TEKST
GIANNI INFANTINO – NOGOMETNI SUPERHIK
Povijest, kada je u pitanju kultura i „lifestyle”, poznaje jedan jasan i konzistentan obrazac izrazito iskvarene klasne dinamike. Neki se trend rodi među nižim, siromašnim i često najeksploatiranijim slojevima društva. Zatim, takav trend odmah naleti na osudu i izrugivanje među višim i utjecajnijim dijelovima društva, međutim, s vremenom bi polako ulazio u njihov kulturni krug zbog jednostavnog razloga jer je njegov inovativni karakter nemoguće ignorirati. Nakon ovoga intermezza, trend je više nemoguće ignorirati i on počinje oblikovati način kako vladajuća klasa razmišlja, za što u pravilu mora proći jedna ili nekoliko generacija. U konačnom stadiju dolazi do perfidne zamjene teza i elite prisvajaju to nekadašnje „sramotno obilježje sirotinje” te nastavljaju oblikovati kulturu na taj način, a sve suprotno tom trendu proglašavano je nepoželjnim, „de-mode”, „seljačkim” itd. Naravno, u tom procesu se neizbježno gotovo u potpunosti izgubi prvotna smisao i poruka toga što je počelo kao iskrena inovacija te kroz njegovu prilagodbu ukusima i filozofiji vladajućih klasa dolazi do njegove potpune vulgarizacije.
Odličan primjer bi bio trend nošenja rasparanih traperica (eng. ripped jeans), modnog trenda proizašlog iz glazbenog punk pokreta kojem su perjanica bili mahom djeca i mladi iz britanskih radničkih četvrti čiji su roditelji radili teške fizičke poslove da bi svojoj obitelji osigurali egzistenciju i koji su živjeli u jedva prihvatljivim uvjetima. Taj modni trend radničke mladeži koja je autentično pronašla svoj izražaj da izjavi bunt protiv nepravednih društvenih odnosa naišao je na masovno zgražanje u ustajalom aristokratskom i „posh” miljeu britanske elite, da bi nakon nekoliko desetljeća trgovine poput Zare, H&M-a i dr. prodavale „već rasparane” dizajnerske traperice za cijenu koja ponekad prelazi i 1000 eura. Pizza, koja je nekada bila jelo najveće sirotinje u Italiji jer je to bila na neki način prisiljena jesti zbog toga što joj je brašno, voda, umak od rajčice i sir bili jedini dostupni sastojci za napraviti jelo, također je prošla kroz taj put. Nekada predmet beskrajnog izrugivanja u krugovima talijanske elite kao izraz pastoralnog primitivizma i zaostalosti, danas nalazimo pizzerie, u kojima se ne može jesti ako se ne rezervira stol barem 3 dana unaprijed, dok je jelo danas svuda skuplje barem 3 puta nego što je bilo prije 15 godina.
Sličan primjer kod nas su npr. škampe na buzaru, tradicionalno jelo ribarskih obitelji nastalo isključivo iz razloga jer elita nije htjela jesti te „morske štakore” koje je naporno čistiti, imaju malo mesa te se teško od njih zasititi bez puno kruha, a od ribara bi kupovala samo najbolju ribu. Stari ljudi u Dalmaciji često mrze to jelo jer su ga stalno morali jesti i radije biraju jesti ćevape ili miješano meso, no danas male porcije toga jela u restoranima idu do 35 a veće porcije i do 100 eura. Tako je danas ne znati očistiti škamp odraz nižeg statusa, stari Dalmatinci su neprofinjene seljačine, dok elite ili oni koji to žele biti slike tanjura punih raskuhanih škampi na Instagramu i dr. mrežama tretiraju kao statusni simbol, mada su i oni sami nerijetko potomci strastvenih konzumenata ćevapa u somunu i miješane mesne plate, a i oni sami također „iza scene”.
Netko će reći da su ovi primjeri banalni i da se tiču sporednih stvari, međutim, ovakav se modus može primijeniti na mnoge ravni naše kulture, pa čak ni više ni manje, prenijeti od rasparanih traperica i škampi na buzaru sve do kršćanstva, religije koju (barem na papiru) ispovijeda trećina čovječanstva. Inicijalno nastao kao pokret koji je bio duboko urezan u psihu siromašnog stanovništva Judeje je od strane domaće marionetske vlasti i Rimljana dočekan sa iznimnim prijezirima i progonima, do te mjere da je pod utjecajem intenzivne mesijanske eshatologije tog pokreta prema predaji kralj Herod dao pogubiti svu mušku djecu Judeje, da spriječi dolazak Mesije koji bi potencijalno ujedinio narod protiv njegovog tiranskog režima. Kada su se ideje tog judejskog pokreta proširile diljem Rimskog carstva, vladajuće strukture su nemilosrdno progonile njegove sljedbenike i ubijali ih na najmaštovitije načine. S vremenom je ideje kršćanstva bilo nemoguće ignorirati te su vladajući gotovo preko noći proglasili kršćanstvo od odmetničke do ekskluzivne religije, pritom izbacivši iz kanona po njih neugodne elemente, pridodali razne već postojeće poganske, gnostičke, politeističke i helenističke aspekte te ga u takvoj razvodnjenoj varijanti prihvatili pod svoju zaštitu. Pritom je naravno prvotna prakršćanska forma potpuno izgubljena, dok kršćanstvo i Crkva i dandanas ostaju moćan alat vladajućih klasa za očuvanje svojih privilegija. Tako počesto svaka borba za socijalnu pravdu postane borba protiv samog poretka božjeg, bez obzira što se isti pozivaju na tradiciju koja je i nastala u kontekstu borbe za upravo to.
Jedan od najstarijih prikaza Isusa i njegovih učenika iz 2. ili 3. stoljeća pronađen u rimskim katakombama. Foto: througheternity.com
Ništa drugačije se nije zbilo ni sa nogometom, tj., njegovom „profesionaliziranom“ inačicom pod paskom FIFAe, organizacije koja je ironično registrirana kao „neprofitna“ unatoč tome što raspolaže kapitalom većim nego mnoge suverene države. Pradjedovi britanskih pankera u rasparanim trapericama sa početka članka su u nogometu vidjeli bijeg od sumorne svakodnevnice, odraz svoje autentične kulture te sredstvo za učvršćivanje zajednice i pojedinca. Danas je to beskrupulozna industrija vrijedna stotine milijardi dolara, no jezgra njegove popularnosti je u britanskom radništvu 19. stoljeća i njihovim spontanim sportskim udruženjima koja su promovirala taj sport i aktivno ga desetljećima razvijala izvan svojeg radnog vremena, najčešće u neposrednoj blizini tvornica u kojima su radili. Nažalost, ovo je vrlo brzo postalo zlouporabljeno jer su njihovi šefovi uvidjeli potencijal da se emocionalna privrženost radništva prema toj igri usmjeri u njihovu korist. Oni su u nogometu primarno vidjeli potencijal za distrakciju koju on ima; ako radnik ono malo vremena što ima izvan radnih i obiteljskih obaveza posveti igrajući, gledajući ili raspravljajući o nogometu, on će time vrlo malo misliti o svojim pravima i položaju u društvu, a još manje politički djelovati po tom pitanju. Vladajućim strukturama i krupnom kapitalu je ovaj trend ljubavi prema nogometu došao kao naručen, stoga pod njihovim pokroviteljstvom se osnivaju mnogi prvi nogometni klubovi, stadioni za nekoliko desetaka tisuća ljudi, organiziraju turniri i u konačnici dolazi do profesionalizacije igre, osnivanja FIFAe itd. Ironično, unatoč silnom bogatstvu nogometnih krovnih organizacija, duša nogometa nalazi se i dalje tamo gdje se i rodila, među siromašnim masama cijelog svijeta i srednjom klasom Zapada koja i dalje njeguje izrazito veliku privrženost svojem klubu, lokalnim organizacijama, reprezentaciji i sl., unatoč tome što su vlasnici tih organizacija razni ruski oligarsi, arapski šeici ili domaći kapital, koji doživljavaju nogomet samo točku u svojem investitorskom portfoliju. Nitko nije trepnuo okom kada je ove godine zbog dugova ugašen talijanski klub Brescia Calcio, koji je dotad postojao čak 115 godina i za kojeg su igrali velikani modernog nogometa poput Roberta Baggia, Pepa Guardiole i Andree Pirla. Nikoga nije bilo briga što je taj klub imao tisuće registriranih navijača i što su novci od njihovih članarina vjerojatno bili pronevjereni – Brescia jednostavno nije bila povoljno ulaganje. Sličnu sudbinu je svojevremeno trebao doživiti i Union Berlin, kojeg su u zadnji tren spasili njegovi navijači koji su da prikupe sredstva za opstanak kluba donirali vlastitu krv. Danas je to uspješan klub koji igra u elitnoj njemačkoj diviziji Bundesligi.
Igrači najstarijeg kluba Sheffield FC, kojeg su osnovali radnici iz tvornice čelika u tom gradu. Foto: footballweek.com
Da je „najljepša igra“ do danas doživjela potpunu profitnu bastardizaciju vjerojatno nije tajna ni najstrastvenijim ljubiteljima tog sporta. Ako su to do sada uspješno ignorirali i nekritički aktivno uživali u spektaklu koji je on nudio te njegov, unatoč silnim ulaganjima, jeftin spektakl i površnu masku životnim problemima, na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu kontradikcije su došle do maksimuma i više ih nije bilo moguće sakriti. One su se do sada vješto sakrivale ispod same kvalitetne igre nogometaša i isticanja navijačkih rivalstava i navijačke kulture, međutim razina skandala koje su potresale taj turnir to su bacile u potpuno drugi plan. Prije nego uopće krenemo analizirati neke prljave rabote ovog panem et circenses spektakla late-stage kapitalizma (sve ih nećemo nabrojati, jer u ovom članku za to nema prostora), valja spomenuti i neke svijetle točke koje su se na njemu zbile. Tu primarno spada performans reprezentacija DR Konga i Capo Verdea i njihovih strastvenih navijača. Posebno su gledatelje očarali navijači prve reprezentacije, okupljeni oko Michela Mbodilange, koji bi cijelu utakmicu stajao potpuno nepomičan u državničkoj pozi obučen u Patricea Lumumbu, prvog predsjednika te države. Lumumbu su inače nedugo nakon što je preuzeo vlast zbog svoje antikolonijalne politike brutalno pogubili u orkestriranom puču dok su belgijski tajni agenti koji su asistirali domaćim pučistima otišli toliko daleko da se Lumumbino tijelo ubacili u sumpornu kiselinu da ne ostane posmrtnih ostataka. Do danas nitko u Belgiji nije osuđen za njegovo umorstvo a Kongo se od 60ih nije oporavio od političke nestabilnosti. Prije nekoliko godina, u Kinshasu je iz Belgije vraćen njegov prst sačuvan u formalinu, kojeg je jedan belgijski krvnik odsjekao kao suvenir. Vozinha, 40-godišnji vratar Capo Verdea koji je većinu života proveo radeći „obične“ poslove poput električara i vozača autobusa, svojom je zaraznom osobnošću i neupitnim talentom postao najprepoznatljivije lice turnira, u znatno većoj mjeri nego Infantinijevi ljubimci Messi i Ronaldo ili mladi Lamine Yamal, koji su se pred njegovim vratima često našli u nemogućnosti da ostvare pogodak. Simpatični Vozinha bio je na neki način personifikacija onog prvotnog nogometnog ideala zakopanog pod tonama korporatizma i privatnih interesa, stoga ne treba čuditi kako je on vrlo brzo ukrao pozornicu megazvijezdama.
Netko tko je pratio turnir više od mene možda će i pronaći još neki od takvih trenutaka, ali to je više-manje to! Dalje se samo nižu kontroverze jedna za drugom. Ono što je neposredno vrijeđalo inteligenciju gledatelja su očito netočne sudačke i izvršne odluke donašane u svakoj etapi turnira, koje su imale presudan utjecaj na njegov konačni epilog. U sjajnom umu Giannija Infantina rodila se fiks-ideja da bi bilo idealno da se već spomenuti Messi i Ronaldo (ili barem jedan od njih) nađu u finalu turnira jer je vječito novcem motivirani Infantino zaključio je da će FIFA ostvariti ogroman profit od gledanosti i ulaznica ako se njihovi timovi, Argentina i Portugal, nađu u finalu. Uzevši u obzir starost tih igrača, ovo je bila posljednja prilika za njihov sraz na takvoj pozornici. Ljudi su jasno mogli svjedočiti kako su suci favorizirali te dvije reprezentacije i da se to ostvari. Primjera upitnih sudačkih odluka je stvarno mnogo a najviše se možda ističu sviranje prekršaja nad argentinskim igračem gotovo minutu nakon što je Egipat uspio ostvariti pogodak, čime je gol poništen, te poništavanje gola Hrvatskoj protiv Portugala jer je navodno jedan igrač u zaleđu dotaknuo loptu sa vlasi kose. Potonji slučaj nije vidljiv golim okom unatoč desecima kamera iz svih kutova, za to moramo vjerovati navodnim senzorima ugrađenim unutar lopte. Hrvatskoj je poništen unatoč jasnim FIFAinim pravilima da ako igrač u nedozvoljenoj poziciji takne dijelom tijela ili opreme koji ne utječe na putanju lopte (kosa, tkanina dresa…) zaleđe se ne sudi.
Skandaloznih odluka je bilo i izvan terena. Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino, možda i najuspješniji šaptač bjelosvjetskim diktatorima našeg vremena, po nalogu preko telefonskoga poziva kojeg je primio od Donalda Trumpa, poništio je suspenziju američkom napadaču Folarinu Balogunu, ponajboljem igraču ovog tima-domaćina turnira, što je bio presedan koji je naprosto neviđen u povijesti turnira. Ipak, unatoč tome što je Trumpov „zlatni dečko“ zaigrao sljedeću utakmicu, Belgija je rezultatom 3-2 izbacila glavnog domaćina sa turnira. Infantino također nije mrdnuo prstom na zlostavljanje igrača Irana, koji na tlu SAD-a nisu mogli ostati duže od 24 sata i morali odmah nakon utakmice na let u meksičku Tijuanu, koji je nerijetko trajao desetak sati. Sucu iz Somalije imigracijske službe nisu dozvolili ulazak u SAD, a iste službe te zloglasni ICE, svojevrsna Trumpova verzija nacističkih SA odreda, u par navrata je fizički nasrnula na igrače latinoameričkih nacionalnosti.
Budući da je Infantino Talijan, postoji realna mogućnost da se susreo sa kultnim stripom Alan Ford koji potpisuju talijanski autori pod pseudonimom Magnus&Bunker i koji maestralno na specifično komičan način ismijava američki kapitalizam te rastvara ideju „američkog sna“ na svoje proste faktore. Budući da je korupcija tema koja je često glavna odrednica stripa, ne treba čuditi njegova popularnost u zemljama bivše Jugoslavije, koja je vjerojatno i veća nego u matičnoj zemlji. Osim što nedaće koje prate Alana i njegovu družinu tajnih agenata iz Grupe TNT često imaju iste uzroke kao i nedaće običnog čovjeka ovih prostora, popularnost stripa Alan Ford i činjenica da ga je ex-yu kulturni krug prihvatio kao de facto vlastiti izričaj nesumnjivo je zasluga prevoditelja Nenada Brixya, koji je svojim vrhunskim prijevodom što ne prati konvencije te branše prilagodio strip ovim prostorima i tako u potpunosti prenio njegovu pouku preko Jadrana. Tako je jedan od glavnih negativaca što je zadavao mnoge glavobolje junacima Grupe TNT izvjesni Ezekiel Bluff-Superhik, smetlar i alkoholičar ogorčen teškim poslom koji se jednog dana našao pokraj vinarije koja je misteriozno eksplodirala, nakon čega je dobio moć sa svojim alkoholičarskim zadahom barem onesvijesti osobu pokraj sebe, ako ne i gore. Shvativši to, on oblači superherojski kostim sačinjen od ostataka robe netom preminulih roditelja (također smetlara-alkoholičara) te se odluči posvetiti borbi protiv siromašnih, tako što će postati obrnuti Robin Hood – krasti će od siromašnih i davati bogatima! Superhikova racionalizacija svog novopronađenog poziva sastoji se od toga da bogataši „nikad iz svojih limuzina i zrakoplova ne bacaju smeće, već samo sirotinja koja tumara ulicama pješice“, stoga on njima objavljuje rat i krivi ih za nesreću sebe i svojih preminulih roditelja. Dobro izučeni marksista bi u liku i djelu Superhika vjerojatno vidio analogiju za osobu koja nema nimalo klasne svijesti ili pak ne vidi sustavne barijere koje održavaju njegovu užasnu ekonomsku i društvenu situaciju, no takva analiziranja možemo za sada ostaviti po strani. Poanta je da se Gianni Infantino, i sam iz imigrantske radničke obitelji, u svojem administriranju FIFA-om ponaša kao Superhik, trudeći se svim silama napuniti džepove elite oko sebe a nesumnjivo i vlastite te u tom procesu alijenirati običnog čovjeka koji prema svojoj reprezentaciji ili klubu gaji iskrenu ljubav i pruža mu toliko potreban bijeg od svakodnevnice. Kako ističe Mickael Correa u svojoj knjizi People’s History of Football, najjeftinija cijena sezonske karte englesku Premier Ligu iznosi 600 funti (to je bilo prije par godina) a cijena ulaznica za Liverpoolov Anfield Road, zapravo povijesno okupljalište ljubitelja nogometa iz redova radništva, povećala se u periodu od 1990. do 2011.za nevjerojatnih 1108%. Infantino ovaj trend dovodi do teatra apsurda, pa je tako ulaznicu za utakmice sa upitnim suđenjem i upitne kvalitete stadiona naplaćivao oko 1000 eura, pritom hladne glave izjavljujući da fanovi moraju „srediti svoje prioritete u životu“ ako žele biti dio Svjetskog prvenstva. Tako je Infantino odradio svoj superhikovski posao otimanja nogometa onoj bazi koja ga je i popularizirala, čak i ako zanemarimo skupoću puta u SAD, Meksiko ili Kanadu. Možda su ovi njegovi mariantoanetski ispadi medijima i zabavni, u nekakvom deformiranom trumpovskom smislu zabavni, međutim iza svega toga ne stoji samo korumpirani menadžment organizacije koja se brine za nekakvu igru u kojoj 22 igrača pokušavaju utrpati napuhanu loptu u jednu od dvije ispletene mreže što su prostrte preko željeznih prečki, nego iza toga stoje uništene sudbine i životi milijuna ljudi, i to onih najugroženijih. Dok njegova domovina Švicarska raznim kriminalcima i diktatorima svijeta kroz svoje banke pere trag pokradenog novca, Infantino je važan za nešto drugo – on tim istim ljudima, zlouporabljujući popularnost nogometa – pere obraz. Dok Superhik ima loš zadah od ispijanja jeftinog vina, naš nogometni Superhik nikako da pronađe vremena da makne smeđe tragove sa svojih usta što su nastali kao rezultat neprekidnih općenja sa diktatorima koji su na njega spremni bacati novac da saperu svoje prljavo lice u toj modernoj verziji rijeke Stiks, zvane profesionalni nogomet.
Portret Superhika
Trump, sa svojim administriranjem ilegalne invazije na Iran i Jemen, genocidom u Palestini te srozavanju demokratskih prava vlastitih građana, nikako nije prvi diktator koji je tražio usluge nove reinkarnacije antičkog boga liječnika Asklepija. 2018. to je bio Putin, koji je tražio Infantinove usluge i za značajnu količinu novca dobio de facto amnestiju u očima svijeta nakon što je par godina prije izvršio hibridnu agresiju na ukrajinski Krim i Donbas. Možda i gori ponor od ovogodišnjeg debakla zbio se prije 4 godine u Kataru. Taj mali emirat na Arapskom poluotoku dom je nekoliko milijuna ljudi od kojih oko 80% čine migrantski radnici iz Pakistana, Indije, Filipina i dr. zemalja Globalnog juga koji nemaju državljanstvo, često im je na ulazu u zemlju oduzeta putovnica, žive u neljudskim uvjetima te su zapravo primjer modernog ropstva. Kako taj emirat leži na najboljim nalazištima nafte i plina, njihova elita nije imala problema baciti basnoslovne iznose na Infantina. Biranje Katara kao domaćina prvenstva 2022. na neki način je zacementiralo novu viziju nogometa kao nečega luksuznog i kao nečega što je dio kulture raznih političara, biznismena, celebritya, influencera itd. Kako je Katar u cijeloj državi imao možda dva nogometna stadiona i praktički nikakvu povezanost sa širom nogometnom tradicijom osim nedavnih kapitalnih ulaganja, uposlena je možda najveća količina robovskog rada u nekoliko zadnjih stoljeća da se ti stadioni izgrade. Prema istrazi britanskog Guardiana potvrđeno je da je barem 6500 radnika umrlo od iscrpljenosti, radeći danonoćno na temperaturama koje su često prelazile 40 Celzijusa. Da je nogomet doživio već ustaljeni proces deformacije jednog kulturnog dobra te se okrenuo protiv interesa onih ljudi koji su ga stvorili, nije nikakva tajna. Dok je do nedavno odlazak na utakmicu omiljenog kluba bila standardna vikend aktivnost oca i sina, sada je to ozbiljan trošak i odraz društvenog statusa, baš kao što se škampe na buzaru ne mogu naći na svačijem tanjuru niti se svačije ime može naći na listi najboljih vjernika župe lokalnog katoličkog lista, već samo onih koji su najviše donirali župniku za blagoslov kuće. Profesionalni nogomet iznad kluba 3. Lige u kojem igra nečiji bivši nastavnik tjelesnog je potpuno otet autohtonim zajednicama i gentrificiran, i to je još jedna kulturna pobjeda vladajućih slojeva po klasičnom modelu njihove kulturne hegemonije, u punom „gramskijevskom“ smislu te riječi. Ipak, kad se maknu razni Infantiniji, krupni kapital, katarski robovlasnički emiri, ruski oligarsi i američki rasistički šerifi, to i dalje ostaje prelijepa igra koja povezuje ljude i obilježava djetinjstvo milijunima djece diljem svijeta. Koliko se samo ručaka ohladilo jer majke nisu mogle svoju djecu dozvati sa prozora na vrijeme da se maknu sa nogometnog igrališta i dođu jesti? Srž nogometa i dalje leži u njegovoj neobičnoj mogućnosti da veže i jača autohtonu zajednicu, bez obzira što je kapital to usmjerio prema svojem žrvnju destrukcije i bez obzira na sve, onaj roditelj koji kupi djetetu prvi smartphone prije prve nogometne lopte, u startu je promašio odgoj svojeg djeteta.