TEKST

Život u Porinu

 

O iskustvu volontiranja u prihvatilištu Porin iz prve ruke piše Josip Miličević.

porin
Foto: nekadašnji Hotel Porin, Dugave

Izbijanje takozvane izbjegličke krize krajem 2015. na nekoliko je mjeseci u fokus hrvatske javnosti stavilo izbjeglice. Vijesti su počinjale brojem ljudi koji su taj dan ušli u Hrvatsku, najavama stranih i domaćih političara o raznim načinima “obrane granice” poput slanja vojske, dizanja žice ili jednostavnog zatvaranja graničnih prijelaza. Kriza je prošla i većina javnosti sada se može vratiti drugim problemima poput onih o izboru novog trenera Dinama ili prekida veza između slavnih osoba. Ono što više nije bitna vijest jest život ljudi koji su u Hrvatskoj zatražili međunarodnu zaštitu i onih koji su vraćeni u Hrvatsku iz zapadnih zemalja EU. Manjak brige i zainteresiranosti pokazuje i nepostojanost bilo kakve jasne javne integracijske strategije ili plana, iako je u Hrvatskoj trenutno oko 500 osoba koje traže međunarodnu zaštitu. Prije manje od dvije godine, dakle prije takozvane izbjegličke krize, u Hrvatskoj je bilo manje od 100 osoba u statusu tražitelja azila. Uz sve te ljude koji su već tu, do kraja ove i tijekom 2017., u Hrvatsku će doći i osobe putem preseljenja, uglavnom iz Italije i Grčke. Hrvatska se na to obvezala nakon odluke Vijeća EU kojom se tražilo da države članice rasterete države s najvećim brojem zahtjeva za zaštitu. Nepostojanje plana ili strategije u ovakvoj je situaciji zabrinjavajuće jer ukazuje na manjak brige o ljudima za koje se Hrvatska obvezala primiti ih do kraja 2017. godine (oko 1600 ljudi).

Svi ti ljudi koji su došli, ali i oni koji će tek doći, smješteni su u jedno od dva prihvatilišta – u Kutini te u bivšem hotelu Porin, u zagrebačkim Dugavama. Tamo imaju pravo na smještaj, 3 obroka dnevno te hitnu medicinsku pomoć. Budući da su kapaciteti Porina premašeni i neke osobe u zadnje vrijeme spavaju na madaracu u hodniku, smještaj može ići i pod navodnike. Inače, kapacitet prihvatilišta u Kutini je oko 100 mjesta, a Porin nominalno i do 600 mjesta (tako je MUP tvrdio prošle zime), ali ta se brojka vjerojatno treba umanjiti za prostorije koje koriste službenici MUP-a i drugih organizacija. Uz to, neke od soba namijenjenih rekreaciji ili druženju prenamijenjene su u grupne spavaonice, a zamjenski prostor za prvotne aktivnosti nije osiguran. Značajan iskorak u mogućnostima i pravima osoba koje su zatražile međunarodno zaštitu, nakon dugogodišnjih zamolbi, napravljen je ljetos kada im je omogućen besplatni javni prijevoz u Zagrebu. Upravo (ne)povezanost s centrom grada jedna je od najčešćih zamjerki koju upućuju osobe smještene u prihvatilištima. Potogovo oni u Kutini, s obzirom na to da se prihvatilište nalazi uz autocestu, prilično udaljeno od same Kutine i naravno jako daleko od Zagreba. Mjesečni novčani iznos na koji imaju pravo nije dovoljan za otići dvaput mjesečno do Zagreba i natrag. Nepovezanost s gradom, pogotovo centrom, onemogućuje upoznavanje novih ljudi i učenje o novoj sredini. Mladi i stari, iz kojih god zemalja bili, ističu da im je potreban kontakt s ljudima, a što bi im trebalo biti olakšano ovom odlukom, barem onima smještenima u Zagrebu.

Kombinacija životne neizvjesnosti kroz koju osobe prolaze iščekujući odluku s izoliranošću od ostatka društva stvara okruženje koje dodatno opterećuje. Povezano s tim, kao najčešći problem ističe se manjak aktivnosti u kojima mogu sudjelovati, a upravo su zato iznimno sretni i zahvalni volonterima koji dolaze u prihvatilišta. Neke organizacije i/li pojedinci organiziraju izlete, posjete različitim kulturnim institucijama, sportske, kulinarske i slične aktivnosti. Sve to zajedno kod ljudi smještenih u prihvatilišta stvara osjećaj bliskosti s volonterima, ali i pokazuje koliko im zapravo “sustav” malo pruža. Jedna od najvažnijih stvari, a najčešće i prva pretpostavka integracije jest poznavanje jezika. Hrvatska zakonom omogućuje učenje jezika samo onim osobama kojima je odobrena zaštita, a iako je to bilo propisano zakonom još iz 2004., počelo se provoditi tek 2015. Osobe koje čekaju rješenje, uglavnom više od 6 mjeseci, nemaju sustavno organizirano učenje jezika, već sav teret i odgovornost pada na volontere organizacija. Ipak, volontera nema mnogo, a izbjeglica je sve više, što stvara poteškoće u učenju. Nije problem samo u manjku volontera, već i u prostoru – kada i dođe 6-7 ljudi, primorani su raditi na podu u hodniku jer u prostoriju namijenjenu za učenje, ne stanu. Na organizirane satove dolaze osobe različitih godina, različitog porijekla, različitog znanja hrvatskog kao i drugog stranog jezika što zahtijeva postojanje možda i nekoliko desetaka različitih grupa, a to je iznimno teško izvedivo.

Mnogi ljudi s kojima sam razgovarao tijekom volontiranja u Porinu ističu groznu situaciju u njihovoj zemlji te spremnost da ovdje započnu novi život. Oni dolaze na satove spremni učiti, ali je isto tako moguće da će odustati jer zbog prevelikog broja ljudi koji istovremeno traže objašnjenja i prijevode ne mogu ništa naučiti. To kod njih stvara rezignaciju i smanjuje motiviranost te se ostvaruje samoispunjujuće proročanstvo da “izbjeglice ne žele naučiti hrvatski jezik”. Tako sam osobno zadnjih mjeseci radio s Awazom i Alijem (imena su lažna radi sigurnosti) iz Pakistana koji su u kasnim dvadesetim godinama i sve što žele je živjeti normalno i raditi negdje gdje će biti sigurni. Obojica su u svojoj zemlji imali posao kojeg ne bi ostavili da im život nije bio ugrožen. Ovdje su odmah započeli s učenjem hrvatskog jezika. Uče na organiziranim satovima, ali i sami. Kažu da je najbolje učiti u interakciji s lokalcima pa često odu do grada na neku od tržnica i pričaju s ljudima koji tamo prodaju.

Prepoznavanjem, ali i korištenjem njihovih potencijala trebala bi se baviti integracijska politika, te bi se trebao uspostaviti jasniji pravni okvir za njihovo uključivanje u svakodnevicu na obostranu korist. Jedan od preduvjeta kreiranja integracijske politike je razgovor s tim ljudima. Siguran sam da bi i Awaz i Ali, ali i mnogi drugi imali što za reći o svom položaju, ali i tome kako ga popraviti. Umjesto da se na izbjeglice prestane gledati, kao što je dominantno u medijima, kao na statističke podatke i amorfnu masu, korisnije bi bilo da ih se gleda onakve kakvi jesu, ljudi s manama i vrlinama. Takav pristup omogućio bi im da ostvare svoj potencijal od čega bi korist imali oni, ali i društvo u cjelini.

 

Josip Miličević

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close