TEKST

Slučaj Nadie Chan – ili tko ne smije u medijski mainstream?

 

Krajem prošlog mjeseca, jedan reporter je ostao bez posla, a jedna žena bez svojih profila na društvenim mrežama. On je Assed Baig, britanski novinar, a ona Nadia Chan koja se identificira kao anti-kolonistička islamistica. Oboje su izbačeni iz medijskog prostora jer ne potpadaju pod onu definiciju umivene i plahe raznolikosti koju britanska medijska scena toliko rado zagovara.

Foto: Nadia Chan u reportaži Channel 4 ‘“Muslim women fighting back by rejecting stereotypes”

Krajem prošlog mjeseca, jedan reporter je ostao bez posla, a jedna žena bez svojih profila na društvenim mrežama. Ako izuzmemo „oluju“ na Twitteru, kao i nekolicinu ekstremno desnih portala, priča nije stigla do legitimnih ‘gatekeepera’, do velikih i utjecajnih medija, iako je upravo s jednog takvog potekla. Priča sadrži nekoliko problemskih sklopova koji se tiču gorućih medijskih, a zapravo političkih tema: od islamofobije i rasizma prerušenih u političku korektnost do govora mržnje i pitanja svih pitanja: tko smije, a tko ne smije u medijski mainstream? Kome je dopušteno sudjelovati u javnom prostoru i tko ga s druge strane oblikuje tako da reproducira dominantnu ideologiju?

On je Assed Baig, britanski novinar, koji je snimio seriju reportaža o porušenim vezama između britanske vlade i domicilne islamske zajednice. Jedna od reportaža, naslovljena „Muslim women fighting back by rejecting stereotypes“ prikazala je grupu žena u hidžabima kako treniraju boks. Jedna od njih, Nadia Chan, svoje predstavljanje je započela riječima: „Ja sam Nadia Chan, diplomirala sam pravne znanosti i identificiram se kao anti-kolonistička islamistica.

Nadia Chan podržava Hamas, odnosno borbu palestinskog naroda na samoodređenje i pripadajući teritorij. Ti stavovi, izrečeni uz određenu dozu oštrine i nestrpljive militantnosti bili su dovoljni da i Nadia i Assed budu odstranjeni iz britanskog medijskog, odnosno javnog prostora. Novinar više ne radi na televiziji (iako Channel 4 u svojoj izjavi tvrdi da je do sporazuma o prekidu suradnje došlo prije emitiranja spornog priloga), a Nadjini profili su izbrisani s društvenih mreža. I dok na društvenim mrežama svatko može prijaviti svakoga – zbog govora mržnje, prijetnji ili pak grafičkog nasilja – za skidanje emisije s Channel 4 ‘web site-a’ bilo je potrebno tek nekoliko tekstova, najprije na marginalnom desničarskom blogu, a onda i utjecajnom Breitbart Newsu. Na Twitteru se bijela mainstream kultura, posebice ona medijska sastavljena od kolega novinara i urednika digla na noge preplavivši Baigov profil prozivkama i optuživši ga za rasnu netrpeljivost te grubo kršenje profesionalnih standarda. Novinar, autor priloga, se naime, ni na koji način nije ogradio od izjava Nadie Chan već je prilog intonirao i naslovio kao mlade žene koje su bore protiv stereotipa, ostavljajući gledateljima da sami izvuku zaključke. Desničarski mediji su vrlo brzo povezali reportažu s Twitter profilom novinara i ‘islamistice’, i dok prvi sadrži zdravu dozu kritike, drugi – onaj Nadjin sadrži niz postova u kojima se ona obračunava s ‘bijelom nadmoći’, policijom, ‘doseljeničkim kolonijalizmom’.

Prilog je emitiran na Channel 4, britanskoj javnoj televiziji, gotovo isključivo komercijalno financiranoj, prihodima od oglašavanja. Za ovu priču je bitno da Channel 4 od svog osnutka do danas ima programske obveze koje se tiču njegove javne usluge, a koje uključuju manjinska gledišta i programiranje koje odgovara kulturno raznolikom društvu. ‘Raznolikost’ je često spominjana u recentnim britanskim medijskim i političkim raspravama, pa je tako nedavni izvještaj BBC-ja o plaćama otkrio velike razlike između bijelih i BME (crnih i etnički manjinskih) televizijskih zvijezda. Svi javni kanali u svoje programske pravilnike već godinama imaju uključen i niz mjera koje se tiču upravo rasne i etničke raznolikosti. Ipak prilog o Nadji Chan nije dio te raznolikost koju bi britanski mediji i regulatori htjeli vidjeti.

Baig je novinar koji je unutar britanske islamske zajednice ima status onoga koji se ‘nije prodao’ ulaskom u mainstream medije, kao onog koji zajednici (koja nije homogena) daje autentičan glas. Prošle godine Baig je ‘zaradio’ opomenu Channel 4, a temeljem prijave istog desničarskog portala koji je i ovaj puta ‘otkrio’ priču o Nadji, jer je u jednom od svojih twittova, muslimane koji dolaze na iftar (večernji obrok tijekom islamskog mjeseca ramazan, op. a.)  u organizaciji britanske vlade nazvao ‘čiča Tomama’.

Za prilog o ženama koje ruše stereotipe, stvarajući prostore za vlastite političke diskusije za koje ne pronalaze mjesto u džamijama, Baig nije dobio podršku kolega novinara. Kolege od njega i Nadie Chan očekuju primjerenu razinu političke korektnosti, pacifizma i umjerenosti, kao da neboder u Londonu nikada nije gorio, kao da britanska vlada i dalje ne sudjeluje u pokoljima na Bliskom istoku, kao da britanski medijski prostor ne kroji isključivo bijela viša klasa s elitnih univerziteta. Bijela, ‘mainstream’ medijska Britanija želi sebe vidjeti drugačije. Ona sebe želi vidjeti kao objektivnu i neutralnu i bez obzira na to što je već milijun puta dokazano da tome nije tako, perjanice britanskog i svjetskog novinarstva još uvijek ‘mlate’ istu staru priču, rijetko razotkrivajući svoje postupke, motive i pozadinske priče.

Navid Nasr, američki novinar iranskog porijekla, specijaliziran za geopolitiku, posebice Bliski istok, za maz.hr je u email intervjuu, cijeli slučaj prokomentirao sljedećim riječima: „Ako je cijela poanta priloga o muslimanskim ženama koje se bore protiv stereotipa pokazati da one nisu slabe, mekane i poslušne, onda je pretpostavka da želite pokazati nekoga s jakim stavovima tko ide protiv struje kada se uzme u obzir dominantni sistem vjerovanja u određenom društvu – posebno kada se radi o načinu na koji to društvo vidi sebe. Zato, iz te perspektive, koja je ujedno i moja perspektiva, želio bi pokazati upravo Nadiu Chan ili nekoga poput nje. Ideologija, dominantna ideologija na Zapadu i Ujedinjenom kraljevstvu, je, bez iznimke, centristička. Time mislim da se slabe i nemoćne može zlostavljati, vrijeđati i kršiti njihova prava s apsolutnom nekažnjivošću. Vladari društva, međutim, striktno kažnjavaju one koji im uzvraćaju uslugu.  Uglavnom samo tako što pojedinac koji je u pitanju postaje ‘nezapošljiv’ ili parija (parije ili „nedodirljivi” u indijskom kastinskom sustavu, smatrani su nedostojnima života u zajednici zbog poslova koje su obavljali, op.a.). Mediji su glavni motor koji pokreće tu ideologiju i postavlja njene granice. Slučaj Nadie Chan i Channel 4 vijesti još je jedna lekcija u tom smjeru.“

Pionirski rad u istraživanju medija izvela je davnih 80-tih grupa marksističkih sociologa poznata pod imenom Glasgow Media Group. U svojim studijama naslovljenim Bad News i Really Bad News (i ostalim izdanjima do danas), njihov zadatak je bio analizirati program televizijskih vijesti i pokazati  sve one pozadinske mehanizme (pravila formata, uredničke odluke itd.) kao i šire političke i ideološke pretpostavke, zbog kojih nešto ulazi u ekran, a nešto biva izostavljeno, zbog čega je nešto negativno, a nešto pozitivno intonirano. Istraživači iz Glasgow Media Group su još prije 40 godina uvjerljivo pokazali da vijesti nisu objektivne i neutralne, niti to ikada mogu biti, već su serija socijalno uvjetovanih poruka koje komuniciraju dominantne pretpostavke naših društava.

Stoga, kada govorimo o raznolikosti u programiranju javnih televizija, to se jednako odnosi na proizvodnju i na rad, na subjekt i na sadržaj. U praksi to znači da kao goste u emisijama nemamo samo katoličke fundamentaliste ili pak centriste, već i lijeve radikale, odnosno različitost političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih tema, ideja i stavova. Pri tome, oni naravno ne smiju širiti vjersku, rasnu, nacionalnu mržnju. Vinkovačka televizija u hrvatskim okolnostima – iako nije potrebno ići toliko daleko na istok, i zagrebačka središnjica HTV će poslužiti svrsi – vješto prkose takvom tipu programiranja.

Dilema oko izbora Nadie Chan kao subjekta televizijske reportaže na javnoj televiziji ili dilema oko programa javne televizije je zapravo teško rješiva unutar samog medijskog polja i njegovih standarda. Regulatori opipavaju bilo javnosti, jer medijska politika, pa onda i regulacija nikad ne ovisi samo o profesionalnim standardima, a što je i nije govor mržnje uvijek ovisi o širem društveno-političkom kontekstu.

U tekstu naslovljenom „Diversity initiatives don’t work, they just make things worse“ objavljenom početkom godine na Media Diversified, profesor Anamik Saha koji se na Sveučilištu Goldsmith bavi pitanjima rase, medija i društvene pravde, tvrdi da većina inicijativa i politika koja potiče raznolikost u medijima, zapravo čini stvari gorima te obavlja specifičnu ideološku funkciju u kulturnim industrijama. U svom zaključku Saha zagovara reformu javno financiranih medija u kojima će se onda susretati mnogobrojne preklapajuće javnosti, uključujući i one subalterne kontra-javnosti.

Sužavanje područja borbe, koje se trenutačno događa na javno financiranim medijima, poput HRT-a u Hrvatskoj ili pak zatvaranja nezavisnih medijskih platformi, poput Indymedije u Njemačkoj, pod egidom borbe protiv dvaju totalitarizma, a zapravo zbog ekstremno desnog utjecaja na duboko podijeljena društva, samo svjedoče o tome koliko su mediji i vlasništvo nad njima još uvijek iznimno važni. Nadia Chan u spornom prilogu kaže „Ja ne želim biti reprezentirana u britanskom društvu. Ne mislim da reprezentacija znači oslobođenje.“ A mi dodajemo: Nismo zainteresirani za reprezentaciju, zainteresirani smo za vlasništvo nad medijima.

 

Aska Vuk

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close