TEKST
Nepokorena
Jasna Jasna Žmak je rođena u Puli, živi i radi u Zagrebu. Godine 2015. objavila prvu proznu knjigu Moja ti. Piše tekstove za izvedbu, scenarije, poneku kritiku i priču na čudnim mjestima, kao što je ova, napisana za naš časopis Nepokoreni grad. Više priča na mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com
Ja nikada ne pišem ništa o politici. Sve su moje priče ljubavne, o ljubavi, o našoj ljubavi, (i nekim ljubavima prije nje), o nama dvjema zaljubljenima… Uspjela sam ispisati čitavu jednu takvu knjigu, o ljubavi i ni o čemu više.
Zapravo, o ljubavi i ponekad o jeziku.
(Knjiga se zove Moja ti i možete je posuditi u skoro svakoj knjižnici.)
O ljubavi, o jeziku i, ponekad, o rodu, tako me ispraviš pa ispadne da ipak ne pišem samo o ljubavi, što sam i sama zapravo znala. Pišem i o jeziku, da, i o rodu, i o raznim drugim stvarima koje su politične. Ali o ljubavi koja to nije ipak pišem najviše.
Ponekad me strah da o drugome pisati ne znam, ponekad i meni samoj bude malo previše te ljubavi, te moje ljubavi na papiru, ponekad je čak i sanjam, sanjam tu ljubav kako me guši, onu istu ljubav o kojoj sam ispisala preko sto kartica, koja se prodaje u knjižarama, onu istu koja me inače ispunjava… sanjam je jer je ima previše, u mojoj knjizi, u mojim riječima.
Ne može biti previše ljubavi, tako mi kažeš kad ti iznesem te svoje brige, i meni onda malo lakne jer i ja mislim da prave ljubavi ne može biti previše, prava ljubav nije gušenje, za gušenje nam treba neko drugo ime.
Ali odmah zatim u sebi pomislim da ljubav ponekad ipak nije dovoljna, bez obzira na to koliko je ima, pogotovo u vrijeme fašizma, ljubav nije dovoljna… I tako se opet stisnem, skutrim, propadnem u vrtlog svoje neutažive romantike koja izbjegava politične teme.
Stvar je u tome da me Hana zvala da napišem nešto za Nepokoreni. Stvar je u tome da je Nepokoreni antifašistički časopis, a ja nikada nisam napisala ništa o politici. Pisala sam o ljubavi, jeziku i rodu, ali ne i o politici. Rekla je da ne moram imati riječ antifašizam u priči, ali ja svejedno mislim da bi to bilo lijepo. I tako sada pokušavam shvatiti kako da počnem pisati o antifašizmu jer to je jedina politika koja me trenutno zanima…
Taj nepokoreni grad iz naslova, to je Zagreb, jelda? pitam te za početak, a ti me pogledaš pogledom koji mi nedvosmisleno poručuje da se ne pravim blesava. Ja ipak nisam sigurna zašto točno misliš da sam blesava, pa za svaki slučaj odem provjeriti što internet kaže o toj temi i tako shvatim da je osamdesetih na Televiziji Zagreb postojala istoimena serija koju, naravno, nikad nisam gledala, s obzirom na to da sam za nju upravo čula.
Možda bih je trebala skinuti s torrenta, razmišljam u sebi, dok ti s pogleda prelaziš na riječi i kažeš mi Da, to je Zagreb, ako ćeš baš biti doslovna. Ali, po meni, to su zapravo i svi drugi gradovi koji su se riješili fašizma, tako mi kažeš pa onda počneš s popisom, Zagreb, Beograd i Sarajevo, za početak. Pa onda Pula, Požega i Šibenik, Mostar, Trst i Milano. I dalje, Pariz, Palermo i Brest, Barcelona, da ih nabrojim tek nekoliko…
I dok ih ti nastavljaš listati nepokorene gradove diljem Europe, ja pokušavam dokučiti jesu li na tom popisu i gradovi koje su oslobodili Saveznici, ili se broje samo partizani… iako sam svjesna da je pobjeda nad fašizmom zapravo bila zajednička, da možda ne treba raditi podjele takvog tipa.
Podgorica, Krakov, Dresden, Bihać, Rijeka, nabrajaš dalje, iako si već pokrila pola Europe i pritom vjerojatno dodala i pokoji grad koji nije oslobođen direktnom borbom nego “samo” na papiru, ali i to se valjda računa.
Zašto pitaš? pitaš me kad dođeš do kraja. A kad ti ja objasnim da pokušavam shvatiti kako da počnem pisati o politici jer su me zvali da napišem nešto za Nepokoreni, ti mi kao iz topa uzvratiš da se prestanem praviti blesava. Dok ja pokušavam shvatiti što je blesavo u mojim nastojanjima, ti mi preuzmeš kompjuter iz krila i dovedeš ovu priču do kraja, praveći se da si ja.
Možda nikad nisam pisala o politici, da, ali uvijek zapravo pišem politički, kao što to uostalom čine i svi ostali, pisanje je uvijek već politično. I iako najviše pišem o ljubavi, dobro znam da i ona može biti politična, pogotovo ova naša, lezbijska, nepokorena lezbijska ljubav u doba fašizma, nema političnije stvari od toga.
Jasna Jasna Žmak