Žene Jugoslavije svoju borbu za stvaranje boljeg svijeta i pravednijeg društva započele su u Drugom svjetskom ratu. Svojim aktivnim sudjelovanjem u Narodnooslobodilačkoj borbi u ilegalnim radom, kao pomoć u pozadini ili u partizanskim odredima borivši se s muškim suborcima, pokazale su svoju hrabrost, ali i zasluženo pravo na rodnu ravnopravnost. Organizirajući se u Antifašistički front žena uspjele su osvojiti svoj prostor za rad u javnoj sferi, ne samo politički nego i uopće, izašavši iz dotad ograničenih mogućnosti. Revolucionarno iskustvo i društveni ugled partizanki doveli su do ostvarenja i dotad nepostojećeg općeg prava glasa za žene 11. augusta 1945. godine, a godinu kasnije i ustavom zagarantirane ravnopravnosti.

Antifašistički front žena

Antifašistički front žena Jugoslavije osnovan je na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena održanoj je šestog decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, na kojoj je sudjelovalo 166 delegatkinja iz cijele Jugoslavije. Potom, na naslovnici lista “Žena u borbi” (devetog decembra 1942.), koji je izdavao Okružni antifašistički odbor žena za Liku, objavljen je dio govora druga Tita sa Konferencije AFŽ-a: “Žene se bore za slobodu i nezavisnost svojih naroda, one se bore protiv fašističkog sistema, sistema srednjevjekovnog ropstva. One se bore danas rame uz rame s narodima Jugoslavije protiv zvjerskih okupatorskih osvajača i protiv njihovih izdajničkih domaćih slugu; to je sastavni dio velike borbe za svoju ravnopravnost koju su našim ženama, u granicama Jugoslavije, osporavali.”

No, inicijativni odbori AFŽ-a formirani su još 1941. godine. Zbog neprijateljskih ofanziva Prva konferencija AFŽ-a Hrvatske održana je tek 11. do 13. juna 1943. godine u Otočcu i Prozoru. Nakon Prvog kongresa AFŽ-a Jugoslavije, održanog od 17. do 19. juna 1945. godine u Beogradu, u Zagrebu je od 21. do 23. jula 1945. godine održan Prvi kongres AFŽ-a Hrvatske na kojem su, među ostalim, utvrđene smjernice za rad AFŽ-a u poslijeratnom razdoblju.

U zadnjem mandatu Sabora SRH bilo je 25 posto žena

Nakon rata AFŽ je nastavio je raditi na uspostavljanju novog života žene, provodio je socijalnu politiku u Jugoslaviji te nastavio sa obrazovnim radom, sve do ukinuća 1953. godine u Beogradu. Službeni razlog ukidanja naveo je Milovan Đilas, na zadnjem kongresu AFŽ-a, zaključivši da je jačanjem demokracije i ženske ravnopravnosti u Jugoslaviji sazrio trenutak da zadaće te organizacije preuzme društvo u cjelini, Socijalistički savez radnog naroda i budući savez ženskih društava.

Umjesto AFŽ-a ubrzo je osnovan Savez ženskih društava, koji je djelovao do 1990. godine, a čiji je rad bio usmjeren na okupljanje i sudjelovanje žena u javnom i političkom životu, ali s fokusom na poboljšanje socijalne i zdravstvene zaštite. Kroz godine rada organizacija je promijenila nekoliko naziva, od Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske i Savjeta za društvena pitanja žene do Konferencije za društveni položaj žene i porodice. Njegova zadnja predsjednica Jelena Cukrov prisjeća se kako su se bavili političkom aktivnošću žena i borbom za određena prava.

“U vrijeme mog mandata, krajem 80-ih, uspjeli smo izboriti da žene dobiju godinu dana porodiljnog dopusta, koji je dotad trajao samo tri mjeseca. Također, borili smo se za kvote zastupljenosti žena uopće, kako u politici tako i uopće, za njihovo sudjelovanje, prvenstveno na mjestima odlučivanja, kako bi bile na mjestima gdje se odlučuje i o njihovoj sudbini. I uspjeli smo u tome, u zadnjem mandatu tadašnjeg Sabora bilo je 25 posto žena, što je bio velik rezultat. Nažalost, njihov je broj nakon 1990. godine pao na manje od pet posto. Takvo smanjenje pogrešno je tumačeno, na način da žene nisu aktivne, a ustvari su bile potisnute iz odlučivanja. Ono što smo mi imali 1990. godine po pitanju zastupljenosti žena u saboru, tek sada, 20 godina kasnije, gotovo je doseglo tu razinu”, kaže Jelena Cukrov. Dodaje kako su žene bile veoma aktivne, udruženim snagama su se borile za promjenu zakona i propisa, za otvaranje, na primjer, dječjih vrtića i javnih kuhinja, želeći time pomoći ženi da se otereti poslova u kući, kako bi se mogla politikom i drugim poslovima van kuće.

“Borile smo se za veću zastupljenost žena na svim mjestima odlučivanja, od najniže razine do Sabora. No, postigle smo mnogo i po pitanju samog zapošljavanja žena izborivši se za određene beneficije za njihovo uposlenje. Poticali smo i samostalnost žena. Na primjer, u to vrijeme bilo je malo žena koje su u svom vlasništvu imale poljoprivredno dobro i pripadajuću imovinu, pa nam je cilj bio izboriti se da one postanu vlasnice tih nekretnina i zemljišta, kao i da mogu same otvarati firme na svoje ime. I uspjeli smo, donijeti su bili razni propisi kojima se akreditiralo žensko poduzetništvo. Borili smo se za sve to, kao i za stimuliranje ženske samostalnosti i otvaranje radnih mjesta”, kaže Jelena Cukrov.

Projekt “nove žene”

Kad je riječ o revolucionarnoj promjeni statusa žena u Jugoslaviji žene su se same izborile za to masovnim sudjelovanjem u NOB-u i podržavanjem Komunističke partije na poratnim izborima.

“Jugoslavenski Antifašistički front žena jedinstvena je ženska organizacija u povijesti lijevih pokreta kako zbog masovnosti i kapilarnog heteronomnog ustrojstva tako i razmjera humanitarnog, propagandnog, obrazovnog i političkog djelovanja među ženama u teškim ratnim uvjetima. Sve dok je u teško razrušenoj i osiromašenoj zemlji vladao revolucionarni duh jedinstva, obnove i dobrovoljnog rada, žene su prednjačile svojim volonterskim zalaganjem i izuzetnim naporima oko emancipacije svih društvenih subjekata”, kaže Renata Jambrešić Kirin s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. No, navodi kako je socijalistički projekt stvaranja “nove žene” zapao u krizu sredinom 1950-ih godina.

“Njegova progresivnost je reducirana, a politička volja za samopromjenom i posljedičnom promjenom svijeta pragmatički preusmjerena na stabilizaciju društvenih i rodnih odnosa. Ovu tendenciju sociolozi primjećuju i u drugim socijalističkim društvima i nazivaju je ‘redomestifikacijom revolucije’. Zaokret ilustrira Titov govor u Bjelovaru iz 1953. godine u kojem, suprotno nastojanju da potakne žene na jaču participaciju u političkom životu, potvrđuje stereotip o požrtvovnoj majci i odgajateljici: ‘Tačno je da je žena u prvome redu majka, ali baš zato što ona najviše žrtvuje od sebe, odgajajući nove naraštaje, ona ima još veće pravo da kao majka kaže svoju riječ u zajednici kakva je naša – u socijalističkoj zajednici’.”, navodi Jambrešić Kirin. Dodaje kako je nakon ukidanja AFŽ-a i političke neutralizacije djelovanja ženskih društava okupljenih u Konferenciju za društvenu aktivnost žena, odnos prema ženama bio mahom paternalistički (uobičajena kombinacija zaštite i nadzora).

Međutim, novostečena i zakonom zajamčena rodna jednakopravnost u Jugoslaviji imala je epohalni značaj za generacije žena koje su dobile mogućnost besplatnog obrazovanja i zapošljavanja, pravo nasljeđivanja imovine, pravo na građanski brak i razvod te pravo odlučivanja o svom reproduktivnom i obiteljskom životu. Uz zdravstvenu i socijalnu zaštitu te organiziranu brigu o djeci, ova su prava značajno pridonijela društvenoj vidljivosti i ekonomskom osnaživanju žena.

“Prepreka intenzivnijem angažmanu žena u društvenom životu zajednice predstavljala je i pojava masovne potrošačke kulture. Jačanjem soc-konzumerizma i modernizacijskih trendova socijalistička žena se povlači izdruštvenog i političkog života u feminizirana područja javnog djelovanja (obrazovanje, mediji, popularna kultura), te se, naposljetku, njezin lik seksualizira ili pretvara u kućnog anđela koji svoje samoostvarenje traži u ljubavi, braku i suvremeno opremljenom domu. Prijelaz iz opće neimaštine u doba relativnog blagostanja, iz agitpropovske indoktrinacije u zavodljivi jezik reklama, pratila je degradacija i komodifikacija simboličkog prikaza žene pa tako alegorija revolucije, domaća inačica revolucionarke s Delacroixove slike La Liberté i Muhinina proleterka postaje djevojka s reklame za motor Savica, Perion prašak za rublje ili rafinirano jestivo ulje Zvijezda. Pokazatelj konfliktnih komplementarnosti u društvu jest i paralelna uporaba naziva drugarica i gospođa u svakodnevnoj komunikaciji, što ovjerava i prvi hrvatski poratni bonton iz 1953. godine. Unatoč deklariranoj egalitarnosti vremenom su jačale i socijalne razlike. Kao što nam pokazuje vrlo patrijarhalan i bipolaran prikaz lika žene u jugoslavenskom filmu, ali i intervjui sa ženama iz različitih društvenih slojeva, profesija i životnog iskustva, objavljeni u knjizi Ženski biografski leksikon:sjećanje žena na život u socijalizmu, nemoguće je ocrtati monolitnu ili jednoznačnu sliku života žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Možemo tek naznačiti da su postojale ogromne diskrepancije između ideala nove, progresivne žene i življene svakodnevice, između iskustva urbanih i ruralnih, zaposlenih i žena domaćica, kao i između različitih ženskih stremljenja”, smatra Jambrešić-Kirin. Iznosi i podatak kako se broj žena u tijelima političkog odlučivanja nije bitnije mijenjao kroz cijelo razdoblje; u centralnim komitetima nije bio veći od 10 posto, a u Saboru je najveći broj zastupnica bio 25 posto. 

U devedesetima pseudoemancipatorske prakse

Renata Jambrešić-Kirin navodi kako bez vlastite platforme političkog djelovanja i s marginalnim udjelom u tijelima odlučivanja, žene nisu bitno utjecale na daljnji razvoj socijalističkih društvenih i rodnih odnosa. Tek krajem 1970-ih, pojavom intelektualki i društvenih radnica koje su otkrivale zapadne feminističke pokrete i tradiciju predratnog ženskog pokreta, počele su se ponovno okupljati i intelektualno osnaživati. Do stvaranja prvih ženskih aktivističkih grupa i feministkinja, koje stvaraju pluralnu civilnu scenu djelovanja, dolazi 1980-ih. Specifično feminističke teme koje su se tad otvorile (nasilje nad ženama, seksizam u medijima i udžbenicima, androcentričnost znanosti i lezbijsko organiziranje) okosnica su današnjeg ženskog organiziranja u Hrvatskoj.

Postoji niz rasprava, od tipično liberalnih preko trockističkih pa do različitih feminističkih analiza, koje su pokušavale naglasiti neuspješnost socijalističkog projekta koji nije urodio punom emancipacijom radničke klase, ali i žena. Ankica Čakardić iz Feminističkog fronta i sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe – u tim analizama se ispušta iz vida činjenica da su žene u Jugoslaviji izborile materijalna i socijalna prava koja u toj mjeri više nikada neće postići (posve slično položaju radnika u samoupravljačkoj Jugoslaviji). Bilo da je riječ o lišavanju razlika u nadnicama između žena i muškaraca, rodiljnim pravima, podruštvljenju kućanskog i obiteljskog rada te organiziranju udruženog rada, sustavnoj socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti žena, prekidu trudnoće koji je bio zagarantiran ustavom, uz velike zahtjeve za juridičko-administrativnim pritiscima koji su išli u korist “ženske ravnopravnosti”.

“Strategije razvoja socijalističke ekonomije i Savez komunista su upućivali na važnost znanstvenih istraživanja o položaju žena, idejno raščišćavanje teorijskih pitanja o položaju žena u društvu i obitelji te poticali na praćenje svjetskih procesa u koje je ugrađena borba za ravnopravne životne i radne uvjete žena. Isticalo se da komunisti “trebaju odlučnije i efikasnije voditi borbu protiv raznih devijacija i otpora i svojim djelovanjem doprinositi da se uspješnije prevazilaze nazadna shvaćanja o ženi, naročito razna konzervativna i patrijarhalna shvaćanja, feministički i ekonomistički pristup i slično” (Časopis Žena, Zagreb, 1980.), kaže Ankica Čakardić. Navodi kako taj tip proizvodnje znanja i socijalističkog razumijevanja materijalnih i socijalnih fundamenata ženskog položaja u društvu i obitelji nakon sloma socijalizma polako će u feminističkim analizama gubiti pretpostavljeni historijsko-materijalistički metodološki okvir, regresivno se usmjeravajući prema pseudoemancipatorskim teorijama koje se baziraju na juridičkim i identitetskim koncepcijama egalitarnosti.

Problemi sa spolnom podjelom rada

“Moramo istovremeno prepoznavati važnost feminističkih nastojanja nakon sloma Jugoslavije, te specifičnost rada ženskih grupa u uvjetima ekstremnosti ratne situacije, ali i ozbiljno analizirati određeni tip reduktivizma feminističkih teorija od 90-ih naovamo koje nisu uspjele nastaviti historijsku lijevu tradiciju teorijsko-praktičkog rada grupa poput AFŽ-a”, smatra Ankica Čakardić.

Samoupravljanje je u ideal-tipskom smislu, kad je riječ o emancipaciji žena, zagovaralo restrukturiranje privatne sfere života tako da ona postane sastavnim dijelom jedinstvene društvene organizacije. 

“Na taj su način mnoga ‘ženska pitanja’, u prvom redu kućanski rad, trebala u praksi postati opće-društvena, socijalizirana. No, ono što se u Jugoslaviji počelo događati uslijed prvih tehnokratskih upliva u samoupravljački model političke ekonomije dva su problema: prvi i najvidljiviji se ogledao u nedovoljnoj afirmaciji radničke klase u upravljanju i ‘zaostajanje’ u progresivnom ostvarivanju pretpostavljenog društvenog položaja žena. Razlog tomu zasigurno treba tražiti u reprodukciji spolne podjele rada koja je uz paralelizam patrijarhalnih i rano-kapitalističkih proizvodnih odnosa kako tada, tako i danas tvrdokorno najvažniji regresivni element opresije žena”, zaključuje Ankica Čakardić.

 

Autorica: Mirna Jasić

*Objavljeno u Časopisu “Prosvjeta”, Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, Zagreb; broj 116/117.

http://prosvjeta.net/