TEKST

Uspon i pad HSP-a

Uoči ovog ljeta i pokušaja HDZ-a da pridobije glasače desnice novim potezima i retorikom, jasno je da prostor desno od centra u hrvatskoj politici nikada nije bio posve prazan. Nekada ga je čvrsto držala Hrvatska stranka prava (HSP), uz svoje paravojno krilo HOS, čiji se pripadnici danas često insceniraju kao glavni branitelji, iako je njihova uloga tijekom devedesetih bila mnogo složenija i često kontradiktorna službenoj državnoj politici.

Od bučnog uspona HSP-a i Domovinskog rata, preko polarizacije biračkog tijela, pa skoro potpunog nestanka s političke scene, povijest stranke pokazuje koliko je nestabilan i promjenjiv prostor hrvatske radikalne desnice i da subverzija ustavnih vrijednosti kao što su antifašizam nisu počeli ovog ljeta nego već devedesetih godina prošlog stoljeća.

Na ovogodišnjim lokalnim izborima stranka je doživjela težak udarac kada je ispala iz Županijske skupštine Ličko-senjske županije. Iako je u Gospiću i Perušiću uspjela zadržati mjesto u općinskim vijećima, ostavkom gospićkog gradonačelnika izgubila je posljednje značajnije uporište vlasti. Time je HSP, nekada dominantan u srcu Like, sveo svoj utjecaj na simboličnu razinu.

No, prije nego što uđemo u uzroke i posljedice današnjeg sloma, potrebno je podsjetiti se povijesti stranke koja je duboko isprepletena s poviješću Like, gdje je HSP izgradio svoju bazu, oblikovao prepoznatljiv politički identitet i ostavio dubok trag u lokalnom političkom životu.

Povijest pravaštva i regije su duboko međusobno isprepletene

Dok se današnji HSP bori za politički opstanak u Lici, njegov povijesni predak prošao je složen razvitak s velikim utjecajem na hrvatsku i balkansku povijest, počevši od Like. Hrvatska stranka prava svoje ime i temeljnu ideologiju crpi iz djelatnosti Ante Starčevića (1823. – 1896.), političara kojemu se danas pridaje naziv “Otac domovine”. Rođen u Velikom Žitniku kod Gospića s katoličkim ocem i majkom (koja je po tadašnjem običaju prešla s pravoslavlja na suprugovu vjeru bez većih negativnih društvenih implikacija), Starčević je iz ličkog ognjišta iznio političku misao utemeljenu na apsolutnom hrvatskom državnom pravu, teritorijalnoj cjelovitosti “svih” povijesnih hrvatskih zemalja i potpunoj samostalnosti od Austro-Ugarske Monarhije.

U ovoj siromašnoj, vojnokrajiškoj regiji, gdje se ekonomsko tlačenje preplitalo s nacionalnim, Starčevićevi stavovi pronašli su plodno tlo. Zajedno s Eugenom Kvaternikom, Starčević je 1861. osnovao stranku čije je geslo “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku” postalo znamenka radikalnog otpora. Značajno je da je svoju nacionalnu ideologiju temeljio na širenju hrvatskog identiteta na sve južnoslavenske narode u Monarhiji, smatrajući Slovence “Alpskim Hrvatima”, a Srbe i Bošnjake dijelom hrvatskog naroda, što je koncept koji će kasnije postati temelj za stvaranje mitova o “Velikoj Hrvatskoj”.

Nakon Starčevićeve smrti 1896., stranku preuzima Josip Frank, čijim vodstvom pravaštvo dobiva izraženo antisrpsko obilježje. Međutim, radikalnost je bila prisutna od samih početaka – već 1871. Eugen Kvaternik je, bez znanja Starčevića, pokrenuo pobunu u selu Rakovica na granici Korduna i Like.

Rakovička buna imala je značajne političke posljedice. Poražena pobuna poslužila je mađarskom premijeru kao dokaz o “opasnoj” hrvatskoj oporbi, što je dovelo do pada vlade i napuštanja planova za federalizaciju Carstva. U Hrvatskoj je buna do danas simbol žrtve za samostalnost od imperijalnih sila.

Nakon stvaranje Kraljevine SHS, Stranka prava postaje žestoki protivnik jugoslavenske ideje i centralizma Beograda. U tom razdoblju, među njenim redovima istaknuo se Ante Pavelić, koji je kao stranački tajnik 1919. godine potpisao program koji se zalagao za republikanizam i potpuni raskid s Karađorđevićima.

Kada je kralj Aleksandar 1929. godine zabranio sve političke stranke, najradikalniji dio stranke prava prešao je u ilegalu, formirajući ustaški pokret pod Pavelićevim vodstvom. Time se ideološka linija pravaštva, koja je započela Starčevićevim zahtjevom za samostalnošću, okončala u fašistoidnom pokretu koji će ostaviti trajni trag u hrvatskoj povijesti.

U ljeto 1932. godine ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy donijeli su u austrijskom Spittalu odluku o podizanju oružane pobune. Tajno oružje prebačeno je iz tada talijanskog Zadra na Velebit, gdje je podijeljeno članovima “Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije”.

U noći napada, desetak ustaša iz emigracije, uz podršku lokalnih pristaša iz Gospića, izvelo je napad na žandarmerijsku postaju u selu Brušanima. Nakon pola sata okršaja, napadači su se povukli prema Velebitu i dalje u Italiju. Jedini gubitak bio je ustaša Stjepan Devčić, koji se, opkoljen od žandara, ubio bombom, (a na komemoraciji palom ustaši u Brušanima ove godine sudjelovao je i HDZ-ov župan Ernest Petry).

Iako je akcija bila više simbolična nego vojno značajna, jugoslavenske vlasti odgovorile su masovnim uhićenjima, premlaćivanjima i represijom nad lokalnim stanovništvom. Događaj je dobio medijski odjek, posebno u Italiji i Mađarskoj, gdje su ga prikazivali kao početak građanskog rata u Jugoslaviji.

Iznenađujuću potporu ustaškom pokretu dala je tada ilegalna Komunistička partija Jugoslavije. U prosincu 1932. list Proleter, glasilo CK KPJ, pisao je: “Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.”

KPJ je, slijedeći tadašnju politiku Kominterne usmjerenu na razbijanje “versajskih tvorevina”, nastojala ustaški pokret usmjeriti prema socijalnim i ekonomskim zahtjevima: oduzimanju zemlje, brisanju dugova i borbi protiv lihvara. Ova kratkotrajna suradnja kulminirala je osnivanjem Zajednice političkih osuđenika u Lepoglavi 1934., koja je okupljala hrvatske nacionalne revolucionare, makedonske i komunističke zatvorenike. Međutim, već 1937. godine Komunistička partija Hrvatske oštro se ograđuje od “frankovačko-fašističke demagogije”.

No na upravo to će se naslijeđe, proizašlom iz ličkog krša i nepopustljivog otpora stranim utjecajima, obnovitelji HSP-a 1990. godine pozvati. Tvrdit će da samo oni, poput svog utemeljitelja iz Like, slijede izvorni i čvrst put do hrvatske državnosti, za razliku od onih koji bi pregovarali i kompromitirali ili kojima nije vrijedilo kolaborirati s fašistima za ostvarenje samostalnosti.

Današnji HSP (i paravojni HOS)

Hrvatska stranka prava obnovljena je 25. veljače 1990. kao politička nasljednica pravaške tradicije iz 19. stoljeća, pozivajući se na nauk dr. Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Inicijativu su pokrenuli Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, nezadovoljni tadašnjim hrvatskim strankama koje su zagovarale rješenja unutar jugoslavenskog okvira. HSP je već u osnivačkom programu jasno tražio punu hrvatsku nezavisnost, čime se odmah izdvojio iz političkog spektra tog vremena, što ukazuje na političku dosljednost, kakvu je etablirane stranke u Hrvatskoj nisu ni imale u osnutku, koje su se povijesno po mnogim pitanjima pokazale fleksibilne. Zato je HSP u jeku rata imao velik broj članova i vojno krilo HOS (Hrvatske obrambene snage), paravojnu formaciju aktivna od 1991. do 1993. godine tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. HOS se pozivao na tradiciju ustaškog pokreta i Crne legije, koristio ustaški pozdrav “Za dom spremni”, a ideološki se zalagao za stvaranje tzv. “Velike Hrvatske”. U njegovim redovima, uz Hrvate, borili su se i Bošnjaci te brojni strani dobrovoljci i desničarski ekstremisti iz Europe i svijeta.

Tijekom 1991. HOS je organizirao desetak centara za obuku u Hrvatskoj i Sloveniji. Prva skupina od 80 dragovoljaca obučavana je u Kočevskoj šumi, uz dogovor Parage sa slovenskim čelnicima Pučnikom i Janšom. Iako su došli pomoći Sloveniji, HOS-ovci su opremu i naoružanje plaćali po visokim cijenama, a obuka je ostala ilegalna i prikrivena. Većinu sredstava za opremanje prikupile su HSP-ove podružnice u SAD-u i Kanadi. Istodobno, HSP je radio na stvaranju “anti-velikosrpske koalicije” s albanskim i bugarskim nacionalistima, tražeći povrat Srbije na granice iz 1912. godine. Paraga i Paradžik zagovarali su napadačku strategiju, zauzimanje vojarni JNA i prenošenje rata na srbijanski teritorij. HOS se javno tek predstavio 10. rujna 1991. u Zagrebu, nakon čega je poslan na bojište u Vukovar, no nakon pada Vukovara vodstvo stranke uhićeno pod optužbama za subverziju.

Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, ubijen je 21. rujna 1991. u Sesvetama kada je policija ispalila 60 metaka u vozilo u kojem se nalazio. Vraćao se iz Križevaca, gdje je osnovana nova podružnica HSP-a, a na skupu je oštro kritizirao tadašnju vlast, povezujući je s komunističkim i obavještajnim strukturama. Ubojstvo je odmah izazvalo sumnje u političku pozadinu, a mediji i političari počeli su govoriti o “političkom atentatu”. Četvorica policajaca osuđena su 1993., ali su im kazne smanjene presudom Vrhovnog suda 1994. godine. Uz predsjedničko pomilovanje Franje Tuđmana, svi su pušteni iz zatvora već nakon godinu i pol, što je dodatno produbilo sumnje u pozadinu ubojstva.

U Bosni i Hercegovini jedinice HOS-a predvodio je Blaž Kraljević, a činili su ih Hrvati, Bošnjaci i strani dragovoljci, često neonacističkih svjetonazora. HOS je bio u napetim odnosima s HVO-om i HV-om, a 9. kolovoza 1992. Kraljević i osam suradnika ubijeni su od strane HVO-a. Nakon toga HOS je rasformiran, a njegove preostale snage uklopljene su u HVO i Armiju BiH. Posljednja postrojba HOS-a raspuštena je u travnju 1993. godine. Unatoč početnoj popularnosti, sukobi unutar stranke – osobito između Parage i Ante Đapića – doveli su do slabljenja političkog utjecaja. Paraga je izgubio pravo na stranačko ime i osnovao marginalizirani HSP 1861. Pokušaji ujedinjenja pravaških stranaka 1993. nisu uspjeli, a HSP je do 1995. već izgubio dio podrške u korist HDZ-a.

Od vojnog krila, zastupničkih mjesta i gradonačelnika, pa do političke margine

Na izborima 2003. HSP je doživio svoj posljednji značajniji uspjeh, osvojivši u koaliciji 6,4% glasova i 8 zastupničkih mjesta. Međutim, već na izborima 2007. stranka je doživjela težak poraz, osvojivši samo 3,5% glasova i jedino zastupničko mjesto.

Nakon neuspjeha na lokalnim izborima 2009., u stranci je došlo do raskola kada je frakcija na čelu s Ružom Tomašić i Perom Kovačevićem osnovala konkurentsku “Hrvatsku stranku prava — dr. Ante Starčević”. Na konvenciji u studenom 2009. Anto Đapić je napustio mjesto predsjednika, a novim čelnikom izabran je Daniel Srb.

Konačni udarac stranka je doživjela na izborima 2011. kada po prvi puta nije uspjela osvojiti niti jedno zastupničko mjesto. Taj poraz doveo je do otvorene pobune unutar stranke, posebno među dalmatinskim ograncima koji su zahtijevali Đapićevu ostavku. Đapić je godinama bio opterećen aferama, uključujući optužbe za krivotvorenje akademske titule i statusa branitelja. Unatoč tome, zadržao je čelnu poziciju i nakon višestrukih izbornih poraza. Unutarstranački sukobi, raskoli i konačno gubitak parlamentarnog statusa doveli su do njegova povlačenja iz politike. Godine 2013. izbačen je iz stranke, a pokušaji unutarstranačke obnove kulminirali su dodatnim podjelama i ostavkama.

Podijeljena na dvije pravaške stranke, oslabljena unutarnjim sukobima i bez zastupničkog mjesta, HSP se nakon raskola više nikada nije uspio oporaviti na nacionalnoj razini. Dok je dio birača i kadra prešao u HSP-AS Ruže Tomašić, ostatak stranke ostao je raspršen i demoraliziran, a pravaški je pokret od tada uglavnom preživljavao na lokalnim razinama. Ironično, iako je stranka gotovo nestala iz nacionalne politike, pojedini su lokalni ogranci postizali značajne uspjehe, uključujući osvajanje gradonačelničkih pozicija u dva županijska središta, od kojih je jedan bio Anto Đapić u Osijeku.

Natrag korijenima: HSP u Lici

Drugi je bio Karlo Starčević, koji je rođen 1952. u Donjem Pazarištu, blizu Gospića. U Zagrebu je završio školu, a u Švicarskoj menadžment. Po završetku školovanja sreću je potražio u Njemačkoj, a u ličku domovinu se vratio 1991. i sudjelovao u Domovinskom ratu. Godine 1997. otvara pivovaru „Ličanka”, koja proizvodi poznato Velebitsko pivo. I on je bio predsjednik Hrvatske stranke prava, od 2017. do 2020. Godine, te gradonačelnik Gospića od 12. lipnja 2017. godine do 24. ožujka 2024. godine, kada ga Vlada razrješuje dužnosti zbog nedonošenja gradskog proračuna. No, ovaj poduzetnik imao je jasan stav i dugo prije odlaska u politiku.

Predstavnici mreže udruga G.A.S., “Gorička alternativna scena” (hip-hop i punk), 2011. su smjeli interagirati sa Starčevićem, nakon što su na svoj službeni upit o mogućem sponzorstvu festivala alternativne glazbe zaprimili iznenađujuće grub i uvredljiv odgovor iz pivovare Ličanka. Naime, vlasnik i direktor pivovare odbio je sudjelovanje u projektu ne samo vrlo izravno, već i porukom ispunjenom netrpeljivošću i urbanoj sceni izuzetno neobičnim ideološkim stavovima.

U odgovoru koji su udruge dobile putem e-pošte, Starčević je između ostalog napisao: “Poštovana, puno hvala na Vašoj ponudi. Moje pitanje je tko je počeo sa pedofilijom i homoseksualizmom. Pankeri i rokeri. Da li Vi ovo nama podmećete ili stvarno ne znate da nije poželjno vuku ostaviti ovce na čuvanje.” Poruku je zaključio mišljenjem da “humanitarne organizacije rastaču jadno nacionalno biće” i dodao: “Mislim da sam vam sve rekao.” Organizatori festivala tvrde da su ostali zatečeni sadržajem odgovora, a predsjednica udruge G.A.S., Vedrana Klarić, poručila je kako nisu mogli vjerovati da bi netko tko vodi uspješan brend mogao izreći takve stavove. “Mi smo mu, ironično, jedna od najvjernijih klijentela. Odmah smo odlučili bojkotirati Velebitsko pivo. Nakon prvotnog šoka, njegov mail nam je zapravo postao tragikomičan.”

Karlo Starčević, s druge strane, nije pokazao žaljenje. U telefonskom razgovoru rekao je: “Nemam što komentirati. Dvije trećine mladih traži sponzorstvo, a ne žele uprljati ruke radom.” Na dodatno pitanje smatra li da je pretjerao s izjavom o pankerima i homoseksualnosti, odgovorio je: “Ne spuštam se na njihovu razinu. Nisam rasist, ali zašto bih uživao u afričkom rocku koji nema veze s hrvatskom tradicijom? Neka ih sponzorira Davor Štern, on je stari roker.” Udruge ostaju pri svom stavu da se radilo o iskrenoj i dobronamjernoj inicijativi, dok Starčević tvrdi da iza svega stoji politička provokacija: “Znam ja tko ih je poslao. Oni koji ne vole Hrvatsku. Moja jedina mana je što volim svoj narod.”

Nekoliko godina kasnije, na lokalnim izborima 2017. godine HSP je uspio prekinuti višegodišnju dominaciju Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u Gospiću, grad koji je godinama bio smatran HDZ-ovom utvrdom. U utrci za gradonačelnika, kandidat HSP-a, Karlo Starčević, u drugom krugu uspio je pobijediti HDZ-ovog kandidata Petra Krmpotića s tijesnom prednošću od 123 glasa: 3687 prema 3564 glasova, što je iznosilo 50,14 % glasova u drugom krugu.

Iako je u prvom krugu bio tek za nešto više od stotinu glasova iza, Starčević je uspio mobilizirati dovoljno birača da preokrene rezultat. Njegova pobjeda bila je toliko neočekivana da su mediji govorili o „velikom preokretu“ u gradu, poručujući da je Gospić “slobodan grad” nakon višedecenijske HDZ-ove vlasti.

Zašto je HSP i Starčević uspio unatoč marginalnoj i fragmentiranoj poziciji u nacionalnoj politici, i razornom padom rejtinga stranke na razini države? Ključ je bio u lokalnim okolnostima i specifičnoj osobnosti kandidata. Starčević je bio lokalni poduzetnik (vlasnik pivovare), nije bio dio stare političke elite, i kao takav predstavio se kao „osvježavajuća“ alternativa etabliranim strankama, HDZ-u na prvom mjestu.

To je rezoniralo s biračima koji su, očigledno, bili umorni od statusa quo, željni promjene i protiv korupcije i zanemarene lokalne infrastrukture. HSP-ova priča o novom početku, pokretu prema razvoju, investicijama i konkretnim promjenama, u takvom kontekstu dobila je stvarnu težinu.

Iako HSP 2017. nije osvojio apsolutnu većinu u Gradskom vijeću (prema službenim rezultatima lista, HDZ (sa partnerima) ostaje s najviše mandata, dok HSP zauzima nešto manji broj) pobjeda u gradskoj izvršnoj vlasti (gradonačelničko mjesto) bila je dovoljna da simbolično i politički označi kraj dotadašnje vlasti i otvori novi politički ciklus.

Dakle, kombinacija lokalne krize povjerenja u etablirane stranke, karizme i poduzetničkog imidža kandidata, slabosti protivnika i mobilizacije birača za promjene — učinila je da HSP, unatoč svojoj marginaliziranoj poziciji na državnoj razini, u Gospiću uspije doći na vlast.

Povodom prvih 100 dana na dužnosti, gradonačelnik Gospića Karlo Starčević u intervjuu za Lika-express iznio je tvrdnje o lošem stanju koje je zatekao u gradskoj upravi, velikim dugovima i zapuštenoj infrastrukturi. Istaknuo je da je raskinut niz nepotrebnih ugovora te da su uštede već vidljive, a cilj mu je do sredine sljedeće godine u potpunosti sanirati gradski proračun i ostvariti prvi razvojni proračun. Posebno je naglasio probleme u Ličkom Osiku, zapuštene gradske objekte i potrebu depolitizacije ustanova. Unatoč otporima i, kako tvrdi, pritiscima bivše vlasti, Starčević poručuje da je uprava konsolidirana te da Gospić ide prema boljoj i održivoj budućnosti.

Starčević je bio poprilično popularan, o čemu svjedoči i činjenica da je ponovo izabran, a svoje gradonačelničke plaće se odrekao u obliku stipendija za studente. Zanimljivo je da je i u nekoliko pravoslavnih sela mogao značajno poboljšati rezultat gospićkog HSP-a na lokalnim izborima. Primjerice u Metku, gdje je 2017. kao kandidat dobio 6% (ili 4 glasa), a stranačka lista ni jedan jedini. No, četiri godine kasnije, HSP je osvojio 48% medačkih glasova, a sam Starčevič 52%.

Krajem prošle godine u Gospiću je izbila najteža politička kriza u mandatu gradonačelnika Karla Starčevića, koja je kulminirala njegovom odlukom da grad ide na prijevremene izbore. Starčević tvrdi da nije mogao dopustiti da se “Gospić vodi iz PUB-a, ulice i birtije”, te da je povlačenje proračuna bilo jedini način za smjene u gradskoj upravi zbog dugotrajnih nesuglasica i opstrukcija. Optužuje dio suradnika, uključujući zamjenicu, za rad “iza leđa” i prekoračene ambicije, dok ističe da je među zaposlenicima imao snažnu podršku.

Poručuje da se izbora “ne boji” te da bi, “ako se kandidira, ponovno uvjerljivo pobijedio, a ako ne, podržat će kandidata koji će nastaviti njegovim putem”. Podsjeća da je grad izvukao iz bankrota i ugovorio projekte vrijedne više od 20 milijuna eura. Krizu vidi kao posljedicu “bahatosti pojedinaca” i političkih igara, a odluke koje je donio smatra nužnima i, kako kaže, samo zakašnjelima godinu dana.

U Gospiću je ove godine također otkriven ilegalno odložen infektivni medicinski otpad, dio i u hangarima željezničkog kolodvora, što je izazvalo više građanskih prosvjeda zbog straha od zagađenja Like i mogućeg utjecaja na zdravlje. Iako je 13 osoba uhićeno zbog ilegalnog uvoza i odlaganja oko 35.000 tona otpada, sanacija još nije započela.

Zbog toga je na izborima je HSP prošao mnogo gore nego na prijašnjim i izgubio vodeću ulogu u ličkoj politici. Isto tako, liberalnije stranke kao što je Milinovićeva regionalna LiPO (Lika, Primorje, Otoci) koja djeluje samo u Ličko-senjskoj županiji, dobila je veću podršku birača.

Perspektiva

Premda se često pokazuje da političke opcije mogu osvojiti vlast i u sredinama čiji im svjetonazor većinski ne pripada, jednako je moguće da i autentične antifašističke ili antikapitalističke opcije dobiju potporu ondje gdje većina ljudi nisu fašisti i žive od vlastitog rada.

Koja bi to opcija mogla biti i dalje je neizvjesno, posebno jer se brojni građani osjećaju iznevjereno etabliranim strankama, što se vidi u rezultatima HDZ-a u nekadašnjem uporištu Gospiću ili SDP-a u Rijeci. Nakon Thompsonovog koncerta u Zagrebu, otvorilo se pitanje političke sposobnosti Možemo! da jasno izrazi stav bez kalkulacija i popuštanja desnici.

Od bučnog uspona HSP-a i Domovinskog rata, preko polarizacije biračkog tijela, pa skoro potpunog nestanka s političke scene, povijest stranke pokazuje koliko je nestabilan i promjenjiv prostor hrvatske radikalne desnice i da subverzija ustavnih vrijednosti kao što su antifašizam nisu počeli ovog ljeta nego već devedesetih godina prošlog stoljeća.

Na isti način se pozitivne društvene promjene ne moraju desiti sutra da bi se danas isplatilo boriti za njih.

Slavko Stilinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.