TEKST

O našim ženama

 

Možda je najžalosnija potvrda rezignacije spram lokalnih nasilnika i toliko internaliziranog osjećaja da smo mi žene takav tretman zaslužile, te doživljaja”našeg” šovinizma kao dijela kulture protiv kojeg se ni ne isplati boriti (ako smo sretni da ga uopće osvijestimo), upravo u jednom od komentara na pokušaj silovanja u Zagrebu, i to od žene: ”Naše idiote, primitivce i nasilnike svih vrsta moramo trpjeti jer nemamo kamo s njima, ali ova smeća barem možemo deportirati”.

Foto: ALAMY, preuzeto s telegraph.co.uk

Prije nekoliko dana u medijima je osvanula vijest o pokušaju silovanja u zagrebačkom Importanne-u i uistinu groznoj sceni ozlijeđene djevojke koja istrčava iz WC-a dok njezin napadač nestaje u busu za Dugave. Prije tjedan dana sličan scenarij odvio se u Dugavama kada je tražitelj azila iz Afganistana pokušao silovati ženu. Članci su pročitani i podijeljeni više tisuća puta, reakcije najblaže rečeno strastvene. U Hrvatskoj ne nedostaje materijala za crnu kroniku, no nedostaje empatije i jednake strasti za slučajeve kada je počinitelj – ”naš čovjek”.

I ne, ovo nije pokušaj relativiziranja i banaliziranja, omalovažavanja ili zgrtanja političkih poena i lajkova na nečijoj nesreći, klasične optužbe kada pokušaš izaći iz tora nacionalne histerije. Ovo također nije lažna politička korektnost i sljepilo za društvene probleme, ali još više od toga – nije toleriranje licemjerja i lažne zabrinutosti, i nije sljepilo za probleme u našem društvu.

Kurva i svetica

Nevjerojatan je zaokret do kojeg dolazi u komentarima, od situacije kada ženu siluje ili istuče ”naš” čovjek do situacije u kojoj istu stvar napravi imigrant. Prešutno je uvjerenje da naš čovjek ima pravo na našu ženu, a ona nije nevina: sama je to tražila, provocirala je, napila se, obukla kao drolja, htjela je ona to, mora postojati neki razlog zašto je on to napravio… Ako je u pitanju nasilje, našem čovjeku se otelo. U najgorem slučaju on je nestabilna iznimka, i prije su se oni svađali, on ima PTSP još od rata – branitelj, znate, a ona – žensko ko žensko – našla mu se na putu i stala na žulj nekim nesmotrenim potezom. Inače pristojni ljudi, uvijek su pozdravljali.

Drugačija je situacija kada stranac napadne našu ženu. I to ne bilo koji, poželjno je da se radi o tamnoputijem strancu s juga ili istoka, da konačno i mi balkanjerosi imamo koga gledati svisoka. U tom slučaju žrtva je pošteđena javnog sramoćenja i bezosjećajnog preispitivanja životnih navika i seksualne prošlosti, da bi se opravdalo silovatelja. Sada se broje krvna zrnca nakon čega kreće nacionalna renesansa i buđenje uz prozivku ”gdje su sada ženske udruge i ljevičari kada je napad počinio azilant, boli njih briga za žene, kamo sreće da se žene i dalje siluju da oni mogu nastaviti glumiti s radom…”

Jedna stvar stoji: NGO-izacija ljevice i povlačenje novca iz europskih fondova za filozofska masturbiranja po festivalima s bočicama Eviana na stolu, te radovi na projektima od kojih objekti cijele priče nemaju nikakve koristi, svakako je nešto o čemu bi se dalo pričati. No, ženska prava i ženska borba neotuđiv su dio lijeve scene i antifašističke borbe, i ako je ikoga suludo optužiti za šutnju po tom pitanju, to je ljevica. No, postoji razlika između osude silovanja kao silovanja, kao čina neovisno o počinitelju, i osude silovanja sa istovremenim upadanjem u kolektivnu histeriju i demonizaciju skupine koja je i bez toga dežurna na tapeti.

”Naše idiote moramo trpjeti, ali ove barem možemo deportirati”

Možda je bolje da ni ne okrećemo pitanje napadačima: gdje ste VI bili kada su silovatelji bili Hrvati i zašto ste onda šutjeli? Jeste li ikad posjetili koju žensku kuću, donirali koju kunu, volontirali koji dan  sa žrtvama nasilja, potrudili se saznati o nasilju nad ženama koje ne dobije takvu medijsku pozornost? Jeste li i vi jedni od onih koji na vriskove i svađu iz susjednog stana pomislite – bolje se ne miješati? Jeste li vi jedni od onih koji su na nedavno silovanje u Međimurju komentirali: ”žene bi morale razmisliti s kim se druže”? Ili ste u slučaju također nedavnog silovanja u Solinu neopisivo humoristično aludirali na ”ličko rukovanje” uz uzdah ”više se ne možeš ni rukovati sa susjedom, kuda ide ovaj svijet…” Ili ste ovih dana na obiteljskog nasilnika u Splitu kod kojeg je pronađen čitav arsenal oružja – što je kulminiralo optužbama i za dovođenje u opasnost života i imovine, nedozvoljeno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari, te zanemarivanje i zlouporabu djetetovih prava – reagirali jednako strastveno kao i na slučaj iz Importanne-a? Možda je najžalosnija potvrda rezignacije spram lokalnih nasilnika i toliko internaliziranog osjećaja da smo mi žene takav tretman zaslužile, te doživljaja”našeg” šovinizma kao dijela kulture protiv kojeg se ni ne isplati boriti (ako smo sretni da ga uopće osvijestimo), upravo u jednom od komentara na pokušaj silovanja u Zagrebu, i to od žene: ”Naše idiote, primitivce i nasilnike svih vrsta moramo trpjeti jer nemamo kamo s njima, ali ova smeća barem možemo deportirati”.

S druge strane, nedavni komentari po medijima na pokušaje silovanja od strane Marokanaca i Afganistanaca uključuju apele na Bad Blue Boyse i poziv na pokolj u Porinu, pozive na naoružavanje građana i veličanje Orbanove žice, a naša poznata senzibilnost za žensko dostojanstvo i ženska prava najljepše je sročena u izjavama poput ”neka ljevičarske kuje dokažu toleranciju pa ponude svoje seksualne usluge”, “ah, da, kad Arapi vide te neobrijane lezbače, radije će odabrati koze”, ili kontraargumentom ”neka ti je mama iduća”.

Ironija u priči o našem protagonistu Hrvatini, princu spasitelju koji je preko dana zalijepljen za internet forum, a navečer za birtijsku stolicu pun priča o Arapima i ”kozojebima” koji kradu ”naše” žene i poslove, jest ta da se većina ”naših” žena osjeća nesigurno i ugroženo upravo kad prolazi pored njega i njegove pijane kvartovske klike, te da je kojim slučajem situacija obrnuta – da u Hrvatsku počne masovna imigracija mladih Skandinavki – ne samo da bi sva ta priča o ugrožavanju kulture, otimanju žena i poslova pala u vodu, već bi jadna Ingeborg za izdržavanje svog novog domaćinstva-kraljevstva morala naći dva posla.

Hvala, ali ne hvala

Nitko nije dužan trpjeti šovinizam, s koje god strane dolazio: bio to azilant u javnom WC-u ili parku iza ponoći, bio to ”naš čovjek” koji odgojno udari ženu za njeno dobro ili ju seksualno uznemirava jer eto, takvi su naši momci – malo vražji, temperamentni Balkanci, i bio to ”naš čovjek” koji svoj rasizam i mačističke porive za borbom s drugim mužjakom prozirno kamuflira u borbu za njenom ”zaštitom”.

Patrijarhalna priča samo je dio sistema u kojem živimo, koji se bazira na otimačini i profitu, nacionalizmu i proizvodnji straha spram onog lijevo, a ne iznad običnog čovjeka – i to na neki bizaran način osjećaju žrtve politike kada proklinju hrvatsku vlast koja tjera mlade i obrazovane, a naseljava jeftinu radnu snagu. Čemu onda uporno davanje povjerenja onim političkim opcijama koje kanaliziraju prema potpuno trećima frustracije, nastale iz problema prisutnih i prije dolaska imigranata?

Naše žene su radile prekovremeno, potplaćeno i neplaćeno i prije, štrajkale su glađu zbog uništavanja radnih mjesta i neisplata plaća i prije, bile su žrtve obiteljskog nasilja i seksualnog uznemiravanja i prije (u razdoblju od 2000. do 2010. prema podacima MUP-a prijavljeno je skoro 7000 kaznenih djela seksualnog nasilja, a svake godine broj žrtava obiteljskog nasilja kreće se između 14 500 i 22 200), mlade i obrazovane žene iseljavaju iz države i to sigurno nema veze s osjećajem sigurnosti ili nesigurnosti u gradu zbog imigranata. Ako ste sve ove događaje do sada ignorirali i prešutno ili svjesno odobravali, ili ako smatrate da su iz nekog razloga ti slučajevi bogom dana normala koja će se razriješiti sama od sebe, nemojte govoriti da vam je stalo do naših žena. Nije.

 

Lidija Čulo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close