskazuje dinamično međudjelovanje mnogih ranjivosti, u beskućništvu ono nalazi jedan od svojih najintenzivnijih izraza. Prostorno-materijalnu refleksiju o slojevima feminizma nastavljamo upravo kroz ovaj fenomen, naizgled udaljen od žarišta ženske borbe. No, kao što su nas prethodna pojmovna traganja stalno vraćala na ideju skrbi kao težišta feminističkog pogleda, tako se življene posljedice njezina zapuštanja tečno iščitavaju iz priča osoba bez doma. Predodžba starca što na klupi ispija pelin ni približno ne iscrpljuje kompleksnu stvarnost beskućništva; Karla Šneperger, socijalna radnica iz Hrvatske mreže za beskućnike, naglašava da ono nikada nije izolirani ekonomski ekstrem, već progresija niza drugih okolnosti. Istražujući taj preplet u zajedničkom razgovoru, dotičemo se realnosti domaćih prihvatilišta, institucionalnih, prostornih i socijalnih isključivanja te orodnjenosti utisnutih u ovaj problem.

Kako funkcionira Hrvatska mreža beskućnika?

Hrvatska mreža beskućnika je organizacija civilnog društva koja se bavi osobama u beskućništvu na lokalnoj, nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. Na lokalnoj razini, u Ščitarjevskoj 11 u Zagrebu, imamo dnevni centar za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva. Na državnoj razini djelujemo kao mreža. Trenutno imamo 17 članica, od kojih je svaka posebna pravna osoba, i zajedno zagovaramo institucionalne i zakonske promjene te kroz različita okupljanja pokušavamo dati glas osobama u beskućništvu. HMB je i članica FEANTSA-e, međunarodne organizacije koja okuplja inicijative diljem Europe u težnji da prodre kako do europskog legislativnog okvira, tako i do pojedinačnih država. Trenutno sam predstavnica Hrvatske u Skupštini FEANTSA-e, što nam omogućuje da svoj zagovarački rad prenosimo i na ovu višu instancu.

Ostvarujete li ikakvu, odnosno prihvatljivu, suradnju s vlastima?

Skrb o beskućnicima je prilično fragmentirana. Mnogo odgovornosti snosi lokalna i regionalna samouprava. Veliki gradovi, dakle oni s više od 35 000 stanovnika, i županijska središta imaju zakonsku obvezu da osiguraju skrb o osobama u beskućništvu. Međutim, prema najnovijim izvješćima samo dvanaest njih osigurava prihvatilišta ili prenoćišta, što znači da točno polovica obveznika ne izvršava svoju zakonsku obvezu.

Ako nisu pod domenom Crkve ili pojedinih humanitarnih organizacija, prihvatilišta se uglavnom financiraju od strane grada, koji bi zato trebao biti nadležan za osobe s prebivalištem na njegovom području. Međutim, često se događa da tu odgovornost premještaju na druge veće gradove, naročito Zagreb. Osoba, recimo, iz neke lokalne zajednice dođe u Zagreb i traži smještaj u Velikoj Kosnici, što stvara birokratske i logističke teškoće.

Što se tiče države, zanimljivo je usporediti naš sustav sa slovenskim, u kojemu osobe u beskućništvu nisu definirane u zakonu, ali zato ima razrađenu strategiju za borbu protiv beskućništva. Kod nas je situacija obrnuta: Zakon o socijalnoj skrbi jasno određuje što ulazi u pojam beskućništva, ali zato izostaju ikakve strateške smjernice – u praktičnom je smislu jasno što je od toga dvoga važnije. Imamo strategiju borbe protiv siromaštva, Grad Zagreb u svom socijalnom planu spominje osobe u beskućništvu, ali na državnoj razini nisu ponuđena nikakva konkretnija rješenja. Naprimjer, za osobe u beskućništvu vrlo je važno da posjeduju osobnu iskaznicu, a kod nas je taj proces nepotrebno zamršen. Ako osoba nema adresu prebivališta, ne može imati osobnu iskaznicu, tako da se adresa traži na Zavodu za socijalni rad, međutim, ako osoba nikada nije bila u tretmanu Zavoda za socijalni rad, nastaje problem. Neke su druge države to puno jednostavnije uredile – osobnu je moguće imati bez adrese, ili se prijavljuje na neku fiktivnu adresu, ma bio to i poštanski sandučić, a nekada i na adresu poslodavca. Nije riječ o nekim kompliciranim i skupim rješenjima, pa ostaje nejasno zašto Hrvatska za njima ne poseže.

Čini se da skrb o ranjivima teško cvate u svijetu koji prioritizira naoružavanje i industriju nasilja, alocirajući sve više dragocjenih sredstava u militarističke svrhe.

Složila bih se s tim i mislim da se taj problem proteže na mnoge zemlje, ali u našem slučaju država također, rekla bih, smatra da je riječ o premalenom broju ljudi da bi se zamarala s ozbiljnijim angažmanom. Imaju službene podatke Hrvatskog zavoda za socijalni rad, prema kojima je u 2025. godini evidentirano 958 osoba u beskućništvu, no, to se odnosi samo na one koji su koristili određene usluge socijalne skrbi, dok je onih koji su se prijavili u prihvatilišta ili prenoćišta u istoj godini zabilježeno 632.

U Hrvatskoj mreži beskućnika smatramo da je stvarni broj puno veći i obuhvaća minimalno 2 000 ljudi. S jedne strane, nemamo razvijeno sustavno praćenje ove skupine, a s druge strane postoji i puno skrivenog beskućništva, naročito među ženama, ali i među ostalima koji ne žele da se zna da koriste socijalne usluge pa odlaze na mjesta gdje ih ne traže dokumente. Problem osobne iskaznice vlastima vjerojatno ništa ne znači, jer osoba bez osobne iskaznice pravno ne postoji pa ne može glasati na izborima.

Da je doista riječ o onoliko malom broju ljudi kolikim ga vlasti žele prikazati, problem bi tim lakše bio premostiv.

Puno europskih zemalja je priznalo ETHOS tipologiju, koja razlaže populaciju beskućnika na četiri glavne kategorije (osobe bez krova nad glavom, osobe bez stana ili kuće, osobe u skrivenom beskućništvu te one u neadekvatnim stambenim uvjetima) i trinaest potkategorija, a mi bismo voljeli da se makar najosnovnija verzija ove tipologije prizna u Hrvatskoj. Smatramo da kod nas postoji oko 10 000 osoba koje žive u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima, bilo da spavaju u kamp-kućicama ili u podrumima bez struje i vode. Zovemo ih osobama u riziku od beskućništva, ali ja bih rekla da su oni već jednom nogom u beskućništvu. Kada bi iz takvih uvjeta došli u prihvatilište gdje imaju topli krevet i tri obroka dnevno, bilo bi im bolje nego prije. Državi, naravno, nije u interesu uvažiti ovu tipologiju jer bi se onda otkrilo da je problem puno veći no što se čini, čime samo pridonosi višestrukoj nevidljivosti osoba u beskućništvu.

Kakva je struktura osoba u beskućništvu?

Riječ je o jako heterogenoj populaciji, u koju se ubrajaju ne samo stariji, nego i mlađi ljudi, primjerice oni koji izlaze iz domova, ustanova, socijalne skrbi i udomiteljskih obitelji, potom osobe s invaliditetom, žene, LGBTIQA+ osobe, osobe s PTSP-om, branitelji i dr. Nakon financijske krize 2008. godine mnogo je ljudi završilo na cesti jer nisu mogli naći posao, pa samim time i krov nad glavom. Međutim, skoro nikada nije u pitanju samo jedan uzrok, nego kombinacija individualnih i sistemskih okolnosti, poput stambene krize, razine socijalne osjetljivosti države, stope nezaposlenosti i sl. Populaciju beskućnika zato i ne možemo podvesti pod zajednički nazivnik: u nju spada i starac koji nije dočekao starački dom, netko tko izlazi iz zatvora nakon služenja kazne i žena koja je preživjela nasilje. U pozadini je uvijek prisutna i neka vrsta traume, zlostavljanja, zanemarivanja u djetinjstvu, zajedno s nedostatkom socijalne mreže – to je možda i ono najgore u beskućništvu. Ima mnogo ljudi koji se, ako, recimo, ostanu bez posla, nemaju kome obratiti, a kada upadnu u beskućništvo, drugi u istoj situaciji im zapravo postanu ta socijalna mreža.

Slika beskućnika često se povezuje s različitim vrstama ovisnosti i dugova, pa tako dobivamo predodžbu starog pijanca ispred dućana, ali se nikada ne pitamo je li ovisnost posljedica ili uzrok beskućništva. Radeći istraživanje o mentalnom zdravlju ove populacije, naišla sam na mnoge stručne izvore koji dokazuju da su duševne bolesti i ovisnosti prisutnije među osobama u beskućništvu i osobama koje su materijalno deprivirane, ali je često i samo beskućništvo uzrok ovisnosti. Beskućništvo nikada nije crno-bijelo, nego je uvijek nekako sivo, prepuno mnogih nijansi. Svatko od mojih korisnika koji su trenutno u centru ima posve drukčiju priču, i zato mislim da recept za izlazak iz beskućništva nije rad na beskućništvu, nego rad na svakom uzroku koji je doveo do beskućništva. Međutim, kod nas se skrb o beskućnicima, ako i postoji, svodi na saniranje posljedica, a ne na prevenciju, jer prevencija obuhvaća i stambenu politiku, socijalni sustav, zdravstvo te ekonomska pitanja.

Možemo li beskućništvo situirati u horizont opće stambene krize?

Stambena kriza, naravno, utječe na mnoge ljude, ne samo na beskućnike, makar je njihova kupovna moć toliko niska da niti ne razmišljaju u tom smjeru. Što se tiče najma, mi im svakodnevno pokušavamo naći smještaj, recimo sobu za 200 eura koja ima dijeljenu kupaonicu, ali to je danas postalo nemoguće. Uz turizam, određeni kapacitet stanova je prenamijenjen za strane radnike i radnice, jer je profitabilnije ugurati deset ljudi u jednu sobu, i to ljude koji su na svoj način iznimno izloženi i ranjivi. Zato mislim da je stambena kriza pojačala rizik od beskućništva čak i kod ljudi koji prije par godina nisu bili u toj kategoriji.

S obzirom na prostorni izraz svake vrste neravnopravnosti, koliko se beskućnicima neophodni servisi (ne) uklapaju u urbanu infrastrukturu?

U Gradu Zagrebu postoje dva prihvatilišta i više prenoćišta. Najveće je smješteno u Velikoj Kosnici, premda ono teritorijalno ne pripada Gradu Zagrebu nego Zagrebačkoj županiji, ali ga vodi Zagrebački crveni križ uz financijsku potporu grada. Drugo je prihvatilište od Hrvatskog Caritasa u Sesvetskom Kraljevcu, što je isto vrlo udaljeno. U centru grada, na adresi Ilica 29, postoji prenoćište pod ingerencijom Dobrog doma, ustanove koja upravlja svim gradskim pučkim kuhinjama. Ima dvadesetak mjesta, korisnici dobiju i kupone za korištenje javnog kupališta „Diana“. Općenito govoreći, beskućnici ulaze u interakciju s urbanim prostorima na drukčiji način od ljudi koji imaju dom. Javni zahod značit će im puno više nego nama koji u njega uđemo tek usput dok šećemo gradom. U šoping centre ne odlaze u kupovinu i na druženje, nego da se ugriju i napune mobitele. Sigurno im je dobrodošlo i otvaranje muzeja i knjižnica tijekom ljeta. Budući da su automatski isključeni iz različitih društvenih tekovina, ovo im je bila i prilika za doticaj s kulturom i umjetnošću; njihovo sudjelovanje u kulturnim događajima često se svodi na praćenje kalendara otvorenja izložbi, zato što tamo u večernjim satima mogu nešto pojesti, popiti i ugrijati se.

Što se tiče javnog prijevoza, mnogi su ZET-ovci dosta liberalni, ali sam primijetila da je na Zapadu sve učestalija neprijateljska arhitektura, kojom se najugroženije članove društva isključuje od korištenja javnih površina. Metropole ne žele da se vidi da u gradskim centrima ima beskućnika, pa pokušavaju zamaskirati tu situaciju umjesto da se bave sistemskim rješavanjem problema.

Dakle, ove su skupine isključene ne samo iz različitih vidova urbane infrastrukture, nego i iz razgovora o tome kako bi ona izgledala kada bi uvažavala potrebe najugroženijih.

Prevladava i mišljenje da se infrastrukturom uključivom prema beskućnicima na neki način produljuje njihov ostanak u tom stanju, ali i stvaraju vidljivi punktovi na kojima će se takve osobe okupljati. Drugi problem je i neprilagođenost individualnim potrebama unutar samog sustava skrbi za beskućnike. U bečkim prihvatilištima postoje posebne prostorije za muškarce i žene, pogotovo zato što se uzroci beskućništva jako razlikuju po spolnoj liniji. Kod nas toga nema. Dakle, čak niti infrastruktura namijenjena beskućnicima ne uvažava različite potrebe unutar ove skupine.  

A odnos s tehnologijom? Digitalizacija socijalnog, ekonomskog i zdravstvenog sustava često se promatra kroz prizmu optimizacije i lakše dostupnosti, međutim, u stvarnosti ona iziskuje i razinu tehnološke pismenosti kojoj mnoge ranjive skupine naprosto nemaju pristup, dodajući još jednu dimenziju njihovoj isključenosti. Ako osobe u beskućništvu ponekad nemaju ni osobne iskaznice, sigurno neće imati niti telefonski broj, mail adresu i računalo, zar ne?

Naši korisnici nipošto ne mogu pratiti ubrzanost tehnološkog napretka. Ako se prijavljuju na poslove, često se moraju snalaziti među raznim linkovima, stranicama, mail adresama i slično, tako da im pokušavamo pronaći jednostavnije oglase koji traže samo broj mobitela; ako nemaju mobitel ili sredstava na mobitelu, zovu s našeg službenog telefona, a ako nemaju mail, ustupamo im svoj, premda naša adresa, beskucnici.centar@gmail.com, vjerojatno već stvara neke predrasude kod poslodavca. Pokušavamo ih educirati koliko je to moguće, ali tehnologija kao takva nije nimalo prilagođena njihovim mogućnostima.

Kada je riječ o rodnim aspektima beskućništva, gdje se oni najviše očituju?

Izrazito su prisutni u skrivenom beskućništvu, zato što je, naravno, ženama i opasnije biti na ulici. Budući da su češće žrtve nasilja i seksualnog uznemiravanja, radije će ostajati u nasilnim vezama, preživljavati kauč surfanjem i slično, samo da ne bi bile na ulici. Ako na njoj i završe, nerijetko će ulaziti u veze s drugim osobama u beskućništvu kako bi bile zaštićenije. Prema službenim izvorima, oko četvrtinu beskućnika u Hrvatskoj čine žene, s time da mi mislimo da ih je znatno više, ali su skrivene u kategorijama koje nisu zakonski priznate. Štoviše, neka prihvatilišta prihvaćaju samo muškarce, premda su govorili da bi to htjeli promijeniti. Općenito govoreći, manji je kapacitet i manje usluga za žene, makar su potrebe žena specifične, naročito u smislu održavanja higijene.

Kako je uređena zdravstvena njega osoba u beskućništvu, napose u kontekstu žena i njihovog reproduktivnog zdravlja?

Budući da često nemaju osobnu iskaznicu, automatski nemaju ni zdravstveno osiguranje. Nekima koji su možda ranije bili zaposleni i ostane zdravstveno osiguranje, međutim, njihova zdravstvena zaštita, naročito žena, uglavnom se svede na korištenje hitne pomoći. Velik je i problem mentalnog zdravlja. Imamo osobe u beskućništvu koje su radno nesposobne, imaju invaliditete i pate od duševnih bolesti; one koriste određene usluge iz zdravstvenog sustava, poput lijekova, ali nailaze na različite prepreke, pogotovo tijekom prijema i otpusta iz neke ustanove ili bolnice.

Postoji li usustavljen ili barem neformalan hodogram reintegracije radno sposobnih osoba u beskućništvu? Koliko su ih poslodavci uopće voljni razmotriti?

Sustavno rješenje ne postoji, postoje neformalni načini. U dnevnom centru i drugim prihvatilištima pokušavamo im na sve moguće načine pomoći da pronađu i zadrže posao, pa možda i usele s drugima u sličnoj situaciji da bi lakše dijelili stanarinu. Povremeno imaju i interne dogovore da dio plaće čuvaju kod osoblja prihvatilišta kako bi lakše prikupili sredstva za stan, a ako, primjerice, i nemaju uputnicu Hrvatskog zavoda za socijalni rad, dati će im da malo dulje ostanu u prihvatilištu. Uvijek nam je cilj da radno sposobne osobe prime život u svoje ruke i što manje koriste naše usluge, da ih osnažimo i da shvate da je to što im se dogodilo prolazno, da se može dogoditi bilo kome i da ih ne mora obilježiti za cijeli život.

Nika Šintić

Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.