TEKST
Godine bejzbol palica: Zaboravljeni teror istočnonjemačke mladosti
O fašizmu u Njemačkoj se najčešće govori u kontekstu nacističke diktature tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. No, manje je poznato da je u bližoj povijesti, u devedesetima, imala epizodu rasističkog nasilja koja je ostavila dubok trag na njemačko društvo, posebno na istoku zemlje. Mnogi su kritizirali nedostatnu reakciju vlasti koja nije na adekvatan način štitila žrtve tog nasilja.
“Godine bejzbol palica” (Baseballschlägerjahre) naziv je za razdoblje tijekom devedesetih, neposredno nakon sloma Istočnog bloka i ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, kada je došlo do porasta desničarskog ekstremizma i nasilja prema strancima, izbjeglicama i političkim neistomišljenicima. Prema procjeni antirasističke organizacije Amadeu Antonio Stiftung, najmanje 219 osoba je u napadima izgubilo život.
Izraz “Baseballschlägerjahre” popularizirao je njemački novinar Christian Bangel 2019. godine, prema oružju koje su koristile neonacističke i skinhead skupine za zastrašivanje i napade. Tijekom tih godina desničarsko nasilje bilo je česta pojava, osobito u siromašnijim i manjim mjestima istočne Njemačke, te su stanovnici zbog straha od napada izbjegavali određena područja.
Nasilni neredi koji su izbili u kolovozu 1992. u četvrti Lichtenhagen u Rostocku pamte se kao najteži napadi na migrante u poslijeratnoj Njemačkoj.U njima je sudjelovalo nekoliko stotina militantnih desničarskih ekstremista, a kulminirali su bacanjem kamenja i molotovljevih koktela na stambenu zgradu u kojoj su živjeli tražitelji azila. Događaje je promatralo oko 3.000 stanovnika iz susjedstva i podržalo ih pljeskom.
Policija i političari nisu pravodobno i adekvatno reagirali: u danima prije nereda u neke su novine upozoravale na moguće probleme. Između 22. i 26. kolovoza 1992. zabilježeno je 370 privremenih uhićenja i 408 istraga povezanih s nemirima. Među uhićenima bilo je 110 osoba iz zapadne Njemačke, 217 iz istočne savezne pokrajine Mecklenburg-Pommern (od čega 147 iz Rostocka) te 37 iz ostale istočne Njemačke. Tijekom nereda ozlijeđena su 204 policajca, no nitko nije izgubio život. Godine 2001. njemački Bundeskriminalamt (Savezni ured kriminalističke policije) uveo je kategoriju “politički motiviranih zločina” (PMK) u kaznenu evidenciju, no počinitelji nikad nisu odgovarali za svoja nedjela.
#baseballschlaegerjahre
Suočavanje njemačkog društva s nasilnim devedesetima započelo je u listopadu 2019. Obilježavala se trideseta godišnjica pada Berlinskog zida, no nije bilo razloga za slavlje. Nekoliko tjedana ranije, naoružani fašist je u Halleu pokušao ubiti oko 80 posjetitelja sinagoge. U lipnju je neonacist u vlastitoj kući ustrijelio vladinog predsjednika regije Kassela Waltera Lübckea. Uskoro će krajnji desničar u Hanauu ubiti devetero ljudi samo zato što su stranci. Stranka krajnje desnice AfD (Alternative fur Deutschland) je u međuvremenu nastavila rasti, u Saskoj je osvojila 27,5 posto, a i na zapadu joj je išlo sve bolje. Veliko je pitanje glasilo: odakle ponovno porast desničarskog nasilja?
Upravo su u tim danima stotine, tisuće ljudi pokazale da je to pitanje već po sebi pogrešno postavljeno. U digitalnom prostoru, na društvenoj mreži Twitter, novinar Christian Bangel je tvitao: “Vi, svjedoci godina bejzbol palica. Govorite i pišite o devedesetim i nultim. Krajnje je vrijeme.” U objavi je podijelio novinski članak repera Testa, alias Hendrika Bolza, , u kojem je opisao desničarsku uličnu kulturu u Stralsundu iz svoje mladosti. Bio je dirnut time, jer su ta sjećanja prilično točno odgovarala onima iz njegove mladosti: fašisti u bomber jaknama posvuda, na blagajni u supermarketu, u obitelji, među prijateljima.
Objava je pokrenula lavinu reakcija: korisnici tvitera su u komentarima počeli u opisivati vlastita sjećanja, desničarsko nasilje koje su doživjeli u mladosti ili adolescenciji. Pričali su o napadima na javnim toaletima, o plinskim pištoljima prislonjenim na sljepoočnice, o adrenalinu i strahu od smrti, ali i o svakodnevnosti nasilja, o gotovo rutinskom suočavanju sa smrtonosnom opasnošću. Sa svakim od tih izvještaja od 280 znakova, postajalo je sve jasnije da se ovdje ne radi samo o pojedinačnim traumatičnim iskustvima, već o iskustvu cijele generacije.
Upozorenje na potencijalno uznemirujuć sadržaj! Citati su anonimni pa smo za prijevod odlučili koristiti rodno neutralni govor.
Kako kaže Bangel: “još uvijek mi je teško čitati ove tweetove. I zato sam zahvalan što je to učinio Friedemann Schwenzer u svom diplomskom radu, , u kojem je pomoću hashtaga istražio sjećanja na desničarsko nasilje u DDR-u i u vrijeme nakon pada Berlinskog zida. Neke od strukturnih tvrdnji koje ovdje iznosim, i neki od ovdje prikazanih tweetova, potječu iz njegovog rada.”
Za prvih deset dana okupilo se oko 2700 odgovora. Više od 400 ih je konkretno i anegdotski izvijestilo o vlastitim iskustvima. U najkraćem mogućem roku hashtag je postao digitalna kutija puna užasnih sjećanja. Još uvijek stoji tamo i može se koristiti kao arhiv životnih zapisa jednog vremena koje odjekuje u sadašnjosti.
Možemo samo pretpostaviti tko su ljudi koji su pod hashtagom objavljivali svoja iskustva, a njihove priče nisu provjerene. Twitter omogućuje anonimnu registraciju, tako da nemamo strukturirane podatke o dobi, spolu, i edukacijskoj pozadini korisnika. Iako među njima ima i poražavajućih izvještaja sa Zapada, većina se priča odvija na Istoku. Sebe opisuju često kao “Treću generaciju Istočne Njemačke”, odnosno one rođene između 1975. i 1985. koje su svoje tinejdžerske godine provele u periodu nakon pada Berlinskog zida. Mnogi se opisuju kao pripadnici ne-desničarskog spektra, one široke lepeze alternativnih (sub)kultura: gotike, metala, punka, hip hopa, skatea i drugih, koje su se 1990-ih na Istoku oformile u želji za izražavanjem identiteta i potrebi pripadanja kolektivu.
Christian Bangel je također pripadao toj mješovitoj sceni. Živio je kao alternativni tinejdžer 1990-ih u Frankfurtu na Odri, koji je, potenciran svojim položajem na tadašnjoj vanjskoj granici EU-a i aktivnom neonacističkom scenom, bio aktivno poprište “skinhead” subkulture i uličnog nasilja.
Svakodnevno nasilje
“Gonio me kroz cijeli grad huligan s bejzbol palicama,
jer me moje šareno techno odijelo u njihovim očima činilo ‘pederskim štakorom’.”
“1994., s 13 godina, prvi put sam shvatio/la koliko su fašisti opasni, kad je oko 30 skinheadsa s bejzbol palicama stajalo ispred susjedove kuće i tražilo nekoga. Stajao/la sam kod kuće za prozorom iza kuhinjske zavjese. Majka me (…) povukla i rekla mi da se to nas ne tiče.”
Ono što opisano toliko izdvaja od drugih generacijskih iskustava nasilja jest njegova rasprostranjenost i svakodnevnost, posebno na Istoku. Tamo nisi trebao ići na “pogrešno mjesto” da postaneš žrtva tog nasilja, moglo se doslovno dogoditi bilo gdje – pogotovo ako si neonacistima bio upadljiv po izgledu. Pritom je bilo dovoljno da te desničari označe kao pripadnika alternativnog spektra. “Štakor” je u najgorem slučaju mogao biti svatko tko nije odgovarao njihovom kodeksu odijevanja i stila. Jedan dan si prošao/la sa svojim izgledom, drugi dan ne. Upravo je ta nasumičnost i nepredvidivost samovoljnih napadača održavala napetost u zraku.
“Kraj 90-ih, provincija u istočnoj Turingiji. S 16 godina ideš mopedom tamo gdje se nešto događa. Neko seosko slavlje, u nekom trenutku bi nacisti uvijek preuzeli prvo štand s pivom, a onda i ostatak fešte. Prvo ‘Böhse Onkelz’, onda ‘Landser’. Samo da pobjegneš na vrijeme. #baseballschlaegerjahre”
“Sjećam se da je 1990-ih u Saskoj-Anhaltu uvijek bilo oportuno žuriti se noću na benzinskoj postaji – zbog skinheadsa u čizmama koji su se motali okolo. To nisam poznavao/la iz Münsterlanda.”
Strateška funkcija ovog nasilja bila je osigurati moć nad ulicama, četvrtima ili cijelim općinama. Tko želi saznati više, trebao bi guglati pojam “Koncept četiri stupa”. U svakodnevici, međutim, to nasilje susretalo se kao bezgranično i ideologizirano. Nije bilo usmjereno na materijalna dobra, već ga je pokretala volja za uništenjem. Radilo se o tome da se ljudi protjeraju ili čak istrijebe.
“Nacisti koji su smrtno pregazili beskućnika mopedom. Točno u prolazu pored kuće. #baseballschlaegerjahre”
“Kad tvoju crnkinju prijateljicu pljuju na putu u vrtić. I kao da se to nikome ne gadi, jer je to ‘sasvim normalno’.”
Indikativno je što u izvještajima nedostaju dvije značajne skupine pogođenih: ne-bijele osobe i beskućnici te drugi socijalno ugroženi koji su prema statistikama vrlo često bili žrtve neonacističkog terora. Uglavnom nemamo pristup neposrednim svjedočanstvima upravo tih društvenih skupina, osim preko iskaza svjedoka. Srećom, sve više istočnonjemačkih ne-bijelih osoba iznosi svoj pogled na godine bejzbol palica, tako i kako bi upozorili na itekako prisutni rasizam na Istoku.
Bijelcima, koji nisu bili beskućnici, koji su bili meta nacističkog nasilja, uvijek je, barem teoretski, preostala opcija povlačenja, prilagodbe ili čak taktičke kolaboracije s desničarima. Ne-bijelim osobama i beskućnicima, svima onima koji nisu mogli “proći” kao Nijemci, ti su putevi bili zatvoreni. Još i danas mnogi pogođeni rasizmom koji žive u malim gradovima Istoka izvještavaju da ne izlaze sami na ulicu u večernjim satima. Neki još uvijek izbjegavaju ruralna područja, čak i za nedjeljne izlete.
“Policija je rekla da je svojom frizurom ipak provocirao”
“Bili smo sami sa svakodnevnim problemom. Prvi put su me prebili kad sam imao/la 14 godina. Bilo je to 1991. Reakcija je bila: ‘Pa dijete, pa nemoj više tamo ići.’ Dakle, morali smo si sami pomoći. #baseballschlaegerjahre”
“Kako su nacisti tada, krajem 90-ih, prolazili pored naše kuće na maršu, a čak ni moji djed i baka (ratna generacija) nisu ništa rekli. Samo šutnja. Ignoriranje. Umanjivanje. #baseballschlaegerjahre”
“Erfurt, sredinom 90-ih. Neko vrijeme nacisti su svaki dan čekali pred školskim vratima i ‘sredili’ nekoga od nas. Ponekad bi došli i tijekom nastave u razred, brzo udarili, opet otišli. Učitelji nikad ništa nisu poduzeli. Bojali su se jednako kao i mi.”
Nasilje je naišlo na apatičnu i indiferentnu društvenu sredinu zaokupljenu ekonomskim preživljavanjem, koja desničarima nije pružala gotovo nikakav civilni otpor. Koliko su malo zaštite pogođeni dobivali od roditelja, učitelja, ravnatelja škola, javnih autoriteta, pokazuje se u tvitovima. Široko rasprostranjena nezainteresiranost ili čak prešutno podržavanje i simpatija prema nasilnicima odrazila se i na politiku. Pogotovo početkom 1990-ih, kada su na Istoku i Zapadu gorjeli smještaji za izbjeglice, bila je vidljiva tendencija da se takva nasilna djela tumače kao “volja naroda”, a da se pogođeni još i kazne deportacijom ili drugim sankcijama. Vjerojatno najuočljiviji primjer politike pred desničarskim nasiljem jest takozvani “azilni kompromis” u nastavku pogroma u Rostock-Lichtenhagenu.
“Plauen 90-ih, postojao je klub mladih ‘Schuldenberg’. Njega su redovito napadali nacisti. Sve potpuno razvalili, nekoliko ozlijeđenih. Policija je ostala neaktivna, jer u #Plauenu nije bilo #Naziszene (nacističke scene). Kad-tad se ispostavilo: vođa #Nacista bio je sin plauenskog šefa policije.”
“Chemnitz 90-ih: Kad bi bio sajam, trebalo je izbjegavati to područje. Sjećam se mnogih situacija. Kad bi se onda zvala policija za pomoć, dolazile su izjave poput: ‘Trenutačno nemamo patrolna vozila, morate trčati.’
A vozila (patrolna) JESU bila tamo.”
“Nacisti su mi ‘iz šale’ u vlaku prislonili pištolj uz glavu. Prijatelja su prebili zbog duge kose, policija je samo rekla da je svojom frizurom ipak provocirao.”
U stvarnost ranih 1990-ih, posebno na Istoku, također spada i strukturno preopterećena, slabo opremljena i djelomično nezainteresirana policija, koja nije predstavljala prijetnju desničarskim počiniteljima nasilja. Dok su pojedinačni slučajevi poput ubojstva Amadea Antonija Kiowe u Eberswaldeu u prosincu 1990. ili Torstena Lamprechta u Magdeburgu u svibnju 1992., kada policija nije intervenirala ili je intervenirala vrlo kasno, privukli nacionalnu pozornost. Izvještaji pod hashtagom svjedoče koliko je policijska odsutnost bila svakodnevna. To je bilo pogubno posebno na Istoku, jer je za mnoge desničarske počinitelje nasilja ustuknuće i popustljivost sigurnosnih agencija – a s njima i velikog dijela društvene sredine – bilo iskustvo koje je oblikovalo i današnjicu. Naučili su: Ako želimo nešto, moramo udariti. To znanje stečeno iskustvom korišteno je gotovo tri desetljeća kasnije u nasilnim demonstracijama protiv kovid mjera.
“Na stanici za presjedanje iz noćnog autobusa mijenjaš odjeću, da te ne prepoznaju na prvi pogled”
Mnogi tweetovi upućuju na strategije suočavanja (coping strategije) prikrivanja i povlačenja, skrivenih puteva i lanaca za javljanje koji su nastali suočeni s tim nasiljem. Ali govore i o strategijama otpora.
“Iz moje mladosti na Rügenu, oko milenijske granice. Već s 10 ili 11 godina bilo je normalno imati planove bijega za mjesta kroz koja si morao proći, a za koja se znalo da se na njima motaju nacisti. Za slučaj da te žele istući. #baseballschlägerjahre”
“Godinama sam noću uvijek vozio/la bicikl, kako bih mogao/la brže pobjeći.
#baseballschlägerjahre”
“Kad su početkom 90-ih iza Erfurtskog Krämerbrücke (trgovačkog mosta) razne subkulture već iz samozaštite zajedno provodile ljeto, postojale su biciklističke patrole do obližnjeg nacističkog okupljališta.”
“Svirali smo ’92. u okupiranoj kući u Zwickauu. Netko bi pozvonio, na drugom katu bi se otvorio prozor. Ako je sve bilo ‘clear’ (sigurno), otvorila bi se oklopna vrata. Na krovu je stajao vinski bazen od 20 litara, Molotovljev koktel. Kod masovnih napada on bi bio prevrnut. #baseballschlaegerjahre”
“Najljepše iskustvo s nacistima bilo je na kampu. Skinheadsi su već nekoliko sati terorizirali ljude. Došao je prijatelj, čiji je brat igrao hokej na ledu. Nazvao je. 30 minuta kasnije desetak igrača hokeja na ledu iz Erfurta krenulo je u lov na naciste. Ostatak kampiranja bio je vrlo opušten.”
“Silvestar u Gubenu bio je najgori, ako si imao/la šarene kose, bio/la si punk ili nisi odgovarao/la njihovom izgledu. S 14 godina počeo/la sam vježbati karate i uvijek sam bio/la barem naoružan/na suzavcem – jednostavno sam se bojao/la i imao/la sreće: meni se nikad ništa nije dogodilo, ali mnogim prijateljima jest.”
“1996., nakon završetka školovanja i s ponudom posla u velikom gradu, onda sam se odselio/la iz svog sela u Rudogorju (Erzgebirge)/Saska – jednostavno više nisam mogao/la podnijeti. #baseballschlaegerjahre”
Dugotrajne posljedice
“Tko je godinama i desetljećima bio izložen svakodnevnoj prijetnji uličnim nasiljem i pri tome osjetio potpunu indiferentnost sredine, iz tog vremena je ponio i psihičke ožiljke. Meni je do danas ostao teško uhvatljiv osjećaj temeljnog straha, nesigurnost do panike u situacijama koje se drugima čine potpuno normalnima.” rekao je Bagel.
“Još uvijek pomno promatram svaku grupu muškaraca koja negdje stoji i dera se, i procjenjujem potencijalnu opasnost. Tko nije pažljiv, lako dobije batina – takve stvari se ne zaboravljaju. #baseballschlaegerjahre”
“Zbog višestrukih napada #Nacista u javnom prijevozu, ja ga do danas jedva koristim. Do danas se vozí strah. #baseballschlaegerjahre su me trajno obilježile.”
“Imao/la sam 16 godina (1994.) i bio/la s grupom mlađe djece na kampiranju u Šumi Turingije. Noću su došli skinheadsi da ‘izvrću’ naš dio kampa. Upravitelj kampa se zaključao. Skrili smo se u dubokoj šumi. Noću. Nikad više nisam osjećao/la toliko straha.”
Tvitovi pod #baseballschlägerjahre mračna su slika iskustva cijele generacije koje – na to upućuju i medijske reakcije – nije dovoljno prepoznato i prisutno u javnosti i politici. Za mnoge je, nakon 30 godina, čitati opis svakodnevne prakse neonacističke hegemonije na Istoku bila novost. Začudo, jer su priče o kulturi nasilja krajnje desnice na Istoku bile poznate na Zapadu već početkom 1990-ih.
U vrijeme Hoyerswerde i Rostock-Lichtenhagena postale su tema vijesti, reportaža i dokumentaraca. Bile su obrađene filmski i književno te su “zacementirale” klišej o Istočnoj Njemačkoj. Ali očito je narativ o desničarskom Istoku postojao samo kao slika tupog, zaostalog nasilnika. Jedva da se ikad govorilo o žrtvama rasističkog terora, da je prije svega traumatizirao ljude na istoku države – usput rečeno, također i one novinare i političare koji čvrstoću krajnje desnice na Istoku danas još uvijek pogrešno tumače kao povijesno ukorijenjeni konzervativizam.
Od ponovnog ujedinjenja održava se – prije svega istočnonjemačka – protutvrdnja da se Istočni Nijemci kroz stigmatizaciju kao “desničari” žele poniziti, da im se konačno želi onemogućiti ravnopravno sudjelovanje u općoj politici otpisujući ih kao “demokratski zaostale”. Ovu sumnju danas iznose čak i neki istočnonjemački ljevičarski liberali. Tako se promatranje i tematiziranje krajnje desnice ponovno sve više politizira i reinterpretira kao izraz lijeve ili “zapadnonjemačke” agende.
Antifa umjesto policije?
Antifašistički pokret bio je jedan od rijetkih koji je pružao organizirani otpor valovima rasističkog i neonacističkog nasilja u Njemačkoj. Prema svjedočenju dugogodišnjeg aktivista Tobiasa Alma za danski istraživački kolektiv Redox, svakodnevica antifašista bila je obilježena stalnom pripravnošću i brzim reagiranjem na napade usmjerene protiv izbjeglica, azilanata i drugih manjinskih skupina.
Antifašistički aktivisti često su organizirali noćna dežurstva u i oko prihvatnih centara za azilante, omladinskih domova i skvotova, osobito kada su postojale informacije da ekstremno desne skupine planiraju napade. Ovakvi oblici samoorganizirane zaštite doveli su do jačanja mreža solidarnosti i međuregionalne suradnje unutar antifašističke scene.
Prema Almu, antifašisti su se često nalazili u situacijama u kojima su bili brojčano nadjačani, izloženi izravnom fizičkom nasilju, dok policija u mnogim slučajevima nije intervenirala ili je reagirala minimalno. „Bilo je uobičajeno da policija ne dolazi na vrijeme ili svjesno zanemaruje nasilje“, navodi Alm.
Kao posebno ilustrativan primjer navodi se pogrom u Rostocku-Lichtenhagenu 1992. godine, kada policija danima nije bila prisutna u dovoljnom broju. Tek nakon dolaska nekoliko stotina antifašističkih aktivista neonacističke skupine su se povukle, no policija je potom privela upravo antifašiste, dok su napadi nastavljeni nakon njihove prisilne evakuacije.
Unatoč fizičkim ozljedama i dugotrajnim psihološkim posljedicama koje su mnogi aktivisti pretrpjeli, antifašistički pokret ostao je ključan faktor otpora tijekom tog razdoblja. Alm ističe da su antifašisti tada djelovali gotovo potpuno izolirano, bez šire društvene ili političke podrške.
„Ta su iskustva duboko obilježila antifašistički pokret u Njemačkoj“, kaže Alm. „Danas je antifašizam znatno snažnije ukorijenjen u društvu, s većom podrškom javnosti za blokade neonacističkih marševa te s razvijenijim istraživačkim i analitičkim kapacitetima za praćenje ekstremno desnih struktura.“
Nikad više
“Godine bejzbol palica” bile su škola za budućnost. Svjedočanstva prikupljena pod hashtagom #baseballschlägerjahre čine nešto više od digitalnog arhiva užasa. Ona predstavljaju kolektivnu dijagnozu društvenog sloma: pokazuju kako je sustav, preko lokalne policije pa do regionalne i nacionalne politike, sustavno propustio zaštititi svoje najranjivije, često ih još i okrivljavajući.
Teror tih godina nije proizveo samo individualne traume koje traju do danas, u oblicima anksioznosti i promijenjenih životnih navika. Proizveo je i generaciju počinitelja koja je naučila ključnu lekciju: nasilje se isplati. Osjećaj nekažnjivosti koji su uživali postao je temelj njihova svjetonazora i dokaz da je “jači” uvijek u pravu. Upravo tu leži jezgra problema koji traje i danas: otvoreni teror 1990-ih, ako ostane neprocesuiran, ne ostavlja samo ožiljke na preživjelima, već mutira u sofisticiranije, opasnije i skrivenije oblike.
Obračun s tim razdobljem nije samo pitanje povijesne pravde, već preduvjet za zdravu sadašnjost. Mehanizmi nekažnjivosti koji su tada bili usađeni i dalje određuju dinamiku desničarskog ekstremizma. Dok god se ta prošlost skriva u sramoti, reinterpretira u službi političkih podjela ili zatvara kao neugodna epizoda, dok god žrtve ostaju marginalizirane, a naslijeđe nasilja neprepoznato, dotad će prava prevencija i izlječenje društva biti nemogući.
Slavko Stilinović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.