TEKST

Ballroom kultura: izvođenje i oblikovanje kvirstva — I. dio

U ovom tematu pozabavit ćemo se fenomenom ballroom kulture. Za malo upoznavanje s osnovama pojma ballrooma preporučamo da pogledate dokumentarac Paris is Burning, seriju Pose, ili, idealno, snimku nekog bala. U lokalnim je medijima nekoliko članaka u kojima se daje svojevrsni uvod u fenomen, ali ovaj tekst ima namjeru otići korak dalje te staviti poseban osvrt na rodni sustav unutar ballrooma, opisati pojedine kategorije i njihove društveno-političke implikacije za kulturnopovijesni kontekst u kojem je zajednica nastala, kao i za vrijeme u kojem trenutno djeluje.

Iako počeci ballroooma sežu dalje u povijest, u osamdesetima i devedesetima zajednica je zadobila konture slične današnjima, a za svoje članove počela imati puno veću težinu. Epidemija AIDS-a tad je bila u punom jeku, upravo su crne i latino LGBTQ+ zajednice bile disproporcionalno pogođene. Brojni pojedinci nisu preživjeli svoje dvadesete – nisu imali novca da si priušte skrb, nije bilo adekvatne zdravstvene pomoći, nije bilo savjetodavnih instanci koje bi im mogle sugerirati kako da se nose s težinom dijagnoze i egzistencije, nisu mogli računati na svoje biološke obitelji. Mediji su napravili ogromnu pompu – preplavili su ih televanđelisti koji govore o AIDS-u kao Božjem načinu „čišćenja planeta”, političari koji koriste sintagmu „gej bolest”, kroz javne su se kanale širile dezinformacije na sličan način kao i za vrijeme puno nam bliže pandemije koronavirusa. Jedina pomoć pogođenim pojedincima crnih kvir zajednica bile su njihove „izabrane obitelji”, ali i one su im mogle pružiti samo moralnu podršku, dok su njihove mogućnosti da će preživjeti bile drastično manje nego ikome kome bi se danas potencijalno dijagnosticirao AIDS. Nisu, dakako, svi pojedinci pogođeni ovim nedaćama prošli utjehu u ballroomu. Ali ballroom kultura iz New Yorka brzo se proširila po većim urbanim sredinama diljem Sjedinjenih Država i postala utočištem brojnih kvir umjetnika tijekom epidemije AIDS-a. U pozadini ove fascinantne umjetničke kulture nalaze se neke od najtežih priča o društveno-političkoj marginalizaciji u modernoj američkoj povijesti.

Marlon Bailey, profesor afroameričkih studija i nekadašnji član ballroom zajednice u Detroitu, opisuje životne situacije svojih prijatelja nakon što su došli u kontakt s virusom HIV-a. Jedino što je ostalo ovim pojedincima bila je ­­spoznaja da će svatko prije ili poslije umrijeti te njihova svijest o skoroj smrti samo nosi odgovornost da naprave najbolje od svojih života što se moglo. Ovaj sentiment ostao je vrlo jak na balovima tijekom osamdesetih i devedesetih, zbog čega je ova kultura i bila naizgled toliko bombastična i glamurozna bez obzira na to što su u njoj mahom participirali pripadnici radničke klase – glamuroznost je označavala slavlje života u lice stalnoj opasnosti od smrti. Kad govorimo o ballroomu, trebamo uvijek imati na umu i ponoviti da on dolazi od najugroženijih američkih društvenih skupina, od ljudi koji zbog opasnosti od HIV-a, policije, sustavnog rasizma i homofobije nisu imali garanciju da će se sigurno vratiti doma nakon bala, ljudima iz siromašne radničke klase kojima nisu dopušteni snovi o ugodnoj starosti, malograđanskim fantazijama ili konvencionalnijim oblicima života. Govorimo o mladim ljudima koji su na ulici završavali često još u pubertetu, i koji ne bi mogli preživjeti da nisu pronašli jedni druge, koji su mogli ovisiti samo o drugim ljudima koji su, kao i oni, dolazili iz pozicije kvirstva, materijalne neimaštine i marginalizacije. Govorimo o zajednicama kojima je nanesena takva sustavna nepravda da se ni u Americi danas, četrdeset godina poslije, ne nazire kraj problema, nego se i rasne i rodne tenzije zaoštravaju. I naravno, kao što je bio slučaj i s nama puno bližom pandemijom koronavirusa, upravo su ovakve zajednice u jeku epidemije pretrpjele najveću štetu.

Ondašnje crne i latino LGBTQ+ zajednice okupljale bi se u takozvane „kuće”, koje su bile modelirane kao obiteljske zajednice među pripadnicima afričke dijaspore. Pripadnici kuća živjeli su zajedno, doprinosili kućanstvu, a na čelu je kuće bila Majka ili Otac – ne nužno starija, ali iskusnija osoba, vrlo često trans žena, koja se htjela brinuti za pripadnike zajednice. Kuće bi se natjecale na balovima, natjecanjima koja obuhvaćaju razne modne, plesne, kostimografske i vizažističke kategorije, kao i posebne kategorije koje su slavile tijela pojedinaca (Face, Body) ili vještinu samoprezentacije (Realness). Balovi su bili odmor od surove svakodnevice, prilika za život vlastitih snova, prostori fantazije za one kojima je socijalna mobilnost otežana, prostor slobode i autentičnosti u društvu koje je vrlo strogo kažnjavalo odstupanje od društvenih normi, prostor u kojem se zajednica okupljala da slavi samu sebe te ustrajnost i snagu pojedinaca koju ju sačinjavaju. Prostor u kojem se marginalizirani identiteti slave i oko kojih se gradi cijela kultura i rodni sustav.

Face je, primjerice, kategorija koju su isprva uglavnom hodale trans žene, u ballroom kulturi poznate kao Fem Queens. One bi na podiju pozirale i uokvirivale lice rukama, ističući posebno fotogenične kutove, konture i ljepotu pojedinih dijelova svojih lica. Na sličan način, u kategoriji Body prezentiralo se vlastito tijelo kroz pokret koji naglašava ono što je osoba smatrala svojim najvećim adutima. Nije se čak ni radilo toliko o „danoj” ili „stvorenoj” ljepoti koliko o sposobnosti natjecatelja da svoje lice, odnosno tijelo, „prodaju” sucima, za što je ključno bilo samopouzdanje i autentično samoprihvaćanje koje se ne da odglumiti. Ove su kategorije u tradicionalnom ballroomu često bila svojevrsna kulminacija bala, kategorije koju su svi čekali. Neke od najpoznatijih „Majki” hodale su upravo Face ili Body, tako da su ovo često bili trenuci kada legende, pioniri i važne mlade nade dolaze na podij. Za trans žene onoga doba, radilo se o kategorijama koje svjedoče o njihovoj osobnoj borbi s okolnim svijetom – njihova tijela bila su ili predmetom mržnje i zločina ili predmetom fetiša. Operacije su brojnim trans ženama bile uskraćivane, a novac potreban za njih nedostupan. Trans žene osuđene su na seksualni rad, budući da im drugi poslovi nisu bili dani, često uz podrugljivo dodavanje da „nisu prave žene”. Kad bi neka od njih uspjela priuštiti si hormonsku terapiju ili estetsku operaciju, odnosno nešto što se vidi na njihovim licima i tijelima, to je bio razlog za slavlje za cijelu ballroom zajednicu. Znalo se koliko upornosti, truda, autentičnosti i snalažljivosti leži iza tijela koje stoji pred publikom, sve sa sviješću da će trans žene već sutradan biti u svijetu koji im otežava postizanje svih životnih ciljeva. Budući da promjena roda u službenim dokumentima nije bila moguća, stupanje u brak, primjerice, bilo je kao rulet koji je ovisio o tome da državni službenici slučajno ne provjere rodnu kategoriju na osobnoj karti. Dobivanje posla izvan polja seksualnog rada ovisio je o tome da poslodavac ne uoči da se radi o trans ženi. Ovo se moglo dogoditi samo ako trans žena toliko sliči na cis ženu da je nemoguće uočiti da nije cis, odnosno ako „prolazi” kao cis.

Ideja „prolaženja” bila je neopisivo cijenjena u ballroom kulturi, a ulazi pod pojam Realness, jedan od središnjih koncepata koji je ballroom zajednica izrodila. Realness je i jedna od najbitnijih kategorija na balovima, ali i puno više od toga: ona je bila svijest o tome da je ballroom fantazija na koju svi članovi zajednice pristaju, ali i da će ti isti članovi u „stvarnom svijetu” stupiti u kontakt s društvom koje će ih suditi jednako strogo kao suci na njihovom nastupu na balu. Zato se cijenila sposobnost gej muškaraca da „prođu” kao strejt, drag kraljica da „prođu” kao cis žene ili trans pojedinaca da „prođu” kao cis – znali su da će si tako poboljšati šanse da žive normalne živote, izbjegnu bar dio nasilja, dobiju neke poslovne prilike. Tu je ballroom imao gotovo didaktičku ulogu: natjecanja u ovoj kategoriji bila su nešto kao test prolaznosti u stvarnom heteroseksualnom svijetu, a tako i priprema za interakcije kvir članova s tim svijetom. Nekad će, primjerice, biti potrebno da član kuće nabavi namirnice za ostale članove ili da zaradi novac za rentu, a to je u osamdesetima bilo jedino moguće ako bi član mogao zamaskirati svoje kvirstvo. Iznad svega, Realness je jedna od najvažnijih filozofskih okosnica ove kulture, budući da sadrži svijest o rodu kao svakodnevnom nastupu – i to godinama prije nego što su zapadnjački kulturni teoretičari počeli pisati o rodu na takav način. Rod je nastup, on nije ono što jesmo kao pojedinci, nego ono što pokazujemo, odnosno izvodimo. Seksualnost ovdje uopće nije u prvom planu, ona je nešto kao implicitni element u ideji roda. Seksualnost je tako, primjerice, pretpostavljena na temelju nečijeg odijevanja, tijela i govora tijela, odnosno – značenje se upisuje na tijela kroz korištenje vizualne epistemologije roda i rase. Crni kvir pojedinci u dominantno bijelom društvu promatrani su kroz prizmu onoga što Maurice O. Wallace naziva „sociovidljivost“ – zbog bjelačkog suprematizma, kao i heteropatrijarhata prisutnog i unutar crnačkih zajednica, ovi su pojedinci pod društvenim povećalom dominantne skupine te tako imaju ograničene opcije samoekspresije. Ovladavanje oblicima rodnog nastupa zato je ključno, jer „prolaženje” u puno društvenih situacija može značiti razliku između života i smrti.

Unutar ballroom zajednice Marlon Bailey razlikuje šest rodova: Butch Queen (gej ili biseksualni muškarci), Butch (trans muškarci, maskuline lezbijke ili žene koje se prezentiraju kao muškarci neovisno o seksualnosti), Femme Queen (trans žene), Butch Queen Up in Drag (gej muškarci u dragu koji nastupaju kao žene, ali ne žive kao žene), Man (cis „strejt” ili „ne-gej”[1] muškarci) i Woman (cis žene neovisno o seksualnoj orijentaciji). Kao što se vidi, neke su kategorije određene samo rodom, a neke usto i seksualnošću. Kategorije na balovima odražavale su rodne razlike, te tako kategoriju namijenjenu za Fem Queens ne bi mogla hodati cis žena. Usprkos tome što je za ono vrijeme bio progresivniji i kompleksniji od dominantnog zapadnjačkog rodnog sustava, rodni sustav ballrooma i dalje je utemeljen na binarnostima. Ballroom priznaje da rod nije jednostavan i binaran, budući da poznaje više od dva roda, ali sam rodni sustav ipak jest binaran, jer se ne radi o tome tko smo i što smo, nego što činimo i kako se prezentiramo – a oblici prezentacije padaju na dihotomiju muško/muževno-žensko/ženstveno. Iako priznaje „prijelaze” te tako legitimira trans pojedince, ballroom i dalje svodi pojedince na vizualnu prezentaciju ili energiju koju daju tijekom nastupa. Realness kao pojam tako ima svoje granice – Bailey uzima primjer Levin, trans žene iz zajednice, koja smatra da nije spremna hodati kategoriju Body jer nije imala sve operacijske zahvate potrebne da bude „sasvim žena”. I ovdje naravno nije u fokusu činjenica da Levin jest žena, nego to što ona daje kroz vizualnu prezentaciju, odnosno to što publika i suci mogu vidjeti.

Danas smo, naravno, svjesni da se bivanje trans osobom ne da svesti na količinu hormonskih doza i operacijskih zahvata. Puno se toga promijenilo, i u društvu i u našem shvaćanju roda, u zadnjih četrdeset godina. Rod je ostao poprištem društvene borbe, doduše sa znatno većom količinom kategorija. AIDS je ostao opasnost, ali pojedinci koji dođu u kontakt s ovim virusom nisu više osuđeni na smrt te mogu voditi duge živote i dosegnuti starost. Ballroom kultura danas nije rezervirana za samoekspresiju malih zajednica u Harlemu, nego je svjetski poznat fenomen koji je već godinama dio popkulturnog mainstreama. Balovi više nisu mali događaji za lokalnu zajednicu, nego cijela institucija natjecanja diljem svijeta, što za novac, što za slavu ili naslov. Zbog ovoga nije rijetkost da na balovima nastupaju izvođači koji nisu crnci ili Hispanoamerikanci, a u novije vrijeme sve je više natjecatelja koji čak nisu kvir. Otvorile su se nove kategorije za nebinarne pojedince, a svaka zemlja s ballroom zajednicom ima neke svoje kulturne specifičnosti. Hijerarhija se kategorija također promijenila: dok su nekad svi čekali Face ili Body, današnja publika dolazi zato što uglavnom želi vidjeti plesne kategorije – one su najdramatičnije, najbrže i zapravo najviše odgovaraju medijima kakve konzumiramo danas.

Originalni ples Vogue odgovara podvrsti koja se danas zove Old Way. Naravno, u doba kad je nastajao, bio je poznat prvo kao Pop, Dip & Spin, a kasnije kao Vogue. Vogue se oduvijek pleše na house glazbu, a tako je ostalo i danas. Okarakteriziran je jasnim kontroliranim linijama, pozama i simetrijom, a najviše se cijeni struktura, preciznost i mogućnost poziranja. Old Way se tijekom vremena razvio u drugačiji stil kad je Willi Ninja uveo elemente kontorzije i istezanja te je tako nastao New Way. New Way je puno fluidniji i stavlja veći naglasak na rad rukama, i u okviru njega razvio se danas najpopularniji podstil ovog plesa, kao i njegova najpolitičkija varijanta – Vogue Fem, o kojem će više riječi biti u drugom dijelu teksta.


Mislav Živković


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.


Bilješke:

[1]     U crnačkim i latino zajednicama ideja „muškarca” često se jednači s pojmom „trade” – on označava tradicionalno maskuline muškarce koji se identificiraju kao heteroseksualni (što u stvarnosti znači da imaju odnose sa (trans ili cis) ženama), uz potencijalnu mogućnost da imaju odnose s drugim muškarcima sa strane (neovisno o njima, ne identificiraju se kao gej). Radi se o vizualnom i prezentacijskom udovoljavanju maskulinom stereotipu, dok je seksualnost pretpostavljena, iako ne rigidno određena.