TEKST
Ovrhe, mizerne plaće i želja da se preživi i izbori za bolje sutra
Ona se grije na drva. Jer nemaju novaca za uvođenje centralnog grijanja. Iako i ona i muž rade. Putuje svaki dan na posao, iz Klare na Žitnjak. Putni troškovi joj nisu plaćeni. Radi 8 sati dnevno za 2600 kn. U jednoj tvrtki čisti urede. Cijeli život je to radila. Nekada je bilo puno bolje. Plaća, putni troškovi, topli obrok. Danas kućni ‘budget’ krpa dodatnim čišćenjem, svaki dan u prvoj smjeni, od 8 ujutro, da bi sa svojim regularnim poslom započela u pola 2. Tako zaradi prosječnu plaću, za u prosjeku 12 sati dnevno. I nije Slobodanka nikada bila žrtva, odnosno bila je koliko smo i svi mi žrtve. Ona je itekako svjesna svog mjesta u današnjoj ekonomiji i nemogućnosti da se izađe iz začaranog kruga previše posla i premalo novaca.

Usluge čišćenja se za krajnje kupce, odnosno klijente, kreću od 25 kn po satu ako se radi o individualnoj usluzi čišćenja ‘na crno’ te od 50 kn naviše (ovisno o tipu objekta i vrsti usluge), ako se radi o agencijskoj usluzi čišćenja. Od početka ekonomske krize, ponuda usluga čišćenja je u stalnom rastu, pa je tako na Njuškalu trenutačno aktivan 1751 takav oglas. Paradoksalno, s padom standarda i rastom nejednakosti, sve više je onih koji potrebuju i nude usluge čišćenja. Zanimanje je to koje je opstalo bez obzira na tehnološki razvoj – jednako u uredima i osobnim stambenim prostorima. Ono što se promijenilo je materijalni i društveni status žena koje čiste.
Čišćenje je, s čuvanjem djece i staraca, postalo glavna metafora našeg osiromašenja. Onog ženskog. Naše prijateljice, majke, bake, sestre koje su odlazile na rad čišćenja i njegovanja u inozemstvu, prati jednako veliki kontingent žena radnica zaposlenih u ovim uslugama u Hrvatskoj. Čišćenje je gotovo isključivo ženska profesija. Čistačice su ujedno bile i prva skupina preko čijih leđa su se prelomile reformske mjere prošle, nominalno lijevo-liberalne vlade.
Ta je Vlada 2014. najavila, a u 2015. i učinkovito provela takozvani outsourcing, odnosno izdvajanje pratećih službi iz javnog sektora. U praksi to znači da je država ‘premjestila’ one najniže plaćene – čistačice, domare, zaštitare – u privatni sektor koji onda te iste usluge nudi i naplaćuje državi, a sve kako bi se proračun rasteretio ovih ‘nepotrebnih’ djelatnosti. Na poslovima tih neosnovnih djelatnosti bilo je zaposleno 26,5 tisuća ljudi. Analiza, na osnovu koje je Država namjeravala ostvariti uštedu od 700 milijuna kuna, je pokazala da radnici te djelatnosti obavljaju neefikasno, različito su plaćeni te općenito vlada kaos u standardima različitih institucija, pri čemu je upravo čišćenje demonizirano kao djelatnost kod koje postoji najveći nerazmjer. Umjesto da ujednači standarde, država je po onoj poznatoj floskuli – o sebi kao lošem gospodaru, odlučila stvar prepustiti ‘efikasnosti’ privatnog sektora. „Pri tome ćemo voditi računa o direktivama i zakonima te ćemo poštovati sva prava radnika“, rekla je Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih, tog juna 2014. godine, najavivši rješenje koje će biti najbolje i za državu i za radnike.
Kako to najbolje rješenje izgleda u današnjoj praksi? „Agencija uzima od 50 kuna na dalje od klijenata, a satnica uposlenika je oko 14 kuna neto. Većina agencija uzima radnike za koje dobiva subvencije od države – recimo za radnika od 50 godina nadalje država daje oko 50% minimalne plaće poslodavcu, godinu dana. Nije teško pogoditi da u većini servisa žene rade u prosjeku godinu dana. Gotovo besplatna radna snaga za poslodavca“, kaže nam Ana s Facebook stranice Čišćenje Zagreb.
Svoja i iskustva svojih kolegica i kolega u outsourcing tvrtkama, Ana opisuje kao suvremeno robovlasništvo: „Outsourcing firme su osmišljene s jednim jedinim ciljem – uhljebljivanjem kadra takozvane prigodne političke elite te je gotovo robovlasništvo bez pogodnosti koje su pravi robovi imali: robovlasnik je robove hranio, brinuo o zdravlju i smještaju svoje imovine. Da se ne lažemo, današnji odnos prema radnicima u tim tvrtkama je kud i kamo gori od pravog robovlasništva. Žene i muškarci su brojevi prisiljeni na sve u bilo koje doba dana i noći za plaću od koje ne mogu preživjeti. Kada iscrpljeni od teškog rada i neimaštine posustanu postaju teret i završe na burzi, a na njihovo mjesto dolaze novi očajnici. Posve je pri tome nebitno na koji način poslodavac komunicira s djelatnikom – da li je to pristojno i uljuđeno ili samo formalno izdavanje naređenja. Rezultat je isti: težak rad za plaću od koje ne možeš preživjeti“.
O užasima outsourcinga, uvjetima koji se postavljaju pred radnike kao i tvrtkama eksploatatorima, često i dužnicima države, bez prethodnog iskustva u ovom poslu (pa je nejasno kako uopće ‘prolaze’ na državnim natječajima), koje nudeći 50 % nižu cijenu (od početne državne procjene) razliku prebijaju isključivo preko leđa radnica, već je pisao Luka Resanović na Radničkom portalu. Outsourcing u praksi znači manjak materijala, manjak ljudi, manjak radnog vremena, ali višak kvadrature. Podaci o uštedama nastalim zbog outsourcinga nigdje nisu objavljeni. Ono što je sve više poznato su tužne ispovijesti radnika i sudski sporovi koji ih prate.
Na već spomenutoj Facebook stranici Čišćenje Zagreb okupljene su žene koje su odlučile reći dosta. „Mi smo zajednica žena mahom zaposlenih – ili smo to bile! – u outsourcing tvrtkama. Različitih godina i stupnjeva obrazovanja, ali sve s manje više istim životnim pričama: ovrhama, mizernim plaćama i željom da preživimo i izborimo se za bolje sutra. Upoznale smo se mahom na poslu za svoje tvrtke – kojima se često križaju putovi – i u razgovoru došli do zaključka da tako ne možemo dalje i da moramo nešto poduzeti, te se tako rodila ideja da pokušamo svoj rad same prodati, odnosno unovčiti umjesto da za ponižavajuću plaću zarađujemo za posrednika“, opisuje Ana početak ovog samoorganiziranog kolektiva koji nudi usluge čišćenja.
O organizaciji posla, Ana kaže: „Što se nas tiče mi naplaćujemo sat 40 kuna po satu a poslove dijelimo tako da posao koji je trenutno aktualan, odnosno ponuđen – dobije žena koja ga može prihvatiti tog trenutka. Žene su uglavnom zaposlene i rade onda kada imaju ‘rupu’ u rasporedu. Naravno da ne radimo vremenski sve isto, pa nam i zarada varira, no svaka od nas je prezadovoljna bilo kojim honorarnim poslom jer tih par stotina kuna koliko mjesečno zaradi i najmanje angažirana žena čini razliku između prazna i puna želuca. Za sada smo još u nekim povojima pa funkcioniramo tako, no vidjet ćemo razvoj situacije i nastojat ćemo se prilagoditi. Nadamo se sve većoj potražnji, pa i pojačanju u vlastitim redovima.“
Na svom novom poslu, ima dobra iskustva: „Klijenti koje smo privukli uglavnom su svjesni situacije i sistema u kojemu živimo te pozdravljaju našu borbu. Možemo iskazati samo pozitivna iskustva! Direktan kontakt, ljudi za ljude s ljudima!“
Upitane o eventualnom optimizmu i osnaživanju putem samoorganizacije, Ana i njene kolegice kažu: „Zajednica je relativno nova na tržištu pa još ne možemo donijeti nikakav konkretan sud i nemamo jasnu dugoročnu viziju, no za sada smo zadovoljni razvojem. Osjećamo optimizam i nadamo se da će naša ideja zaživjeti za dobrobit, kako nas tako i klijenata.“
Aska Vuk
*Imena su promijenjena radi zaštite postojećih radnih mjesta sugovornica. Potpuni podaci poznati redakciji.