TEKST
Život i smrt Bombardellijevih vjesnika slobode
Proizvoljno atribuiran sadržaj u toku vremena povezat će se u svijesti pokoljenja s predloženim plastičkim oblikom, a u dalekoj će budućnosti ionako sve ovisiti o djelovanju toga oblika samog: ako ono bude izvorno i snažno – spomenik će nastaviti svoj život u povijesti umjetnosti (ili u arheologiji poslije kakve kataklizme); ako takovog djelovanja ne bude – spomenik će prijeći u povijest kulture kao dokument jednog našeg trenutka. Zapravo, uvijek je to i bila bitka između stvaranja i trajanja, postojanja i nepostojanja, umjetnosti i dokumenta: na kraju, negdje u budućnosti netko će pokušati odgonetnuti osjećajne i intelektualne okvire ovog našeg vremena i prostora, i rekonstruirat će podneblje u kojem smo živjeli. Samo, ne treba se zavaravati, on će poznavati sve komparativne momente, i nećemo ga moći prevariti. Sudit će nas i prema našim grobljima i grobnicama.1
Kao da je riječ o kakvoj drevnoj epohi, suvremeni uvjeti istraživanja spomenika iz razdoblja socijalizma često više nalikuju arheološkim iskapanjima „poslije kakve kataklizme“, nego li onima kakve bismo očekivali baveći se sveprisutnim društvenim fenomenom druge polovice 20. stoljeća. Ne mislimo pritom samo na zastrašujući postotak devastiranih i stanje preživjelih spomenika na terenu, već i na detektivski proces ulaska u trag arhivskoj i stručnoj dokumentaciji o istima. U vremenu navodno opsjednutom prošlošću i arhivima, ovaj je apsurd moguće tumačiti kao specifičan lokalni simptom globalne „krize povijesti“. Hipertrofiju memorijskih diskursa, od koje Zapadno društvo boluje posljednjih desetljeća, Andeas Huyssen ne tumači samo kao posljedicu nepovjerenja u objektivnost povijesne discipline, već u njoj prepoznaje dugotrajne ožiljke uzrokovane krahom modernističkog projekta, jalovih projekcija budućnosti, nenaučenih povijesnih lekcija. To se stanje očituje i u nemogućnosti promišljanja alternativne budućnosti i perpetuiranju stanja „konstantne prošlosti“.2
Huyssen pritom upozorava na opasnosti „gubitka povijesti“, koja se prvenstveno očituje kroz različite oblike političke zloupotrebe memorijskih diskursa, poput mobilizacije mitološke prošlosti s ciljem opravdanja nacionalizma, politike revizionizma, nasilnih pomirenja ili amnestija.3
U tranzicijskom i post-tranzicijskom stanju zemalja bivše Jugoslavije, opisana kriza dodatno je bila ojačana neoliberalnom mantrom o kraju povijesti i ideologije4 i normalizacijom kapitalističke paradigme. Konačno, nacionalizam i bezumlje ratnih razaranja 1990-ih godina stvorili su idealne uvijete za provođenje prve, nasilne faze zatiranja nepodobnih tragova „ideološke prošlosti“: nestajanje knjižničnih fondova, gašenje muzejskih institucija, sistemsko rušenje spomenika.5 Kako bi se jasno distancirale od recentne povijesti „zagađene“ ideologijom bivšeg režimom, političke se elite okreću restauraciji i izmišljanju duge tradicije nacionalnog i religijskog predznaka. Izučavanje recentnije povijesti često je pak usmjereno prema dekonstrukciji i denuncijaciji marksističkih čitanja, afirmaciji zapostavljenih/zabranjenih tema ili prema primjerni metodologije novih memorijskih diskursa. S druge strane, rezultati povijesnih istraživanja na temu Drugog svjetskog rata, nastali u razdoblju socijalizma, često se relativiziraju ili diskreditiraju na osnovu pretpostavljene ideološke pristranosti autora. Ovdje, stoga, također možemo govoriti o obliku implicitnog zatiranja nepodobnih tragova „ideološke prošlosti“. Ona se zasniva na stvaranju nepovjerenja u vjerodostojnost čitave jedne epohe, što za posljedicu ima – između ostalog – krizu odnosa društva u cjelini prema memorijalnoj baštini iz razdoblja socijalizma. Dovoljno je podsjetiti na stotine spomenika posvećenih antifašističkoj borbi na tlu Hrvatske, noseći tisuće imena i prezimena vojnih i civilnih žrtava, čuvajući sjećanje na prijelomne i traumatične događaje nacionalne povijesti, koji su prepušteni propadanju, krađi i samovolji lokalnih vlasti.
II.
Događaj je osnova. Ponekad se i u fragmentu dogođenog nalazi poticaj rješenja. (…) U opisu sudionika osjeća se zbivanje koje još nije postalo legenda opterećena suvišnim. Polazna razmatranja nazočna su i u kasnijim fazama stvaranja. Pa i u vremenu kad se oslobađamo svega što bi nas moglo sprečavati da se izrazimo sažetim oblikom. Oblikom čiji bi život morao teći uvijek u sadašnjosti. To je naša želja.6
Citat iz Kolacijeve studije o spomenicima predstavlja važan doprinos razumijevanju modernističkog pristupa problemu spomeničke plastike, čiji je osnovni zadatak sinteza prostornog konteksta, sadržaja i forme. Vođeni sličnim principima nastajali su spomenici još jednog istaknutog arhitekta prve generacije poslijeratnog modernizma, Vuke Bombardellija. Krenimo, stoga, od spomenute osnove.
Split predstavlja istaknut primjer pružanja otpora lokalnog stanovništva fašističkoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata, ne samo u regionalnim, već i širem europskom kontekstu. Naime, prve iskre otpora javljaju se neposredno nakon izbijanja rata u Jugoslaviji i nekoliko mjeseci prije poziva na opći jugoslavenski ustanak. Prvi organizirani oružani otpor javlja se sredinom kolovoza 1941. godine, kada 66 pripadnika novoosnovanog Prvog splitskog partizanskog odreda, u okrilju noći i s glavom u torbi, kreće prema zaleđu s ciljem direktnog sukobljavanja s nadmoćnim neprijateljem. Od 45 neiskusnih i slabo naoružanih boraca, koliko ih nakon nekoliko dana dospijeva do poprišta prvog oružanog okršaja kod sela Košute, sedmorica pogiba, spašava se 13, a 24 mladića biva odvedeno u zarobljeništvo. Dvanaest dana kasnije, odlukom prijekog suda u Sinju, zarobljeni partizani splitskog i dvoje pripadnika solinskog partizanskog odreda strijeljani su na Ruduši nedaleko Sinja 26. kolovoza 1941. godine (slika 1).7
Mjesto pružanja prvog oružanog otpora u Košutama i autentična lokacija strijeljanja u Ruduši ubrzo su nakon rata prepoznati kao simbolički nositelji antifašističke tradicije Splita i okolice, te kao takvi obilježeni prema zamisli splitskog arhitekta Vuke Bombardellija početkom 1960-ih godina.Sudbina dokumentacije o tijeku narudžbe i izgradnje Spomenika borcima Prvog splitskog partizanskog odreda u Košutama zasad nam je nepoznata, dok se projektna dokumentacija spomenika u Ruduši – nekadašnje vlasništvo Muzeja narodne revolucije u Splitu – nalazi u deopu gradskog muzeja, bez inventarnog broja i nadležnog kustosa. Iz dostupnih izvora poznato nam je da je naručitelj oba spomenika Udruženje rezervnih oficira i podoficira kotara Split8 te da je spomenik na brijegu Kršine iznad sela Košute bio sagrađen i otkriven prvi, 14. kolovoza 1961. godine, povodom dvadesete obljetnice tragičnog događaja. Armirano-betonska konstrukcija, oblikovana u simetričnu šesterokraku kompoziciju stožaca različitih duljina, od kojih se tri propinju sedamnaest metara u visinu, ekspresivnom formom sugerira univerzalnu snagu mladenačkog bunta i otpora. (slika 2) Spomenik je kraćim stožastim krakovima uzemljen u prirodnu stijenu u koju je ugrađena spomen-ploča s natpisom: „Vjesnicima slobode / koji dadoše i mladost i život / za život dostojan čovjeka“. U povijesti hrvatske monumentalne memorijalne plastike, Košute predstavljaju jedan od najranijih primjera svjesnog odbijanja naracije, povjerenja u mogućnost simboličkog učinka čiste forme i radikalnog subvertiranja tradicionalne spomeničke morfologije (primjerice, figuralne skulpture na postamentu).
Spomenik strijeljanim zarobljenim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda u Ruduši otkriven je 28. listopada 1962. godine. Projekt nastaje u Bombardellijevom arhitektonskom studiju „Arhitekt“ iz Splita. Iz sačuvane dokumentacije poznat nam je i sastav projektantskog tima u kojem se ističe Breda Premužić i suradnik za hortikulturu Dušan Jedlovski. Stručno ozelenjivanje okoliša čini važan element ovog spomenika: stvaranjem ambijenta pijeteta i spokoja, umirujuće zelenilo stvara simbolički kontrast krševitom poprištu okršaja i borbe, kakav okružuje spomenik u Košutama. Četiri metara visoka armirano-betonska konstrukcija sastavljena je od ravnog svoda u obliku jednakostraničnog trokuta s čijih se bridova spuštaju stupovi u obliku jednakokračnih trokuta. (slika 3) Konstrukcija nadvisuje betonski plato sa spomen-pločom na kojoj su ispisana imena poginulih boraca. Simbolika natpisa na spomen-ploči pokraj spomenika („U temelj života / životom ste stali / besmrtni k’o zemlja / za koju ste pali“) čitljiva je i u samoj spomeničkoj formi. Stabilnim uzemljenjem stupova koji čine uporište čitave konstrukcije, na suptilan je način sugerirana uloga prvih palih boraca za daljnji tijek borbe i pobjede na fašizmom. (slika 4).
Poštujući ambijentalne vrijednosti zadanog prostornog konteksta Bombardelli u oba projekta poseže za suvremenima materijalima, estetikom i inženjerskim dosezima modernističke arhitekture kako bi u zagorskom kamenjaru ostavio autentičan i prepoznatljiv trag sjećanja poslijeratnog društva. S obzirom da je riječ o obilježavanju autentičnih mjesta, osobit značaj ovog spomeničkog para leži u dodatnom isticanju njihove simbolike i postizanju prostornog, formalnog i semantičkog jedinstva dviju lokacija međusobno udaljenih desetak kilometara. Varijacijom jednostavnih geometrijskih formi i njihovim sugestivnim psihološkim učinkom – razvedenim, dinamičnim „praskom“ nad kamenjarom i staloženoj, uzemljenoj modernističkoj reinterpretaciji teme baldahina – arhitekt ostvaruje jedinstven tip dvojnog spomenika, čija se puna simbolika i smisao ostvaruju jedino poznavanjem povijesnog konteksta i razumijevanjem formalnog dijaloga dvaju objekata. Konačno, postizanjem dinamične semantičke i prostorne interakcije, posjetitelj više nije tretiran kao pasivan konzument zadanog sadržaja već je usmjeren individualnom doživljaju događaja posredovanom monumentalnošću i simbolikom čiste forme.
III.
Bombardellijev dvojni spomenik posvećen Prvom splitskog partizanskom odredu, 1990-ih godina doživljava tipičnu rušilačku sudbinu. Spomenik u Košutama miniran je 1990. godine, što je rezultiralo narušavanjem statike i nepovratnom štetom u samoj armirano-betonskoj konstrukciji. Ipak, ostaci ovog spomenika odolijevaju vremenu vršeći i dalje svoju memorijalnu funkciju – on ne postaje tek ogledalo nove epohe i promijenjenog sustava vrijednosti već i autentičan spomenik krize identiteta i odnosa suvremenog društva prema vlastitoj povijesti i baštini. U najnovijem video radu Spomenik (u nastajanju) suvremeni umjetnik Igor Grubić između ostalog se bavi upravo bilježenjem novog život miniranog spomenika na brdu iznad Košuta, do kojeg još uvijek vode iznimno duge i dobro očuvane stepenice sagrađene 1970-ih godina. (Slika 5)
S druge strane, spomenik u Ruduši odolijeva rušilačkim impulsima 1990-ih, da bi 2009. godine bio obnovljen i doveden u izvorno stanje. Neočekivan čin ulaganja privatnog kapitala u obnovu spomenika rezultat je jednog od postavljenih uvjeta prilikom privatizacije Radničkog nogometnog kluba Split.9 S obzirom da je Prvi splitski partizanski odred bio sačinjen od većeg broja nogometaša ovog nogometnog kluba, prije predaje legendarnog „crvenog“ kluba u ruke krupnom kapitalu, iskorištena je poslijednja prilika odavanja počasti palim partizanima-nogometašima. Iako niti jedna Bombardellijeva spomenička realizacija – pa tako niti originalni koncept dvojnog spomenika – od strane države do sada nisu prepoznati kao kulturno dobro vrijedno zaštite i obnove,10 ostaje nadati se da je javnom reafirmacijom važnosti ovog povijesnog događaja i značaja inovativne arhitektonske koncepcije Vuke Bombardellija još uvijek moguće reanimirati ove oblike čiji bi život morao teći uvijek u sadašnjosti.
Autorica: Sanja Horvatinčić
Tekst objavljen u Zarezu #397 u sklopu temata “Ideologije baštine” koji je uredila Josipa Lulić.
Fotografije iz teksta:
1/ Odvođenje pripadnika Prvog splitskog partizanskog odreda na strijeljanje u Ruduši kraj Sinja, 26. kolovoza 1941. (Foto: (c) www.ratnakronikasplita.com)
2/ Vuko Bombardelli, Spomenik borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, Košute, 1961.; miniran 1990. (Fototeka IPU)
3/ Vuko Bombardelli, Spomenik strijeljanim zarobljenim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, Ruduša kod Sinja, 1962.; obnovljen 2009. (Foto: Sanja Horvatinčić, 2014.)
4/ Vuko Bombardelli,Spomenik strijeljanim zarobljenim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda(detalj), Ruduša kod Sinja, 1962. (Dokumentacija Muzej cetinske krajine)
5/ Igor Grubić, Spomenik (rad u nastajanju), video rad, 2014. (Foto: ljubaznošću umjetnika)
Krajnje zabilješke:
1 Gamulin, Grgo. Spomenik na Kozari. Život umjetnosti, br. 15/16. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 1971.: 137
2 Huyssen, Andreas, Present Past. Urban Palimpsests and the Politics of Memory, Stanford University Press, 2003., 1-10.
3 Isto, 15-16.
4 Američki politolog i politički ekonomist Yoshihiro Francis Fukuyama u ljeto 1989. godine objavljuje članak pod nazivom The End of History? (Kraj povijesti?), a tri godine kasnije i knjigu pod nazivom The End of History and the Last Man (Kraj povijesti i posljednji čovjek).
5 Kao potkrjepu ovim tvrdnjama upućujemo na publikaciju „Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.“ u izdanju Saveza antifašističkih boraca Hrvatske (Zagreb, 2002.), s popisom od oko 3000 uništenih spomenika s tematikom Narodnooslobodilačke borbe, socijalističke revolucije i radničkog pokreta, te knjiga Ante Lešaje „Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ (Profil/Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012.). Ovome treba pridodati činjenicu da gotovo ni jedna muzejska i memorijalna zbirka na temu NOB-a i revolucije na području Hrvatske nije ostala cjelovito sačuvana i javno dostupna.
6 Kolacio Zdenko, „O prostorima, spomenicima, izvorima umjetnosti“, u: Arhitektura. Časopis za arhitekturu, urbanizam, dizajn i za primijenjenu umjetnosti (XIX/155), Savez arhitekata Hrvatske, Zagreb, 1975., 8.
7 Za detalje o događaju vidi: Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945. Zbornik dokumenata. Knjiga 1 : 1941. godina, institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981., 55-58, 70-75, 87-105; Kvesić Sibe, Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi, Lykos, Zagreb, 1960., 135-145.
8 S obzirom da se upravo 1961. godine tri organizacije: Savez boraca NOR, Savez ratnih vojnih invalida Jugoslavije i Udruženje rezervnih oficira i podoficira, spajaju u krovni Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, kao investitor na samom je spomeniku uklesan Savez udruženja boraca NOR-a kotara Split.
10 Verifikacijom stručne komisije Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu i potpisom njegova ravnatelja dr. Cvite Fiskovića oba su spomenika sredinom 1970-ih godina proglašena zaštićenim kulturnim dobrima.