TEKST

Kauboji, heroji & frikovi

U tekstu koji slijedi Leonard Jurić postavlja temelje za političku kritiku novijih superherojskih filmova koji pripadaju filmskim kozmosima studija Marvel i DC, skicirajući njihovu trodijelnu tipologiju (reakcija, liberalizam, emancipacija) u smjeru novog saveza između naprednih politika i žanrovske umjetnosti ― “superheroje dijeli mali korak od njihovog liberalnog izvora do potencijalno transformativnih rješenja”.

Politička tipologija superherojskih filmova

Žanrovski filmovi nisu (samo) eskapizam ― dosta intuitivan uvid koji mnogi dijelimo i koji smo mogli vidjeti rastegnut do neintuitivnih ekstrema prije koju godinu u dokumentarcu The Act of Killing. Indonezijski ubojice nisu doživjeli Pacinovog Michaela Corleonea kao fora dramatizaciju rituala prijelaza iz edipskog arhetipa nego kao konkurenta sadistu kojeg treba nadmašiti u hladnokrvnosti. Dok art filmovi služe kao modeli i refleksije senzibiliziranog života fokusiranog na lijepo, kontemplativno i intimno, žanrovski filmovi vrše iste funkcije za neke druge sfere naših ličnosti. Prije svega one koje se odnose na nasilje i moć, dakle politiku. SF, fantasy, horror, western i superherojski filmovi nude tipske poopćene likove koji na različite načine moraju manevrirati svijetom, čije osnovno pitanje gotovo uvijek bude ono vojnog odnosno prinudnog monopola. Tko i zašto drži najveću batinu?

The Act of Killing mučno svjedoči koliko duboko u duše politički involviranih ljudi dopiru žanrovske konvencije. Zato mi se čini da je šuplje pričati o suvremenoj geopolitici bez da se barem ne proba shvatiti u kojem se referentnom narativnom okviru odvija. Tumačimo se pomoću priča koje nam se sviđaju a zadnjih dvadesetak godina priče koje se naizgled najvećem broju ljudi sviđaju su one o superherojima. Pokušat ću uklopiti i stvarne i fiktivne manevre na političkom polju u jednu jednostavnu tipologiju: reakcija, liberalizam, emancipacija (1).

Reakcija

Osnovna odlika reakcionarne ideologije je inzistiranje na isključivo političkim dihotomijama poput mi / oni, sigurnost / prijetnja ili poredak / kaos. Potiskuju se i omalovažavaju kompleksniji kriteriji poput globalne ekonomije, slobodnog tiska ili ljudskih prava. Kriteriji koji narušavaju internu konzistentnost sustava i dapače, upućuju da je zdravo na određene načine nagrizati opstojnost “nas” ili “poretka”. Reakcionarne pozicije, od Putinovog “trezvenog” do Trumpovog diletantskog autoritarizma takve ideje uzimaju za zavjere nekih drugih elita. Analogno toj politici, reakcionarni filmovi tretiraju strah s punim poštovanjem i za heroje imaju likove koji uklanjaju njegov izvor.

Za razliku od ostalih žanrovskih okvira, superheroji ipak nastaju u doba liberalnog konsenzusa i kao takvi imaju puno manje starijeg ideološkog taloga od westerna (libertarijanizam), SF-a (konzekvencionalizam) ili horrora / fantasyja (romantizam). Sve te ranije obrasce prožima “cautionary tale” ― morbidni patos kojim se usađuje osnovna poruka samoodržanja kroz zajednicu (fantasy), sudbinu svijeta / čovječanstva (sf) ili samo kroz nas same (western). Superheroji pak podrazumijevaju i samoodrživost i iznimnost svojih protagonista pa ih niti ne dramatiziraju. Fokus je umjesto toga na spašavanju drugih ljudi, svjesno “nepotrebno” stavljanje sebe u ugrozu. Ipak, kako svi žanrovi mutiraju tako je i ovaj moguće zaviti izvorno nepripadajućim nijansama.

Filmovi o Batmanu Christophera Nolana su već klasičan primjer (2). Glavna tema velikog dijela Nolanovih filmova je tehnološki napredak i ta standardna SF perspektiva ga lako gura u rigidne opreke. Iako bi im se svima mogla prišiti zasebna ideologija, svaki Batmanov negativac (ekoterorist Ra’s Al Ghul, anarhist Joker, revolucionar Bane) se na kraju svede na pukog “troublemakera”, nekoga tko uzrokuje kaos koji samo Batman može dovesti u red. Uvijek se navodi nesuptilna apologija patriot acta u The Dark Knight kad Batman prisluškuje cijeli Gotham da dođe do Jokera, ali potpuno šlampavo elaborirani Bane u The Dark Knight Rises možda još više otkriva koliko je Nolanu zapravo stalo samo do motiva odnosa između kaosa i poretka.

Logan (2017.), r: James Mangold

Još više od vrste samih opreka, reakcionarnu umjetnost definira duh kojim ih obrađuje. Postoji jedna specifična mračnjačka melodrama koja izobliči i nominalno drugačije orijentirane filmove. Svježi primjer je Logan u kojem se jasno ocrtava distinkcija kauboj / superheroj. Film koristi citat iz Shanea kao kredo “There’s no living with a killing. Right or wrong, it’s a brand, a brand that sticks”. Ta čistunska deontološka patetika prožima cijeli film pa tako likovi na tragedije iz prošlosti reagiraju religijskim transom (“I don’t deserve to be happy”) umjesto tugom. Posebno je iritantno što Logan izvire iz X-Men franšize koja je u stripovima konstitutivni liberalni ep za superherojstvo još od sedamdesetih.

Meni osobno najdraži film ove vrste je kultni trash Punisher: War Zone, koji nekako uspijeva istovremeno poštovati individualnu tragediju naslovnog junaka i potpuno diskreditirati njegovu metodu “tugovanja” žovijalno kretenskim prikazom nasilja!

Liberalizam

Utemeljen na poslijeratnoj obnovi Europe, konsolidaciji Amerike kao jedine svjetske “supersile” i propasti Sovjetskoj saveza, suvremeni liberalizam vjeruje zdušno u kraj povijesti i samo inkrementalne progresivne pomake. Zaljubljenost u sustav mu je mana utoliko što ostaje slijep na njegove maliciozne dijelove (vojna industrija, korporacijski monopoli) ali uspio je i inspirirati ipak najobimniju akademsku i estetsku nadgradnju. Prije svega zbog duboke komplementarnosti umjetničke i znanstvene proizvodnje s osnovnim liberalnim impulsom raspršenja moći. Taj isti impuls se organski nadaje superherojskim narativima budući da im je (politička, ekonomska, ideološka) autonomija protagonista obično startna pozicija.

Captain America: The Winter Soldier (2014.), r: Anthony & Joe Russo

Najvažniji kontrast između liberalnih i reakcionarnih filmova je u tome što liberalni uvijek biraju etiku vrline umjesto deontologije ili utilitarizma. To znači da raspravu o pravilima dobra i zla sele na teren intuicije empatične osobe u konkretnom trenutku. Kapetan Amerika u Captain America: Winter Soldier razara vlastiti vojnoobavještajni kompleks (i usput opreku kaosa i poretka preimenuje u slobodu protiv straha), a Star Lord u Guardians of the Galaxy Vol. 2 odgovara bogu ocu “What’s wrong with that?” kad ga ovaj upozori da će postati običan smrtnik ako odbije zajedno s njim pokoriti svijet. U oba slučaja uzima se klasična konzervativna panaceja (utrka u naoružanju, širenje vlastitog genetskog koda) i izvrgava ruglu. Džaba ti “prava” formula ako se osjeti da si šupak.

Marvel Cinematic Universe, čiji su dio i Captain America i Guardians of the Galaxy franšize, može se optužiti za istu samodopadnost kakva se često u politici zamjera lijevom centru. Lako se stekne dojam da im se filozofija svodi na “mi smo dobri ljudi i to je bitno, a ove velike dileme i problemi su banalne gluposti”. Ipak, iza te bahatosti stoje konkretni uvidi. Prvo, tu je sprečavanje dominacije kao kapitalni politički projekt iz čega izviru već spomenute formule poput slobode tiska i ljudskih prava. Drugo, tu je i uvažavanje intime pojedinca kao relevantne političke dimenzije. Socijalna inteligencija je osnovna odlika svih MCU heroja i to je teško banalizirati u političkom trenutku zagušenom trolovima odnosno u estetskom polju nastanjenom emocionalnim invalidima poput onih iz DC Extended Universe (Man of Steel, Batman vs. Superman, Suicide Squad) filmova.

Emancipacija

Emancipatornu politiku obilježava potreba za novim progresivnim sustavnim promjenama. U Americi su to zahtjevi za javnim financiranjem stranaka i zdravstva, a u Europi uvođenje zagarantiranog temeljnog dohotka. Emancipatorne ideje mijenjaju raspravu na način na koji liberali ne mogu, a reakcionari ne žele.

Superherojski filmovi ovog tipa su oni koji rade nešto čudno. Standarde i dalje postavlja Hellboy: Golden Army, amalgam animea, kabarea i vesterna koji i tematizira i denotira čudaštvo. Za razliku od X-Men, demoni u Hellboyu su izolirani od rođenja i žive u skrivenim heterogenim zajednicama. Među njih trebaju doći “naši”, od FBI-a regrutirani demoni da bi saznali od lokalaca tko među njima predstavlja prijetnju. Time je Hellboy nabasao na nešto što bi trebala biti najintuitivnija metoda borbe protiv terorizma (efikasnija od Batmanovog panopticona) ― uspostavljanje kontakta sa zajednicom, jer ona najbolje zna tko je zastranio.

Hellboy II: The Golden Army (2008.), r: Guillermo del Toro

Wonder Woman isto gura “nove” ideje. Plan joj je dokinuti rat kao takav! Porazi Aresa, boga rata, i sada je na ljudima da odaberu mir, nema više vanjske prinude. Iako se zbog odanosti očajnoj i očajničkoj franšizi DCEU mora na kraju i početku deklarativno prikloniti apatiji, film je u cjelini gorljivo pacifistički. Tu je jasan kontrast s MCU herojima koji pristupaju ratu s tragičnom liberalnom manom: svi konstitutivni dijelovi sustava valjda su vrijedni sami po sebi i kao takvi se ne propituju načelno nego samo od slučaja do slučaja.

Emancipatorna politika bi trebala prigrliti žanrovsku umjetnost jer je to medij iz kojeg se većina informira o nasilju i njegovom suzbijanju. Superheroji su tu puno prirodniji saveznik od kauboja, gangstera, tajnih agenata ili vilenjaka. Mali ih korak dijeli od njihovog liberalnog izvora do potencijalno transformativnih rješenja.

 

(1) Naravno, time se iscrpljuje samo dio sadržaja filmova i moguće je u njima uživati pa i ako nas promašuju politički. Slično, trihotomija samo grubo može zahvatiti u politički spektar i hrpa nijansi se gubi.

(2) Izbor filmova The Dark Knight i Hellboy: The Golden Army inspiriran je pionirskom djelom Dana Hassler-Forresta Capitalist Superheroes: Caped Crusaders in the Neoliberal Age.

 

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close