TEKST
Umjesto zaključka: (ne)sadržajnost izbora u svijetu otpornom na promjenu
Kada se vojna služba predstavlja kao poluga za samorazvoj, jačanje karaktera i izgradnju karijere, lako se ispušta iz svijesti povratna sprega mladeži i nacije, tih uopćenih i za individualitet slabo marećih kategorija. Mladi su, uostalom, budućnost države, pa joj se moraju podvrgnuti u ime vlastite slobode. Tim zornije ogleda se, primjerice, iluzija osobne autonomije u promociji Oružanih snaga RH, kada će barem polovica onih zaigranih prvašića iz propagandnih videa MORH-a ionako biti uklopljena u njegovu nekropolitiku. Upravo je zato znakovito upiranje reklamnog prsta u dio populacije oslobođen vojne obuke.

Ususret novoj školskoj godini Narodne novine predstavile su liniju nastavnog pribora posvećenog Hrvatskoj Vojsci. Borbeni avioni Dassault Rafale, časnici obgrljeni vijorećim zastavama i akrobatske bravure ratnog zrakoplovstva ukrasile su bilježnice koje za samo 1,60 eura đaci, kako piše na društvenim mrežama Ministarstva Obrane, mogu ispunjavati „velikim idejama“ i „ važnim planovima“. U promotivnom videu pridruženom tom zagrljaju oružja i obrazovanja središnje je mjesto pripalo vojnikinjama i djevojčicama, ozarenih lica uprtih u teke s tenkovima i ratnim brodovima. Uključivost je to prikladna liberalnom feminizmu: što je muževnija profesija, to je važniji proboj u njezine redove. Doista, prevladavanje barijera koje priječe žene da punopravno sudjeluju u društvenom, političkom, ekonomskom i kulturnom životu ferment je rastakanja esencijalizma. Pripisivanje pak kolektivne važnosti pojedinačnim odabirima neće baš pridonijeti rušenju tih barijera koliko zaobilaženju pretpostavki koje im omogućuju da umnažaju vlastita proturječja.
Suglasni s idejom da ženskom spolu nije urođeno ništa što bi ga odvraćalo od nasilja, MORH-ovu zvaničnu progresivnost ipak ćemo razvodniti dodatkom da je vojna obuka obvezna samo za muškarce. Neravnopravnost u korist žena, mnogi primjećuju. Nadoknađuje li se ta neravnopravnost dobrovoljnim integriranjem u institucije koje prakticiraju prinudu? Ili se možda baš u procjepu između slobode i prisile rastvara besadržajnost izbora u svijetu otpornom na promjenu? U svojoj dvojnoj napetosti, spram patrijarhalnosti uz kakvu pristaje te obrambene sigurnosti kojoj se podlaže, izorao je taj izbor-po-sebi kognitivnu jalovicu što sigurnost označava najracionalnijom opcijom – bilo da je riječ o ekonomskom poticaju plaćama za novake, ili pripovijetkama o obrani kao zaštiti od nasilja.
Identifikacija nacionalne sigurnosti s pojedinačnim samoodređenjem u istraživačkim se krugovima često tumači pomoću Foucaultove koncepcije subjektivnosti. Shvaćajući moć kroz prizmu kapilarnosti, relacije i disperziranja, Foucault je držao da se osobni identitet uvijek konstituira na temelju izvana ponuđenih uvjerenja, pri čemu i prividna samovolja koincidira s dominantnim viđenjem općeg dobra. Ovaj vid regulacije koristan je i u razrješavanju napetosti između individualnih prava i kolektivne zaštite. Osvrnimo se na regrutacijski model Švedske: nakon što navrše 18 godina, i mladići i djevojke dužni su ispuniti iscrpan upitnik kako bi vlasti probrale one mentalno i fizički najsposobnije za vojnu obuku – obveza time postaje i prilika za odabranu nekolicinu.
Kada se vojna služba predstavlja kao poluga za samorazvoj, jačanje karaktera i izgradnju karijere, lako se ispušta iz svijesti povratna sprega mladeži i nacije, tih uopćenih i za individualitet slabo marećih kategorija. Mladi su, uostalom, budućnost države, pa joj se moraju podvrgnuti u ime vlastite slobode. Tim zornije ogleda se, primjerice, iluzija osobne autonomije u promociji Oružanih snaga RH, kada će barem polovica onih zaigranih prvašića iz propagandnih videa MORH-a ionako biti uklopljena u njegovu nekropolitiku. Upravo je zato znakovito upiranje reklamnog prsta u dio populacije oslobođen vojne obuke.
Akademkinja i profesorica rodnih studija Zilka Spahić podsjeća nas da od konteksta izguljena reprezentacija nije isto što i feministička politika. „Važno je“, ističe, „da imamo žene u svim institucijama i da budu i vojnikinje, generalice, ministrice odbrane ili predsjednice. Ipak, feministička analiza mora napraviti još jedan korak, a to je da nije dovoljno pitati koliko žena sjedi za pregovaračkim stolom, već pitati i to ko je pripremio taj stol, ko određuje pravila sjedenja i šta se za tim stolom smatra legitimnim pitanjem, ko smije govoriti i čiji će govor biti uvažen? Ako žena dobije pristup instituciji, ali institucija nastavi funkcionirati prema istoj logici dominacije, hijerarhije i sile, onda smo postigli inkluziju bez transformacije. Možemo imati ženu na čelu vojske, vlade ili ministarstva, a da politika ostane jednako militaristička, nacionalistička ili autoritarna.“
Da bi imala konture pokreta, nazočnost pojedinke u strukturama što pronose neravnopravnost njezina roda mora pogoniti voljnost za njihovom preobrazbom; uramiti je u proizvoljnost osobna izbora, predati u mlađe ruke kao bilježnicu-štafetu znači ugasiti njezinu emancipacijsku žigicu. Uključivost je relevantna onda kada doprinosi širenju horizonta same diskusije, kao što je slučaj s pitanjem mira i okončavanja sukoba. „Mislim da upravo u mirovnim procesima zastupljenost može prijeći iz simboličke inkluzije u stvarnu transformaciju,“ piše nam prof. Spahić, dodajući da taj potencijal ipak ne treba čitati esencijalistički: „Žene nisu prirodno ni Bogom dane da budu mirotvorke. One imaju drugačiju društvenu poziciju i drugačija iskustva rata, a upravo ta iskustva mogu proširiti definiciju onoga o čemu se uopće pregovara. Klasični mirovni pregovori najčešće počinju pitanjima teritorije, vlasti, granica, vojske, institucija i raspodjele političke moći. Žene s kojima sam razgovarala tokom svih ovih godina često su postavljale druga pitanja: mogu li se ljudi vratiti kući, ko će obnoviti škole, kako će živjeti obitelj koja je izgubila sve, šta će biti sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje, ko će tražiti nestale, kako će djeca iz nekada zaraćenih zajednica ponovo sjediti u istoj učionici, kako vratiti povjerenje tamo gdje je komšija postao neprijatelj? To nisu ženska pitanja, već pitanja političke zajednice.“
Osvrćući se na naše sedmodijelno kolažiranje feminizma kao metode svijeta koji hoće i mora htjeti nadići vlastitu okrutnost (eto dijalektike volje!), stvarno naličje izbora i prinude prepustit ćemo na procjenu svima onima do čijih margina prvo dopire zveket puški, ma bile one i u ženskim rukama. Kako izgleda sigurnost za beskućnike? Što znači pravo na obranu i integritet za izbjeglice? U kakvom odnosu spram namjenske industrije stoji prirodni svijet?
Na koncu, kome će uistinu pomagati militarizacija, taj krajnji izraz silom ispisanog određivanja subjekta i objekta, toga tko je Ja a tko Drugi, koja se djeca igraju tenkovima a koja pod njima umiru, tko je vrijedan naše empatije a tko nije? Odvajanje povijesnog od nepovijesnog, prirodnog od društvenog i tehnološkog, ljudskog od ne-ljudskog i muškog od ženskog preduvjet je suženog poimanja života svedenog na silu jačega. Feminizam kakav danas trebamo prije je, zaključimo, kolektivna snaga slabijega.
Nika Šintić
Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.