INOVATIVNE KOMEMORATIVNE PRAKSE U SPOMEN-PARKU DOTRŠČINA

_{Bili smo u spomen-parku Dotrščina na predstavljanju umjetničke intervencije Slavena Tolja. Donosimo vam kratak prikaz povijesti tog najvećeg zagrebačkog parka, ujedno i stratišta i mjesta sjećanja, nakon čega slijedi razgovor sa spomenutim umjetnikom.}

„Sjećanje je iskorak u budućnost, prospektivni čin. Gesta vjernog brehtijanca: Naprijed, sjećajući se!“
 – Boris Buden

Spomen-park Dotrščina najveći je zagrebački park, šuma na krajnjem istoku grada, nedaleko od tramvajskog okretišta Dubrava. Šećući njome susrest ćete brojne sportske rekreativce, brze hodače s neizostavnim štapovima, bicikliste, skupljače gljiva ili poneki zaljubljeni par u ugodnoj šetnji. Međutim, ta pitoma šuma čuva mračnu povijest: naime, između 1941. i 1945., za fašističke okupacije Zagreba, služila je kao mjesto stratišta za nekoliko tisuća Zagrepčana i Zagrepčanki svih generacija od ukupno oko 18 000 koliko ih je strijeljano tijekom okupacije. Pogubljeni civili optuženi su za surađivanje s Narodno-oslobodilačkim pokretom, davanje novčane pomoći NOP-u, dijeljenje letaka, djela protiv NDH, a bilo je i verbalnih delikata zbog kojih se mogla izgubiti glava.

Povjesničar Jadran Boban navodi: “Izgleda da je prvi na Dotrščini strijeljan Dušan Zelembaba, kuhar u hotelu Esplanada, u svibnju 1941. godine. Nedugo zatim ubijena su četiri mladića uhvaćena kako dijele letke. Već u kolovozu 1941. ovdje je ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija bila je naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni ‘komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina’. Tako je, recimo, jedna od ‘intelektualnih začetnica’ bila i 15 godišnja učenica Vera Gross.” Ovdje su skončali i poznati intelektualci i komunisti Otokar Keršovani, Božidar Adžija, Ognjen Prica. Postoje indicije da je strijeljanja na Dotrščini bilo i u poraću, u manjem obujmu, ovaj put osvete prema pripadnicima ustaških postrojbi. Na tom su području uostalom do barem 11. svibnja 1945., u danima nakon oslobođenja Zagreba, vođene posljednje borbe jer su se dijelovi ustaške vojske ovim putem povlačili prema Medvednici.

Dotrščina je 1960-ih godina uređena kao spomen-park po krajobraznom projektu arhitekta Josipa Seissela, uklonjena su dotadašnja obilježja s imenima stradalih što su ih postavili njihovi najbliži, a grobovi su označeni granitnim kockama. Nikle su u toj „Dolini grobova“ brojne skulpture afirmiranih kipara, poznati kristali Vojina Bakića, kipovi Stevana Luketića, Branka Ružića, reljef Koste Angelija Radovanija. Postala je mjesto službene komemoracije, polaganja vijenaca i svijeća uoči važnih praznika i obljetnica. Devedesetih, tijekom sveopćeg revizionizma i potiskivanja povijesno važnih simbola antifašizma, Dotrščina nestaje iz kolektivnog gradskog sjećanja i prepušta se zaboravu i zapuštanju, a i devastaciji (npr. ukraden je cijeli jedan dio masivnog reljefa Koste Angelija Radovanija).

Tek 2012. godine stvari se ponovno pokreću. Na inicijativu aktivista i stručnjaka za javni prostor Saše Šimprage i u okviru aktivnosti Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, pokrenut je projekt Virtualni muzej Dotrščina. Prva intervencija dogodila se u rujnu 2012., na Svjetski dan mira, kad je na stabla u šumi zavezano 7 000 bijelih traka čime se želio neposredno prikazati razmjer stradanja u šumi. Sljedeće godine provodi se javni natječaj za odabir intervencije i na njemu pobjeđuje Davor Sanvincenti  s radom Spiegel im Speigel. Rad je zamišljen kao zvučna šetnja s dramaturškom podlogom Ivane Sajko i minimalističkom glazbom finskog skladatelja Arva Pärta. Sanvincentijeva vizualna intervencija sastojala se od zrcala postavljenih po stablima te su se posjetitelji u njima ogledali i susretali sa samima sobom unutar kobnog ambijenta šume-stratišta. Ove, 2014. godine, natječaj je dobio priznati dubrovački umjetnik Slaven Tolj s kojime smo tog kišnog ponedjeljka, 22. rujna, nakon otvaranja intervencije,  i razgovarali. Intervju možete pročitati u nastavku. Na ovu temu dijelom se nadovezuje i književni blok s potresnim uratkom mladog pjesnika Aleksandra Kuta Hona “Dotrščina”.

Natječajem Virtualnog muzeja Dotrščine ove je godine odabran rad Ledena kiša, umjetnika Slavena Tolja.

Ledena kiša je umjetnička intervencija koju čini dvadesetak stabala iz gorskokotarske šume što su stradala tijekom prošlogodišnjih oluja, a Tolj ih privremeno seli na zelenu tratinu pred dotrščinskom šumom. Debla postavljena okomito tvore novu šumu, preplećući, kako je napisano u opisu intervencije, dva narativa, dvije traume: traumu mjesta masovne egzekucije, i drugu koja se odnosi na oštećenu i zanemarenu šumu koja je posljedica recentnih prirodnih nepogoda.

Na otvaranju intervencije kratko smo razgovarali s autorom. Slaven Tolj o povezivanju dvije šume kaže: “Nosio sam sliku šume u Gorskom kotaru i kad se pojavio tekst natječaja za intervenciju na Dotrščini, učinilo mi se da je ovo rješenje paradigmatska situacija za širi kontekst, koja istovremeno nosi značenje prekida života.” Uništena stabla su s jedne strane simbol zaborava što ga možemo usporediti s tretmanom koji dobiva Dotrščina devedesetih godina, dok s druge možemo postaviti pitanje što znači ljudsko djelovanje, odnosno nedjelovanje: zaborav, zanemarivanje kolektivne memorije ili nesanacija.

“U svojoj praksi uvijek pokušavam biti prisutan i reagirati na probleme, na taj je način i moj rad političan.” – Tolj odgovara na pitanje o važnosti komemorativnih umjetničkih praksi osvrćući se na Ledenu kišu. Pogledamo li Toljev rad u posljednjih dvadeset i pet godina, on je obilježen političkim kontekstom: “Kao voditelj Art radionice Lazareti i kao umjetnik inače problematiziram slične teme. Kontekst je dublji, bio sam branitelj i u Dubrovniku sam prošao cijelu situaciju u ratu. Nakon rata, Art radionica Lazareti bila je prvi prostor koji je dovodio umjetnike iz Srbije, Crne Gore i Bosne. Pokazivali smo svoje materijale, na primjer Loru ili dokumentaciju Dubrovnika, koji su bili tabu tema  što se nijedna  institucija dotada nije usuđivala prikazati. Bili smo prostor koji je razbio ove tabue, otvorio teme, diskutirao, pozivao je ljude i bavio se slobodom na svim razinama, od nekih manjinskih prava nadalje. Kad se osvrneš tih dvadeset i pet godina unatrag, shvatiš da smo se cijelo vrijeme time bavili i otvarali prostor ovim temama, iako bez agende da  baš to radimo.”

U vrijeme postavljanja intervencije na Dotrščini Tolj priprema izložbu u Beogradu u ulozi kustosa: “Ovo je prvi put da se dvije institucije umjetnosti povezuju kroz ove teme: Kulturni centar Beograda i Muzej suvremene i moderne umjetnosti u Rijeci. Bit će pokazane fotografije Pava Urbana koji je poginuo u Dubrovniku i tribina o Milanu Milićiću, niz toga, ali opet problematiziramo i naš kontekst na više načina i pozicija.”

Isti angažman i problematiziranje političkog i ratnog konteksta Tolj pokazuje kao umjetnik: “Prvi rad koji ima sličnu ideju komemoracije jest prišivanje korotnog puceta na prsa, iz 1993. godine. S jedne strane je fizička bol na koju ljudi reagiraju, međutim, nije toliko bitna koliko, s druge strane, ideja da si sebe trajno stavio u stanje korote. Ovaj je rad, na primjer, direktno vezan za Pavovu i Milanovu sudbinu, ali i za širi kontekst. Zatim ta hrvatska zastava koju sam preveo u monokromu. Provlači se element memorije, korote, a sve je u isto vrijeme i osuda.”

Performans bez naziva pri kojemu prišiva korotnu dugmad na prsta autor je izveo na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Valenciji. U performansu Tolj svlači slojeve odjeće i na svaki prišiva dugme, započinje  kaputom, a posljednje dugme prišiva na vlastita prsa. Gesta koja izaziva fizičku bol pretvara vojnika (doslovce, dodamo li da je Tolj doputovao na performans s dubrovačkog bojišta), simbol hrabrosti i muškosti, u ožalošćenoga, onoga koji nije mogao imati kontrolu nad događajima čije posljedice dugotrajno nosi u sebi, pamti kroz tijelo[1]. Istu osudu, odnosno memoriju i korotu, pronalazimo u drugome radu što ga Tolj spominje, izvedenome godinu ranije i jednako tako bez naziva. Riječ je o radu sastavljenom od dva elementa, crno-bijele fotografije i crno-bijele zastave. Autor fotografije je Pavo Urban, autorov prijatelj, a Tolj citirajući motiv zastave s Urbanove fotografije, šije crno-bijelu, monokromnu hrvatsku zastavu[2].

Vratimo li se na Ledenu kišu i promotrimo je i u kontekstu Toljevog rada, oštećena debla pred šumom stoje kao dvostruki podsjetnik. Jedan podsjeća na prošle događaje, a drugi stoji kao alarm za sadašnjost koji nas treba probuditi i potaknuti na djelovanje. Ne samo kroz komemoraciju prošlosti, već i detektiranjem istih obrazaca ovdje i sada.