TEKST
Skriptinar: Diskretni šarm nacionalizma
U četvrtak, 13. studenoga u prostoru Kluba studenata Filozofskog fakulteta održan je šesti Skriptinar – seminar političke edukacije, pod nazivom „Diskretni šarm nacionalizma: Uvod u suvremene pristupe naciji i nacionalizmu“. Skriptinar je popraćen izlaganjem profesora Nikole Tomašegovića, koje je polazilo od premise da je nacionalizam „jedan od onih fenomena kojima se redovito proriče kraj, a koji se ipak uvijek iznova javljaju kao potentna povijesna sila“.
U četvrtak, 13. studenoga u prostoru Kluba studenata Filozofskog fakulteta održan je šesti Skriptinar – seminar političke edukacije, pod naslovom „Diskretni šarm nacionalizma: Uvod u suvremene pristupe naciji i nacionalizmu“. Kroz format Skriptinara nastavlja se uloga njegovih organizatora, KSFF-a i Plenuma FFZG-a, kao svojevrsnog prsta na pulsu relevantnih na kojima studenti_ce Filozofskog fakulteta, ali i drugi, izgrađuju svoje analitičke pozicije. Prije otvaranja zajedničke rasprave, koja u zdravoj tradiciji studentske kulture Filozofskog obično višesatno vrije u prostorima Kluba, teorijske temelje svojim izlaganjem postavio je profesor Nikola Tomašegović, viši asistent pri Odsjeku za povijest, kompaktnim presjekom šest teorija nacije i nacionalizma. Tomašegović je ujedno i skicirao neke od neriješenih pitanja koja prate proces razmrsivanja silnih povijesnih i geografskih specifičnosti nacionalizma te njegovih suvremenih konotacija. Izlaganje je prvenstveno polazilo od realizacije kako se radi o „jednom od onih fenomena kojima se redovito proriče kraj, a koji se ipak uvijek iznova javljaju kao potentna povijesna sila“, pri čemu se povratno možemo pitati: što ga čini tako dugotrajnim i otpornim, fleksibilnim i prilagodljivim novim društvenim okolnostima? Što ga čini tako privlačnim?
Profesor Tomašegović najprije je krenuo tragom povijesti istraživačkog interesa za nacionalizam općenito, stavivši naglasak na kritiku problematične veze historiografije i nacionalizma, što reflektira i glavno polazište njegovog zbornika radova „Nadilaženje nacionalne paradigme: Od historiografskog nacionalizma do transnacionalnih pristupa“ (2025) u koautorstvu s Branimirom Jankovićem. Zatim studiozno prolazi kroz pet teorijskih paradigmi nacija i nacionalizma, koje se ujedno mogu promatrati i u kronološkom nizu.
Perenijalizam (nacija kao drevni fenomen) i primordijalizam (nacija kao biološka zajednica), pristupi 19. i početka 20. stoljeća, ovdje su predstavnici esencijalističkih tumačenja nacije time što ju smatraju tipom samobitnog, stvarnog fenomena. Danas, u kontekstu hrvatskog nacionalizma, perenijalizam primjerice preživljava u zvonkom nacionalnom mitu „od stoljeća sedmog“, ali i kroz ovogodišnju proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva, na čijem samom početku stoji prvi hrvatski kralj Tomislav. Profesor povijesti ovdje pritom načinje prvo kritičko mjesto, dovodeći u pitanje je li državnost i postojanje kralja koji je nosio hrvatsku titulu u srednjem vijeku uopće važno za našu sadašnjost i zašto.
S druge strane, etnosimbolizam i modernizam konstruktivistički su pristupi koji nastaju u okviru samih studija nacija i nacionalizma koje nacije promatraju kao tipove konstrukata. Prvi je zaslužan za kovanje pojma etnije kao predmodernog rezervoara nacije, ali posljedično i za nejasnu konceptualnu razliku između same etnije i nacije. Modernistička čitanja nacije i nacionalizma bit će poznata svima iz društveno-humanističkih polja, te ih između ostalih kroje i utjecajne teorije Ernesta Gellnera, Erica Hobsbawma, a posebice „zamišljene zajednice“ Benedicta Andersona.
Suvremeni se pristupi pak, kao peti smjer, izdvajaju svojim pomakom fokusa s pitanja „kada je nastala nacija“ prema analizi kako nacija funkcionira, kako djeluje na ljude, slijeva se u svakodnevicu i mijenja kroz različite povijesne kontekste. Za njih je karakteristično uvezivanje različitih pristupa u interdisciplinarni mozaik te sve razgranatije obuhvaćanje transnacionalnih i globalnih perspektiva. Američki sociolog Rogers Brubaker govori o potrebi da se nacije analizira u relacijskim, procesualnim, dinamičnim, događajnim terminima kao „praktične kategorije, kulturne idiome, kognitivne sheme, diskurzivne okvire, organizacijske rutine, institucionalne okvire, političke projekte i kontingentne događaje” (2002). Ono što će sudionici rasprave na Skriptinaru nazivati „Koncertom s velikim K“ primjer je upravo nacije kao događaja, putem kojeg se posreduje nacionalni identitet, ali i ulazi u novi krug modifikacije njegovog sadržaja.
Tomašegović se nadalje dotaknuo jedne točke koja je za reorijentaciju ljevicu ključan s obzirom na njezine, uglavnom negativne, reflekse prema nacionalizmu, a to su iskustva iz pokreta globalnih nacionalizama. Primjer je, dakako, bio palestinski nacionalizam koji je tijekom posljednjih dvije godine izraelskog etničkog čišćenja Gaze izborio širu frontu podrške i reproduciranja glasa među ljevicom diljem svijeta. Ono nas zapravo dovodi do pitanja jesu li svi nacionalizmi isti i mogu li se svi vrednovati na isti način. Primjeri nacionalizama koji nastaju u kontekstu dekolonizacije i antikolonijalnih pokreta pokazuju napetost između dominantnog i subverzivnog aspekta nacionalizma, a dinamika između dvaju normativnih polova do danas ostaje žarišna točka rasprave.
Naime, kako Tomašegović razdjeljuje, normativna je razina ta koja pokazuje dijapazon sadržaja kojim pojam nacionalizma može biti popunjen, pa on može biti konzervativan, liberalan, socijalistički itd., ali je operativna razina ta koja pokazuje kako svi nacionalizmi kao takvi u praksi imaju međusobno slične obrasce reprodukcije i funkcioniranja. To je jedan od načina na koji se može objasniti trajnost nacionalizma – bez obzira na to kako se na normativnoj razini mijenja njegovo značenje, on na operativnoj razini nastavlja funkcionira kao nacionalizam. Siniša Malešević, svjetski ugledan istraživač nacionalizma, zauzima stav kako nacionalizam kao ideologija danas natkriva sveukupno političko polje, pa se sve druge ideologije zapravo moraju na neki način pronaći unutar sjene kojeg nacionalizam kao dominantna ideologija baca nad njima, što je sukus njegovog uspjeha.
Publici koja se prelijevala na hodnike fakulteta, profesorima, asistentima, studentima i ponekim studentskim aktivistima u političkom izgnanstvu iz Srbije, pažnja se vrtjela oko dvije najproduktivnije točke rasprave. U vrtlozima individualnih, kolektivnih i dominantnih shvaćanja pojmova domoljublja i patriotizma s jedne strane i nacionalizma s druge, pokušalo se razmrsiti da li se oni bitno razlikuju i može li se ekstrahirati njihova supstancijalna razlika. Postoji jasna sklonost kako u širem društvu, tako i među publikom ovog Skriptinara da domoljublje ocjenjuju kao pozitivan, oprirodnjen osjećaj pripadnosti, čak pojednostavljen kao ljubav prema domu, čime se ubrzo zaglavljuje u pluralnosti iznimno osobnih, emotivnih shvaćanja što je to dom i što je to odgovarajući izraz ljubavi prema njemu, stalno se svodeći na to kako definiramo poželjnost našeg konstrukta (dom, država i sl.). Ponudilo se tumačenje kako je domoljublje temeljeno na granicama osobnog iskustva, čiji dosezi ne mogu ići dalje od vlastitog zavičaja. Izlaz iz tog okvira i prelazak u onu pripadnost za koju nismo vezani neposrednim životnim iskustvom jest ulazak u nacionalizam.
Dakle, Andersonovim terminima, riječ je o prelasku iz svoje neposredne, življene zajednice prema zamišljenoj zajednici. Međutim, to znači da o domoljublju ne možemo govoriti kao o osjećaju pripadnosti cjelokupnoj naciji, već se on svodi na neki tip lokalpatriotizma. Jasno je da nema prirodnog osjećaja sklonosti prema cjelokupnoj nacionalnoj zajednici, on je stečen kroz obrazovanje, socijalizaciju, javni diskurs – nemamo način da se dohvatimo identifikacije s tom zajednicom ako nam se ona kroz te mehanizme ne posreduje. Ali, prepreku u potpunom razrješavanju predstavlja jasna stvarnost i opipljiva djelatnost toga osjećaja pripadnosti u svakodnevnom životu.
Rasprava je iznjedrila jedan od kutova sagledavanja razlike između patriotizma i nacionalizma koji ne zapada u simbolički nabijene etikete „dobrog naspram lošeg“, već nastoji izoštriti razliku kategorija u koje treba svrstati te pojmove. Mnogi su se složili sa procjenom kako je nacionalizam sam po sebi dovoljno koherentan i cjelovit skup ideja da se može nazvati ideologijom, vezanom za neki konkretan povijesni kontekst, dok patriotizam, s druge strane, pripada kategoriji sentimenta koji se uklapa u neku ideologiju, nerijetko nacionalizam, ali i druge ideologije koje su postajale prije njega. Kontekst iz kojeg seže onaj ponavljajući pokušaj razdvajanja patriotizma i nacionalizma zasigurno je zadan i događajem „Koncerta s velikim K“ – Thompsonovim nastupom u srpnju – te borbom za njegovu naknadnu simboličku i vrijednosnu interpretaciju, odnosno zauzimanjem normativnog polja – procesom u koji se upuštaju svi društveni akteri, od konkretnih političkih opcija do onih okupljenih u KSFF-u. Čak nije izraženo mnogo prijepora oko pozicije Tomašegovića koji je iznio mišljenje kako Koncert nije moguće čitati kao identifikator generalnog sentimenta, već ga valja promatrati u okviru Brubakerove nacije kao događaja, u njegovom zadanom kontekstu.
Osim točaka okupljanja desnice, rasprava se najviše zainteresirala za pitanje koje okuplja ljevicu – palestinski nacionalizam. Dok se palestinski nacionalni identitet s jedne strane potpuno negira, palestinski nacionalizam i pokret nacionalnog oslobođenja viđen je kao potencijalno revolucionaran. Studentica iz publike prisjetila se predavanja Nine Čolović tijekom Subversive Festivala u lipnju 2024., koje se temeljilo na palestinskom pitanju u pogledu nacionalizma i državotvornosti. Za Čolović, ono što se naziva „nacionalnom emancipacijom“ u kolonijalnim kontekstima, obećavalo je raspetljavanje opresije i eksploatacije, no samo je nanovo doprinosilo njihovom reorganiziranju i održavanju. Među sudionicima filozofskog Skriptinara donekle se podrazumijevalo da nacionalizam nije pojava koja dubinski može dovesti do oslobođenja kakvog sanjamo. Međutim, u kontekstu Izraela i Palestine, takvih oblika opresije koje se nužno događaju kroz nacije, pokreti oslobođenja se uvelike moraju pozivati na isti tip diskursa da bi se izborili za kakvu-takvu slobodu. Onima aktivnima u lokalnom pokretu solidarnosti s Palestinom nije promaknulo komentirati znakovit dokaz promišljanja palestinskog oslobođenja izvan nacionalnih okvira, ekapsuliranom u domaćem prijevodu izraza „from the river to the sea, Palestine will be free“ u zahtjev „od rijeke do mora, bez državnog terora“ što ipak, kako kolegica iz publike jasno konstatira, „zalazi u jedan teritorij onkraj države“.
Kontekst kolonijalizma i aparthejda postavlja palestinsko oslobođenje u poziciju da se i dalje mora pozivati na diskurs o nekom autohtonom stanovništvu i autohtonoj zemlji koja se mora osloboditi, ali u našim regionalnim pokretima solidarnosti s Palestinom već itekako postoji svjesnost da se mora ići dalje od toga te da se oslobođenje sanja u kontekstu nepostojanja nacija ili zahtijevanja nečeg višeg od nacija. Uz Palestinu, dakako, postoji na pretek povijesnih paralela koje ocrtavaju napetost između nacionalizma i internacionalizma te dovode u pitanje subverzivne potencijale nekih tipova nacionalizama. One vraćaju na stol stoljetne rasprave o tome je li moguća instrumentalizacija nacionalizma u svrhe druge ideologije ili je njegova tendencija da se u toj amalgamaciji nametne kao dominantna ideologija koja zatim podriva emancipacijske impulse koji su ju htjeli „preusmjeriti“ ipak neizbježna. U mnogim se nedovršenim i neodgovorenim pitanjima i argumentima ovomjesečnog Skriptinara zapravo artikulirala glad za ulaskom u istraživanje transnacionalnih pristupa lokalno-specifičnim primjerima pokušaja progresivnih zaokreta nacionalizma, koji izviru na globalnoj karti političkih borbi za novo sutra, što se može tumačiti kao smjernica za buduće fokuse seminara političke edukacije, čija posjećenost svjedoči interesu koji odavno nadilazi njihove prostorna i vremenska ograničenja.
Ivona Kos
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.