TEKST

Slika rata u Ukrajini: od solidarnosti do clickbaita – I. dio

Narativ o sukobu u Ukrajini iz pozicije šoka i solidarnosti s Ukrajinom transformirao u stanje toksičnosti, zapaljivosti i senzacionalizma, a sve u cilju održavanja interesa za temu odnosno posjećenosti portala.

U trenutku završavanja ovog teksta, krajem rujna 2023., prošlo je više od 580 dana od ruske invazije na Ukrajinu. Dolaskom kalendarske jeseni, oči i uši zainteresiranih promatrača sukoba u Ukrajini uprte su u selo Robotine u regiji Zaporižja. Naime, prema trenutnim izvještajima, upravo je to mjesto gdje su ukrajinske snage probile prvu od tri crte linije ruske obrane, tzv. Surovikinovu liniju.

To međutim nije tema ovog članka, već kako se piše o tom ukrajinskom (ne)uspjehu na najposjećenijem portalu u Hrvatskoj. U ovom članku tvrdim da se narativ o sukobu u Ukrajini iz pozicije šoka i solidarnosti s Ukrajinom transformirao u stanje toksičnosti, zapaljivosti i senzacionalizma, a sve u cilju održavanja interesa za temu odnosno posjećenosti portala. Iako je nemoguće znati da li je to ciljana urednička politika ili nuspojava odabira glavnog komentatora, efekt je isti. Na duge staze je štetan za održavanje solidarnosti prema Ukrajini i razumijevanje slojevitosti tog sukoba.

Izjava o odricanju od odgovornosti i (ne)odgovorno pisanje

Da bi uopće pisali o toj temi i izbjegli zamku površnosti, čini se da svaki članak o Ukrajini treba doći uz niz tzv. disclaimera. Struktura članka bi trebala izgledati ovako: uz osudu ruske agresije u uvodu ide disclaimer o djelomičnoj odgovornosti EU i NATO-a, pa i same Ukrajine, za niz postupaka koji su antagonizirali Rusiju i pro-ruski sentiment u Ukrajini u posljednjih 20-tak godina. Potom treba paziti da se ne upadne u zamku oduzimanja subjektiviteta Ukrajine, ali nemoguće je ne spomenuti i proxy element i tzv. interese Zapada. Potrebno je iskazati solidarnost s Ukrajinom, ali ujedno ne izostaviti perspektivu stanovništva na istoku Ukrajine i biti svjestan da postoji značajan broj ljudi koji nisu i neće biti oduševljeni odlučujućom ofenzivom, s koje god strane ona došla. Potrebno je s gnušanjem odbaciti rusku propagandu o denacifikaciji Ukrajine, ali ujedno i ne ignorirati bujajući ukrajinski nacionalizam. Obavezan je i onaj moralističko anti-ratni disclaimer – da je rat sam po sebi najveći tragedija i da ratovi ne rješavaju prijepore između država, ali i fusnota na tu tvrdnju je da svaki narod ima pravo odlučivati o svojoj sudbini i da ima pravo na samoobranu. Samo da bi pobrojali disclaimere i napravili presjek podvojenosti takve pozicije potreban je paragraf, a da bi ofarbali sve unutar postavljenih teorijskih okvira, što bi se reklo u narodu – barem jednu ruku, treba nam cijeli članak.

Stoga kada su sve te izjave o odricanju odgovornosti pobrojane i priznate, može se tek preći na pojedini aspekt analize tog sukoba. Čini se pak da jedna profesija u tom svemiru analitičara i komentatora ima dozvolu da ih sve zaobiđe i prijeđe direktno na meritum stvari. Riječ je o vojnim stručnjacima i analitičarima čija je popularnost izrazito porasla posljednjih godinu i pol dana. Oni na manje ili više objektivan način, na mikro i na makro razini, komentiraju poteze političkih, a posebice vojnih aktera, na gotovo dnevnoj bazi. Mada često obučeni u clickbait ruho, njihovi tekstovi često su lišeni strasti i emocija, a događajima na terenu pristupaju iz različitih kutova. Ovisno koga pratite, često se nečije simpatije mogu tek nazrijeti, ali primarno će temi pristupiti hladno i svesti analizu na njen tehnički dio, kao svojevrsni pandan nekadašnjem “Šahovskom kutku” u sklopu emisije “Dobro jutro, Hrvatska”.

Na hrvatskoj medijskoj sceni profiliralo se nekoliko takvih stručnjaka i to na način da su manje više vezani uz određenu medijsku kuću. Svatko od njih ima svoju užu i širu specijalnost iz domene vojske i ratovanja, a najčešće se razlikuju po svojem temperamentu i dozi optimističnosti da Ukrajina na koncu pobijedi.

Zamor empatije i clickbait kao sredstvo za dizanje morala

Sukob u Ukrajini bio je prijelomna vijest većine portala dugo vremena, možda čak negdje do jeseni prošle godine. Nakon toga je sve rjeđe postajao udarna vijest, ali i dalje, više od godinu i pol nakon početka, zauzima mjesto rezervirano za glavne vijesti na portalima. Danas, na pojedinim portalima i dalje stoji banner “Iz minute u minutu”, baš kao i u prvim danima rata, vječno podsjećajući čitatelje/ice na osjećaj urgentnosti i frenetičnosti situacije.

Bez obzira da li ste stava da je tolika količina sadržaja o ratu u Ukrajini svojevrsno “ratno profiterstvo” ili jednostavno urednička politika koja samo odgovara na potrebe i interes čitatelja/ica, činjenica da sukob u Ukrajini i dalje ne silazi s naslovnica svojevrsni je fenomen. U trenutku kada zamor empatije postaje evidentan kod većine stanovništva, a čini se da se polako nazire i kod političkih elita, rat u Ukrajini kao da ne prestaje biti tražena roba na portalima.

Sa svakom promjenom godišnjeg doba, dolazi žestoko promovirana medijska najava o odlučujućoj (protu)ofenzivi koja će promijeniti sve. Pa smo tako od početka rata naovamo , svjedočili prvo prošlogodišnjoj ruskoj ljetnoj ofenzivi, ukrajinskoj jesenskoj protuofenzivi na koju se pak nadovezala ruska zimska. Mediji su najavljivali odlučujuće ukrajinske ofenzive i za proljeće i za ljeto ove godine, no i dalje se ratu ne nazire kraj. Bez obzira što geografske odnosno klimatske odlike Ukrajine zaista jesu nezaobilazan faktor u ovom ratu (kao i u svakom drugom uostalom), teško se oteti dojmi da su ponekad zapravo mediji ti koji udaraju ritam očekivanja, a ne političke i vojne elite sukobljenih strana. Posljedica toga je da onda i vijest o tome da je nekoliko tenkova Leopard zapelo u minskim poljima postane top vijest jer su kroz nekoliko mjeseci dizanja očekivanja ti tenkovi stekli gotovo pa mitski status.

Od prvog dana rata, Index se nedvosmisleno pozicionirao i solidirizirao s Ukrajinom. Postavljeni su banneri u bojama ukrajinske zastave i banalizirajuće grafike Putina s brčićima koje aludiraju na Hitlera. Od vojnih stručnjaka najčešće je prenošen Robert Barić koji je primarno komentirao za N1. Balansirani povijesni i socio-ekonomski kontekst davao je svojim tekstovima primarno Ivan Čović, koji je i temeljem svoje obiteljske povezanosti s istokom Ukrajine, odlično upućen u zbivanja u tom dijelu svijeta.

Međutim, nekada tamo potkraj prošle godine, analizu sukoba u Ukrajini na Indexu predvodi Mario Galić. Spomenuti je autor “neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme”, takav je službeni opis autora na portalu. Količina tekstova koje je u međuvremenu producirao je impresivna, a njegovi su tekstovi nezaobilazno stajalište na Indexu prilikom informiranja o trenutnoj situaciji na ukrajinskim ratištima.

Kroz kontinuirano praćenje autora, nemoguće je ne primijetiti određene obrasce u njegovom pisanju. Primjerice, fiksaciju na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog odnosno potrebu za prozivanjem i dociranjem dotičnome. Stav o Zelenskom, pro et contra, legitiman je te će svaka iole upućenija osoba naći poveću količinu argumenata i za jednu i za drugu stranu. Ponajmanje je bitno u cijeloj priči što navedeni autor očito vidno uznemiren gotovo svakim postupkom ukrajinskog predsjednika. Problematično je pak kada zbog osobnog antagonizma se prelaze granice dobrog ukusa i lišava se pijeteta svih sukobljenih i stradalih u ratu. To onda ostavlja dojam toksičnosti, izjednačuje sukobljene strane, banalizira stvarnost i relativizira patnju.

Primjere ću izložiti u drugom dijelu teksta.

Tomislav Kevo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.