TEKST
Vodič kroz apokalipsu za užurbanog radnika – Tko je za volanom?
Ako smo ustanovili da su IPCC-ovi scenariji smeće, kako bi nadolazeća desetljeća zapravo mogla izgledati? Za početak pogledajmo tko su akteri koji uopće mogu utjecati na politike i prakse.
Tko je za volanom?
Najkraće rečeno: izvršni direktori naftnih kompanija i milijarderi, i njihovi sluge u vladama odlučuju kojim ćemo putem kročiti; u prošlosti, sadašnjosti, i budućnosti.
Iz studije objavljene u siječnju 2023. u časopisu Science:
„2015. godine skupina istraživačkih novinara otkrila je interne dokumente tvrtke Exxon koji pokazuju kako su znanstvenici upozoravali vodstvo tvrtke o „potencijalno katastrofalnom“ antropogenom (nastalim ljudskim djelovanjem) globalnom zatopljenju još od 1977. Znanstvenici i novinari su u međuvremenu otkrili još dokumenata koji pokazuju kako je američka industrija nafte i plina – preko svoje trgovinske organizacije, Američkog instituta za naftu – uvelike bila svjesna antropogenog globalnog zatopljenja barem od 1950-ih; industrija ugljena barem od 1960-ih; industrija električnih uređaja, naftna tvrtka Total, General Motors i Ford barem od 1970ih; a Shell barem od 1980-ih.“
„Shvatili smo da je većina njihovih tadašnjih projekcija točno predvidjela zagrijavanje kakvo vidimo danas. Projekcije su im bile podudarne, ili barem jednako vješte, kao projekcije neovisnih akademskih i vladinih modela. Exxon i ExxonMobil Corp su također točno shvatili kako nam ne dolazi skoro ledeno doba, točno predvidjeli kad će antropogeno zagrijavanje prvi put biti uočeno, i razumno procjenili „proračun ugljika“ za zadržavanje zagrijavanja ispod 2°C. No za svaku od ovih točaka, tvrtka je imala u potpunosti proturječne javne istupe, suprotne od kliamtoloških podataka kojima je baratala.“
Naša otkrića pokazuju kako ExxonMobil nije samo „znao ponešto“ o globalnom zatopljenju prije više desetljeća – o svemu su znali jednako dobro kao i akademski i vladini znanstvenici. Ali dok su ovi znanstvenici pokušavali razglasiti ono što su znali, ExxonMobil je radio na tome da ih opovrgne – uključujući prenagalašavanje neizvjesnosti, omalovažavanje klimatskih modela, mitologiziranje globalnog hlađenja, himbu neznanja o razlučivosti ljudskog utjecaja od prirodnog zagrijavanja, i šutnju o bojazni kako će bogatstvo bazirano na fosilnim gorivima postati mrtvi kapital u svijetu koji bi ograničio emisije ugljika.“
„No po svakoj od ovih točaka tvrtka se u javnim istupima o klimatologiji postavljala surpotno vlastitim podatcima.“
Dodatne dokumente i informacije na temu toga što je Exxon znao (#ExxonKnew) možeš pronaći ovdje. A više od Bena Frante možeš pronaći ovdje.
Apsolutno je ključno razumijeti kako se globalno zatopljenje ne događa slučajno. Naša trenutna situacija nije iznenađujuća. Direktori naftnih kompanija su zajedno sa svojim sluganima u američkoj vladi svjesno i namjerno izabrali našu trenutnu stvarnost, te su inzistirali na toj odluci svake godine, preko 4 desetljeća. U međuvremenu, predsjednik Biden je odobrio daljnje pučinsko bušenje u meksičkom zaljevu i na Aljaski.
Milijarderi su pak spremni povući se u svoje bunkere koje čuvaju robotski psi (video u međuvremenu maknut, op. prev.) sa strojnicama. Douglas Rushkoff u svojem članku iz 2018. (nedavno proširenom u knjigu) opisuje svoj susret sa sobom punom milijardera:
„Naposljetku, izvršni je direktor jedne brokerske kuće objasnio kako je skoro gotov s izgradnjom svojeg podzemnog bunkera, i pitao, „Kako da održavam autoritet nad svojim zaštitarima nakon događaja?“ Događaj. To im je bio eufemizam za okolišni kolaps, društvene nemire, nuklearnu eksploziju, nezaustavljivi virus, ili hack iz Mr. Robota koji sruši sve. Ovim smo se pitanjem bavili sljedećih sat vremena. Znali su kako će im trebati naoružani stražari da ih čuvaju od ljute gomile. Ali kako će plaćati stražare jednom kad novac postane bezvrijedan? Što će spriječiti stražare da se okrenu protiv svojeg vođe? Milijarderi su razmatrali korištenje posebnih šifriranih brava za zaštitu zaliha hrane, čiju bi lozinku samo oni znali. Zatim disciplinske ovratnike za stražare. Pa i izgradnju robota koji bi služili kao stražari i radnici – ako bi se ta tehnologija mogla razviti na vrijeme.“
Milijarderi su, po definiciji, psihopati. Nemoguće je zaraditi milijardu dolara. Uzmi bilo koju basnoslovnu plaću koja ti padne na pamet, recimo 500 tisuća dolara godišnje, i sad izračunaj koliko bi trebao raditi, bez ikakvih troškova, da zaradiš svoju prvu milijardu. Uz 500 tisuća godišnje, trebalo bi ti 2 tisuće godina. Ili, ako ukradeš 3 dolara svakom Amerikancu, možeš zaraditi miljardu u godinu dana. Bogatstvo milijardera dolazi od krađe radničkih plaća. Nikad nije zarađeno. Procjenjuje se da je oko 5% smrti u SAD-u pripisivo siromaštvu, što svakog milijardera zapravo čini masovnim ubojicom. Nitko ne postaje milijarder zato što je inteligentan ili talentiran, ljudi postaju milijarderi zato što su sposobni opljaškati milijune ljudi i baciti ih u siromaštvo, bijedu, i ranu smrt, te i dalje mirni spavati noću. To su ljudi koji određuju našu budućnost. Moć im je oštetila mozak. Smatraju kako ih je svemir izabrao da žive kao bogovi. Ako računaš na to da će milijarderi spasiti planet „jer je to u njihovom najboljem interesu“, onda krivo razumiješ njihove interese.
Nigdje na popisu relevantnih aktera nećeš naći opću javnost. Prosvjedi, e-mailovi zastupnicima, i glasanje nemaju nikakav učinak. Da citiram Chomskog iz Razumijevanja moći: „ako opća javnost u najmoćnijoj državi na svijetu ostaje marginalizirana, nećemo se trebati brinuti oko povijesti, jer neće biti nove povijesti. A to nije toliko daleko od danas.“ Chomsky je ovo rekao prije 24 godine, a otad je angažirana amaerička javnost postala samo još reprimiranija i marginaliziranija nego ikad.
Na oštrici mača
Na početku 2023., trenutno sjedimo na 1.3°C globalnog zatopljenja, nakon što smo upravo izašli iz hladnije La Niñe i krećemo se prema 1) toplom El Niñu, 2) vrlo aktivnom solarnom maksimumu, i 3) drastičnom daljnjem smanjenju sumpornog zagađenja koje nas štiti.
(op. prev. U trenutku prevođenja ovog članka, u studenom i prosincu 2024., prešli smo 1.6°C zagrijavanja na razini godine. To nije dovoljno da prosjek sveukupnog zagrijavanja od 1750. do danas digne na 1.6°C, ali se radi o rekordnom zagrijavanju na godišnjoj razini – prethodna je godina bila 1.48°C toplija od predindustrijskog – što je golema razlika u godinu dana ) Ljeto 2024. će biti loše, gore od bilo čega što smo do sad vidjeli. Šokirat će svijet. Ovo nije hiperbola, ovo nije alarmizam, ovo je najjednostavnije iznošenja trenutnih činjenica. Svatko tko imalo razumije procjenu rizika ili planiranje predostrožnosti bi trebao shvatiti kako ovo nije šala.
U filmu Don’t Look Up (Ne gledaj gore), kad troje znanstvenika predstavlja svoja otkrića predsjednici, ona odgovara sa „Znate li koliko smo sastanaka o smaku svijeta već imali?“ Svi smo već malo umorni od kriza koje proživljavamo zadnje 3 godine zbog pandemije i konstantne obmane koju provode vlade i mediji. Ali ne smijemo dopustiti cinizmu prema nuklearnom ratu, terorističkim napadima, itd. da nas učini slijepim za činjenicu kako trenutno balansiramo na oštrici mača.
Zatopljenje koje doživljavamo bi, počevši već 2024. moglo dobrano pokrenuti značajno ispuštanje metana iz arktičkog permafrosta, ili uzrokovati prvi događaj plavog oceana. Svako produljeno smanjenje ekonomske aktivnosti bi moglo dodatno spustiti naš aerosolski štit. Ako se bilo što od ovog dogodi, mogli bismo vidjeti zatopljenje od 2°C već do kraja desetljeća. Ako bi se sve ovo dogodilo istovremeno, moglo bi se dogoditi i zatopljenje od 2.5°C, pa čak i više. Ništa se ne može prilagoditi toliko brzo.
Ne posjedujem kristalnu kuglu, ne mogu vijdeti budućnost, ali mogu vidjeti spektar mogućnosti pred nama. Budućnost koju većina ljudi bezbrižno pretpostavlja i na kojoj temelji svoje planove nije na tom spektru. Sljedeće desetljeće će iznenaditi mnoge.
Od gladi i fašizma do kolapsa i izumiranja
Uzgoj usjeva ovisi o stabilnoj klimi. Nije pitanje hoće li, nego kad će se značajna katastrofa dogoditi. Glad od globalnog značaja će se dogoditi. Mogla bi se dogoditi za 2 godine, ali mogla bi i za 10 – 15. Ne mogu to znati. Ali trendovi su jasni. Kad se to dogodi, SAD koji toliko ovisi o uvozu neće biti pošteđen. Mislim da je najveća, najključnija pogreška u razmišljanju u tome kako ljudi misle da će američka vlada reagirati na ovu katastrofu. U svakoj krizi, odgovor je jednako važan kao i sam krizni događaj. Kapitalizam nestašice rješava podizanjem cijena. Ostale države bi mogle primijeniti humaniji pristup u raspodjeli hrane, ali američka vlada sigurno neće opskrbljivati javnost kriznim zalihama. Sirotinja ć ejednostavno gladovati.
Američka vlada se za klimatske promjene priprema tako što zapošljava dodatnih 100 tisuća policajaca, što je povećanje od otprilike 15% u našem već opsceno napuhanom, militariziranom sustavu domaće okupacijske sile od otprilike 680 tisuća ljudi. To je američki plan prilagodbe na klimatske promjene: više policije. Kad krene kolaps, nacionalna garda i militarizirana policija će biti spremne ugušiti bilo koji prosvjed ili otpor.
Temelj kapitalizma je rast, i to je jedini način kako kamate mogu funkcionirati. Kapitalizam zahtijeva rast i neće dopustiti nikakva nastojanja da se taj rast smanji. SAD je nedavno uzrokovao najveći zabilježeni ispust metana u atmosferu uništavanjem Sjevernog toka, a procjenjuje se da se radi o čak 400 tisuća tona. Ovo je bio čin očajnika u pokušaju sprječavanja rastuće svjetske multipolarnosti i pada hegemonije američkog dolara. Američka vlada trenutno svim silama pritišće Kinu u nadi da će započeti rat oko Tajvana. „Istraživanja pokazuju da je američka vojska jedan od najvećih zagađivača u povijesti, koji troši više goriva i ispušta više CO2e od većine svjetskih država.“ Povijest SAD-a u zadnjih sto i više godina se može sažeti kao potpuna pobjeda kapitala nad radnicima. Od Pinkertonovaca koji ubijaju sindikalne organizatore, preko Koreje i Vijetnama, masakra na Kent Stateu, pa do cijelog hladnog rata, svaka državna akcija je kao jedinstven cilj imala podjarmljivanje radnika kapitalu.
„Da bi se neki sukob smatrao građanskim ratom, većina znanstvenika koristi prag od tisuću smrtno stradalih, što u ovu kategoriju stavlja mnogobrojne ruralne sukobe.“ Broj Amerikanaca koje su ubili policajci je svake godine od 2013. nadalje bio veći od tisuću, gdje je 2022. bila rekordna godina. Ove se službene brojke smatra 50% premalenima zbog izostanka prijavljivanja svih incidenata. Tako da nije nerazumno izjaviti kako je SAD već u stanju nasilnog građanskog rata, ali građanski rat u kojem samo jedna strana ubija je zapravo točnije nazvati genocidom. „Za svakog policajca kojeg je 2019. ubio civil, policajci su ubili 21 civila. Sječa drva je skoro 10 puta opasnija od policijskog posla. Policijski posao čak nije ni u 10 najopasnijih zanimanja u Americi. Alec Karakatsanis radi jako dobar posao u objašnjavanju kako policijske uprave, policijski sindikati, i lokalni političari šire dezinformacije o valovima zločina samo kako bi opravdali uvijek rastuće policijske proračune, te za to koristi izraz „copaganda“ (op. prev. cop + propaganda; cop – engl. policajac; murjak). Uskoro mu izazi i knjiga o toj temi. Policijske bande su izvan kontrole, gdje su Los Angeles i Memphis samo dva primjera koja su završila u vijestima zbog nečuvenog nasilja. Nisam ni spomenuo naš užasavajući zatvorski sustav kojem bih mogao posvetiti cijelo poglavlje.
Postoji izreka u poslovnom svijetu: „Nemoj mi reći koji su ti prioriteti, pokaži mi svoj proračun pa ću ti ja reći koji su ti prioriteti.“ Vjerojatnost razvoja bilo kakve značajne klimatske otpornosti je nula, a vjerojatnost eskalacije nasilne represije je značajna. Ljeto 2020. je bilo idealan trenutak u kojem su američki radnici mogli štrajkati i tražiti temeljite promjene. Nije se dogodilo tad, a više nikad nećemo imati takvu prednost. Covid je otkrio jako puno o prirodi moći i propagande. Vidjeli smo kako milijarderi na čelu farmaceutskih kompanija blokiraju konkurentska cjepiva (vidi slučaj Novavaxa). Vidjeli smo kako javnozdravstvene agencije funkcioniraju kao odjeli za odnose s javnošću privatnih kompanija. I vidjeli smo kako su doslovno milijuni mrtvih i onesposobljenih Amerikanaca bili zanemareni s ciljem održavanja gospodarstva i pumpanja sve većih komada naših plaća u džepove milijardera.
Izvještaji IPCC-a služe tome da skreću svačiju pozornost sve do trenutka kolapsa. Svatko tko misli da će se vlade „probuditi“ jednom kad klimatske promjene postane preteško ignorirati će se bolno razočarati kad u klimatskim planovima pronađe samo čahure metaka. Naša vlada nije u pripravnosti kako bi nam pomogla, već kako bi nas uniištili kad se pokušamo oduprijeti. U potpunosti je moguće (neću reći vjerojatno, ali svako moguće) da će izbori 2024. Biti posljednji američki predsjednički izbori. Izvanredne ovlasti bi trebale omogućiti onome tko već u tom trenutku bude na vlasti da zadrži kontrolu sve do urušavanja upravnog sustava.
Dodatno, imamo i fašističke akceleracionističke elemente koji će iskoristiti našu civilizacijsku krhkost. Ovaj izvrsni i vrlo detaljni izvještaj o očaranosti radikalne desnice američkom električnom mrežom obrazlaže obrazac niza napada na trafostanice diljem zemlje, vjerojatno potaknut desničarskim planom „guranja civilizacije u propast. Ta bi propast onda omogućila teško naoružanim radikalno desnim skupinama da očajnom i ranjivom civilnom stanovništvu nametnu svoju viziju društva.“ Oportunističke naoružane skupine bi mogle dodatno pogoršati klimom uzrokovanu krizu, i/ili upropastiti pokušaje obnove.
Pozitivna revolucija zahtijeva logistiku, prije svega vodu, gorivo, i oružje, kao i organizaciju i komunikaciju. Globalizacija znači da ne možemo zauzeti sredstva proizvodnje na lokalnoj razini. Društvena otuđenost i sveprisutni masovni nadzor dovode do toga da smo neorganizirani, da nam fale čvrste zajednice u koje se možemo pouzdati, i ne možemo sigurno komunicirati. Revolucija je težak posao čak i kad su svi uvjeti zadovoljeni, a bez njih je nemoguća. Nadolazeće nasilje će biti reakcionarno, ne revolucionarno.
Amerikanci su mnogo ranjiviji nego što volimo vjerovati. Društvo nam je hiperfragilno, i bilo kakvo puknuće u nekom od brojnih podležećih podsustava može dovesti do potpunog urušavanja cijelog sustava. Jako ovisimo o uvozu, kako je objašnjeno u odjeljcima 6.2 i 6.3. Ovisimo o radničkim ekipima koje nam konstantno servisiraju električnu mrežu i telekomunikacijsku infrastrukturu. Na lokalnoj razini ne proizvodimo praktički ništa potrebno za preživljavanje. Imamo nula otpornosti.
Nešto oko čega se uvijek možeš pouzdati u milijardere je oholost. Zapravo su toliko glupi da misle da mogu re-teraformirati Zemlju nakon odstranjivanja nekoliko milijardi „beskorisnih gladnih usta“. Milijarderi vjerojatno vjeruju da mogu preživjeti u svojim bunkerima. I dok je vjerojatno istina da će umrijeti među zadnjima, ni oni, ni njihova djeca, neće preživjeti do kraja ovog stoljeća. Ovo je većini ljudi možda najteža stvar za shvatiti: milijarderi nemaju dugoročan plan. Jedino kako znaju djelovati je po principu „sve ili ništa“. Bogataši preziru radnike kao gamad. Radije bi umrli nego dijelili prirodno bogatstvo svijeta, a ta želja bi im se uskoro mogla i ispuniti: večerat će i piti šampanjac na palubi Titanika koji klizi u dubinu.
Kritični događaji koje moramo očekivati u skoroj budućnosti su: sve kaotičnije katastrofalno vrijeme, višestruko zakazivanje žitnica, svjetska glad, zakazivanje opskrbnih lanaca, državno nasilje, desničarsko građansko nasilje, gubitak električne opskrbe i telekomunikacija, ratovi (oko) izbjeglica, urušavanje civilizacije, nakon čega slijedi masovno odumiranje kako aerosolski štit nestane i narod se vrati potpuno nekoordiniranom lokalnom rpeživljavanju bez složenih opskrbnih lanaca. Ovaj zadnji korak je trenutak u kojem će industrijalizirane države prvog svijet aproći puno gore nego što trenutno očekuju.
Što točno slijedi nakon ovoga je iznimno teško predvidjeti, i ovisit će o tome hoće li se tijekom kolapsa koristiti nuklearno oružje. Ali uz pretpostavku da neće biti nuklearnog rata (što svakako nije sigurna pretpostavka), očekivao bih da do 2050. kad prosječna svjetska temperatura bude barem 2°C toplija neće više biti organiziranih vlada, niti globalne logistike, niti transporta i prerade fosilnih goriva, kao ni poljoprivrede ovisne o fosilnim gorivima, gustih gradova, a sve će nuklearne elektrane stajti napuštene i propusne. Svejtsko će stanovništvo biti grupirano u onim regijama u kojim aće vrijeme biti najmanje negostoljubivo (vrlo je teško predvidjeti gdje će to biti).
Ranije sam citirao Willa Steffena koji govori kako je zagrijavanje od 4°C nešto što ljudi neće moći preživjeti (odjeljak 5.1). Evo još nekoliko komentara znanstvenika o izumiranju.
Ovo kaže članak Billa Reesa, pod nazivom Da, klimatske promjene bi mogle izbrisati 6 milijardi ljudi (engl. Yes, the Climate Crisis May Wipe Out Six Billion People: „simpozij o klimi koji je organiziran s ciljem raspravljanja što donosi 4°C topliji svijet je zaključio – „preživjet će manje od milijarde ljudi.“ Schellnhuber je nedavno rekao: „Na 4°C, Zemljin… kapacitet se procjenjuje na ispod 1 milijarde ljudi.“ Njegove je riječi potvrdio i profesor Kevin Anderson iz britanskog Tyndallovog centra za klimatske promjene: „Samo će oko 10% svjetskog stanovništva preživjeti na 4°C.“ Ove je godine u svibnju i Johan Rockström, trenutni direktor Potsdamskog instituta, izjavio kako je u svijetu toplijem za 4°C: „teško zamisliti kako bismo održavali mijiardu ljudi, ili čak pola tog broja.“
Posudit ću nekoliko citata iz ovog threada Rogera Hallama:
Peter Kalmus: „Radim na projekcijama ekstremno vlažnih vrućina, i nadam se da ćemo uskoro izaći s rezultatima u javnost (i u hodu ih usavršavati). Rezultati su mučni.. Sav ovaj aktivizam MORA biti shvaćen u kontekstu potencijala buduće smrti i patnje. Kad su milijardi života na kocki, uključujući i živote ljudi koje volimo, ili čak naši životi, da, onda je rizik uhićenja zato što to pokušavaš spriječiti kroz nenasilni građanski neposluh vjerojatno vrijedan za većinu nas.“
James Dyke: „Većina ljudi zaboravlja da smo već uzrokovali nepovratne klimatske promjene. Holocen je gotov. Naši sljedeći koraci će odrediti što nas čeka u budućnosti, ako uopće imamo ikakvu budućnost, na planetu Zemlji.“
Zanimljivo je obratiti pozornost na način formuliranja ovih zaključaka. Ne govorimo o najvjerojatnijoj procjeni od 1 milijarde, plus minus statistička pogreška. Govorimo o milijardi ljudi u anjboljem slučaju, a neizgovorenim ostavljamo pesimističniju procjenu od 0 preživjelih. A ove procjene dolaze od ljudi koji imaju povjerenje svoje vlade i njihova nastojanja u razvoju klimatske otpornosti, gdje su neki od njih zaposlenici američke vlade (Kalmus), te izjavljuju ove stvari javno, na internetu, gdje ih mogu pronaći ljudi poput mene. Na svakom smo koraku donijeli najgore moguće odluke, i dozvolili malom broju psihopata da vode i odlučuju za poslušne mase. Ideja da ćemo se nekako sabrati u zadnji tren i ostvariti najoptimisitičnije procjene je neozbiljna.
A sve je ovo samo prva etapa na putu prema eventualnih 10°C zagrijavanja što je već zakucano s trenutnim razinama CO2.