Aleksandar Kolčenko (26 g.) krimski je anarhist i antifašist kojeg su ruske vlasti zatočile, zajedno s trojicom drugih aktivista, pod optužbom da su počinili “terorističke akcije” i da “pripadaju terorističkoj zajednici”. Uhićen 16. svibnja 2014. u Simferopolju od agenata ruske Federalne službe sigurnosti (bivši KGB), Aleksandar već 11 mjeseci čeka suđenje u moskovskom zatvoru Lefortovo.

Pored Kolčenka, osumnjičeni Oleg Sencov (36), redatelj i aktivist, Genadij Afanasijev (23), student pravnog fakulteta i Aleksej Čirnij (33), predavač vojne povijesti, optuženi su prema člancima 205. (”terorizam”), 205.4 (“uspostavljanje terorističke organizacije i sudjelovanje u njoj”) te 222. (“nezakonito stjecanje, prijenos, prodaja, skladištenje ili držanje vatrenog oružja, njegovih osnovnih dijelova, streljiva, eksploziva i eksplozivnih naprava”) Krivičnog zakona Rusije, a koji za navedene zločine propisuju kazne od 10 do 20 godina zatvora.

Prema informacijama FSB-a navodni dokazi za počinjena nedjela uključuju oružje, eksploziv i streljivo zaplijenjeno tijekom pretresa stanova osumnjičenika i koji upućuju na stvarne namjere uhićene četvorke: provođenje terorističkih napada u Sevastopolju, Jalti i Simferopolju te sabotaže željezničkih linija i električnih vodova. Uz to, dodatna indicija za planiranje terorističkih aktivnosti bili su podmetnuti požari u sjedištu Ruske zajednice na Krimu (nacionalističke ruske organizacije) te uredu vladajuće ruske stranke Ujedinjena Rusija, a koji su se dogodili 14. i 18. travnja 2014. u Simferopolju. Povrh svega, četvorka je optužena za pripadanje Desnom sektoru, organizaciji ukrajinske ekstremne desnice koja u optužnici FSB-a ima status terorističke organizacije.

Upravo zadnji dodatak optužnice baca svjetlo na pravu prirodu postupka. Unatoč  nepostojanju čvrstih dokaza koji bi upućivali na uključenost Kolčenka i Stencova u rad Desnog sektora, a to su potvrdili i njihovi prijatelji i članovi obitelji – FSB inzistira na toj točki optužnice. Zanimljivo, no uhićeni se međusobno nisu ni poznavali. Ali popratno medijsko blaćenje optuženih fino se uklopilo u javni nacionalistički diskurs o ugroženosti krimskih Rusa od strane ukrajinskih fašista, stvorenih u metežu Majdana. Upravo je Desni sektor otjelovljenje te ekstremne desnice, a time je organizacija postala korisno pokriće za režimski obračun s protivnicima ruske vlasti na Krimu.

Metoda, iako zastarjela, i dalje funkcionira – uhićenje pod optužbom pripadnosti neprijateljskoj organizaciji legitimira se brigom za nacionalnu sigurnost iako je riječ o očitoj eskalaciji brutalne, autoritarne moći države. Zbog iste državne represije koja je počela s ruskom aneksijom Krim se napustili ”vagoni” nepoželjnih skupina ljudi: anarhisti, antifašisti, borci za ljudska prava, ljevičarski intelektualci, sindikalisti i studenti, ali i proukrajinski aktivisti te pripadnici etničkih manjina poput Tatara i Karaima…svima njima zajedničko je propitivanje ruske intervencije, dakako iz različitih pozicija. U takvom okruženju postojanje aktivne i operativne prisutnosti ekstremističkog Desnog sektora na Krimu, nije uvjerljivo. Naprotiv, žigosanje navodnih fašista notorna je obmana s kojom se moraju nositi progonjeni kritičari vlasti, izabrani za primjer ostalima, neovisno o tome dolaze li iz sasvim suprotnog kraja političkog spektra.

Stoga, barem kada je riječ o Kolčenku i Sencovu koji su porekli ikakvu umiješanost s Desnim sektorom, nema sumnje u to da je riječ o političkim uhićenjima čiji je motiv eliminacija svake političke opozicije na Krimu. Druga dvojica,  Afanasijev  i Čirnij, priznali su odgovornost za podignute optužbe i odbili internacionalnu pomoć, iako je iz dostupnih medijskih priloga vidljivo da su osumnjičenici bili podvrgnuti fizičkom zlostavljanju pa je njihova stvarna involviranost u Desni sektor upitna. Putinov režim kao otjelovljenje aktualnog ruskog nacionalnog imperijalizma svjesno udara po kritici, uostalom po tome je obilježen čitavi period Putinove vlasti u matičnoj zemlji – progon nepoželjnih političkih suparnika: od ruskih oligarha preko zagovornika LGBT prava do radikalnih ljevičara. Zaogrtanje svog ukrajinskog angažmana u plašt antifašizma samo je jeftin politički trik ruske propagande s ciljem mobilizacije internacionalne solidarnosti i simpatija.

U jednom od rijetkih razgovora za nezavisne medije obavljenom unutar zidina Lefortova (u sovjetskim danima usputna postaja prema Gulagu za političke zatovernike) Kolčenko, ili Saša za prijatelje, pojasnio je svoje gledište: ”Nemam dobro mišljenje prema ljevičarima koji se nazivaju ‘antifašistima’ a istodobno podržavaju Narodnu republiku Lugansk i Narodnu republiku Donjeck. Svrstavanjem na neku od zaraćenih strana odbili su klasnu poziciju i zauzeli onu imperijalističku , poput moskovskog političara Sergeja Udalcova ili ukrajinske skupine Borot’ba”. O optužbi za pripadnost terorističkoj organizaciji, dodaje: ”Ne pripadam Desnom sektoru ali se smatram ukrajinskim građaninom. Jedini identifikacijski dokument koji imam je ukrajinska putovnica, nikada nisam dobio rusku.” Aleksandar dosad nije bio u Rusiji i dodaje: ”Šteta što mi je prvo rusko iskustvo Lefortovo”.

Aleksandar je, prema vlastitom priznanju, anarhist koji je dosad bio uključen u radničke i ekološke pokrete na Krimu te aktivni sudionik ”Studentske akcije”, organizacije koja je pokrenula kampanju protiv povećanja školarina. Radio je kao fizički radnik u poštanskom uredu i kopiraonici, a zbog svojih je antifašističkih stavova bio izložen napadima lokalnih nacista. Na pitanje što mu nedostaje u moskovskom zatvoru odgovara: ”Nedostaju mi sloboda, prijatelji, rodbina, Krim i glazba… želio bih slušati reggae i ska. Volim glazbu, u određenom trenutku ona je bila razlog mom interesu za anarhizam i antifašizam.” U slobodno vrijeme čita, trenutno novinske tekstove Lava Tolstoja, njegove članke o vjerskim pogledima, agrarnom pitanju i smrtnoj kazni. O svom izboru literature pojašnjava: ”Tolstoj je bio mislilac s antidržavnim vjerovanjima koja su slična anarhističkim idejama i zbog toga mi je zanimljiv. Prije toga sam čitao poeziju ukrajinskog pjesnika Ivana Jakoviča Franka, Lenjinovu ”Država i revolucija”, Kropotkinovu ”Zapisi jednog revolucionara” i ”Buduće društvo” Jean Gravea”.

U prvoj polovici travnja moskovski sud će odlučiti o tome mogu li Kolčenko i ostali napustiti zatvor i pratiti suđenje iz kućnog pritvora. Za tjedan između 1. i 7. travnja, internacionalni pokret poziva na akcije solidarnosti kao doprinos globalnom pritisku za slobodu uhićenih i kraj njihovih progona.

O dosad pristigloj pomoći i iskazanoj solidarnosti, Aleksandar kaže: ”Zahvalan sam svima koji mi pišu, to me zbilja veseli i velika je moralna podrška.”

Piše: Porfirije P.