TEKST

Ilegalni za života, nepoznati nakon smrti

Gdje god koga nađeš, tko te hoće slušati, a ne bojiš se da će te prijaviti, uvjeravaš ga u neophodnost borbe protiv fašista – zapisao je ilegalac i partizan Ivan Šibl u dnevniku “Iz ilegalnog Zagreba 1941.” Procjene su da je u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 19.000 Zagrepčana, a da je u neposredno pomaganje partizanima bilo uključeno oko 50.000 građana.

Kada je Hitler u proljeće 1941. slomio kratkotrajan otpor Kraljevine Jugoslavije i uspostavio kvislinške režime diljem zemlje, ljudi su ostali podijeljeni. Neki su pod dojmom nepravde, koju je utjelovljavao minuli režim, s oduševljenjem dočekali njemačku vojsku u centru Zagreba. Za njih je to bilo oslobođenje. Drugi su, nažalost, vrlo ubrzo shvatili da se njihov društveni status naglo promijenio. Bili oni obični seljaci, radnici i obrtnici ili pak ugledni građani i dotadašnja elita – kriva etnička, vjerska ili ideološka opredijeljenost osudila ih je na smrt.

Ustaški režim je već pet dana nakon proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, 15. travnja, osnovao prvi logor smrti Danica kraj Koprivnice. Deportacije Židova, Srba i Hrvata antifašista započele su odmah, pažljivo i postepeno. No, pored te dvije skupine ljudi, ostala je velika većina naroda koja momentalno nije znala što da misli. Njihovo povjerenje i politička privrženost ostali su u vakuumu između propasti starog i uspostavljanja novog režima. Etablirane stranke, prije svega Hrvatska seljačka stranka, preko noći su kapitulirale, donijele odluku o pasivizaciji i svjesno prepustile sudbinu svog naroda na milost i nemilost novih vlasti. Jedina stranka koja je u tom procijepu između režimâ bez oklijevanja stala uz ugrožene bila je Komunistička partija Jugoslavije.

Premda je politika iza te odluke iznimno interesantna, ovdje se njome nećemo direktno baviti. Puno intrigantnije su priče onih koji su te odluke sprovodili na terenu. Štoviše, ovo nije priča ni o manje ili više poznatim narodnim herojima koje smo godinama glorificirajući udaljili od našeg poistovjećivanja. Ovo je priča o mladim i običnim ljudima koji su svoje živote nesebično dali u borbi protiv nacizma i pritom svjesno ostali anonimni – ilegalni za života i nepoznati nakon smrti.

Te ljude je najtočnije opisati kao mlade aktiviste. Bili su to mladići i djevojke u dvadesetima, ali nerijetko s već zasnovanim obiteljima. Njihov prijeratni aktivizam na prvu je bio posve sličan našem. Štancali su propagandne letke i dijelili ih po gradu, ispisivali parole po zidovima, skupljali pomoći i sudjelovali u sindikalnim akcijama. Svaki rad koji bi se mogao povezati s radom Partije bio je sankcioniran, često zatvorskom kaznom. Komunistička partija je bila zabranjena od 1921. i povjerenje naroda pridobivala je isključivo ilegalnim djelovanjem.

Međutim, nakon uspostave režima NDH, njihova ilegalnost postaje još dublja. Ilegalno djelovanje za posljedicu nema zatvor s ciljem resocijalizacije već sadističko mučenje i smrt. Cilj je bio iznuditi što više informacija o članovima organizacije i potom ih fizički eliminirati.

Prva upečatljiva pobuna zagrebačkih mladih desila se spontano na maksimirskom stadionu 26. svibnja 1941. Tijekom jednog sportskog događaja, ustaške vlasti održale su govor u kojem su naredile mladim Srbima i Židovima da se izdvoje sa strane. Bila je uobičajena taktika stvaranja atmosfere podjele i straha. Ivo Goldstein u svojoj knjizi “Zagreb 1941.-1945.”, temeljem svjedočenja prisutnih, ovako opisuje taj događaj: “U prvom trenutku nitko se nije pomaknuo. Poziv je morao biti nekoliko puta ponovljen. Ljudi na pozornici kiptjeli su od bijesa. (…) Čini se da se tada počelo nešto događati, jer su se odjednom neke skupine stale primicati tom zbornom mjestu. (…) naime, za Srbima i Židovima na drugu stranu krenuli su najprije skojevci, zatim i svi ostali.” Međutim, već sutradan, 27. svibnja, prema unaprijed smišljenom planu, počelo je prijavljivanje i hapšenje grupe 165 zagrebačkih omladinaca, jer, tobože, idu na radove, a zapravo su krenuli na put bez povratka, zapisao je Goldstein.

Goldstein bilježi da je samo par dana nakon napada Njemačke na SSSR podijeljeno nekoliko tisuća letaka. Akcija nije prošla neopaženo i ubrzo je uhapšeno nekoliko omladinaca od kojih su trojica osuđeni na smrt i strijeljani. Omladinci su se potom okrenuli raznim sabotažama. Neki bi bušili gume na službenim autima, drugi bi sipali pijesak u rezervoare za benzin ili bi zasipali kolnik čavlima “jer drugovi ionako ne voze aute”, treći bi zapalili cijelo skladište benzina i vojne opreme. Kralo se oružje, roba, medicinska oprema i slalo partizanima čiji ustanak je tinjao na gradskoj periferiji. Drugim riječima, kako je ustaški režim postajao brutalniji, tako su se i taktike otpora radikalizirale. Krajem ljeta 1941. prava eskalacija je tek počinjala, da bi svoj vrhunac dosegla te jeseni.

Ivan Šibl imao je svega 24 godine kada je počeo rat i radio je u knjižnici. Svoje djelovanje detaljno je opisao u dnevniku “Iz ilegalnog Zagreba 1941.”

Gdje god koga nađeš, tko te hoće slušati, a ne bojiš se da će te prijaviti, uvjeravaš ga u neophodnost borbe protiv fašista, opisivao je početke svog djelovanja toga ljeta. Ubrzo je uključen u jedan omladinski aktiv i počeo organizirano djelovati s drugovima Mošom i Nikolom.

Vrlo brzo su dobili težak zadatak. Naime, u ustaškoj službi djelovao je Ivan Majerhold, njihov bivši drug i vršnjak. Majerhold je prije rata bio uključen u rad Partije i dobro je poznavao organizaciju iznutra. Nije jasno kako i zašto je prešao raditi za ustašku službu, ali njegov zadatak je bio da obilazi grad s ustaškim agentima i prokazuje antifašiste.

Kao bivši član Partije poznaje principe ilegalnog rada, pa svojim iskustvom mnogo koristi ustaškom redarstvu. Za partijsku organizaciju Zagreba predstavlja Majerhold veću opasnost od novopečenih ustaških agenata i špijuna. – Ovi još ne poznaju dobro ni svoj posao ni svoje protivnike. – A on je majstor svog odvratnog zanata.

Zbog Majerholdovog djelovanja uhapšeni su, a potom i strijeljani neki od najboljih kadrova u gradu kao što su Joža Vlahović i Vojo Kovačević. Omladinski aktiv Ive Šibla dobio je zadatak da likvidira Majerholda. Šibl ovako opisuje tu akciju.

Zasjede ga čekaju danju i noću, na smjenu, kod njegova stana i stana njegove djevojke. (…) Film se završio nešto prije devet sati. – Grad je slabo osvjetljen čak i u strogom centru i trebalo je dobro napregnuti vid. – Izišli su, vidjeli smo ih. (…) Desna ruka mu je bila stalno u džepu. Pretpostavljali smo da je drži na revolveru. (…) Mošu i Nikolu nije primijetio. Slijedili su ga, sad u većem, sad u manjem razmaku (…) Prošli su još kakvih tridesetak koraka, kad su napadači hitrim, gotovo trčećim koracima prešli s druge strane ulice i našli se pokraj njih. Opalili su jedan za drugim, naizmjenice. Prvi Moša, drugi Nikola. (…) Pao je u jarak pokraj ceste. Djevojka je kriknula, uhvatila se za glavu i otrčala desetak koraka. Ustaše su za odmazdu strijeljale 50 ljudi.

Iz ovog primjera vidljivo je koliko je očita brutalnost ustaškog režima doprinosila eskalaciji nasilja. Aktivizam se pretvorio u nemilosrdnu borbu na život i smrt. Na zagrebačkim ulicama aktivizam je krajem tog ljeta prerastao u pravi mali građanski rat.

Polovicom kolovoza desio se i napad na ustašku satniju kod Botaničkog vrta u kojoj je 28 ustaša ubijeno ili ranjeno. Režim je za osvetu strijeljao 185 Židova i komunista kao intelektualne začetnike zločina, piše Goldstein. Sljedeća važna akcija bila je miniranje telekomunikacije u glavnoj gradskoj pošti u Jurišićevoj. Režim je na nekoliko dana bio komunikacijski odsječen od ostatka zemlje i Europe. Važno je pritom naglasiti da se ovakve akcije nisu događale spontano već su dio dobre organizacije koju je Partija u Zagrebu otprije imala.

Bez obzira radilo se o ubojstvu ili sitnijim sabotažama, brojna svjedočenja otkrivaju kako bi nakon takvih akcija uslijedila arbitrarna uhićenja, mučenja i strijeljanja. Kada bi neki omladinac pokleknuo pred mučenjem i odao informacije o drugovima, uslijedio bi novi val uhićenja i tako se organizacija urušavala. Zbog toga su postojala stroga pravila konspirativnosti. Nastojalo se da aktivisti ne znaju prava imena svojih kolega, kao ni mjesta stanovanja kako bi potencijalna mučenja bila neučinkovita čak i nakon odavanja informacija. To, međutim, nije bilo uvijek moguće jer su se omladinci često otprije poznavali.

Povijest ipak, s razlogom, najviše pamti priče onih koji su strahovita mučenja izdržali odnosno umrli bez odavanja ikakvih informacija. Takav je i Tošo Katić, uhvaćen zbog šverca nekoliko revolvera i bombi. Ivan Šibl u svom dnevniku opisuje njegovu priču.

Tko će znati koliko je puta u toku višednevnog mrcvarenja Tošo Katić bio na granici svoje izdržljivosti? Koliko se puta pokolebao i kad je proživljavao krizu? – Ali pokleknuo nije. – A onda, u jednom momentu, njegov se otpor počeo lomiti. On je bar tako osjećao. Činilo mu se da više neće moći podnositi muke. Prestao je biti siguran u sebe, u svoju šutnju. Zato je prikupio posljednje ostatke snage i u pogodnom času istrgnuo se iz ruku mučitelja i sunovratio kroz prozor u zatvorsko dvorište. Soba iz koje se survao nalazi se na drugom katu, dvorište u koje se bacio je betonirano, ali on nije imao sreće. Ostao je ležati krvav i polomljenih udova i rebara, bez svijesti, ali ipak, još uvijek živ. (…) Otpremljen je u bolnicu na liječenje, kako bi, ukoliko ostane na životu i čim mu se stanje donekle popravi, mogli nastaviti. Drugovi su uspjeli povezati se s njim, dok je ležao u bolnici… Saopćili su mu preko nekih simpatizera, koji su radili u bolnici, da je primljen u Partiju. – kažu da se neobično radovao tome. Pokušavalo ga se izvući iz bolnice i spasiti, ali nije uspjelo. – Ipak, dospio je ispričati sve ovo, i tako se saznalo za njegov slučaj. Nije podrobnije poznato što se poslije toga s njim dešavalo. Zna se samo da više nije živ. Ubili su ga negdje u Maksimiru ili na Rakovom potoku. – Nitko od ljudi s kojima je bio povezan nije provaljen. To znači da je naš drug i prijatelj Tošo Katić šutio do smrti.

Partizani su vjerovali su da će otvorenom konfrontacijom s ustaškom i njemačkom vojskom podići cjelokupno gradsko stanovništvo na ustanak i tako slomiti režim u njegovom središtu. Međutim, okrutnost NDH, kao i vojna, obavještajna te financijska nadmoć slomili su ustanak do kraja 1941. godine.

Joža Manolić, danas stotrogodišnji mladić, a tada od jedva 20, nazvao je takvu taktiku bezumnom. On je tada došao u Zagreb napraviti reorganizaciju djelovanja SKOJ-a. Situacija koju je zatekao bila je teška. Partizanska organizacija u gradu je gotovo uništena. Nakon osam mjeseci otvorenih sukoba broj komunista u gradu pao je s 500 na jedva 100. Oni koji nisu ubijeni, morali su otići u partizane na oslobođeni teritorij. Zagreb je od 1942. bio mjesto iz kojega su se izvlačili resursi, ljudi te je na taj način pomagana borba u ostatku zemlje. Život u gradu, u konstantnoj napetosti i brizi za život, za sve omladince bio je neizdrživ.

To je bio moj grad. Za sve te ulice i kuće vezale su me uspomene još iz bezbrižnih dječačkih dana. Volio sam te ulice, osjećao sam se na njima kod kuće, slobodno, kao u svojoj sobi. – A sada su mi bile strane, odvratne, opkoljavale su me i bio bih sretan, da ih mogu ostaviti i otići nekuda daleko, zapisao je Šibl koji je krajem 1941. pobjegao iz grada na oslobođeni teritorij na Baniji i preživio rat u partizanskim redovima. Svi njegovi najbliži drugovi su pali u Zagrebu.

Procjene su da je u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 19.000 Zagrepčana, a da je u neposredno pomaganje partizanima bilo uključeno oko 50.000 građana. Premda je oslobođen 8. svibnja 1945. kada su partizanske jedinice prešle rijeku Savu, Zagreb zbog ovakvog nevjerojatnog otpora zasluženo nosi epitet “nepokoreni grad”.

Nikola Kožul

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.