TEKST

Krov nad glavom – temeljno pravo ili projektna aktivnost?

 

U susret Maršu solidarnosti koji u subotu, 19. novembra, kreće sa Zapadnog kolodvora, donosimo reportažu o beskućništvu i priču o našim sugrađanima s kojima organiziramo Marš.

casopis_02
Foto: Časopis Ulični fajter

Tih osam mjeseci prije nego sam saznao za Jukićevu (prihvatilište Družbe sestara milosrdnica, op.a.) većinu vremena sam provodio po noćnim tramvajima i busevima. Do četvrtka je sve dobro, a onda ajme majko. Petak i subota, to je pijano, to je glasno. Samo čekaš nedjelju da se odmoriš. Željko je tri godine proveo u Zagrebu kao beskućnik. Sada prodaje Uličnog fajtera, časopis za beskućnike i o beskućništvu kojega izdaje udruga Fajter. Dio od prodaje ide prodavaču, a dio za tisak idućeg broja. Časopis se u potpunosti sam financira, bez ikakvih projekata, već samom prodajom, humanitarnim izložbama i suradnjama, te donacijama koje predsjednik Udruge Mile Mrvalj prikupi. Željkova i Milina priča tipične su priče ljudi koji su završili na ulici: Mili je propala galerija u Sarajevu čiji je bio vlasnik, a Željko je nakon dvadeset godina rada u ciglani u Vinkovačkom Novom Selu dobio otkaz kao tehnološki višak. Otkaz, uz otpremninu koju nikad nije dobio, kredit koji je uzeo prije gubitka posla i nije više mogao otplaćivati, te nesređeni obiteljski odnosi nagnali su ga da napusti rodno mjesto. Prema istraživanju Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj, prvom sveobuhvatnom istraživanju na tu temu provedenom u Hrvatskoj, beskućnici koji su većinom muškarci (81%), srednjeg strukovnog obrazovanja (63%), većinom iz područja industrijske ili obrtničke djelatnosti, kao uzroke vlastitog beskućništva navode strukturalne uvjete – dugotrajnu nezaposlenost, nedovoljnu podršku zajednice i financijsku nesigurnost. U istraživanju je sudjelovalo 72% svih beskućnika koji su u trenutku istraživanja bili smješteni u prihvatilištima i prenoćištima diljem Hrvatske.

Onda kada sam dobio otkaz, nisam više mogao plaćati taj kredit, bila je svađa u obitelji, tako da sam odlučio otić’; pokušao sam otić’ na Mali Lošinj raditi, kao pomoćni radnik u graditeljstvu. Tamo sam bio osam mjeseci, išao sam tamo 4 puta, nisu mi dali plaću. Karta katamaranom od Rijeke do Malog Lošinja je 40 kuna. To je jedino što je imao, tako da je od Vinkovačkog Novog Sela došao “švercajući se” isključivo preko brzih vlakova. No ni posao na Malom Lošinju nije dobro završio; opet neisplaćene plaće. Tako da sam odlučio doći u Zagreb, “trbuhom za kruhom”. Međutim, kada sam došao, spletom okolnosti nisam imao di spavati. Stoga je Željko prvih osam mjeseci proveo vani, na otvorenom, a noći u tramvajima i autobusima. Od Črnomerca do Savskog mosta. Imaš tu tramvajsku rutu. Tako da se samo vozikaš.

Bar je toplo…

Je da je toplo, ali najviše, najviše pate tvoje noge, znaš. Zato što se ne možeš izut’. Ne smiš se izut’.

Ponovno uspostavljanje socijalne mreže

Nino Žganec, izvanredni profesor na Studijskom centru socijalnog rada i Predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva potvrđuje da do beskućništva najčešće dolazi kada u životu dođe do velikih promjena, kao u Željkovu slučaju – gubitak posla, razvod braka, nemogućnost vraćanja kredita, narušene obiteljske veze, gubitak krova zbog elementarne nepogode i slično. Rijetki su slučajevi u kojima je beskućništvo osobni izbor. Kod takvih, “tektonskih” promjena u životu, upravo se socijalne mreže – obitelj i prijatelji – pokazuju kao krucijalne pri sprječavanju da osoba završi na ulici. Žganec tvrdi da socijalne mreže imaju “iznimnu preventivnu funkciju”, a da svi “potencijalni rizici i uzroci beskućništva lakše mogu biti savladani uz pomoć članova socijalne mreže kojoj pripadamo i koja nam je spremna u datom trenutku krize pružiti podršku”. Zajednica ima veliku ulogu i onda kada se osoba nalazi u statusu beskućnika; stigma s kojom se beskućnici susreću je iznimna, to je okolnost “koju zajednica više osuđuje nego što je razumije ili pokušava razumjeti i ona se na žalost neopravdano pripisuje nesposobnosti čovjeka da upravlja svojim životom na odgovarajući način”, nastavlja Žganec. Kada čovjek jednom uđe u taj krug iz njega se izrazito često izvući, tako da neki u sustavu ostaju i po više desetaka godina. Osjećaj izoliranosti je velik, a zapravo jedan od najvećih zadataka s kojima se beskućnici i oni koji s njima rade susreću upravo jest ponovno uspostavljanje socijalne mreže. Koliko je to važno pokazuju i podaci istraživanja Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj prema kojima beskućnici kao ključnu kariku izlaska iz beskućništva vide upravo potporu države i društva. Socijalna mreža i poznanstva koje je Željko stvorio u Zagrebu omogućile su mu da sazna za prihvatilište Družbe sestara milosrdnica i makne se  s ulice, osigura si sve potrebno te da traži posao imajući pritom krov nad glavom.

nu24444444444
Foto: Mile Mrvalj u posebnom izdanju emisije Nedjeljom u 2

Cimeri iz ruševine

I Željko i Mile bili su beskućnici; zapravo se poznaju jer su skupa prodavali Ulične svjetiljke i “cimerovali” u jednoj ruševini. Prije nego što su im časopisi Ulične svjetiljke i Ulični fajter omogućili da se izvuku iz beskućništva, na ulici su proveli tri godine. Prosjek je pet. Iako se u Hrvatskoj beskućništvo tretira kao problem privremenog karaktera, Nino Žganec naglašava da je dugotrajno beskućništvo “na žalost pravilo, a ne izuzetak. Prema nalazima istraživanja prosječno trajanje beskućništva je oko 5 godina, no taj podatak samo ublažava pravu sliku velikog broja onih koji se u beskućništvu nalaze i po nekoliko desetaka godina”. Mile Mrvalj ističe stigmu s kojom se susreću beskućnici. Oni koji se godinama nalaze van bilo kakvog sustava potpore teško se vraćaju u normalan život. Udruga Fajter pokušava im pomoći, svakodnevno im se javljaju oni koji traže pomoć. Mrvalj podcrtava da su najveći  problem teška depresivna stanja u koja upadaju ljudi, jer je veliki broj njih nekada vodio normalne živote – imali su obitelj i dom, posao, no onda su zbog jamstava, kredita koje nisu mogli otplatiti ili jednog pogrešnog poteza izgubili sve. Ističe i da velik broj njih zbog depresije počinje konzumirati alkohol. Alkoholizam je, dakle, posljedica, ne uzrok beskućništva. Ljude to onda dodatno stigmatizira. Onda kažu: „Evo vidiš kakav je“. Prije nego sam postao beskućnik, ja nisam mogao zamisliti objed bez da operem ruke. Sad, šta mi znači pranje ruku? I prije sam imao bradu i brkove, ali je uvijek bila štucovana, sređena, a šta mi to sad znači? Ništa.

ReStart – kratkotrajnost projektnih aktivnosti

Upravo je sveukupna psiho-socijalna podrška ono što je beskućnicima potrebno, jer su problemi s kojima se oni susreću uglavnom veći od pukog neimanja krova nad glavom. U Hrvatskoj postoji sveukupno 14 prihvatilišta i prenoćišta u 11 gradova koji pomoć pružaju, no ne u dovoljnoj mjeri i ne za dovoljan broj ljudi. Olja Družić Ljubotina, profesorica na Studijskom centru socijalnog rada i autorica istraživanja Slika beskućništva u Hrvatskoj tvrdi da pomoć koju je beskućnicima potrebno pružiti nije dovoljno zastupljena, te da “postoji potreba za snažnijom podrškom i pružanjem usluga koje bi bile usmjerene prije svega na podršku pri zapošljavanju radno sposobnim beskućnicima, s obzirom na to da se radi o osobama koje su dugotrajno nezaposlene i izgubile su dio stečenih radnih vještina. Također, potrebna je puno intenzivnija psihosocijalna podrška, uz kontinuirano vođenje stručnjaka koji će ih osnažiti i pomoći da se ponovo integriraju u društvo.” Jedan od projekata kojim se beskućnicima pomagalo da se uključe na tržište rada je bio i ReStart – podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada. No, iako je projekt bio uspješan (putem ovog projekta je sedam beskućnika pronašlo zaposlenje) Družić Ljubotina ističe da je problem u tome što je to projektna aktivnost koja je kratkotrajna, a “nužno je da takva usluga usmjerena na veću zapošljivost beskućnika bude „usustavljena“, odnosno da postane integralni i kontinuirani dio usluga koje se nude ovoj skupini ljudi”. Prvi korak jest pružanje materijalne pomoći – rješavanje stambenog pitanja – a potom pružanje svih ostalih vidova pomoći koje osobe zahtijevaju: uključivanje na tržište rada, psiho-socijalna pomoć i edukacije.

Zakonske i institucionalne prepreke

Šesnaest posto beskućnika je bez zdravstvenog osiguranja. Ni Mile ni Željko nemaju zdravstveno. Šale se da to znači da su zdravi, jer samo kronični bolesnici koji primaju socijalnu pomoć imaju pravo na besplatno zdravstveno osiguranje. Mile još napominje da bi njemu i Željku, da odu do doktora, tko zna što našli, pa je možda ovako i bolje. Ovo je samo jedan od problema s kojima se beskućnici (ali i ostali primatelji socijalne pomoći) suočavaju. Do 2012. ljudi bez krova nad glavom nisu mogli dobiti osobnu iskaznicu jer je Zakon o prebivalištu zahtijevao da za dobivanje dokumenta imate prebivalište, nešto što beskućnici (očigledno) nemaju. Novim Zakonom (NN 144/12) to je promijenjeno i oni se sada mogu prijaviti na adrese prihvatilišta i sličnih ustanova, no još uvijek se susreću s mnogim problemima. Ako postoji problem prijave prebivališta, Družić Ljubotina ističe da “korisnici nisu u mogućnosti dobiti osobne dokumente i ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje, prijavu na zavod za zapošljavanje i sva druga prava koja im pripadaju”.

Također upozorava i na odredbu Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. godine prema kojoj beskućnici koji se nalaze u prihvatilištima nemaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Naime, zakonodavci smatraju da su u prihvatilištima osigurane sve životne potrebe (smještaj, hrana, obuća i odjeća), tako da nema potrebe za iznosom zajamčene minimalne naknade od 800 kn. Ovo osobe u prihvatilištima aktivno onemogućuje da recimo, traže posao (jer nemaju novca kupiti autobusnu kartu do mjesta obavljanja posla ili odjeću za intervju) ili da vide članove obitelji koji se nalaze u nekom drugom mjestu. Sve oko ukazuje na to do koje mjere institucije ne prepoznaju beskućništvo kao pravi problem, na što ukazuje i činjenica da se beskućnik kao kategorija tek prije nekoliko godina uvela u Zakon o socijalnoj skrbi, čime je beskućništvo “formalno priznato kao činjenica i fenomen”, tvrdi Žganec. Poentira da “treba jednostavno zbrojiti ukupno potrebna sredstva da se ovaj problem riješi i usporediti ih s brojnim drugim izdvajanjima koja zasigurno nisu u društvu na toj razini društvenih prioriteta kao što je to goli opstanak čovjeka koji nema osigurano temeljno pravo na stan, hranu, odjeću, obuću i ostalo što ga definira kao ljudsko biće”. Sredstva dakle postoje, no ne i volja uhvatiti se u koštac s ovim problemom.

 

Matea Grgurinović

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close