TEKST
Društvena regulacija žene
Prije nekoliko dana medije je preplavila vijest o dvadesetogodišnjoj Madeline Anello-Kitzmiller koju je na glazbenom festivalu Rhythm & Vines napao nepoznati muškarac. Naslovi kojima su mediji opremili priču kretali su se od “Muškarac napao ženu u toplesu” do “Žena u toplesu snimljena kako udara muškarca koji ju je uhvatio za grudi”. Mediji su dakle, kao i obično, naglasak stavili na ženu i njene grudi, a ne na napad i napadača. Annelo-Kitzmiller, potaknuta uistinu brojnim negativnim komentarima, u međuvremenu je snimila video u kojem podsjeća da je njezino tijelo samo njezino i da manjak odjeće nije problem, već su problem ljudi koji grudi doživljavaju kao seksualne igračke.
S vremena na vrijeme, nabasamo na “vijest” o tome kako je neka poznata ženska osoba izašla na ulicu bez grudnjaka, noseći samo majicu i jaknu (skandalozno), dok je moj osobni favorit shitstorm nastao nakon što je svjetski priznata i poznata tenisačica zaigrala meč navodno bez grudnjaka. Mnogi se punokrvni mužjaci tako nisu mogli fokusirati na meč jer su se ispod njenog topa (i nagađam, sportskog grudnjaka) nalazile sise, koje su, s vremena na vrijeme, poskočile.
No nisu samo grudi sporne. Najobičnija pretraga ponudit će vam tisuće rezultata na članke u kojima se djevojčice razapinje zbog otkrivanja ključne kosti, pokazivanja ramena, samog imanja oblina ili čak, jeste li spremni – nošenja provokativnih dioptrijskih naočala: trinaestogodišnje dijete poslano je kući s porukom da su njene naočale u kombinaciji s njezinom lijepom kosom toliko provokativne da je dovode u opasnost dok hoda ulicom, a na nastavi dekoncentriraju kolege i nastavnike. Umjesto da mušku djecu u startu učimo da žene ne gledaju kao objekte već ravnopravne osobe, mi žensku djecu šaljemo s nastave (!) kako bi dodatno prekrile svoja maloljetna zavodljiva i grešna tijela.
Svjesna sam dakako da djevojčice seksualiziramo puno prije škole, gotovo čim se rode, sa svakom pričom u kojoj se naglasak stavlja na izgled. Stvorili smo tako svijet u kojem ljudi shvaćaju kao osobnu uvredu svaku ženu koja im nije privlačna – što postojiš ako nisi desetka, čemu? A ako kojim slučajem jesi desetka, nisi osoba, samo si tijelo. Ženama se predbacuje kad su lijepe i kad nisu, kad su pametne i kad nisu, predbacuje im se previše i premalo seksa; život žene je akrobatska točka u kojoj je prisiljena hodati po tankoj žici između primjerenog i neprimjerenog, između hiperseksualiziranja i zahtjeva društva da budeš čedna.
Zar se ni u 21. stoljeću nećemo riješiti puritanizma? Umjesto da se zgražamo nad ženskim tijelima, trebali bismo upozoravati na prakse čiji je cilj kontrola ženskog tijela, kao što su breast ironing (ravnanje grudi djevojčica tvrdim i ugrijanim predmetima, kako bi se spriječio njihov rast i tako spriječilo seksualno uznemiravanje i silovanje te prisila na raniji brak) ili žensko obrezivanje. Na svaku praksu koja kažnjava žrtvu, umjesto da kazni nasilnika! Možda da prestanemo djecu od malena učiti da su tijela grešna, da je svaki milimetar njihove kože grešan, da su im dijelovi tijela i tjelesne funkcije i nagoni prljavi i odvratni, da dovode u napast samim svojim postojanjem? Svaki put kad optužimo ženu da je distrakcija muškarcima, jačamo mizoginu društvenu dinamiku u kojoj su žene krive i prije nego ih se napadne.
I.Š.