TEKST

Ministarstvo glupog hodanja

 

Stajati te subote prijepodne suprotivu Hoda za život u Zagrebu, na križanju ulica Ilice i Gundulićeve, bilo je kao da poput srednjoškolskih štrebera promatramo maturalnu povorku na dan norijade ― bilo je prilično jasno tko je većina, a tko manjina u 4.H poznatom i kao Hrvatska. Ipak, za razliku od slike u medijima, na terenu su potpuna banalnost i kič tog neokonzervativnog događanja gotovo zasjenili njegovu mizoginu, šovinističku, klerikalnu i uopće retrogradnu agendu.

Ponovimo osnovno ― 20. svibnja u prijepodnevnim satima, na dan predizborne šutnje uoči prvog kruga izbora za lokalnu vlast u Hrvatskoj, u Zagrebu i Splitu održan je tzv. Hod za život, oko čije se organizacije potrudila renomirana civilna udruga U ime obitelji, potpomognuta nemalim brojem volontera. Policijska evidencija tog legalnog i očito poželjnog javnog skupa glasi da je u povorci koja je hodila od Trga dr. Franje Tuđmana (nekoć Trga Francuske Republike, danas popularnog Tuđmanca) do Trga bana Jelačića (predsjednikovog još slavnijeg pretka u misiji emancipacije Hrvatica i Hrvata) sudjelovalo oko 15.000 ljudi. To de facto znači da su omiljeni “Obiteljaši” uspjeli animirati više-manje sve kavopije sa subotnje špice, kao i goste pristigle iz drugih hrvatskih općina, kako bi dali svoj obol manifestaciji koja se već drugu godinu zaredom održava s jednim jedinim ciljem ― učiniti pobačaj ilegalnim u državi RH ili praktički nedostupnim većini građanki pooštravanjem mehanizama pravnih i zdravstvenih institucija.

Naravno, na samom Hodu te svim medijskim spinovima oko njega riječ protiv nigdje se nije mogla čuti ni pročitati, prema principu baždarenom još prilikom prvog javnog projekta Obiteljaša ― referenduma o Ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene (ne daj Bože muškarca i muškarca) 2013. ― kad su domaći neokonzervativci u usponu uspjeli vještom zamjenom teza sve građane liberal(nije) provenijencije svrstati u protivnike svega hrvatskog, dok se oni sve do dana današnjeg zalažu samo za obitelj i tome slično. Tako ni promatrači ni malobrojni prosvjednici tijekom subotnjeg Hoda za život nisu mogli uočiti ni jednu jedinu riječ protiv pobačaja, ali je kolona bila prepuna transparenata s porukama koje su i više nego jasno javnosti dale do znanja kako okupljeni drže da život počinje čim spermij uniđe u jajnu stanicu i ni trenutka poslije (dakako, na vrhuncu koitusa uživo, ne daj Bože oplodnje in vitro). Nije manjkalo ni katolički intoniranih poruka različitog karaktera, od citata biblijskih poslanica do parola podrške kanonizaciji neprežaljenog monsinjora Stepinca, što je eksplicitno podvuklo Crkvino duhovno pokroviteljstvo ove plemenite manifestacije, dok se za podcrtavanje izravne podrške državnog vrha pobrinuo vrli ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji se povorci pridružio s obitelji. Bilo je tu još rado viđenih gostiju, poput osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića i Marijane Petir, hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu, koja se voli naći u biranom društvu i usput uputiti medijima pokoju izjavu prijeteću spram LGBT osoba, zbog čega joj je udruga Zagreb Pride i uručila laskavu titulu lokalnog homofoba desetljeća.

Kad reče prosvjednici, radilo se zapravo o stotinjak osoba koje su okupili Feministički kolektiv (fAKTIV) i sestrinske mu inicijative, a čiji je zadatak bio da na određenim punktovima duž Ilice, u malim skupinama pomoću transparenata i svojih glasova šalju poruke drugačije od onih Hoda za život, dakle s podrškom zajedničkog prava na izbor svih žena (ali i muškaraca), kojima u 21. stoljeću ne smije biti branjeno da same odlučuju o svojim tijelima, seksualnosti i reprodukciji. K tome, veća skupina aktivistkinja i aktivista svojim je tijelima blokirala kolonu na samom početku Ilice, gdje ulica izvire iz Trga, te su oko podneva uspjele zaustaviti Hodače na otprilike pola sata, sve dok ih jednu po jednu nije privela interventna policija i odvela u Prvu policijsku postaju na Zrinjevcu (njihove drugarice i drugari produžili su tamo nakon što su Hodači otišli na Ribnjak, kako bi zahtijevali njihovo puštanje na slobodu odmah po ispunjenju zapisnika). Istodobno, s nekoliko prozora na zgradama na Trgu razvučeni su monumentalni transparenti s porukama o pravu na izbor, što je donekle poremetilo svjetonazorsku hegemoniju koja je tad vladala u središtu Zagreba. Cilj feminističkih aktivistkinja i aktivista nije bio potpuno onemogućiti mimohod Hodača, jer to sad nažalost ne bi bilo moguće s obzirom na objektivne logističke i operativne kapacitete njihovih neformalnih platformi (koje pritom ne uživaju podršku gradskih i državnih vlasti), nego simbolički iskazati jasan, nedvosmislen i nepokolebljiv stav prema agendi koja u sekularnoj i demokratskoj državi nije prihvatljiva jer je i teorijski i praktično isključiva te diskriminatorna prema nemaloj skupini građana ― ženama, koje su u suvremenoj Hrvatskoj deprivilegirane u svakom smislu. Da bolje ne prolaze ni muškarci koji ih podržavaju, pokazao je crkveni velikodostojnik don Damir Stojić, objavivši na svom FB profilu fotografiju protivnika Hoda (gdje se igrom slučaja našao i autor ovog teksta) te okrstivši nas tzv. nebojšama babilonskim, citirajući biblijskog proroka Jeremiju koji ih je usporedio sa ženama jer se nisu željeli boriti u ratu za tako apstraktnu vrijednost kao što je država. Pa, ako me odbijanje mačizma, militarizma i vojnih “obveza” čini ženom, rado ću pristati na promjenu spola, makar diskurzivnu.

S tim u vezi, rado bih ispričao anegdotu o događaju koji se zbio tik do mene dok su Hodači čekali da im policajci ponovno omoguće prolaz. Iako se policija ponašala donekle korektno te u principu bila neprimjetna (makar su građani okupljeni na Trgu svjedočili vrlo ružnim riječima upućenima od strane Hodača ženama koje su blokirale kolonu, na što policajci uopće nisu reagirali dok su ih odvodili u “maricu”), ipak je bilo incidenata koje je ona čak i inicirala. Naša skupina prosvjednika sastavljena od pet-šest osoba (ženskih i muških) stajala je na raskršću Ilice i Gundulićeve. S nama su bila i dva aktivista udruge Centar za građansku hrabrost (bez transparenata), koji su došli iz Rijeke kako bi dali podršku prosvjednicima, a tik do mene stajao je s transparentom momak homoseksualne orijentacije, noseći na svom traper-lajbeku poznati prišivak s čovječuljkom koji baca nacističku svastiku u smeće. Pristupio mu je jedan od interventnih policajaca i htio ga je uhititi jer je na sebi nosio obilježje nacizma (ne daj Bože). Nije ga puštao na miru i htio ga je privesti, ali su drugovi iz Centra nazvali svog odvjetnika koji je očito bio na liniji za svaki slučaj, jer se pojavio praktički isti tren kako bi riješio situaciju i uvjerio policajca da se udalji, što mu je na koncu i uspjelo. Čovjek iz Centra poslije mi je rekao da je tog jutra na Črnomercu pri okretištu tramvaja vidio ženu koja je na svom štandu osim dresova na repku prodavala i majice s natpisima HOS i “Za dom spremni!”. Prijavio ju je policiji, ali čini se da ona nije imala nikakvu namjeru doći te se neko vrijeme izmotavala i naposljetku ga je “otkantala”, što je samo jedan od mnogih primjera kad snage reda i zakona zatvaraju oči spram njegovog drskog kršenja. Sigurnost i povjerenje, nema što!

Iz perspektive osobe poput mene (Hrvata i heteroseksualca, ali ne i katolika, ne daj Bože), koja predanim zalaganjem Hodača i Obiteljaša nije “izravno” ugrožena (no moja partnerica i prijateljice jesu, pa sam i ja), čitav mimohod izgledao je kao loše i nemaštovito osmišljena norijada ili proslava mature, gdje je sva zabava svedena na najmanji mogući nazivnik, a na svaku umnu aktivnost i eventualno naprezanje sivih stanica zbog smišljanja nečeg boljeg i zanimljivijeg gleda se u najmanju ruku podozrivo. Red estradnih uspješnica, red klerikalno-nacionalne ikonografije, red molitve i ritualnog pranja mozga od postavljanja bilo kakvih pitanja o bilo čemu (ne daj Bože)… Danas je to najčišći hrvatski mainstream i svjetonazor u kojem se prepoznaje velika većina Hrvatica i Hrvata. Ipak, ne treba smetnuti s uma da ti ljudi (među kojima je bilo podosta maloljetnika) sebe sigurno ne smatraju ideološkim ekstremistima, a kamoli fašistima. Naprotiv. Nazvali ih mi tako ili nekako drugačije, činjenica je da su Obiteljaši odavno lukavo prisvojili afirmativni diskurs karakterističan za civilnu društvenu scenu prethodnog desetljeća, u skladu sa širom strategijom sličnih evropskih i američkih udruga s kojima čine kontinentalnu platformu nezanemarive političke moći. Zadatak ljevice je pronaći nova sredstva pomoću kojih će širiti i provoditi u djelo osvježene ideje klasne borbe te rodnih, spolnih i drugih emancipatorskih praksi, što se ovdje direktno prelama preko dostupnosti i opravdanosti abortusa kao jednog od gorućih pitanja današnjice. Barem u Zagrebu, rezultati lokalnih izbora (hoćeš-nećeš, oni se mogu i trebaju komparirati s dosezima Hoda za život održanog samo dan ranije) pokazali su da je u kontekstu recentnih događaja nova konsolidacija lijevih snaga započela.

 

Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.