TEKST

Revizionizmom protiv revizionizma ili o aporijama liberalne kritike revizionizma

 

Polemike o revizionizmu često obilježava jedna konceptualna zbrka. Upravo je zato moguće da s jedne strane kritičar revizionizma upozorava na opasnosti revizionističke prakse, dok s druge strane njegov zagovaratelj ističe nužnost konstantne revizije za historijsku znanost te da obojica budu u određenom smislu u pravu. To je zato što oni, svjesno ili nesvjesno, vješto ili nevješto govore o različitim stvarima.

Foto: Miting oslobođenja grada i zemlje, Zagreb, 11. maja, 1945.

Ako bismo željeli biti doista terminološki pedantni, trebali bismo govoriti o dva tipa revizionizma. Onaj na koji se obično misli kada se govori o revizionizmu odnosi se na revizionizam činjenica, a može ga se u njegovom ekstremnom obliku zvati i negacionizmom. Autori koji se bave takvom rabotom napadaju konsenzusom među strukom i u društvu ustanovljene “činjenice” o prošlosti, kao što su npr. pokušaji da se umanje ili negiraju žrtve određenih logora smrti za vrijeme okupacije i kolaboracije na ovim prostorima. S druge strane, onaj poželjni revizionizam je revizionizam interpretacija koji se smatra nužnim i neophodnim sastavnim dijelom historijske znanosti.

Iako se ova distinkcija može činiti korisna u određenim, posebice akademskim raspravama, moramo se zapitati glede njene održivosti. Naime, svatko tko je barem malo zavirio u historiju znanosti svjestan je toga da su i same “činjenice” uvelike društveno uvjetovane te da često ne ovise niti se zasnivaju na njihovoj korespondenciji sa “stvarnošću”. Čak i kad se ne bi prihvatilo ovo konstruktivističko gledanje na činjenice, ostaje nepobitna historiografska praksa koja naprosto negira mogućnost cjelovitog sagledavanja svih “činjenica” prošlosti. Ona je prekompleksna za potpunu rekonstrukciju te od istraživača zahtijeva selekciju “činjenica” na kojima će graditi svoju priču. Uostalom, zar se ne bi moglo reći da je i revizija “činjenica” nužan aspekt jedne znanstvene discipline?

Čini se dakle da nam nikakva terminološka pedanterija niti metodološka diskusija ne može pružiti ključ za razumijevanje fenomena revizionizma. Upravo je ovaj strukovni, gotovo cehovski način promišljanja revizionizma karakterističan za njegove liberalno-građanske kritičare. Tu se, međutim, skriva jedan možda nehotični refleks vladajuće ideologije koja sebe uvijek želi prikazati kao prirodno i zdravorazumsko mišljenje. U tom gnušajućem otklonu od revizionizma obično se sadržajno nalazi ponovno jedna određena politika povijesti, jedna njena interpretacija i jedan ideološki zahtjev za mjesto hegemonijskog povijesnog narativa, naime onog liberalnog.

Kada je osnovano tzv. Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, većina struke koja je digla glas protiv takvog tijela nije to učinila zbog očito tendencioznog i na diskursu o “dvama totalitarizmima” zasnovanog naziva i cilja, već zbog same činjenice što se politika miješa u domenu povijesti. Jednako kao što branitelji “Jokićeve” kurikularne reforme neprestano ponavljaju floskulu da žele “neideološko” obrazovanje lišeno politike, tako i liberalni kritičari revizionizma maštaju o nekoj strukovnoj utopiji u kojoj povjesničari lišeni ideologije i politike, lišeni dakle bilo kakvog svojeg sadržaja kao društvenih bića, sine ira et studio, kako bi se reklo, utvrđuju povijesne “činjenice” i “istine”. A dok oni o tome maštaju, dobro organizirana desnica, pogotovo ona klerikalna, zauzima institucije političke vlasti te piše svoje obrazovne programe i svoju povijest, neopterećena “činjenicama” i okvirima “politički korektne” diskusije. Čini se, dakle, da oni kao konkurenti za vladajuću ideološku poziciju mnogo bolje razumiju narav kulturne hegemonije nego proponenti trenutno dominantnog diskursa.

Odlični primjeri upakiravanja dominantnog diskursa u obranu integriteta i neutralnosti struke, kao i u zahtjevu za postizanjem racionalnog konsenzusa i pluralističkog okruženja rasprave mogli su se čuti na nedavno održanoj konferenciji pod nazivom “Povijesni revizionizam u Hrvatskoj” u organizaciji Friedrich Ebert Stiftunga i Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Poznati britanski povjesničar Richard Overy, inače izvrstan predstavnik historiografske primjene russellovsko-arendtovske teze o “dva totalitarizma”, iako nije niti riječi rekao o revizionizmu u Hrvatskoj (o kojemu, kako je sam ustvrdio, ne zna ništa), vrlo je brzo ustanovio kako Hrvatska možda i ne bi trebala slaviti Dan pobjede 9. lipnja s obzirom na “ambivalentnost” povijesnih događaja i kasnijeg razvoja. U drugom primjeru strategije “revizionizmom protiv revizionizma”, Dejan Jović se upitao ne bi li možda trebalo razmisliti o tome je li prikladno da u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske stoji ZAVNOH, jedno “staljinističko tijelo” koje nije imalo nikakav “demokratski legitimitet”. Naposljetku, dva člana ranije spomenutog Vijeća za bla bla, inače liberalne provenijencije, nisu se mogla baš usuglasiti oko toga koji su to sve režimi u hrvatskoj povijesti bili “nedemokratski”, pa je jedan htio djelokrug Vijeća proširiti na Kraljevinu Jugoslaviju (inače u većini svojeg postojanja ustavnu parlamentarnu monarhiju), dok je drugi bio bliže intenciji kreatora tog tijela kad je predložio da se ipak ograniče na NDH i socijalističku Jugoslaviju. Treba biti realan i pragmatičan, koliko bi tek bilo posla oko krajnje nedemokratskog režima kralja Tomislava.

Ovi primjeri upućuju da se i desni revizionisti i liberalni kritičari revizionizma vrlo jasno dodiruju u svojem odnosu spram hrvatske socijalističke prošlosti. Stoga bi kad se radi o povijesti socijalističke Jugoslavije bilo ispravno reći da je na udaru kako nacionalističkog, tako i liberalnog revizionizma. Ona ispada kao neka kolateralna žrtva ovog sukoba, a zapravo je primarna referentna točka i jednih i drugih, i to s vrlo sličnom vrijednosnom ocjenom (1). Razlika je u interpretativnom naglasku i u političkom ulogu u sadašnjici. Dok liberali ističu navodnu nedemokratsku narav socijalističke Jugoslavije, postavljajući pri tome koncept liberalne parlamentarne demokracije kao najviši kriterij demokratičnosti bez alternative, desni revizionisti prikazuju bivšu državu kao tamnicu hrvatskog naroda, koja se zatim kontrastira s “nezavisnom” Hrvatskom (i onom ranije, i ovom sada) kao ostvarenjem “tisućljetnog” sna hrvatskog naroda za slobodom, afirmirajući tako tuđmanovski povijesni državotvorni mit.

Na svu sreću, povijest nije monopol povjesničara. Ona je bitno javna (2) i kao takva predmet je političke borbe za hegemonijom. To ne znači posvemašnju relativizaciju niti da su povjesničari nebitni. Svaka ozbiljna interpretacija koja pretendira na hegemoniju počiva na određenoj argumentaciji koja se pak bazira na određenim (makar selektivnim) činjenicama, a povjesničari imaju privilegij institucionalne i intelektualne ovjere izazivanja i stavljanja na kušnju argumenata i činjenica. Međutim, to ponekad može biti sasvim sporedno. Da je politička borba ipak primarno mjesto povijesti pokazuje i primjer Jakova Sedlara, čije su povijesne konstrukcije toliko redikulozne da doista nije potrebna nikakva stručnost osim bazičnih kognitivnih sposobnosti kako bi ih se prozrelo, a koji ipak uživa podršku interesnih i vladajućih klika koje trenutačno okupiraju javne institucije, uključujući one visokog obrazovanja te tako ostvaruje mogućnost široke diseminacije svojih nakaradnih povijesnih interpretacija.

Ako se apsolvira prvi korak i ako se napokon shvati da nema “neideološke” i “depolitizirane” povijesti, kao što nema niti takvog obrazovanja, te ako se prihvati povijest kao polje političke borbe, onda predstoji aktivni angažman svih progresivnih snaga u obrani vrijednosti dijeljenog povijesnog iskustva koje je trenutno, zajedno s ostalim javnim dobrima i segmentima društva, na meti konzervativne kontrarevolucije (3). Pri tom je umjesto cehovskog elitističkog naricanja mnogo važnija baš njena demokratizacija. Široka participacija u kreiranju povijesnih perspektiva najsnažniji je branik protiv onog dijela političkih elita i njihovih intelektualnih jataka koji pokušavaju prisvojiti diskurs povijesti kao privilegij svojih političkih nazora i ambicija. Od “ustaša i partizana” ne treba bježati, dapače, tu predstoji snažna borba za afirmaciju naše antifašističke prošlosti (4). Međutim, postoji cijelo jedno područje mikrohistorija, povijesti svakodnevice, obiteljskih i osobnih povijesti, kao i društvene i ekonomske povijesti koje se sustavno prešućuju i ignoriraju jer ne podliježu lako manipulacijama ni desnice ni liberala. Naposljetku, treba dakle razmišljati ne samo o revidiranju naših pogleda na povijest u domeni njene političke artikulacije, već i o alternativnim temama i pristupima koji bi je učinili inkluzivnijom te ju tako demistificirali. Posve suprotno od “prepuštanja povijesti povjesničarima”, možda je baš potrebna historizacija svakodnevice.

1) Za slično promišljanje vidi izvrstan tekst Krešimira Zovaka, “Klio – muza građanskih povjesničara”: http://www.bilten.org/?p=18432

2) Vidi o tome tekst Branimira Jankovića, “Suočavanje s prošlošću ili sadašnjošću?” i ostale tekstove iz njegove kolumne o javnoj povijesti: http://www.historiografija.hr/?p=3368

3) Kao primjer jednog takvog teksta možemo navesti onaj Josipa Jagića, “Tko je ustao 27. jula 1941. i protiv koga?”: http://www.bilten.org/?p=1863

4) http://www.historiografija.hr/?p=4807

 

Nikola Tomašegović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close