TEKST

Avrupalılaştıramadıklarımızdan Mısınız?

 

Već stoljećima na međi Istoka i Zapada, suvremeni Istanbul pod sve čvršćom vladavinom “sultana” Erdogana prolazi kroz novi val nasilnih urbanističkih (i drugih) promjena, koje sve više narušavaju autohtoni identitet specifičnih gradskih četvrti, a jedna od društvenih skupina najugroženijih u tom procesu ponovno su Romi. Za MAZ.hr ravno s Bospora piše Lidija Čulo.

foto: Iason Athanasiadis

U turskom jeziku postoji izraz: Avrupalılaştıramadıklarımızdan Mısınız? Stvoren dodavanjem hrpe sufiksa, znači: Jesi li ti jedan od onih koje još nismo europeizirali?

Istanbulska rastrojenost između Istoka i Zapada nije samo u osjećajima i glavama stanovnika čiji su se stil života, vjera i običaji našli na sudaru dvaju svjetova, već i fizička, u ovom gradu na dva kontinenta, a istanbulska melankolija, poznatija kao hüzün, opjevana je i opisana u stotinama pjesama, knjiga, memoara i putopisa. Istanbul ima potencijal biti prekrasan muzej na otvorenom koji uzima najbolje od dva svijeta, mjesto spajanja umjesto razdvajanja, no i to je dvosjekli mač u rukama političkih elita koje u nastojanju da transformiraju Istanbul u regionalnu turističku i financijsku Meku, a Tursku u nekadašnje moćno carstvo, koriste najgore od oba svijeta.

Brojne istanbulske džamije i stare otomanske zgrade danas se u sklopu masovnog nekontroliranog redizajna grada nalaze u sjeni nebodera koji niču iz dana u dan: ova ”urbana transformacija” nažalost nije prošla bez korupcijskih skandala vezanih naročito uz političke insajdere iz AKP-a i kritika struke koje upozoravaju ”konstruktokraciju” na ranjivost povijesnih naselja i arheoloških nalazišta o kojima se ne vodi računa pri izgradnji vila, rezidencija i rekreacijskih i shopping centara. U svoj buci i svađi između političkih podobnika, opozicije i kvazi-opozicije, te raznih NGO-ova i aktivističkih pokreta, najslabije se čuju glasovi onih koji su autentičan, živopisan dio grada i njegove povijesti, svejedno smatranih mrljom na medalji ”Europskog glavnog grada kulture 2010” i imidžu kojeg Istanbul pokušava stvoriti: Roma.

Gelem, gelem, lungone dromensa…

Podrijetlom iz Indije, Romi u Tursku dolaze u 9. stoljeću iz tadašnje Perzije i već tada su označeni kao Drugi: pagani, lopovi, lijeni, prljavi, nemoralni… Za vrijeme Otomanskog carstva često su zapošljavani na konstrukcijskim radovima, gradili su mornaricu, služili u vojsci i tako bili bar u nekim sferama života integrirani u društvo – onoliko koliko je državi trebalo. Danas joj ne trebaju ni toliko: vladajuća Erdoganova stranka AKP ih, po scenariju već bezbroj puta ponovljenom i uspjelom, u svom paranoidnom strahu od manjina istovremeno marginalizira i iskorištava, obećavajući im za glasove brda i doline, no osim što ih se sada službeno naziva Romima, umjesto ciganima, značajnjeg pomaka nema.

Romske populacije u Turskoj ima od oko samo 500 000 (službeni izvori), do brojke populacije cijele Hrvatske: preko 4 milijuna (prema izvještajima nevladinih organizacija). Njihova prosječna mjesečna zarada iznosi oko 250 $, što je manje od polovice turskog prosjeka. I premda u Turskoj nisu toliko izloženi fizičkim napadima kao u nekim drugim europskim zemljama, Romi su i dalje ekonomska i društvena potklasa, stigmatizirani i gledani s visoka. Zakon o naseljavanju iz 1934. eksplicitno je navodio ”ciganske putnike” kao grupu koja će biti tretirana drugačije u slučaju imigracije: mogućnost useljenja u Tursku prema tome je bila uskraćena ”onima koji nemaju veze s turskom kulturom, ciganima, anarhistima, špijunima i deportiranim osobama”.

Romska djeca često odustaju od makar osnovnoškolskog obrazovanja jer im je kratkoročno gledano više smetnja nego prednost u pokušaju praktičnog preživljavanja svakodnevnice (oduzima vrijeme i resurse), pa u vrlo ranoj dobi pronalaze načine za skrpati kraj s krajem: uličnim sviranjem, prodajom cvijeća, prosjačenju često popraćenim lažnim predstavljanjem kao sirijske i iračke izbjeglice, i sve popularnijom industrijom reciklaže od kojih ponegdje živi i čitava četvrt. Moguće je pronaći i stare majstore izrade potkova, iako je ovaj posao – zajedno s konjima kao prijevoznim sredstvom – u izumiranju.

foto: Ender Salih, rujan 2005.

Popularna kultura i turistički vodiči banaliziraju teške uvjete života Roma pričama o ”ciganskom prokletstvu” i romantiziraju njihovu nesreću kroz priče o pjesmi, glazbi i trbušnom plesu koji su doduše došli u prvi plan zbog društveno-povijesnih uvjeta, ali danas predstavljaju pravi mali marketinški rudnik: njihova glazba i dalje svira po kafićima i klubovima Taksima, i kao nekad zabavlja turiste na brodskim zabavama, ispražnjena od značenja. No, riječ je o ljudima koji su jednako, i više, zabrinuti za svoju egzistenciju i živote od ”normalnih” građana.

U Istanbulu se po dolasku naseljavaju kraj bizantskih zidina, u četvrti Sulukule, već u 11. stoljeću, što ju je činilo drugačijom u odnosu na tadašnje romske zajednice više nomadskog tipa, i danas vjerojatno najstarijim romskim naseljem u Europi. Romski život pod šatorima, gatanje, glazba i ples na gradskim zabavama tu su pronašli plodno tlo i naselje je postalo poznato po svojim ”kućama zabave” u kojima su Romi svirali i plesali za imućnije posjetitelje, što iz Istanbula, što iz drugih gradova. Dolazili su i glazbenici iz drugih dijelova Turske kako bi usavršili svoj glazbeni zanat i zaradili pokoju liru. Ove kultne kuće su turske vlasti zatvorile 1992. zbog optužbi za kocku i prostituciju, što je dovelo do ekonomskog ali i društvenog propadanja tog područja.

U novoj Turskoj nema mjesta za nas

Da bi Istanbul zasjao kao Europska prijestolnica kulture 2010. godine, Sulukuleu su 2006. postavljene dijagnoze poput ”odvratan” (Erdogan) i ”svinjac” (mediji), te je podvrgnut hitnoj urbanoj transformaciji, koja je s već uznapredovalom gentrifikacijom zahvatila i čitavu povijesnu jezgru, dio UNESCO-ve svjetske baštine. Započela je gradnja preko 600 vila u otomanskom stilu za više slojeve, ”u korak s 21. stoljećem”. Romima su, u skladu s 21. stoljećem, ponuđene slijedeće opcije: ili će prodati svoje pozicije za cijenu daleko ispod tržišne, ili će preseliti u naselje van grada, gdje će smještaj otplaćivati idućih 15 godina (što si mnogi od njih ne mogu priuštiti). Na optužbe da uništavaju dušu ovog dijela grada čiji glazbeni ansambli i lokalna zajednica predstavljaju unikatan način života, gradski čelnici poručuju: bez brige – novo Sulukule će uključivati i kulturni centar u kojem će Romi učiti o glazbi i plesu, kao i hotel u kojem će moći nastupati i zabavljati goste. Koji će to Romi biti u mogućnosti nakon što budu dislocirani, i zašto bi oni vjerovali da će se išta graditi za njihove potrebe umjesto potrebe chic mladih parova koji će doseliti – pogotovo kad već u startu nisu uzete u obzir – ostaje neodgovoreno.

Još jednom naselju namijenjeni su 2012. godine demoliranje i komercijalna funkcija: slum Tarlabasi u naselju Beyoglu, samo nekoliko ulica udaljen od kozmopolitske Istiklal ulice kraj Taksima. Izgradnjom Tarlabasi bulevara 1980-ih godina odsječen je od grada čijeg je centra dio i pretvoren u svijet za sebe. Nekadašnja rezidencija srednje klase – ne-muslimanskih diplomata, armenskih arhitekata, grčkih i židovskih trgovaca koji su ovdje poslovali u 19. stoljeću – nakon pogroma ne-muslimanskog stanovništva sredinom 20. stoljeća od strane turskih vlasti (imovinski porez na ne-muslimane iz 1942., tzv. istanbulski pogrom ili Kristalna noć 1955., sukob s Grcima i deportacije 1964.) postaje mjesto praznih i napuštenih zgrada, magnet za skvotiranje u centru grada. Od 1950-ih godina ovdje se postepeno naseljavaju siromašne romske i kurdske obitelji, afrički imigranti, sirijske i iračke izbjeglice, te transvestiti i prostitutke koji su na samom dnu hijerarhije geta. Kad je val neoliberalnih poteza 80-ih zahvatio i Tursku,  počela je i rekonstrukcija Tarlabasija: stotine zgrada na kojima vlasnici i stanari nisu smjeli intervenirati zbog njihovog povijesnog značaja, sada su za potrebe kapitala demolirane bez problema, po povoljnim uvjetima za podobnike.

Cigan svira, a vuk pleše…

Dojučerašnja privilegija povijesti i arheologije postala je smetnja. Problemi nisu riješeni ni izbrisani, već preseljeni. Kvartovske zajednice zamijenile su rešetke na prozorima i shopping centri s detektorima za oružje. Turistifikacija i pretvorba javnog u privatni, komercijalni prostor provode se bez potrebe za rasterećenjem ionako kaotičnog grada, stvarajući spektakularnu iluziju zajednice koja je u stvarnosti podijeljena na “nas” i “njih”. No-go zone siromašnih potisnute su no-go zonama bogatih, nova uzdignuta sterilna naselja izbrisala su njihove priče i dušu. Sve u ime ”zahtjeva vremena”, bez uključivanja druge strane.

Ironično, za situaciju u kojoj posao pokušava obaviti osoba koja za njega nije kvalificirana, kad se kriva osoba zatekne na krivom mjestu, Turci kažu: cingene calar, kurt oynar – cigan svira a vuk pleše.

A Romi, gdje su oni danas? Kao i uvijek u svojoj prošlosti: i svugdje i nigdje. Vjerojatno su poneki od njih našli svoj kutak pod suncem gdje će u kafiću još moći popiti čaj na dug, i kao Orhan Pamuk pomisliti: ”život ne može biti uvijek toliko loš – što god da se dogodi, uvijek mi preostaju duge šetnje Bosporom… ” No, do kad? Opraštamo se od Istanbula i Roma uz tursku misao:

Voljeti je poput čaja, biti voljen je poput šećera. Siromašni poput nas, piju svoj čaj gorak.

Lidija Čulo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close