TEKST

Jel’ te što plaćaju?


Upitao me to nedavno poznanik na jednom kulturnom događaju na kojem smo se zatekli zajedno, oboje u ulozi gostiju. Naime, pita me to gotovo svaki put kada se sretnemo, što u meni izaziva nelagodu jer istina je da me za moje honorarne poslove plaćaju, no iznosi su maleni i u pravilu kasne.


Odmah na početku priznajem: ne postoji brži način da prekarnog slobodnjaka katapultirate u oblak njegove egzistencijalne tjeskobe, nego da ga bez uvoda i objašnjenja pitate plaćaju li ga i koliko zarađuje. Ovaj čovjek to očito ne zna jer o mom radnom statusu razmišlja uglavnom “iz vlastite kože”. I premda se krećemo u istom mikro svijetu, razlika između naših radnih i klasnih statusa upadljivo je velika.

Moj poznanik je ekonomist i pripadnik više ekonomske klase. U slobodno vrijeme bavi se umjetnošću, točnije glazbom. Za svoje zadovoljstvo svakog tjedna provodi po nekoliko sati u zagušljivoj prostoriji za probe u jednom zagrebačkom neboderu. Plaćaju li ga za to? Ne, sam plaća da bi svirao i bio ono čime se profesionalno ne stigne baviti u glavnini svog životnog vremena ― glazbenik. Zato je bijeli ovratnik danju, rock and roller noću i to je, pretpostavljam, raspored koji ga zadovoljava.

Kada mi je posljednji put postavio svoje tradicionalno pitanje ja sam kimnula, odgovorila potvrdno i uzvratila protupitanjem “A jel’ tebe što plaćaju?”. Poznanik je razvukao široki osmijeh i rekao “Ja plaćam sam sebe”, rekao je dodavši kako je u konzaltinškoj firmi za koju radi nedavno postao partner. U posljednjih pet godina na svom poslu je napredovao od konzultanta savjetnika do partnera. U istom razdoblju ja sam nazadovala od skromno plaćene novinarke neprofitnih medija do potplaćenog statusa.

Ni moja majka ne razumije čime zarađujem za kruh. Kada sam je posljednji put posjetila u malom mjestu na jadranskom otoku, zamolila me da lažem na pitanje njenih poznanika čime se bavim. “Reci da radiš u školi! Da predaješ hrvatski”, rekla je, očito sretna što je domislila dobar način da se izvuče iz situacije koju smatra nelagodnom. Stid moje majke dolazi iz nerazumijevanja i manjka obrazovanja. Ona doista ne razumije čime se bavim, a kad podpitanjima pokuša saznati ― još je više zbunjena. Nelagoda dolazi i iz straha za mojom budućnošću, a negdje ispod naslaga neznanja stoji majčinska briga.

Kada kažem da radim na feminističkom portalu, većina ljudi je zbunjena. Na licu im čitam iznenađenje, nerijetko podsmijeh, tek ponekad odobravanje. Većina na brzinu skreće razgovor u drugom smjeru, drugi se ohrabre i postavljaju pitanja. Nakon što dobiju odgovore mnogi su i dalje zbunjeni, a na licima im čitam reakcije koje se protežu od hinjenog suosjećanja i sažaljenja. Nad nama tada lebdi zaključak kako je moj rizik odabira radne sfere očekivan i prirodan, te da i ne bih trebala naivno očekivati da za rad u medijskom “trećem sektoru” budem primjereno plaćena. Uvriježeno je vjerovanje kako u uvjetima kapitalizma i slobodnog tržišta neprofitni mediji i organizacije za zaštitu i promicanje ljudskih prava moraju bespogovorno pristati na poziciju medijskih marginalaca.

Kada je početkom 2016. godine nakon promjene vlasti na mjesto ministra kulture imenovan Zlatko Hasanbegović, ukinuta je financijska potpora neprofitnim medijima, slijedom čega je 280 novinara ostalo bez prihoda za život, a budućnost 20 neprofitnih medija postala je potpuno neizvjesna. Među njima sam i ja. U mjesecima koji su uslijedili trajao je orkestrirani napad na neprofitne medije, uglavnom temeljen na ideološki na brzinu skovanoj tezi kako je većina onih koji su u posljednjih pet godina financirani od strane države, bila naklonjena socijaldemokratskoj stranci koja je tada izgubila vlast.

Neradnici, uhljebi, gotovani, nezasitni crpitelji i sisači državne blagajne, ukratko ― dok se glasna paljba nije stišala, bili smo meta nezadovoljnika različitih političkih agendi. No, čini se da smo najžešće bili napadani od strane komentatora različitih liberalnih glasila i portala poput Index.hr-a u kojem je Goran Vojković bez trunke solidarnosti prema svojim kolegama Hasanbegovićevu odluku pozdravio kao “sjajnu”. Nije pomogao cijeli niz tekstova u kojem su autori i autorice iz neprofitnih medija pokušali objasniti čime se uopće bavi “treći medijskih sektor”, neokonzervativna lomača bila je spremna, a šteta u ovom sektoru teško popravljiva. Uslijedili su prosvjedi neprofitnih medija i rijetkih dionika civilne scene koji su se odlučili solidarizirati s nama, no počinjena šteta rezultirala je uglavnom beznađem i anksioznošću uzrokovanim oduzimanjem prava na rad. Na tim prosvjedima nije bilo puno pripadnika više srednje klase, koji su navodno ideološki skloni civilnom sektoru i za njega nominalno drukaju ali kad ga treba podržati konkretnom akcijom, nema ih ― na prosvjedima su redovito sami akteri neprofitne scene.

Da bismo razumjeli gnjev dijela javnosti spram novinara i novinarstva valja se osvrnuti na razdoblja iz kojih datira takozvana “kriza medija”. Ona je nastala kada je na prostorima bivše države u medijski sektor ušao privatni kapital i interesne skupine koje su novcem (nerijetko od privatizacijske prakse i sumnjivih poslova) uloženim u medije kupovale kontrolu nad javnim mnijenjem. Godinu za godinom u novinarstvo je sve snažnije prodirala marketinška industrija, a s njom i nova medijska pravila igre. Novac od oglasa nije se ulagao u razvoj novinarskih kadrova i profesije, već se slijevao u džepove vlasnika i dioničara medijskih korporacija. Struka je kopnila i kompromitirala se, a novine i magazini polagano su postajali reklamni letci velikih kompanija. Naklade su počele padati, što zbog razvoja internetske tehnologije i pojave brojnih portala i blogova, što zbog financijske krize koja ja zahvatila globalno gospodarstvo. Dio kolega ostao je u struci pokušavajući preživjeti u uskom manevarskom prostoru između pritisaka urednika i vlasnika medija i vlastite etike, drugi su se prepustili neodoljivim čarima konformizma, a treći su naprosto pronašli “nove životne izazove”, kako je to izjavio nekadašnji vlasnik medijskog koncerna Europapres Holding Ninoslav Pavić u svom intervjuu Saši Paparelli 2010. godine u Poslovnom dnevniku. (“Ljude koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili šansu da se istaknu na prijateljski ćemo način uputiti u neke druge životne izazove.”)

Početkom druge dekade 2000-tih novinarstvo je bilo već temeljito ispražnjeno od kompleksnijih formi poput reportaže, istraživačkih temata i kritike moćnih i utjecajnih aktera na ekonomskoj i političkom polju. Zbog ranije opisanog srozavanja uvjeta rada u novinarskoj profesiji i sama sam nakon dugogodišnjeg rada u komercijalnim medijima, u potrazi za malenom nišom u kojoj još uvijek vladaju znatiželja i novinarska etika, odlučila sreću potražiti u neprofitnom sektoru. Pristala sam na nesigurne izvore prihoda i stalnu neizvjesnost koja vlada u “trećem sektoru”, manju vidljivost vlastitih tekstova i mentalno-fizičku iscrpljenost koja dolazi u takvom aranžmanu.

A možda moj poznanik s početka ove priče nije htio izraziti podcjenjivački stav, reći ćete. Je li doista njegova stalna upitna mantra usmjerena iz nepovjerenja i predrasuda koje građani i država gaje prema civilnom društvu u cjelini. Nije li možda, na neki svoj način, želio izraziti empatiju i brigu prema mom ekonomskom statusu i kućnom budžetu, no duboka uronjenost u naslijeđene i stečene privilegije ometaju ga da sagleda cijelu sliku? I jesam li ja, svjesna stava koji aktualna vlast i veći dio profitnog medijskog sektora u posljednje vrijeme odašilje prema “trećem sektoru”, u njegova pitanja učitavala vlastitu traumu?

Da je tenzičan odnos između civilne scene i ostatka društva znanstvena činjenica govori istraživanje Gojka Bežovana i Siniše Zrinščaka Civilno društvo u Hrvatskoj (Naklada Jesenski i Turk, 2007.), u kojemu se navodi sljedeće: “Civilna zauzetost za probleme u društvu i zajednici nije priznata građanska vrlina u Hrvatskoj. Građani se ne osjećaju pozvanima i odgovornima da rješavaju probleme s kojima su suočeni. Također, država nedovoljno prepoznaje građane zaslužne za djelovanje u civilnom društvu. Koncept civilne zauzetosti za probleme u društvu nije dio obrazovnih programa. Sociokulturni prostor više naginje obeshrabrenosti i pasivnosti građana nego samoinicijativi i samopouzdanju.”

Dakle, po svemu sudeći, nerazumno je i pomalo autodestruktivno u današnjem trenutku odlučiti baviti se radom u neprofitnim medijima kao osnovnim izvorom prihoda. S vremenom se počinjete osjećati kao suvišan čovjek, makar je “sindrom suvišnog čovjeka” davno naslijeđe ruskog romantizma, poznato iz povijesti književnosti preko likova u romanima Ivana Turgenjeva. Zato, prijatelji i rodbino, poslovni i razumni ljudi, oboružajte se empatijom i solidarnošću, a kada poželite znati kako smo ― to nas nedvosmisleno i upitajte. Bez vašeg razumijevanja i prihvaćanja našeg posla bit će nemoguće raditi dalje i pisati o temama koje nas svih žuljaju i muče.


Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close