TEKST

Feministička kritika prostornog planiranja suburbije

 

U urbanom je planiranju dugo bila zanemarena uloga roda i rodnih odnosa u strukturiranju urbanog prostora i procesa. Na makro razini, način na koji su gradovi organizirani ostavlja stvarne posljedice na živote žena. Urbano planiranje i razvoj reflektiraju, ali i perpetuiraju, tradicionalne, najčešće stereotipne, pretpostavke o rodu.. Pretpostavka na kojoj počiva takva prostorna organizacija jest da je muškarac taj koji iz kućanstva odlazi na posao, dok žena ostaje u kućanstvu, gdje obavlja neplaćeni rad u obliku brige za dom i djecu. Upravo je ta dihotomija bila prva točka kritike na kojoj su feminističke teoretičarke započele analizu urbanog prostornog prostora i planiranja.

 

Fizička razdvojenost u urbanom prostoru: žene u predgrađima, muškarci u gradovima

Razdvojenost rezidencijalnog života od središta grada u predgrađima nastaje pod utjecajem patrijarhalnog, kapitalističkog društva koje muški rad razumije kao plaćeni rad, a ženski rad kao neplaćeni rad u kućanstvu. Sve veća udaljenost predgrađa od centra grada gdje se nalaze radna mjesta zahtijeva više vremena utrošenog na putovanje do posla, uglavnom muškaraca, zbog čega oni sve manje vremena provode uz obitelj, što istovremeno povećava izolaciju žena koje ostaju kod kuće i onemogućuje im pristup zaposlenju. Čak i ako oboje – i žena i muškarac – u obitelji rade plaćene poslove na puno radno vrijeme, žene su te koje obavljaju većinu kućanskih poslova kao dio „druge smjene“ neplaćenog rada u kućanstvu. Razlozi zbog kojih je „druga smjena“ toliko ukorijenjena u postojećoj društvenoj strukturi jesu niže plaće za žene, visoke stope zaposlenosti žena u poslovima na pola radnog vremena, kao i ideologija koja podrazumijeva da je kućanski rad primarno ženski rad (1). Predgrađa se prostorno grade i prikazuju kao „svjetovi ružičastih ovratnika“ u kojima je cilj učiniti ženama život lakšim i pogodnijim za njihove obaveze u kućanstvu.

foto: Bill Owens
foto: Bill Owens

U središtu koncepta predgrađa nalazi se ideja privatnosti i jednoobiteljskih kućanstava kao karakterističnih odrednica života u predgrađima. Jednoobiteljska kućanstva smatrana su najboljim mjestima za odgoj i podizanje djece, daleko od opasnosti grada, kako od strane srednje, tako i od strane radničke klase, zbog čega se masovno poticalo preseljenje u predgrađa, gdje je gradnja niske gustoće donosila velik profit (2). Prilike za istovremeno sudjelovanje žena u kućanskim i javnim aktivnostima ograničene su, a tek s pojavom feminističke geografije i razmatranjem odnosa između roda i urbanog prostora postaje vidljiva nepraktičnost i patrijarhalna struktura takvog urbanog strukturiranja.

Promjene u poziciji žena na tržištu rada usko su povezane s promjenama uloge žena unutar kućanstva, što ilustrira međupovezanost između procesa produkcije i konzumacije (3). S masovnim ulaskom žena na tržište rada u sedamdesetim godinama, koncepcija žene-domaćice u predgrađu radikalno se počela mijenjati, no promjene su dovele i do više komplikacija za žene koje su sada morale balansirati između nekoliko uloga. Problemi kao što su briga o djeci, ograničenost pristupa prikladnim radnim mjestima, te očigledan nedostatak adekvatnog javnog prijevoza koji nije dovoljno fleksibilan da bi im omogućio uspješnu koordinaciju svih aktivnosti, doveli su do toga da se dio aktivnosti premjestio u predgrađa kako bi odgovorio na potrebe zaposlenih udanih žena koje tamo žive (naročito onih iz bijele srednje klase).

foto: Bill Owens
foto: Bill Owens

Do ponovnog restrukturiranja urbanog prostora došlo je s razvojem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, zbog kojeg su mnoga radna mjesta postala decentralizirana, no i dalje se radi o radnim mjestima na kojima uglavnom rade žene. Nove potrebe i zahtjevi zaposlenih žena stvorili su postsuburbijski vanjski prostor u kojem rezidencijalna predgrađa srednje klase stoje okružena shopping centrima, komercijanim koridorima usmjerenima na kućanske potrebe i poslovnim centrima uredskih poslova gdje većina žena može pronaći zaposlenje (4). Jasno odvajanje radnog mjesta i kućanstva koje je obilježilo klasično predgrađe počinje nestajati, a na njegovo mjesto dolazi okruženje u kojem se mijenja odnos radnog mjesta i kućanstva. Postsuburbijski gradovi razvili su se usporedno s novom postsuburbijskom ulogom žene, koja spaja karakteristike urbane pozicije s kojom su žene došle u javni prostor i suburbijske pozicije koja je zatvorila žene u privatnoj sferi. Ta je pozicija u novom gradu obilježena maksimalnim prilagođavanjem ženama kako bi uhvatile ravnotežu između posla i kućanstva putem konzumacije – kroz konzumaciju, ženski je kućanski rad pretvoren u čin kupovanja. Takva komodifikacija postsuburbijske pozicije zapravo sakriva stvarni rad kojeg žene obavljaju kao bi održale kućanstvo, čime njihov rad ponovno postaje nevidljiv.

 

Urbana prostorna struktura jednako je proizvod patrijarhata kao što je i proizvod kapitalizma

U urbanom okruženju, problemi produkcije, organizirani unutar kapitalističkog društva, zadobivaju prostorne dimenzije i tiču se pitanja poput prijevoza do radnog mjesta, dostupnosti prostora za proizvodnju, odnosa lokalne populacije industrijskoj strukturi i tome slično (5). Dok se takva pitanja bez propitivanja smatraju ekonomskim aspektima urbanog života, domena socijalne reprodukcije, iako također ekonomska u naravi, ostaje po strani.

Pod pojmom socijalne reprodukcije najčešće se misli na neplaćeni rad kojeg žene obavljaju u kućanstvu – pritom se radi vrlo oštra razlika između neplaćenog rada u kućanstvu i plaćenog rada u kapitalističkom okruženju, kojem žene, osobito one u predgrađima na kojima je gotovo sav teret kućanskog rada, nemaju pristup. Feminističke teoretičarke propituju ono što se inače smatra neproblematičnim: rodnu podjelu rada, kao i definiciju socijalne reprodukcije kao privatne odgovornosti žena i komodifikaciju rada kojeg uključuje. Neki su teoretičari prepoznali važnost neplaćenog kućanskog rada u održavanju strukture kapitalističkih gradova, no ponekad se istovremeno izjednačava urbano s kolektivnom konzumacijom, čime se ponovno zanemaruje ključna uloga rada u kućanstvu. Feminističke teoretičarke upućuju kritiku takvom viđenju te navode da kućanstvo nije pasivna konzumacijska jedinica već jedinica koja proizvodi radnu snagu kroz proces koji podrazumijeva bitnu podjelu poslova između muškaraca i žena. Rad kojeg socijalna reprodukcija podrazumijeva obično obavljaju žene u kućanstvu i nije samo ključan za održavanje obitelji, već i za funkcioniranje cjelokupnog društvenog poretka. Kriza socijalne reprodukcije nastaje kada tržište više nije u stanju osigurati razinu poslova i primanja potrebnih za održavanje obitelji i kada društvena promjena uputi izazov normama koje održavaju rodnu podjelu poslova (6).

 

Zašto neke žene i dalje biraju uloge kućanica u postojećoj urbanoj strukturi?

 

foto: Andrew Phelps - Billboard home
foto: Andrew Phelps – Billboard home

Jedan od razloga jesu ograničene mogućnosti koje su ženama na raspolaganju. Ako žene i sudjeluju na tržištu rada, njihove niske plaće uzrokovane segregacijom na radnom mjestu ojačavaju ulogu sekundarnih donositelja profita u kućanstvu, zbog čega nastavljaju nositi primarnu odgovornost za rad u kućanstvu (7). Kao razlog odabira života u predgrađima navodi se i činjenica da je primarna odgovornost za djecu na ženama, koje tada predgrađa biraju zbog veće sigurnosti i prigodnije okoline za odgoj. Takvo se viđenje osobito propagiralo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada se naglasak stavio na potrebu za ponovnom izgradnjom obitelji. Tada je bjelkinjama u predgrađima nametnuta nova vizija obitelji, temeljena na konzumaciji masovno proizvedenih dobara i usluga u cilju postizanja života daleko od nemilosrdne stvarnosti proizvodnje u gradovima (8).

Iako rezidencijalna suburbanizacija nije nužno bila namjerni pokušaj uspostavljanja prostora za tradicionalno bijele, nuklearne obitelji, polazilo se od pretpostavke striktno rodne podjele rada, pri čemu je žena bila kućanica na puno radno vrijeme, a muškarac onaj koji radi plaćeni posao. Takva je suburbanizacija bila pokazatelj kulminacije prostornog i funkcionalnog razdvajanja javne od privatne sfere kao posljedice industrijalizacije.

 

Patrijarhalno kućanstvo kao mjesto ženske zarobljenosti i muške slobode

Ženska se zarobljenost u kontekstu patrijarhalnog kućanstva prvenstveno promatra u terminima prostornosti i mobilnosti – zatvorene u predgrađu, žene nemaju pristup poslovima u kapitalističkom radnom okruženju, a ako i jesu zaposlene, radi se o poslovima koji su slabo plaćeni i nude malo, ako imalo, mogućnosti za napredak. Zbog načina izgradnje naselja u predgrađima, tipična su kućanstva obično bila prostorno odvojena od dijeljenog zajedničkog prostora koji uključuje ustanove za brigu o djeci, kućanske poslove i slično. Putovanje do posla potrebno muškarcu često dominira lokacijskim odlukama koje se odnose na rezidencijalni život, a udaljenost radnih mjesta, u kombinaciji s neučinkovitim javnim prijevozom, obeshrabruje žene od plaćenog rada.
if-by-happy-you-mean-trapped-with-no-means-of-escape1Saegert (1981: 106) navodi kako muškarci i žene drugačije percipiraju rezidencijalne odluke – muškarci pokazuju veće zadovoljstvo životom u predgrađu od žena, prvenstveno zato što im udaljenost od grada ne predstavlja ograničenje. Međutim, žene imaju podijeljeno mišljenje – dok, s jedne strane, predgrađa smatraju boljim mjestima za odgoj djece od grada, s druge strane vide grad kao izvor različitih mogućnosti i aktivnosti izvan samog kućanstva, kao i prilike za razvijanje društvenih veza. Mnoge su žene u predgrađima prisiljene birati između privatnog prostora doma i javnog prostora, dok muškarci profitiraju od pozitivnih aspekata života u predgrađu, ne gubeći pritom i druge mogućnosti. Osim toga, u kućanstvima predgrađa, muškarac se iznova potvrđuje kao glava obitelji i glavni donositelj profita.

U urbanom je planiranju zato potrebno osigurati da prostorna struktura ne zarobi pojedince u postojećim rodnim ulogama, ali također imati na umu da prostorni dizajn sam po sebi ne može promijeniti ukorijenjene društvene odnose, već da je potrebna transformacija svih aspekata. U kontekstu urbanog prostora, to se prije svega odnosi na potrebu da urbani teoretičari i arhitekti prepoznaju zaposlene žene kao polaznu točku u novim pristupima urbanom planiranju i odbace pretpostavke o „ženskom mjestu“ unutar kućanstva.

 

Problematika kućanstva u hrvatskom društvenom kontekstu

U hrvatskom kontekstu, problematika „druge smjene“ ima drugačije povijesne korijene – dok se u američkom okruženju javlja kao posljedica suburbijskog prostornog uređenja i masovnog ulaska žena na tržište rada, u Hrvatskoj je prisutna još od vremena socijalizma.

Socijalistički je pravni okvir omogućio poboljšanje pravne, ekonomske i socijalne ravnopravnosti žena što je izmijenilo njihov tradicionalno subordiniran položaj u obitelji i društvu. Međutim, „iako je davala široku potporu ženskome sudjelovanju u ukupnoj radnoj snazi, komunistička je politika rijetko dovodila u pitanje nejednaku raspodjelu rada u privatnome životu, ostavljajući tako žene da se same nose s dvostrukim teretom: neplaćenim poslom kućanice i plaćenim punim radnim vremenom izvan kuće“ (9). Unatoč tome što je socijalizam omogućio ostvarenje žena i u različitim područjima javnog života, ukorijenjeni tradicionalno-patrijarhalni principi nastavili su ograničavati žensku emancipaciju i u vrijeme socijalizma. „Usprkos naprednim zakonskim rješenjima i uspostavljanju vrtića (…) za djecu, ženska uloga majke i primarne odgajateljice djece, kao i one koja se brine za kuću i kućne poslove nikada zapravo nije dovedena u pitanje“ (10). Iz toga proizlazi da, „iako su partijske vođe osiguravale da se, barem formalno, kritizira i razbija patrijarhalna obitelj, socijalistička obitelj nije bila ništa manje opresivna prema ženama“ (11).

Upravo zbog toga, američko iskustvo neplaćenog kućanskog rada nije moguće preslikati na hrvatski kontekst – iako su posljedice i problemi koji proizlaze iz „druge smjene“ slični, povijest neplaćene ženske radne snage u Hrvatskoj ukazuje na duboku i po prirodi drugačiju ukorijenjenost patrijarhalnih obrazaca u društveno uređenje.

 

Preoblikovanje urbanog prostora – novi urbanizam

Literatura iz područja urbanog prostora pokazuje kako su gradovi, a osobito predgrađa, često mjesta koja perpetuiraju različite oblike opresije kroz prostornu strukturu, poput rasizma i seksizma. Jedno od riješenja bili bi alternativni načini razvoja prostorne strukture koja bi bila visoke gustoće i bogata javnim prostorima te ustanovama i uslugama na korist cijele zajednice. Zbog toga feminističke urbane teoretičarke uzimaju u obzir postavke novog urbanizma kako bi ga usporedile s feminističkim prostornim planiranjem u svrhu razvoja neseksističke urbane strukture.

foto: Novi urbanizam (trenton250.org)
foto: Novi urbanizam (trenton250.org)

Istraživanja iz perspektive novog urbanizma najčešće se fokusiraju na pješačke zone i udaljenosti (eng. pedestrianism) i socijalnu interakciju. Iz navedenih je istraživanja vidljiva pozitivna korelacija između hodanja/šetanja i neplaniranih socijalnih interakcija, a pokazuju i kako stanovnici novourbanih susjedstava imaju više društvenih kontakata s neposrednim susjedima (12). Također, stanovnici novourbanih predgrađa osjećaju veću povezanost sa zajednicom, a pokazuju i viši stupanj sudjelovanja u neformalnim društvenim aktivnostima unutar zajednice. Osim što više hodaju u usporedbi sa stanovnicima klasičnih predgrađa, zamjenjuju automobile hodanjem i vožnjom bicikla, a kada koriste automobile, najčešće se radi o kraćim udaljenostima.

Primarni nedostaci predgrađa na koje novi urbanizam najčešće ukazuje jesu ograničavajuće i diskriminatorne prakse prostornog uređenja, i to kroz promicanje odvojenih zemljišta niske gustoće, što ima negativne posljedice na financijski dostupno stanovanje, mobilnost i pristup transportu, sigurnost na ulicama, pristup otvorenom prostoru i osjećaju zajednice (13). Zakoni o prostornom uređenju ograničavaju pristup financijski dostupnom stanovanju na dva načina: zabranom prenamjene rezidencijalnih prostora i prostornom segregacijom jedinica stanovanja veće gustoće ili financijske dostupnosti od prostora manje gustoće i više klase. Kombinacija navedenog ne dovodi samo do razdvojenog stambenog prostora, već i do izolacije ljudi i kućanstava u homogene skupine prema rasi, klasi i dohotku. Osim toga, ističe se i nedostatak otvorenog javnog prostora u predgrađima, upravo zbog praksi prostornog uređenja, što je povezano i s gubitkom osjećaja zajednice, budući da prostorna izolacija nužno dovodi i do izolacije među ljudima. Stvaranje novog osjećaja zajednice temelji se na pretpostavci da stanovnici žele zamijeniti velika, izolirana zemljišta karakteristična za klasična predgrađa za prednosti koje nudi udaljenost mjerena minutama hoda. Međutim, novourbana susjedstva, osobito u predgrađima, često pokazuju visok stupanj homogenosti u kontekstu rase i klase, što može biti uzrokom drugačije vrste prostorne segregacije.

Kao rješenje navedenih problema prostorne strukture predgrađa navodi se prostorna struktura susjedstva, pa tako zagovornici novog urbanizma zamišljaju predgrađe koje bi nalikovalo malom gradu: područje koje bi imalo jasno određen centar, aktivnosti dostupne na udaljenosti od desetak minuta hoda, raspon različitih opcija stanovanja i zaposlenja, smanjenu ovisnost o prijevozu automobilom, kao i okruženje više orijentirano prema pješačenju (14). Upravo je orijentacija na udaljenost mjerenu u vremenu potrebnom da se pješke dođe do centra predgrađa glavna odlika novog urbanizma: cilj adekvatne gustoće postiže se ako je većina kućanstava udaljena pet do deset minuta od centra, što doprinosi i osjećaju zajednice. Iz perspektive urbane strukture, primarna funkcija prostornog planiranja trebala bi biti kako fizički definirati prostor kako bi se postigli ciljevi novog urbanizma i ispravili nedostaci konvencionalnih pregrađa.

Između novog urbanizma i feminističkog prostornog planiranja postoje bitne dodirne točke. Najveća zajednička točka jest kritika klasičnih predgrađa razvijenih u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata koje smatraju neadekvatnima za rješavanje problema brojnih skupina, poput financijski dostupnog stanovanja, pristupa učinkovitom javnom prijevozu, kao i segregacije između rasnih i ekonomskih skupina (15). Na sličan način promatraju i prostorna rješenja tih problema, u obliku mogućih alternativa poput fleksibilnog prostornog planiranja, osiguravanja javnog prijevoza, proširenja javnog prostora i slično. Međutim, dok zagovornici novog urbanizma žene smještaju unutar veće skupine društvenih grupa na koje konvencionalno suburbano okruženje negativno djeluje, feminističke teoretičarke prostornog planiranja naglasak stavljaju na specifične načine na koje takvo okruženje djeluje na distinktive skupine žena, poput starijih žena, samohranih majki, žena s invaliditetom, nebijelih žena i slično. Isto tako, feminističke teoretičarke prostornog planiranja kritične su prema načinu na koji bi urbano okruženje također moglo biti problematično za uspostavljanje rodne jednakosti. Iz navedenog proizlazi da je potrebno u obzir uzeti uvide oba pristupa kako bi se sveobuvatno i cjelovitopristupilo rješavanju problema.

 

Kamo dalje?

U kontekstu urbanog planiranja, ne smije se zanemariti utjecaj koji rod i rodni odnosi imaju na urbani prostor, ali i način na koji prostor i njegovo planiranje utječu na rodne odnose. Međusobna povezanost roda i prostora vidljiva je na distinkciji između grada i predgrađa, gdje se grad poistovjećuje s javnim i maskulinim, a predgrađe s privatnim i femininim, čime se opravdava patrijarhalna rodna podjela prostora temeljena na suprotnosti muškog rada, kao onoga koji se odvija u gradu i koji je plaćen te ženskog rada, kao onoga koji se odvija unutar kućanstva koje se ne promatra kao mjesto rada, pa je stoga neplaćen. Prostorni problemi koji proizlaze iz tako organizirane prostorne strukture predmet su brojnih kritika upućenih od strane feminističkih teoretičarki koje izvor ženske prostorne marginalizacije ili isključenosti vide u patrijarhalnom kapitalističkom poretku, u kojemu je grad strukturiran tako da perpetuira ideju žena kao neplaćenih radnica u kućanstvu, a muškaraca kao donositelja profita. Kritika se kreće i smjeru razumijevanja prostora kao socijalno konstruiranog, odnosno, oblikovanog svakodnevnim društvenim i osobnim aktivnostima i praksama.

Pozornost je potrebno usmjeriti i na problem „druge smjene“ koji se nadovezuje na početni problem tereta kućanskog rada na ženama, ali sada u promijenjenim društvenim okolnostima. Navedena je problematika u hrvatskom kontekstu drugačija, gdje „druga smjena“ kao fenomen postoji još od vremena socijalizma i nije uvjetovana prostornom strukturom suburbije, kao što je to slučaj u Americi, već se pojavila usporedno s ulaskom žena na tržište rada.

U europskom kontekstu, podjeljenost između grada i predgrađa obuhvaća drugačije probleme – u slučaju europskih predgrađa, problem nije u tolikoj mjeri rodno obojen, već je vezan uz veliko siromaštvo, socijalnu isključenost i rasnu/etničku diskriminaciju. Bodenschatz (16) navodi kako središnja Europa, osobito Velika Britanija i Francuska, ima veliki problem društvene isključenosti neprivilegirane klase koja se morala smjestiti u predgrađima u socijalnim jedinicama stanovanja. Također ističe kako europska predgrađa ne predstavljaju monotonu strukturu srednje klase, kao suprotnost raznolikom centru grada – što je odlika američke suburbije – već reflektiraju nejednakost u društvu. Sličan je problem bio vidljiv i u Hrvatskoj u vrijeme socijalizma – „gradila su se velika stambena naselja na rubovima gradova bez potrebne infrastrukture (…), a da istovremeno nova radnička klasa i nije dominantno useljavala u njih već u obiteljske kuće u vlastitoj produkciji na drugim rubovima gradova“, što je rezultiralo i socijalnom segregacijom sirotinje od povlaštenih slojeva koji su stanovali u elitnim dijelovima gradova.

U konteksu američke suburbije, potrebno je uzeti u obzir i drugačiju perspektivu u odnosu na položaj žena u predgrađima, što ne znači ignorirati strukturalna i prostorna ograničenja s kojima se suočavaju – iako se u kontekstu američke suburbije uglavnom još uvijek radi o rezidencijalnim područjima koja reflektiraju tradicionalne rodne odnose i uloge, žene ne treba shvaćati isključivo kao pasivne žrtve, već aktivne sudionice u prostoru u kojem žive, u kojem mogu stvarati i koristiti različite strategije i osobne mreže kako bi odgovorile na vlastitu ulogu i mjesto unutar urbane strukture. Potrebno je rekonceptualizirati povezanost između prostora i moći i pomaknuti se dalje od dualiteta koji izjednačava mobilnost s moći i nemobilnost s nemoći. Nakon toga je moguće vidjeti kako ukorijenjenost kao rezultat prostorne vezanosti može biti i resurs i ograničenje, ovisno o konstelaciji odnosa moći.

foto: Bill Owens
foto: Bill Owens

Feminističko prostorno planiranje predstavlja pomak prema planiranju urbanog prostora osjetljivog na potrebe različitih marginaliziranih skupa, u prvom redu žena. Uzimanjem u obzir kritika koje feminističke teoretičarke daju strukturi konvencionalnog predgrađa, moguće je razviti urbano planiranje koje će omogućiti razvoj ženskog potencijala unutar i izvan kućanstva. No, isto je tako potrebno imati na umu da prostorno planiranje ne može dovesti do rezultata bez preobrazbe društvenih odnosa, budući da fizičke promjene ne moraju nužno biti rješenje za društvene probleme.

 

Autorica: Tea Stipan

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

 

(1) Fagan, C., Trudeau, D. (2014.) „Empowerment by Design? Women’s Use of New Urbanist Neighborhoods in Suburbia“, Journal of Planning Education and Research, sv. 34 (3), 325-338.

(2) Wajcman, J. (2001.) „The Build Environment: Women’s Place, Gendered Space“, u: Wyer, M. (ur.) Women, Science and Technology, New York: Routledge, str. 194-208.

(3) Bondi, L. (1991.) „Gender Divisions and Gentrification: A Critique“, Transactions of the Institute of British Geographers, sv. 16 (2), 190-198.

(4) Jonhson, J. A., Jonhson, M. S. (2008.) „New City Domesticity and the Tenacious Second Shift“, Journal of Family Issues, sv. 29 (4), 487-515.

(5) Markusen, A. (1981.) „City Spatial Structure, Women’s Household Work and National Urban Policy“, u: Lin, J., Mele, Ch. (2002.) (ur.) The Urban Sociology Reader, New York: Routledge, str. 249-259.

(6) Abramovitz, M. (2010.) „Women, Social Reproduction and the Neo-Liberal Assault on the US Welfare State“, u: Gavian, S., Chunn, D. E. (ur.) The Legal Tender of Gender: Welfare, Law and the Regulation of Women’s Poverty, Oxford: Hart Publishing, str. 15-46.

(7) Markusen, A. (1981.) „City Spatial Structure, Women’s Household Work and National Urban Policy“, u: Lin, J., Mele, Ch. (2002.) (ur.) The Urban Sociology Reader, New York: Routledge, str. 249-259.

(8) England, K. (1993.) „Changing Suburbs, Changing Women: Geographic Perspectives on Suburban Women and Suburbanization“, Frontiers: A Journal of Women Studies, sv. 14 (1), 24-43.

(9) Mihelj, S., Senjković, R. (2010.) „Rod i popularne kulture socijalizma“, Medijska istraživanja, sv. 16 (1), 5-6.

(10) Đokanović, B., Dračo, I., Delić, Z. (2014.) „Žene u socijalizmu – od ubrzane emancipacije do ubrzane repatrijarhalizacije“, u: Bošnjak, E., Gavrić, S. (2014.) (ur.) Zabilježene: žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar/Fondacija CURE, str. 104-176.

(11) Zaviršek, D. (2006.) „Spol, socijalna skrb i obrazovanje za socijalni rad u početku socijalističke vlasti u Sloveniji“, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, sv. 13 (1), 63-74.

(12) Fagan, C., Trudeau, D. (2014.) „Empowerment by Design? Women’s Use of New Urbanist Neighborhoods in Suburbia“, Journal of Planning Education and Research, sv. 34 (3), 325-338.

(13) Markovich, Hendler, 2006: 412

(14) Fagan, C., Trudeau, D. (2014.) „Empowerment by Design? Women’s Use of New Urbanist Neighborhoods in Suburbia“, Journal of Planning Education and Research, sv. 34 (3), 325-338.

(15) Ibid.

(16) Bodenschatz, H. (2007.) „Urbanization and Suburbanization: Assumptions about the future of European Urban Regions“, The Urban Reinventors, sv. 1, 1-7.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close