TEKST

Naslijeđena jugonostalgija

Iako se Jugoslavija raspala prije više od trideset godina, njezino nasljeđe i dalje pronalazi put do mladih koji je nisu osobno doživjeli. Upoznaju je kroz glazbu, filmove, sport, predmete, obiteljske priče i društvene mreže, stvarajući vlastitu sliku vremena koje poznaju samo posredno. Što ih danas privlači tom nasljeđu i što ono govori o vremenu u kojem sami žive?

Jugoslavija se u obiteljima često pojavljuje prije nego što je djeca uopće počnu doživljavati kao dio povijesti. Nekome su to priče o djetinjstvu i mladosti roditelja, nekome fotografija s ljetovanja, stara ploča na polici, značka ili dres koji je ostao u ormaru. Za generaciju koja je rođena nakon raspada države, takvi su fragmenti jedini osobni dodir s vremenom koje nije mogla proživjeti.

Ipak, treba se zapitati koliko je izraz „jugonostalgija“ zapravo prikladan. Nostalgija se obično veže uz vlastita sjećanja, stoga je pomalo neobično govoriti o nostalgiji kod nekoga tko Jugoslaviju nikada nije ni živio. Ipak, mladi mogu razviti snažan odnos prema njezinoj kulturi i vrijednostima, čak i ako ih poznaju samo iz posrednih izvora. Dio te slike naslijedili su od starijih generacija, ali dio su sami izabrali i oblikovali. Zanimljivo je da to potvrđuje i istraživanje Ene Uzelac i Margarete Jelić , predstavljeno na 24. Danima psihologije u Zadru 2024. godine. Mlađi sudionici koji nisu živjeli u Jugoslaviji nisu nužno pokazivali manju razinu žaljenja za prošlim vremenima od starijih. Dok su stariji sudionici Jugoslaviju češće povezivali sa sigurnošću i socijalnom pravdom, mlađi su posebno isticali glazbu. Istraživanje je pokazalo da je na „jugonostalgične“ stavove utjecalo i to kako ljudi doživljavaju društvo u kojem danas žive.

Glazba kao ulaznica za prošlost

Jedan od najjednostavnijih odgovora nalazi se u glazbi. Azra, Haustor, Idoli, Šarlo Akrobata, Električni orgazam, EKV i brojni drugi izvođači nastavljaju dopirati do novih generacija, koje njihovu glazbu otkrivaju izvan vremena u kojem je nastala.

Mnogi od nas nisu tu glazbu doživljavali kao nešto što su slušali moji roditelji. Kada pustim EKV, ne razmišljam pretjerano o tome kada je pjesma nastala ni koliko je od mene starija. Ako me pogodi, pogodi me. U tim pjesmama često pronađem nešto s čime se i sama mogu poistovjetiti. Nekad je to ljubav, nekad nesigurnost, patnja, bol ili jednostavno onaj osjećaj da nisi sasvim zadovoljan svijetom oko sebe.

Zato mi se čini da nije stvar samo u tome da je tadašnja glazba nužno bila bolja od današnje. Dobra numera ostane dobra numera, bez obzira na godinu u kojoj je nastala. A kada preko nje počneš otkrivati još izvođača, stare snimke, koncerte i cijelu priču oko te scene, nekako te povuče i vrijeme iz kojeg je došla. Meni je barem tako. Glazba mi nije stvorila nostalgiju za nečim čega se sjećam, nego neku bliskost s vremenom u kojem nikada nisam živjela.

Od tuđih sjećanja do vlastite predodžbe

Posebno je zanimljivo što prvi susret s Jugoslavijom kod mnogih mladih dolazi upravo kroz obitelj. Prije nego što je upoznaju kao dio povijesti, upoznaju je kroz sjećanja ljudi koji su u njoj živjeli.

I sama pripadam generaciji koja nije živjela u Jugoslaviji, stoga nemam ni vlastita sjećanja na to vrijeme. Ipak, upravo kroz priče svojih bližnjih odrasla sam uz neku sliku tog života. Najviše su mi traga ostavile upravo one obične priče, kako se tada živjelo, što se radilo nakon posla, kako se provodilo slobodno vrijeme, koliko se moglo priuštiti, gdje se izlazilo i koliko su se ljudi međusobno družili. Naravno, znam da to nije cijela slika Jugoslavije, ali slušajući ih često sam imala dojam nekog jednostavnijeg i bezbrižnijeg vremena.

Osim tih priča, oduvijek me privlačila i estetika tog razdoblja. Teško mi je čak objasniti što točno, jer nije riječ o jednoj stvari. Sviđaju mi se interijeri, boje, tipografija, dizajn svakodnevnih predmeta, čak i ambalaže prehrambenih proizvoda, i općenito način na koji je to vrijeme izgledalo. Pogotovo sam ljubomorna na mamu i njezine srednjoškolske odjevne kombinacije. Često upravo zbog toga poželim imati vremeplov kako bih mogla prokopati njezin tadašnji ormar. I valjda se tako s godinama sve to spojilo s pričama koje sam slušala pa mi je postalo neobično blisko, iako sama s tim vremenom zapravo nemam nikakvo iskustvo.

Ali nije stvar samo u tome što mi se sviđa kako je to vrijeme izgledalo. Kad slušam priče starijih, teško ih je ne usporediti s načinom na koji živimo danas. Moja generacija odrasla je uz internet, društvene mreže i stalnu dostupnost. Nikada nismo bili povezaniji, a opet ponekad imam dojam da smo se u toj povezanosti nekako udaljili. Možda zato priče o nekom sporijem i neposrednijem životu zvuče toliko privlačno. Ne mislim pritom da je tada sve bilo bolje. Vjerojatno nije. Ali mogu razumjeti zašto nas privlači ideja života koji nije bio toliko vezan uz ekran i osjećaj da uvijek moramo negdje žuriti ili nešto pratiti. Svoju jugonostalgiju ne doživljavam kao želju za povratkom Jugoslavije; teško mi može nedostajati država u kojoj nikada nisam živjela. Više me vuče neki osjećaj koji sam s vremenom vezala uz to razdoblje, dijelom kroz priče ljudi oko sebe, a dijelom kroz ono što sam sama kasnije otkrivala. Znam da sjećanja nisu objektivna i da prošlost s vremenom često postane ljepša nego što je stvarno bila. Ipak, možda upravo zato to vrijeme, iako ga sama nisam doživjela, ne osjećam kao nešto sasvim tuđe i daleko.

Jugoslavija kao digitalno sjećanje

Društvene mreže u tom su procesu otvorile sasvim novi prostor. One su omogućile da se postojeća sjećanja, simboli, predmeti i kulturni sadržaji povežu s publikom koja je udaljena od vremena njihova nastanka.

Dobar primjer je Instagram profil Dejoslavija, iza kojega stoji crnogorski grafički dizajner Dejan Medojević. Osim što kroz kolaže i grafičke radove reinterpretira jugoslavensko nasljeđe, Medojević izrađuje i dresove s motivima Jugoslavije. Posebno je zanimljivo da publiku takvih sadržaja velikim dijelom čine upravo ljudi koji Jugoslaviju nisu doživjeli. Medojević je 2024. govorio o tome da oko 90 posto kupaca njegovih jugoslavenskih dresova pripada generacijama koje nisu ni živjele za vrijeme Jugoslavije ili su tada bile djeca.

Upravo na društvenim mrežama ta prošlost dobiva novi život, često potpuno odvojen od generacije koja ju je stvarno živjela. Ono što je jednoj generaciji bilo dio svakodnevice, drugoj može postati nešto što tek želi otkriti.

Gdje je u toj priči antifašizam?

No, odnos prema jugoslavenskom nasljeđu ne završava samo na glazbi i estetici. Tu su i obiteljska sjećanja, interes za tadašnju svakodnevicu, ali i vrijednosti koje dio mladih i danas prepoznaje kao svoje. Među njima posebno mjesto zauzima antifašizam. NOB je bio temelj na kojem je izgrađena nova država,  a antifašizam je jedan od ključnih elemenata njezina identiteta.

To pak ne znači da su antifašizam i politički sustav Jugoslavije istovjetni. Ipak, ta je povezanost važna za razumijevanje onoga što dio mladih danas prepoznaje u jugoslavenskom nasljeđu. Mladima pritom ne mora biti važna Jugoslavija kao cjelina, već u njezinu nasljeđu mogu pronaći nešto što im je blisko i danas, pa tako i antifašizam. On je za dio mladih jedna od vrijednosti koju prepoznaju i izvan povijesnog konteksta Jugoslavije. Važnost toga proizlazi i iz polemika o Drugom svjetskom ratu. I dalje se vode žustre rasprave o tom razdoblju, posebno o pitanju pobjednika i žrtava, što je bilo ’45., tko je bio na pravoj strani. S obzirom na takav odnos prema prošlosti, antifašizam ponovno dobiva svoje mjesto u javnom prostoru.

Ipak, antifašizam ne može biti samo podsjetnik na ono što se događalo u prošlosti. Za današnje je generacije, pa tako i mene samu, on povezan i s otporom rasizmu, nacionalizmu i diskriminaciji, odnosno  pojavama koje prepoznaju i u vremenu u kojem žive. Antifašizam tako nije poziv na povratak u prošlost ili obnovu bivše države, već je podsjetnik na vrijednosti koje smatramo važnima i danas.

Nije riječ samo o nostalgiji

Bilo bi prejednostavno reći da smo mi mladi koji pokazujemo interes za Jugoslaviju samo „jugonostalgični“. Mi ne možemo osjećati istu vrstu nostalgije kao ljudi koji su u toj državi živjeli. Naš odnos prema toj prošlosti više nalikuje nečemu što smo dijelom naslijedili, a dijelom sami pronašli.

Interes za jugoslavensko nasljeđe pritom ne mora značiti nekritičan odnos prema Jugoslaviji. Moguće je osjećati bliskost s dijelovima njezine kulture ili vrijednostima koje je predstavljala, a istodobno biti svjestan njezinog političkog sustava i vremena u kojem je postojala. Između ta dva pogleda ipak postoji prostor da se o toj prošlosti govori otvoreno, bez idealiziranja, ali i bez njezina potpunog odbacivanja. Jer pitanje nije treba li se Jugoslavija vratiti. Ona se neće vratiti, niti je smisao suvremenog antifašizma u njezinoj obnovi. Pitanje je što od njezina iskustva i nasljeđa želimo razumjeti danas.

Ako nas mlade privlači ideja društva u kojem nacionalna pripadnost nije jedina osnova identiteta ili ako nam je antifašizam ponovno važan, vrijedi se zapitati zašto je tako. Kada se vraćamo glazbi i kulturi zajedničkog prostora, možda upravo time pokazujemo da kulturne granice nikada nisu bile toliko čvrste koliko se ponekad čini. Jugoslavija više ne postoji, ali nije nestala kao sjećanje, kulturni prostor, izvor inspiracije ni predmet rasprave. Možda je najzanimljivije upravo to što je ponovno otkrivaju oni koji je se ne mogu sjećati, jer način na koji mladi danas gledaju na tu prošlost možda više govori o društvu u kojem žive nego o onome koje je nestalo prije više od trideset godina.

Larisa Krizmanić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2026. godinu.