TEKST
Žudnja za samo-kolonizacijom: diskurs Marka Perkovića Thompsona
Pobuđujući ponos kod jednih, a sram kod drugih, lik Marka Perkovića Thompsona predstavlja Ahilovu petu simbolike hrvatskog identiteta. Njegovi koncerti mogu se razumjeti kao politički fenomeni, čak i onda kada ih se prikazuje isključivo kao manifestacije zajedništva, budući da je zajedništvo samo po sebi politička kategorija.
Budući da je često u središtu javnih polemika, thompsonovski fenomen može se raščlaniti na tri diskursne razine. Prva razina tiče se javno medijskog registra, u kojemu se ovaj višeslojni društveni fenomen opisuje putem kontekstualizacije koncerata (sjećanje na Oluju, doček rukometaša i sl.), legalnosti i legitimnosti pojedinih stihova, demografskih statistika, te sukoba koji se prelijevaju u stranačku arenu. Krajnje desni, i desni establišment ne vidi ništa krivo sa slavljem svega što MPT predstavlja, a lijevi se protivi mobilizaciji i slavljem povijesnog revizionizma. Pozornica je postavljena još od ranih dvije tisućitih, a scenografija i tekst do danas majstorski su uvježbani. Teatrolog Puhovski ne netočno identificira ovaj spektakl kao borbu nad točnom definicijom hrvatskog patriotizma.
Na drugoj razini, pak, riječ je o kompleksnijoj drami. Također djelomično prisutna u medijskom prostoru, Thompson-manija neraskidivo je povezana s uporabom specifične mitologije, simbola i identitetskih obrazaca utemeljenih na povijesnom iskustvu NDH, njoj suprotstavljenih tekovina Jugoslavije, te, u konačnici, Domovinskog rata. Ovaj esej ne nastoji analizirati do koje su mjere, zašto i kako srednjovjekovni mačevi, pozdrav ZDS, Blažena Djevica Marija i šahovnica s prvim bijelim poljem prisutni na koncertima, već o tome što oni projiciraju o produkciji hrvatskog identiteta. Inicijalna pretpostavka ove analize proizlazi iz hipoteze da je taj neobičan skup simbolike obavijen misterioznim velom kojeg nije lako svesti na binarnu društveno-političku racionalizaciju.
Iako je samo jedna povijesna knjiga potrebna za dokaz povijesnog kontinuiteta simbola u thompsonovskom ekosustavu s fašističkim režimima, njihova manifestacija na recentnim koncertima na Hipodromu, u Areni, Imotskom ili na zagrebačkom trgu nije materijalizacija „pravih” neofašističkih impulsa (kako mnogi zapadni mediji sugeriraju), već je riječ društvenom procesu koji proizvodi jedinstvenu marku nacionalne religije. MPT hrvatski je maestro onoga što talijanski teoretičar Furio Jesi (2021) naziva „mitološkom mašinom”. Pojam koji nastoji objasniti homogenizaciju povijesnih simbola radi produciranja specifičnog društvenog realiteta, mitološka mašina uzdiže simbole na razinu istine upravo zato što oni ostaju neuhvatljivi i nemogući za potpuno razumjeti.
Uzimajući različite dijelove hrvatske povijesti spaja ih u jednu veliku sliku u kojoj sve djeluje kao da oduvijek pripada zajedno. Simboli postaju ujedno sveti i istiniti upravo zato što nisu pod teretom razumijevanja kompleksnosti povijesnih iskustava. Thompsonov imaginarij domovine nije jasno prikazan niti objašnjen već obučen u veo misterije. Drugim riječima, budući da njegova vizija domovine ima element neuhvatljive tajnovitosti, nitko je ne može racionalno napasti ili demantirati. Mitologizirana domovina tako postaje jedina moguća istina, utoliko što ne može biti u potpunosti shvaćena, a sam Thompson poručuje mladima da oblikuju Hrvatsku „ponosnom i lijepom kao u snovima”. Prema Xun (2025), san kao paralelna, neshvaćena realnost, savršeno je mjesto za produkciju mita te otkriva sustav značenja u kojoj kontrola nije postignuta represijom istine, već konstrukcijom alternativne realnosti koja hvata i manipulira narativ kolektivne svijesti. Imaginarij Vječne Hrvatska čiji se mit mora nastaviti reproducirati od strane mladih, kako bi konstruirala svoju budućnost utemeljen je u prostoru sna kao prostor ove produkcije. Hipnotička projekcija Blažene Djevice Marije tijekom koncerta na Hipodromu u ovom kontekstu ima apsolutno smisla, s obzirom da se mit domovine zajedno s vjerom prikazuje kao ekstenzija naše neuhvatljive prirode čija je temporalnost vječna. Thompsonovi koncerti svakako pružaju osjećaj sigurnosti pronađen u dijeljenom identitetu, kao što naši sociolozi sugeriraju, ali pružaju i nešto puno suptilnije – neuhvatljivu misteriju sna o domovini.
Nacionalni mit u konstantom je odnosu s prošlošću, pa su tako ono što MPT sam naziva „simboli domovinskog rata” i „budnice iz 1991. godine” zamrznuta i homogenizirana povijest koja nužno spaja Hrvatsku s mitološkom hijerarhijom vrijednosti. ZDS, vitezi i križevi postaju afektivne slike čija je funkcija oblikovati fundamentalne koordinate svijeta. Vječitost mita protivi se samoj koncepciji povijesti s obzirom da ju zaustavlja u vremenu kako bi mogla oblikovati sadašnjosti i budućnost. Umjesto da obuhvati specifičan povijesni trenutak Domovinskog rata, Thompsonova mitološka mašina mobilizira estetiku devedesetih zajedno sa srednjovjekovnim ritualima radi pružanja devedesetih bez povijesnog iskustva devedesetih. U tom procesu, Domovinski rat, pa i režim NDH lišeni su svoje kauzalnosti i konteksta, ostavljajući jedino zamrznute simbole koji konfiguriraju neprestanu produkciju hrvatskog identiteta.
Ova mašina ne producira simbole u vakuumu, što nas dovodi i do treće razine thompsonovskog fenomena. Kao što su i drugi istaknuli, nedavni porast popularnosti koncerata korelira sa širim trendovima populističke desnice u Europi i svijetu, prilagođavajući se regionalnom kontekstu tako što evocira simboličnog drugoga u obliku srpskog neprijatelja. No, što ako je riječ o upravo suprotnom fenomenu? Što ako Thompsonova mitološka mašina odražava puno stariji odnos s drugim, koji nije Srbin, već simboličan Drugi u liku Europe? Povijesna pozicija Hrvatske u Europi svakako je zamršenije pitanje od opsega ovog eseja, no u sažetom opisu parafraziranog od Nikše Stančića (2004), Hrvatska se spletom kompleksnih okolnosti našla u poziciji kronične modernizacijske periferije u kojoj se nacionalizam, za razliku od zapadnog modela, prema kojemu je politička zajednica skup ravnopravnih građanina, razvio u etno-nacionalizam. Mitološka mašina Thompsona ukazuje da se nacija i dalje shvaća kao etno-kolektivitet tj., kao jedan neraskidiv čopor čije je vezivno tkivo snažna slika o tome što znači biti ‘pravi Hrvat’.
Vlastita percepcija nacije nužno nosi i percepciju simboličnog drugog. Thompsonov krik da se „Europa vrati svojim korijenima, svojoj tradiciji, svojim kršćanskim idealima, jer jedino tako može biti ponovno snažna” ukazuje da je pravi objekt njegove podsvijesti Europa, a ne Srbija. Povijesno delegirana na periferiju europske civilizacije, kulturni identitet Hrvatske je od narodnog preporoda okaljan procesom onoga što Alexander Kiossev naziva „samo-kolonizirajućom” kulturom (1999). Ova kultura odražava morbidnu svijest o manjku svojeg vlastitog civilizacijskog modela te internalizira sliku sebe kroz opis drugog. Drugim riječima, hrvatski nacionalni identitet nužno postoji u odnosnu sa simbolikom Europe i onako kako je Hrvatska konstruirana od nje.
Internalizacija drugotnosti nad Europom manifestirana je u osjećaju kojega dijelimo s ostatkom Balkanske regije – jesmo dio Europe, ali ne baš u potpunosti. Takva gotovo post-kolonijalna realnost bez konkretne kolonijalne prošlosti racionalizira se ili u inzistiranju na Europeizaciji ili na nativizmu. Prvotna tendencija prisutna je u fragmentima kulture građanske klase, kako u 19., tako i u 21. stoljeću u otvorenom gađenju nad inherentnom primitivnošću onih koji ne djeluju u skladu s visoko civilizacijskim idealima nametnutim iz imperijalnih centara. Potonja tendencija, pak, jasna je MPT-ovska pozicija u kojoj se drugotnost naspram Europe nastoji racionalizirati s bukolikom idealizacijom etno-nacije koja je pod perpetualnom, egzistencijalnom opasnošću od vanjskih neprijatelja. Kiossev (1999) tvrdi da je temelj ovakvih kultura traumatično iskustvo: mi sami sebe definiramo kroz ono što nam nedostaje, i upravo taj osjećaj manjka ono je što nas čini autentičnima.
Samo-kolonizacija može se opravdati i semantičkim obratom: ono što nam je nametnuto kao razlog za sram, mi preokrećemo i pretvaramo u izvor ponosa. Možda je u ovom tipu racionalizacije najjasnije prikazana os antifašizma i fašizma u diskursu oko Thompsona. Kao što Borna Sor ukazuje, Thompsonov ekosustav ne želi Hrvatsku opisanu u Ustavu. Ako je fašizam bio antiteza jugoslavenskom i europskim državnim projektima nakon Drugog svjetskog rata, u samostalnoj se Hrvatskoj on nastoji preoblikovati u mit nacionalnog ponosa. Drugačije rečeno, ako je antifašizam Jugoslavije dio Europske tekovine, suvremena Republika Hrvatska toga dio apsolutno nije. Zato se Thompson i co. nikako ne mogu eksplicitno odvojiti od zamrznute ustaške baštine, s obzirom da se uživatelji spektakla zaljubljuju u samu mitologiju koja ih u znatnoj mjeri odvaja od Europske tekovine, odnosno one, koja ih čini drugotnima. Iracionalna mitološka mašina Thomspona služi relativno racionalnom političkom cilju izolacionizma od Europske tekovine. Postavlja se pitanje je li onda MPT spektakl krik periferije, koja ne znajući kako se odmaknuti od samoidentifikacije u odnosu s „modernom Europom”, odlučuje proglasiti svoju zamrznutu prošlost svetim gralom autentičnosti? Čini se kao da je traumatizirana nacija zapela u krugu ponavljanja svoje traume, a lijepa naša pati, i čini se, patiti će, puno dulje od devedeset i prve.
Erika Pirić
Tekst je realiziran u sklopu projekta Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreba “(Anti)fašizam jučer, a danas?”