TEKST

Je suis Aylan, ili: tko šuti danas, šutio bi i 1936.

Teroristički napadi u Europi posljednjih godina pružili su plodno tlo za političke manipulacije i val islamofobnih incidenata koje je autorica u tekstu prikazala kratkim medijskim naslovima. Pritom je izostao bilo kakav pokušaj javne analize razloga i uzroka koji su do njih doveli – umjesto toga, vode se besciljne rasprave o prirodi islama i kratkoročnim rješenjima izbjegličke krize, a geste solidarnosti spale su na leđa pojedinaca ionako opterećenih krizom te nekolicine dobronamjernih organizacija.

Florida (studeni, 2015.): Vlasnik trgovine oružjem proglasio svoj dućan “muslim-free” zonom i zabranio ulaz muslimanima

Florida (rujan, 2015.): Dućan oružjem na “9/11 tjedan” svojim kupcima ponudio “muslim” kupon kojim dobivaju 25 dolara popusta na oružje, petkom besplatno pranje auta i pivo

I pet godina nakon napada 11. rujna, mnogi Arapi u SAD-u, muslimani i Amerikanci arapskog podrijetla tvrde kako osjećaju diskriminaciju, bilo da je riječ o “nasumičnim” pregledima na aerodromu, nepovjerljivim pogledima koje im upućuju njihovi sugrađani ili čak otvorenim prijetnjama i vandaliziranjem džamija. Ovaj osjećaj očito nije pretjeran ili umišljen ako pogledamo rezultate istraživanja Gallupovog instituta prema kojima 40% Amerikanaca priznaje da ima predrasude prema Arapima. Pet godina nakon napada, američki kandidat za predsjednika Donald Trump najavljuje privremenu zabranu ulaska muslimanima u SAD – tj. barem dok “ne budemo u mogućnosti odrediti i shvatiti problem”.

No islamofobija nije fenomen koji je zahvatio SAD nakon 11. rujna. Islamofobija kao sve aktualniji i relevantniji društveni problem predstavlja novu formu rasizma u Europi i često se preklapa s ksenofobijom jer su muslimani imigranti iz drugih zemalja. Također, novi val rasizma usmjeren je ne samo protiv muslimana već i protiv bilo koga tko bi mogao biti Arap ili je podrijetlom s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

 

London (prosinac, 2015.): Policija objavila statistiku prema kojoj su se napadi na muslimanske stanovnike utrostručili nakon napada u Parizu

Zanemarimo pritom (u biti već jesmo) napade u Turskoj, napade u Pakistanu, napade u Libanonu…  Zanemarimo činjenicu da su muslimanski lideri i muslimanske udruge i organizacije u svojim službenim priopćenjima osudili napade, a milijuni muslimana na društvenim mrežama osjećali potrebu ograditi se od terorističkih napada držeći natpis ili postavivši zastavu Francuske na profilnu fotografiju – što mi Zapadnjaci primjerice ne osjećamo kao dužnost prema drugima.

 

Oklahoma, SAD (studeni, 2015.): Muškarac nazvao policiju da najavi kako će izaći na ulicu i početi pucati na “bilo koga tko liči na muslimana”

U Europi svjedočimo porastu popularnosti (ekstremno) desnih stranaka i čestim napadima na muslimane na koje se i dalje gleda kao na uljeze, iako mnogi od njih već generacijama žive u Europi. Niknuli su i pokreti usmjereni isključivo u obranu od “muslimanske najezde”.

 

London, UK (studeni, 2015.): Muškarac u podzemnoj gurnuo muslimanku pod nadolazeći vlak, osoblje ju spasilo u zadnji čas

Dansko-engleska desničarska suradnja rezultirala je stvaranjem SIOE (Stop Islamization of Europe, Zaustavimo islamizaciju Europe), koja poziva na bojkot muslimanskih zemalja – što god to značilo. Organizacija planira prosvjede, surađuje s EDL-om (English Defence League, Engleska obrambena liga) u Engleskoj i bojkotira restoranski lanac Kentucky Fried Chicken jer je ova tvrtka prilagodila neke svoje proizvode muslimanskoj populaciji. Na osmu godišnjicu 11. rujna organizirali su prosvjed ispred džamije u Londonu i pritom pokušali nahuškati židovsku zajednicu da ih podrži sa svojih tisuću članova i izraelskim zastavama. No istaknuti pripadnici i rabini odbili su ih i poslali javnu poruku podrške “svojim muslimanskim prijateljima i susjedima koji su napadnuti od strane onih čija je jedina svrha širenje laži i mržnje”. Na kraju je, umjesto židovske zajednice s izraelskim zastavama, svoje članove i simpatizere  ciglama i bocama poslala inicijativa Unite Against Fascism. Prosvjed se pretvorio u tučnjavu desničara i antifašista, a među uhićenima je završio i organizator prosvjeda i lider SIOE, Stephen Gash.

Sličnu solidarnu gestu izvele su nedavno i vjerske grupe u SAD-u. Kad je američka SIOA (Zaustavimo islamizaciju Amerike, inicijativa osnovana 2010. godine) u svojoj najpoznatijoj i kontroverznoj kampanji platila reklamne panoe s natpisom “U bilo kojem ratu između civiliziranog čovjeka i barbara, podržite civiliziranog čovjeka. Podržite Izrael. Porazite Džihad”, reagirale su židovska (Rabbis for Human Rights) i kršćanska (Sojourners) grupa te postavile kontraplakate s natpisom “U izboru između ljubavi i mržnje, odaberite ljubav. Pomozite zaustaviti diskriminaciju nad našim muslimanskim susjedima”.

EDL je osnovana 2009. godine u Lutonu, gradiću koji je u medijima poznat kao “ekstremistička prijestolnica muslimana”. Vjerojatno sav paradoks i istina o isprepletenosti i začaranom krugu zapadnjačkog intervencionizma i islamskog radikalizma koje ono rađa sročeni su u izjavi EDL-ovog prvog lidera, Tommyja Robinsona: “Kad sam čuo za grupu lokalnih islamista koji pokušavaju regrutirati dečke da se bore za talibane u Afganistanu, mislio sam – ne smiju to raditi! Svi mi u radničkoj zajednici poznajemo nekoga tko je bio u vojsci. Imam prijatelja koji je izgubio obje noge. A ovi šalju ljude da ubijaju naše dečke tamo! Napravili smo prosvjed i upalilo je. Ustao sam i rekao – gledajte, kad smo ratovali protiv IRA-e, što mislite, bismo li dopustili Ircima da usred našeg grada regrutiraju ljude? Ne, jebeno ne bismo!”. Protiv njih je prije dvije godine ustala hakerska skupina Anonymous koja je na internetu objavila osobne podatke vodećih članova uz poruku: “Pod krinkom nacionalnog ponosa potaknuli ste zločine protiv nevinih i napad na muslimane. Nećemo dozvoliti da vaša nepravda, vaše laži i vaša glupost i dalje radikaliziraju mlade tjerajući ih u strah i mržnju spram svog sugrađana. Započinjemo sistemsku i iscrpnu borbu za uništenje vašeg kulta.”

Osim nabrojenih, tu su i brojni drugi. SIAN (Zaustavimo islamizaciju Norveške), europska obrambena liga EDL, njemačka PEGIDA, mediji poput Jihad Watch u službi konzervativne think-tank organizacije David Horowitz Freedom Center… Iako se mnogi od njih u počecima barem trude povući crtu između islama i islamizma, svi se u konačnici ili razotkriju ili spretno poskliznu o sklizak teren ksenofobije.

 

Sjeverna Karolina, SAD (studeni, 2015.): Vozač Ubera i kršćanin etiopijskog podrijetla brutalno pretučen od strane putnika koji ga je greškom zamijenio za muslimana.

Mediji, političari i javne osobe toliko se olako razbacuju izrazima kao što su Eurabia, džihad, “puzajući šerijat” i sl. da nije ni čudno što desnica dobiva vjetar u leđa i podršku javnosti, a muslimani se s druge strane brinu za vlastitu sigurnost i pozivaju policiju u češće patrole oko džamija. Mnogi izražavaju sumnju u policiju i strahuju da među njima ima i desničarskih doušnika koji na taj način kontroliraju i nadziru dominantno muslimanska naselja, izjavila je Linda Sarsour, izvršna direktorica Arapsko-američkog udruženja New Yorka.

 

Beč, Austrija (rujan, 2014.): Muslimanka napadnuta dok je čekala vlak. “Žena mi je prišla i počela vikati na engleskom, na što sam joj ja mirno odgovorila da mi se slobodno može obratiti i na njemačkom. Na to me udarila.”

Političari su si dali maksimalan trud oko refokusiranja anksioznosti javnosti potaknute nesigurnim, prekarijatnim društvenim položajem na strah za osobnu sigurnost – strah za sigurnost vlastitog tijela, kuće, susjedstva… Tako se glasovi beru na obećanjima o mjerama protiv kriminala i imigranata, naročito kriminala počinjenog od strane imigranata. Javnost se svakodnevno uvjerava u stanje permanentne uzbune: opasnost vreba iza ugla, vreba iz terorističkih kampova maskiranih u islamske vjerske škole, vreba iz “loših ulica” u kojima živi podklasa, no-go zona velikih gradova…

“Suočeni s dolaskom autsajdera, otpada nastalog nakon trijumfa moderne diljem svijeta, oni koji su osigurali svoja mjesta i pozicije se svakako imaju razloga osjetiti ugroženima. Stranci ne samo da predstavljaju veliku nepoznanicu, već sa sobom donose daleke prizvuke rata. Često dolaze iz svojih razorenih domova i spaljenih sela, a to ne može ne podsjetiti na krhkost naših vlastitih pozicija koje također isto tako lako mogu biti uništene” – Zygmunt Bauman

Ohio, SAD (studeni, 2015.): 22-godišnja studentica medicine skoro pregažena automobilom. Vozač ju je psovao i nazivao teroristkinjom, prijatelji ju spasili u zadnji čas.

U današnjoj krizi nalik onoj iz 1930-ih godina, manjine opet služe kao žrtveni janjci. Uz terorističke napade, pojavu ISIL-a koji regrutira pripadnike sa Zapada i na Zapadu te sve veći priljev izbjeglica u Europu, nije teško prodavati sliku o muslimanima kao “onim drugima”, onima koji se ne žele prilagoditi, kao prijetnji “europskom” načinu života. Zapad i zapadnjački mediji pristupaju muslimanima i muslimanskim imigrantima s predumišljajem da postoji nešto inherentno u islamu što spriječava muslimane u integraciji i prihvaćanju “europskih vrijednosti”. Upravo ovi sukobi dovode i do podjela između nas, “običnih europskih ljudi” i “običnih ljudi imigranata”, nas i njih koji inače imamo više zajedničkih međusobnih interesa, nego što imamo s vlastitim liderima i političkim elitama. Iako zvuči paranoidno govoriti o “islamizaciji Europe”, s pravom se možemo pitati što ako radikalni islam uspije pridobiti novu “generaciju X” i dati im smisao života koji nisu našli u europskim uvjetima. Očito je nekima već dao.

 

Sargé-lès-Le Mans, Francuska (prosinac, 2014.): Gradonačelnik uveo “ili svinjetina ili ništa” politiku za djecu u školskim kantinama

Rijetko će tko spomenuti zbog čega bi to imigranti, Arapi, muslimani i izbjeglice mogli biti nezadovoljni – u muslimanskim zemljama zbog zapadnjačkog petljanja u politike njihovih zemalja (pridodajmo tome i desetljeća poniženja i nepravde zbog situacije u Palestini), a u Europi zbog toga što ih se tretira kao građane drugog reda, često su na samom dnu društvene piramide i getoizirani u siromašne kvartove. Ovakve situacije stvaraju strukturalne uvjete za razvoj kontrakulture u kojoj posao, dobra edukacija i snažni međuljudski odnosi više nisu dio prevladavajućeg sistema vrijednosti i normi.

Primjerice, mnogi francuski muslimani i muslimanski imigranti žive u izoliranim naseljima i siromašnim predgrađima, tzv. banlieues, koji se u medijima ponekad nazivaju “no-go” zonama, “mini islamskim državama”, opasnim kalifatima i sl. Kako god ih nazvali i koji god im vrijednosni predznak stavili, predstavljaju ogromnu pukotinu i barijeru između dviju populacija. Ta područja nazivaju se i “osjetljivim urbanim zonama” (SUZ, Sensitive Urban Zones) te ih karakterizira veći udio imigrantske populacije od nacionalne (lokalne), visoke stope nezaposlenosti i veća stopa siromaštva. Zbog loših uvjeta života česti su prosvjedi koje mediji opet poprate sugestivnim nazivima poput “Francuska Intifada”  ili “Muslimanski  neredi”, nazivajući prosvjednike imigrantima, iako je veći dio njih rođen u Francuskoj. Problem trajne podklase jest taj da djeca odrastaju u banlieues iz kojih ne mogu izaći, a unutar njih lako potpadnu pod utjecaj podučavatelja radikalnog islama. Jedan od indikatora otuđenja muslimana od francuskog društva je brojka od 1000 njih koji su se iz Francuske otišli boriti u ISIL. Zatvori u kojima je čak 60% zatvorenika muslimana također su plodno tlo za regrutaciju.

“Nepotrebni ljudi su u situaciji iz koje ne mogu izvući pobjedu. Ako se pokušaju priključiti dominantnoj struji i načinu života, automatski su optuženi za aroganciju, ako ne i kriminalne namjere. Ako se pak otvoreno pobune i odbiju odati priznanje takvim vrijednostima, onda postaju dokaz javnog mišljenja i potkrijepljenje za “jesam ti rekao” – ne samo da su nepotrebni, već i strano tijelo, kancerogena izraslina na zdravom tijelu društva i zakleti neprijatelj “našeg načina života” i “onoga iza čega mi stojimo“” – Zygmunt Bauman

Godine 2010. provedena je studija “Jesu li francuski muslimani žrtve diskriminacije u vlastitoj državi?”. Studija je otkrila da muslimani koji šalju životopise na natječaj za posao u prosjeku imaju 2.5 puta manje šanse dobiti posao od svojih kršćanskih sunarodnjaka, dok u školama učitelji i profesori često ocjenjuju imigrantsku i manjinsku djecu prema njihovom ponašanju umjesto prema akademskim sposobnostima.

 

Baltimore, SAD (studeni, 2015.): Avionski let odgođen nakon što je putnik osoblju aviona izrazio zabrinutost zbog muslimana koji na mobitelu čita vijest o napadima u Parizu

Nažalost, islamofobna retorika često dolazi i od ljevice, feministkinja, građansko-liberalnog krila i novoateističkog pokreta. Islam se tako prikazuje kao vjera koja negira univerzalnost ljudskih prava, monolitna i statična religija nesposobna za promjenu, inferiorna, barbarska, primitivna, seksistička, nasilna, agresivna, u službi terorizma…

Tragedije poput 11. rujna, afere Rushdie, bombaških napada u Londonu i Madridu te nedavnih napada na Charlie Hebdo i koncert u Parizu obilježili su ne samo “nas”, već i “njih” te naše međusobne odnose. Ljevičari koji su nekad simpatizirali s muslimanskim imigrantima udaljili su se od njih nakon Rushdie afere i napada na Charlie Hebdo, a zajedno s feministkinjama ne mogu zauzeti složan stav po pitanju prava na nošenje hidžaba. Brojne feministkinje su nakon nedavnih napada i silovanja u Njemačkoj digle ruke od imigranata i problem pronašle u islamu.

“Mi-osjećaj, koji predstavlja želju za sličnošću, upravo jest način da se izbjegne nužnost dubljeg sagledavanja drugih. Ono na neki način obećava duševni komfor: stvaranje zajedništva je lakše odsjecanjem truda za razumijevanjem, pregovaranjem i kompromisom koje život s drugačijima iziskuje. Umjesto da reformiraju ulice, ljudi se odsiječu od njih, traže zaklon i “zaključavaju vrata iza sebe”. Lanci mini-utopija su se konsolidirali u realnosti kao druga najbolja opcija, supstitucija običnih ljudi za veliku utopiju” – Zygmunt Bauman

 

Atena, Grčka (listopad, 2014.): Svinjska glava i grafiti s porukama mržnje osvanuli na zgradi Islamskog centra

Naravno da su teroristički napadi i silovanja predmet osude, s čime se slaže i velik dio muslimanske zajednice, no – tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu. Licemjerstvo “progresivnih” ogleda se u lažnoj zabrinutosti za ljudska prava, francuskim zastavama i vapajima Je suis Charlie te eventualno dobronamjernom zalaganju za humano postupanje s izbjeglicama, no priča ne počinje i ne staje na tome. Licemjerstvo “progresivnih” ogleda se i u prihvaćanju različitosti kada je to prihvaćanje pokroviteljsko i nada se asimilaciji onog drugog – naravno – “nezapadnog”. Nažalost, i u prošlosti se često pretpostavljalo kako će religijski Drugi biti asimilirani u mainstream kulturu, no to se nije dogodilo.

 

Češka (siječanj, 2015.): Tomio Okamura, pripadnik opozicije i pokreta Dawn of Direct Democracy, pozvao stanovnike da bojkotiraju kebab i šeću svinje oko džamija

Zbog raznolikosti islama i brojnih varijacija “muslimanstva” unutar njega, osobno vjerujem kako islam sam po sebi nije problem ni prepreka potencijalnom suživotu Europljana i muslimanskih imigranata. Iako prostorna segregacija i ideološki sukobi postoje, one su prvenstveno rezultat sustava u kojem živimo, a koji proizvodi ekonomske razlike među ljudima kamuflirane onim vidljivijima: rasnom, vjerskom, nacionalnom i sl. Na to ga tjera njegova logika pomame za profitom i eliminiranja svega što bi iskočilo na putu (pa tako i zadnjih tragova socijalne države i države blagostanja), što je i uzrok zapadnjačke neokolonijalne politike koja proizvodi većinu imigranata i izbjeglica, a zatim svojom huškačkom politikom premješta pozornost s pravih uzroka problema na one sporedne. Smatram kako je jedino pravo rješenje korjenita promjena političkog sustava, no do tada, na barem simboličkoj razini, mi kao građani za početak možemo pokrenuti neke lokalne inicijative kojima ćemo se educirati o famoznim Drugima, a njima pružiti ruku pomoći. Na kraju krajeva, svi smo iste žrtve istog sistema.

Trenutna politika, koliko god se barem folklorno zgražala nad rasizmom i nasiljem, i koliko god makar formalno radila na poticanju kompromisa između dviju zaraćenih strana, svoj učinak ne pokazuje u praksi, tj. na ulicama, već i dalje živi na mobilizaciji nacionalističkih emocija kroz govor nasilja. Nužno je da se preorijentira s retorike žrtve i terora “s one strane” na poboljšanje komunikacije između zajednica i osiguravanja jednakih mogućnosti za sve svoje građane. Takvi pokušaji zahtijevat će mnogo vremena i truda prije nego se konačno institucionaliziraju te će predstavljati lekciju za sve nas.

 

Rovereto, Italija (rujan, 2014.): Muslimanka Aicha Mesrar nakon 23 godine života u Italiji napušta posao lokalnog vijećnika u strahu za svoj život nakon brojnih anonimnih prijetnji smrću

Hitna moralna obaveza solidarnosti i direktnog angažmana u obrani muslimanske manjine u Europi od diskriminacije i nasilja ne može pasti isključivo na leđa “običnih” stanovnika koji su i sami opterećeni ekonomskom, političkom i društvenom krizom ili na nekolicinu dobronamjernih vjerskih organizacija i političara. Ljevica, intelektualci i privilegirani progresivci trebaju otvoreno i jasno dignuti svoj glas i pružiti konkretnu pomoć, a ne skrivati svoj kukavičluk iza pažljivo iskalkuliranih diplomatskih izjava te šupljih akademskih rasprava i okruglih stolova kojima nitko izvan akademske elite nema pristup niti za njih pokazuje interes.

Oni koji danas ne dižu svoj glas protiv diskriminacije i šikaniranja muslimana, Arapa i izbjeglica, vjerojatno bi bili među onima koji su šutjeli i prije osamdeset godina.

 

Lidija Čulo

Lidija Čulo je studentica sociologije i učenica arapskog jezika.