TEKST

Rušenje granica, mijenjanje društva

 

Cilj je ovog tekst ukazati na dva procesa koja su obilježila Balkansku rutu u prvih nekoliko mjeseci njenog otvaranja – privremeno uspostavljanje prostora slobodne migracije ljudi uzduž Balkanske rute, i humanitarizacija granica koja je uslijedila. Niti jedan od procesa nije jedinstven samo za događaje na Balkanu, no možda su zbog velikog broja ljudi, kao i činjenice da su se dogodili na periferiji Europe postali vidljiviji u današnjem istraživanju migracija.

 

Višeznačnosti granica

Balkanska ruta jedna je od migrantskih ruta kretanja s jugoistoka prema zapadu i sjeveru Europe, na koju su osuđeni ljudi kojima granice tvrđave Europe na mnoge načine brane dokumentirani prolazak i preseljenje. Definirajući granicu možemo prizvati Balibarovu opasku o njenoj višeznačnosti – granica se prezentira drugačije različitim ljudima; za neke je gotovo nevidljiva, za neke druge je nepropusna utvrda. Granice su i fizičke i zamišljene, materijalne i iskustvene, one nisu samo skup zidova i nadzornih tornjeva već prakse koje se ponavljaju svaki put kada odlučujemo kome je dopušten prolazak, a kome nije. Kao takve, one su bazirane na stvaranju nejednakosti između ljudi na temelju različitih nacionalnih statusa, što ostavlja posljedice puno dalekosežnije od pukog nejednakog tretmana pri prelasku.

Razmišljajući o no border politici, kako ju definira Natasha King (2016), može se zaključiti kako je takva politika ona koja odbija ideju granica kao tehnologiju država i njihovog suvereniteta. Balkanska ruta je tako u 2015. (p)ostala migrantski pokret preko granica u puno kolektivnijem i većem obimu nego prije, te je u kontekstu no border politike označila stvaranje autonomnog kretanja ljudi iz jednog mjesta u drugo bez marenja za granice, vize, policiju, žice i nadzorne tornjeve. Naravno oni su i dalje bili svjesni postojanja istih, kao i vrlo stvarne prijetnje nasilja koje je uvijek protuteža slobodnom pokretu; no njihov zahtjev za slobodnim kretanjem nadjačao je takve pokušaje odvraćanja. Ljudi u pokretu koji su prolazili Balkanskom rutom 2015. i 2016. utjelovili su tako no border politiku u njenom najosnovnijem smislu – odbijanjem ideje granica kao fizičkih i simboličkih tvrđava koje brane ulaz i slobodno kretanje, i ispunjavanjem parole ili zahtjeva o slobodi kretanja.

Odbacivanje granica

King piše kako je takvo odbijanje granice stav koji ne zahtijeva “pravednije” migracijske zakone i politike, već, imajući na umu granice koje stvaraju, perpetuiraju i učvršćuju nejednakosti bazirane na nejednakom pristupu slobodi kretanja i naseljavanja, je stav koji zaziva njihovo potpuno odbacivanje. A odbacivanjem granica kao sastavnica država, na neki način no border politika tako odbija i državnu suverenost kao takvu, samim time i odnose hijerarhije i dominacije. No border politika ne odbacuje samo granice u fizičkom smislu – ona je i odbacivanje društvenih i političkih granica koje nas dijele prema našim dokumentima, našem ekonomskom statusu, i koje u društvima stvaraju Druge. Gledajući šire, No border pokreti tako dovode u pitanje suverenost država-nacija i njihovo pravo na kontrolu ljudske mobilnosti. Oni su nova vrsta oslobađajućih pokreta s novim idejama društva, i s ciljem stvaranja novih društvenih aktora koji nisu definirani nacionalističkim projektima (projektima koji su racijalizirani, rodno i klasno obilježeni).[1]  Kada god je došlo do pokušaja kontrole ljudskog kretanja, dolazilo je do otpora; niti jedna granična kontrola nije u potpunosti uspjela spriječiti ljudsku želju i potrebu za kretanjem i preseljenjem, pa možemo zaključiti da otkad postoje granice, postoji i svakodnevna praksa njihovog odbijanja.[2] No to nije puko odbijanje granica u negativnom smislu – no borders!, već i pozitivan zahtjev za slobodom – freedom of movement!; te u tom smislu odbijanje granica postaje otpor koji je i destruktivan i kreativan[3].

Militarizacija i humanitarizacija granica

Balkanska ruta nije bila fiksna, već se mijenjala, uglavnom zbog mijenjanja kretanja samih ljudi u pokretu. Ona je 2015. postala i mjesto otvaranja humanitarne granice. Ljudi u pokretu privukli su na granicu niz humanitarnih organizacija koje su granice rute tako pretvorile u humanitarizirani prostor. Kao što nam to ispravno ukazuje William Walters (2011), puno se u zadnjih godina napisalo o rastućoj sekuritizaciji i militarizaciji granica, kako s akademske, tako s aktivističke strane. No u isto vrijeme, manje se pažnje pridalo istodobnoj humanitarizaciji istih. Walters piše da ideja humanitarizacije granica možda u početku zvuci kontraintuitivno, budući da današnji humanitarizam uvelike gledamo kao na snagu koja djeluje u ime ugrožene univerzalne ljudskosti svih ljudi, time nadilazeći ograničene prostore država i nacija. No u isto vrijeme, naglašava, bilo bi pogrešno gledati na suvremeni humanitarizam kao na deteritorijalizaciju u ime univerzalnog. Razlog tome može biti prepoznavanje na koji način je izvršavanje humanitarne moći povezano s aktualizacijom novih prostora, gdje tako humanitarna moć redefinira određene prostore kao “humanitarne zone”, “krizne zone” i slično; autoritetom kojim se razni humanitarni stručnjaci lako kreću između tih zona i mreža pomoći i intervencije; ili označavajući one unutar tih zona kao “žrtvama”. Naravno, humanitarna granica jedino ima smisla kada se gleda zajedno sa strategijama koje ju stvaraju – pogotovo onima koje su dovele do toga da prelazak granice za određene populacije svijeta doslovno postaje pitanje života i smrti, zbog vojnih taktika, nasilja, oružja, žica i zidova, koje se postavlja kao legitimnu obranu Globalnog Sjevera od “invazije” migranta, tražitelja azila, izbjeglica.  Može se reći da se humanitarna granica materijalizira u prostorima gdje se puno jasnije vide sve mane globalizacijskih procesa i gdje se čini da se svjetovi označeni kao Globalni Sjever i Jug sukobljavaju, te gdje se koncepti bogatstva i siromaštva, državljanstva i ne-državljanstva pogotovo oštro kontrastiraju.

Foto: Inicijativa Dobrodošli

Sloboda u kaosu

S dolaskom prvih većih skupina ljudi na granice Srbije i Hrvatske, na granice su se prebacile i razne humanitarne i nevladine organizacije, kako one lokalne i nacionalne, tako i one međunarodne. Zbog prvotne sporosti i loše koordinacije hrvatskih institucija, humanitarna pomoć na granicama bila je pružana u prilično kaotičnim uvjetima – uglavnom zato što organizacije na terenu nisu imale informacije što se planira s pridošlim ljudima. No kaotičnost situacije dopustila je isto tako određenu slobodu da na teren pomoći pristižu ljudi sa svih strana – kako stanovnici okolnih mjesta, tako i ljudi iz drugih gradova, pa čak i volonteri iz drugih država. No nakon uspostave kontrole od strane Ministarstva unutarnjih poslova i policije, pogotovo kada je završen prihvatni kamp u Slavonskom Brodu, humanitarne organizacije na terenu uvelike su prihvatile matricu postojećeg režima nadzora granice, nametnutog od strane vlade – on se na Balkanu manifestirao kao ekspresno procesiranje ljudi u prolasku, kratki okvir u kojem je u teoriji izbjeglicama pružena minimalna humanitarna pomoć (nekoliko konzerva hrane, nešto vremena za dojenje ili previjanje djece, za one sretne mogućnost dobivanja deke ili tople jakne i cipela), te tjeranje na daljnji put. Nakon kaosa prvih dana rute Hrvatska je uspostavila registraciju organizacija unutar službenog kampa u Slavonskom Brodu, ograničavajući tako mogućnosti pružanja pomoći, kao i pristup informacijama oko toga što se događa u kampu, policijskog postupanja prema izbjeglicama i slično. Sam kamp je možda više od ičega drugoga prizivao osjećaj potpune kontrole nad ljudima, i sasvim tužno prokazivao svu nehumanost današnjeg sistema nadzora migracijskih kretanja. Uz problematično postupanje hrvatske policije prema izbjeglicama, nedostatak ideje i prakse solidarnosti bio je prisutan i kod mnogih humanitarnih organizacija na terenu. Time je gore spomenuta humanitarizacija granice postala realnost Balkanske rute – kao uspostavljene krizne zone kojom putuju oni označeni kao “žrtve” i koji postaju puki objekti kojima subjekti – stručnjaci, humanitarni radnici, pružaju humanitarnu pomoć.

Nije slučajnost da su manje, uglavnom “ljevije” organizacije koje su često kritičke i prema većim humanitarnim organizacijama poput UNHCR-a, IOM-a, ICRC-a i sličnih, sistematski kriminalizirane i sprječavane u radu na prostorima humanitarnih zona ili granica. Možda je najbolji primjer toga Grčka, s odnedavnim propisom obavezne registracije organizacija koje pružaju pomoć izbjeglicama na terenu – registracije koja uključuje mjere poput odavanja privatnih informacija volontera te njihovih prijašnjih aktivnosti, time ograničujući prostor za rad volonterima, te pogotovo sprječavajući rad organizacija i kolektiva poput No Border, koji rade vodeći se idejama solidarnosti i zajedničke borbe protiv graničnih režima samih, a ne samo pružanjem  humanitarnih usluga. Drugi primjer može nam biti francuski Calais, gdje se početkom godine pokušalo spriječiti aktiviste u distribuciji hrane izbjeglicama, koristeći kao izliku navodnu brigu oko sigurnosti i zdravlja izbjeglica, koje su vlasti tako zapravo ostavile bez najosnovnijeg pristupa hrani.

Foto: Inicijativa Dobrodošli

Ideja no border politike kao i problematika humanitarizacije granice sastaju se u točci solidarnosti – za humanitarne organizacije ideja solidarnosti može se izgubiti ako se ostaje unutar institucionalnih matrica graničnih režima, bez obzira na poneki kritički stav prema nekim praksama države. S druge strane, za no border pokrete, solidarnost je ono sto pokreće na zajedničko djelovanje vodeći se idejama radikalnog mijenjanja postojećih društava.

 

Lucija Mulalić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

[1]Bridget Anderson, Nandita Sharma, Cynthia Wright. (2009). Editorial: why no borders? Refuge: Canada’s Journal on Refugees, 26(2): 5-18

[2]Ibid.

[3]Ibid.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close