TEKST
Internet kao platforma za društvene promjene
Cenzura, privatnost, neutralnost mreže, neke su od dominantnih tema u razgovorima o budućnosti interneta kao i političkim odlukama koje se tiču ne samo pokušaja regulacije korporativnih servisa već i budućnosti demokratske politike. Ipak, kada razmišljamo o emancipacijskom potencijalu interneta, kao temeljno pitanje se pokazuje ono staro pitanje vlasništva – tko posjeduje sredstva za proizvodnju?
Ljudi koji naizgled pričaju sami sa sobom, te pogledi upereni u hladan pod na ulicama razvijenih država blještavog zapada više nikoga ne čude. Naravno, ovdje nije riječ o psihološkom stanju slučajnih prolaznika, već o korištenju suvremene tehnologije poput pametnih mobitela u svakodnevnom životu i njezinoj neizostavnoj ulozi u funkcioniranju velikog broja ljudi.
S druge strane, jako je malen broj onih koji se u potpunosti protive takvom načinu života. Povremeno se u medijima pojavi poneki članak šokantnog naslova, koji govori tome kako sigurno nismo znali za tamo neke štetne utjecaje određenog aspekta tehnologije na naš život. Takvi su tekstovi uglavnom kratkog vijeka trajanja, te bez nekog posebnog odjeka u javnosti. Što i ne čudi kada uzmemo u obzir da većina medija zarađuje zahvaljujući tim istim suvremenim tehnologijama.
Globalna mreža
Kao jednu od glavnih pozitivnih strana tehnologije, mnogi navode globalnu mrežu koju nazivamo Internet. Zahvaljujući toj ogromnoj mreži, cijeli svijet je povezan u realnom vremenu, i to na način koji je bilo teško zamisliti u prošlome stoljeću, a kamoli očekivati da će se tako nešto realizirati u bližoj budućnosti. Pojedincu s omogućenim pristupom toj mreži, dostupna je neizmjerno velika količina informacija, koja je svakim trenutkom sve veća, sve kompleksnija i sve nepreglednija.
Glavna svrha Interneta je efektivna razmjena informacija, te omogućavanje komunikacije na globalnoj razini. Ono što je specifično kod Interneta u odnosu na klasične oblike umrežavanja, jest njegova otvorena i djelomično decentralizirana infrastruktura. Što bi konkretno značilo da ne postoji fizička osoba ili pravna tvorevina koja ima mogućnost “ugasiti” Internet u cijelom svijetu. Takva organizacija Interneta omogućava u potpunosti privatnu komunikaciju i razmjenu informacija između dvije ili više osoba. Nažalost, ta druga mogućnost koju Internet pruža zasada je dostupna samo osobama sa zavidnom razinom tehničkog znanja i umijeća, i naravno, onima koji su dovoljno organizirani, sposobni, moćni ili bogati da netko drugi postavi sofisticirane privatne kanale za njih.
Uzevši u obzir glavnu svrhu Interneta, jasno je da takva tvorevina može pomoći, između ostalog, i napretku demokracije na globalnoj razini. Povezivanjem i razmjenom informacija, čak i fizički izolirani dijelovi svijeta mogu pratiti aktualne društvene tekovine. Ako nam se globalna razina čini prevelikom i preširokom, dovoljno se koncentrirati na jednu manju zemlju, te vidjeti kako Internet može pridonijeti društvenoj svijesti unutar iste.
Napokon postoji alat pomoću kojeg svaki građanin može biti obaviješten o svim društvenim problemima svoje zajednice, uz to svatko može saznati kako se društva u drugim dijelovima svijeta nose s tim istim problemima. Potencijal mreže poput Interneta je enorman, svatko s pristupom na globalnu mrežu može doći do informacija o bilo kojem području ljudskog djelovanja i interesa.
Mnogi aktivisti diljem svijeta svjesni su svrhe i mogućnosti Interneta, te ga koriste za podizanje društvene svijesti o raznim aktualnim problemima. Putem Interneta šire se informacije o korupciji raznih političara, kršenju ljudskih prava, o destruktivnom ponašanju surovih kompanija i sličnim problemima suvremenog društva[1].
S druge strane, postoje razne nevladine organizacije koje suvremenu tehnologiju koriste u svrhu stvaranja infrastrukture za društveno djelovanje. S tom idejom jedan američki kolektiv omogućava infrastrukturu u obliku elektroničke pošte i ostalih tehničkih rješenja svim nevladinim organizacijama koje se bore za slobodno društvo bez ugnjetavanja.
Nažalost, poruke koje se bave društvenim problemima u praksi su puno manjeg dosega od onih drugih, koje za cilj imaju prodaju određenog proizvoda ili usluge. Kada proučavamo kako Internet u praksi funkcionira, postaje nam jasno da bez obzira na otvorenu i djelomično decentraliziranu infrastrukturu Internetom upravljaju privatne kompanije.
Internet u praksi – privatno vlasništvo
Radi jednostavnosti i opsega ovog teksta, zanemarit ćemo razne tehničke detalje i pokušati prikazati osnovnu ideju Interneta na što jednostavniji način. Za krajnjeg korisnika, dovoljno je shvatiti Internet kao ogroman skup mrežnih stranica, od kojih svaka ima svoju jedinstvenu adresu. Ako znamo adresu mrežne stranice, možemo posjetiti tu adresu i vidjeti njezin sadržaj. U ovom tekstu, kompleksnije mrežne stranice poput Google-a i sl., nazivamo servisima.
Pitanje je, koje adrese će posjetiti prosječna osoba koja prvi put posjećuje Internet? Uz to, kako tehnički neupućeni korisnici shvaćaju Internet? I na kraju, može li se Internet koristiti u svrhu razvijanja demokracije i rješavanja društvenih problema?
Odgovori na sva tri pitanja su u krajnju ruku zabrinjavajući. Znanost i tehnologija stvorile su alat pomoću kojeg se čovječanstvo može još brže kretati u smjeru demokracije i ljudskih prava, ali ovog puta su interesi moćnih država i beskrupuloznih poslodavaca skoro u potpunosti onemogućili korištenje Interneta u te svrhe.
Vratimo se na prvo pitanje. Kada se osoba prvi put spoji na globalnu mrežu, najvjerojatnije će automatski posjetiti stranicu tvrtke koja joj je ustupila pristup Internetu ili će posjetiti, opet automatski, najveću svjetsku tražilicu, poznatu pod nazivom Google.
Uz Google, najposjećeniji servisi na Internetu su razne društvene mreže (Facebook, Twitter), portali novinarskih kuća (CNN, NY Times), mrežne trgovine (Amazon, eBay), te servisi gdje korisnici mogu kreirati i razmjenjivati sadržaj (YouTube, Reddit). Ovdje je potrebno navesti i Wikipediju, kao jedini slobodni servis unutar nekoliko najposjećenijih na Internetu[2].
Zanimljivo je da većina korisnika rijetko napušta mrežni prostor gore navedenih servisa, te radi slabe informiranosti, među tehnički neupućenim korisnicima stvara se dojam da je Internet skup nekoliko velikih servisa uz ogroman broj malih, ali uglavnom irelevantnih mrežnih stranica. Takav pogled na Internet od strane korisnika ograničava potencijalni prostor za razvijanje rasprave o raznim društvenim problemima na nekoliko velikih komercijalnih servisa.
Svi gore navedeni servisi u privatnom su vlasništvu, s iznimkom Wikipedije, koju nažalost nije zaobišla štetna manipulacija informacija u manjim sredinama[3]. Privatnim korporacijama glavni je cilj stjecanje novca i moći, što se jasno vidi u njihovu načinu djelovanja. Sav sadržaj koji se nalazi na njihovim stranicama podložan je analizi i promjenama u skladu s njihovim poslovnim taktikama. U današnje vrijeme rijetko dolazi do agresivne cenzure, iako ne postoji nikakva garancija da sadržaj neće biti modificiran[4], ali slučajevi u kojima se krši privatnost pojedinca ili skupine dobro su poznati zainteresiranoj javnosti.
Između cenzure i špijunaže
Dva najposjećenija servisa na svijetu, Google i YouTube, u vlasništvu su Alphabet korporacije. Zatim slijedi Facebook, koji je u vlasništvu istoimene korporacije. Sva tri servisa imaju kompleksan sustav cenzuriranja sadržaja koji automatski uklanja sav sadržaj koji nije u skladu s njihovim politički korektnim pravilima ponašanja. U praksi zaista možemo objaviti bilo kakav sadržaj koji se ne kosi s navedenim pravilima, bez bojazni da će isti biti uklonjen radi kritičkog ili generalno drugačijeg pristupa.
Ono što predstavlja problem kod komercijalnih servisa je pitanje privatnosti. Bez obzira na to što su navedene tvrtke među najbogatijima u SAD-u, podložne su analizi sadržaja od strane Američke agencije za nacionalnu sigurnost (NSA). Primjerice, Yahoo će bez problema prikazati zadnje relevantne informacije vezane uz WikiLeaks projekt, dok će s druge strane analizirati elektroničku poštu svih svojih korisnika na zahtjev Američkih tajnih službi[5].
Prvenstveno radi problema privatnosti komercijalne platforme, koliko god bile dobronamjerne, nisu u potpunosti odgovarajuće mjesto za poticanje rasprave o društvenim problemima.
Internet kao društvena platforma
Na samom kraju možemo vidjeti da velika većina ljudi na zapadu ima svijest o uključenosti tehnologije i Interneta u svakodnevni život pojedinca. Postoji mogućnost u potpunosti privatne komunikacije između dvije ili više osoba zahvaljujući suvremenoj tehnologiji. Također, poznato je grubo kršenje osobne privatnosti od strane vladinih agencija, poznata su ograničenja komercijalnih platformi i na kraju krajeva postoje razne nevladine organizacije koje se bore za neutralnost, slobodu i transparentnost globalne mreže, te postoje organizacije koje koriste Internet kao platformu za društveno djelovanje.
Kako je moguće da nakon više od dva desetljeća razvoja suvremenog Interneta i svijesti građana o bitnosti takve mreže, nakon tolikog niza godina aktivističkog djelovanja na području Interneta, i dalje ne postoji dovoljno snažna inicijativa ili platforma, koja bi doista mogla omogućiti ono za što bi globalna mreža bila najkorisnija, a to je daljnje povezivanje ljudi po pitanju bitnih društvenih problema?
Postoji li razlog radi kojeg većina ljudi i dalje smatra da je pitanje neutralnosti Interneta manje bitno od tzv. stvarnih problema, dok istovremeno konzumira taj isti Internet u velikim količinama?
Vjekoslav Artić
[1] https://www.theguardian.com/technology/2013/nov/17/avaaz-online-activism-can-it-change-the-world
[2] http://www.alexa.com/topsites/global;0
[3] http://www.lupiga.com/vijesti/razotkrivanje-sramotne-hrvatske-wikipedije
[4]https://www.theguardian.com/technology/2016/sep/09/facebook-deletes-norway-pms-post-napalm-girl-post-row
[5] https://protonmail.com/blog/yahoo-us-intelligence/
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.