TEKST

Doimaju li se elitisti idiotima?

 

“I’m proud of the job I did at ‘Black, Manafort and Stone’ because I made a lot of money. I can’t think of anything I did that was either illegal or immoral. You play by the rules as they are written, when they change the rules you change the game.”


Ovakav distanciran govor o moralnim pravilima simptomatičan je za religijske (“ako ih ne suspreže božja riječ zašto se ljudi ne bi jednostavno ponašali ko životinje?”) i libertarijanske (“vladavina prava!”) argumente i jedan od glavnih razloga zašto autsajderima te grupe djeluju sociopatski. To su slike u kojima se sadržaj morala (empatija) poistovjećuje s kontingentnim formama. Roger Stone, propagandna mašina iza Nixona, Reagana, Bushevih i Trumpa te predmet Netflixovog dokumentarca Get Me Roger Stone, ponosno igra rolu sociopata koji iz sjena koordinira (u ostatku svijeta i dalje neintuitivno) ujedinjenje konzervativnih i libertarijanskih slika svijeta. Stone je pred kraj predsjedničke kampanje ispao iz Trumpovog stožera, ali je od svih istaknutih aktera na američkog desnici vjerojatno najbliži njegovom osobnom i političkom profilu, tako da je dokumentarac dočekan uz pristojan interes, pa onda i pohvale. Čak su i desni mediji bili zadovoljni, iako su autori filma Dylan Bank, Daniel DiMauro i Morgan Pehme “dangerous liberal left wing homosexual New York commies”, kako bi rekao Stone.

Da je literarni lik Roger Stone bi uglavnom bio ismijan kao potrošena karikatura. Eventualno bi prošao kao sirova i mračno duhovita socijalna kritika poput Balrama Halwaia iz Bijelog tigra ili kao adoptirana subverzivna persona nekog libidinalnog homo ludensa tipa Johna Watersa. Isto vrijedi za njegovog zadnjeg štićenika, i remek djelo, Donalda Trumpa, koji je možda imao šarma kao trash reality zvijezda i vjerojatno pravi deal making talent na njujorškoj gangsterskoj sceni mešetarenja nekretninama, ali je loš vic kao politički funkcioner, i to još nominalno najvažniji. Obojica su u duši glumci i u politiku ulaze iz prkosa, da dokažu sebi koliko su posebni, a ostalima koliko su isti.

To znači da su i obojica bleferi. Stvarni Stoneov utjecaj je oduvijek teško procijeniti i autori su se odlučili baš za njega kao predmet filma zbog članka u New Yorkeru The Dirty Trickster, u kojem je prikazan kao gizdav, perfidan i periferan. Ali film je sniman od 2011. tako da se postepeno pretvarao iz kuriozitetne priče u dijagnozu cijelog jednog novog političkog konteksta, zaključno s Trumpovim izborom.

“One man’s freedom fighter is another man’s terrorist” i “People who call me immoral are losers” su dosezi Stoneovog ideološkog promišljanja, što i ne čudi budući da mu je kurs zadan s dvanaest godina kad je pročitao Conscience of a Conservative Barryja Goldwatera, djeda suvremene američke grass roots desnice. Glavna implikacija te ideologije je negiranje politike kao nečeg distinktivnog od ekonomskog natjecanja, ona je jednostavno biznis za licemjere. Stone je 1980. osnovao lobističku firmu ‘Black, Manafort and Stone’ kojom je prodavao pristup predsjednicima čije je kampanje vodio i tako ozbiljno narušio standard nevezivanja (barem transparentnog) privatnog interesa za političke odluke. “Dobitnu” kombinaciju čini spajanje te cutthroat tržišne logike s onom tradicionalne paternalističke obitelji asocijativnim nizom otac = glava obitelji = opskrbljivač = biznismen. Time je moguće privući mase ljudi koji takve ideje ne vide kao redukciju i defetizam nego puko stanje stvari i tako izabiru predsjednike poput Reagana, Busha jr. i Trumpa koji se medijskim, akademskim i kulturnim elitama doimaju idiotima.

Stone, poput Trumpa, ipak je drugačiji od ranijih desnih populista utoliko što bar dijelom pripada i libertinskom a ne samo libertarijanskom New Yorku. Stone podržava seksualne manjine, pravo na pobačaj i legalizaciju marihuane, a neko vrijeme je nestao iz javnosti zbog skandala u kojem je otkriveno da sa ženom objavljuje oglase u kojima traži partnere za swinganje. Nažalost u kontekstu suvremene republikanske stranke to je nemoguće prevesti u politike i manifestira se samo kao ukidanje onog konzervativnog u desnici nakon čega ostaje zastupanje moći moći radi, ideologija koja poslovnu “vještinu” (pohlepu i beskrupuloznost) proglašava krunskom vrlinom. Nije čudno da taj “trezveni” kut gledanja ima entuzijastične mlade sljedbenike kojima bi izlizane parole poput crkve, nacije i asketizma vjerojatno bilo neugodno zastupati da im nisu prevedene kao odraz prirodnog prava jačega, might makes right. Nakon više desetljeća razaranja industrijske Amerike vrijeme je napokon sazrelo za Stoneovu “viziju” u kojoj su i tradicionalni desni glasači dovoljno očajni da im moralni dekor postane potpuno sekundaran projekcijama moći i obećanjima odmazde. Blut und Boden, Lugenpresse i Daddy takve su skeletalne, očajničke formule koje ujedinjuju frakcionirani elektorat. Od svih kršćanskih zajednica jedino su mormoni ostali dosljedni i ne glasali za otvorenog grješnika Trumpa.

Ova transformacija desnice u otvoreno fetišiziranje gole moći budi neke anksioznosti na ljevici. U (nominalno lijevom) pregledu ustanka desne internetske kulture, Kill All Normies, Angela Nagle tvrdi da se ljevici obilo o glavu refleksno inzistiranje na transgresivnosti kao vrijednosti po sebi u kontekstu kada biti transgresivan navodno znači biti desno. Riječ je o iritantnom argumentu jer implicira da zlostavljanje može biti transgresivno i time se svrstava u jednu specifičnu školu razmišljanja o transgresiji koja na ljevici zapravo nikada nije imala prođu. Otkad postoje alternativni pokreti sama scena, od autora preko kritičara do publike, dosta dobro dokumentira tko je “mračnjak” (koji misli da je nasilje represirano i treba ga osloboditi), a tko “progresivac” (pacifist i komunitarac) ili nedajbože autentični čudak poput spomenutog Watersa koji je prisiljen biti transgresivan jer je rijetko da netko toliko voli život: glazbu, seks i zajebanciju. Doduše, doseg i utjecaj koji zahvaljujući internetu ova nova generacija mračnjaka ima jest nešto novo i ljevica će morati odgovoriti konkretnijim političkim sadržajem. U američkom kontekstu popularne političke ideje na tom tragu su ograničavanje korporativnih donacija strankama, univerzalno zdravstveno osiguranje, suprotstavljanje vojnoj industriji i reforma morbidnog kaznenog pravosuđa.

Stone pak može slaviti. Zadao je “elitistima” ultimativnu šamarčinu. Ponosan je na svoju ostavštinu politike resantimana i filistarstva i to ga ipak čini dobrim literarnim likom, a ujedno i jedinim estetskim adutom filma koji je sniman po standardnoj dokumentarističkoj špranci za kakvu je teško vjerovati da i dalje postoji u vremenu Joshue Oppenheimera i mockumentaryja kao svima omiljene forme.

Rekoh, u ostatku svijeta ujedinjenje libertarijanstva (pa i libertinstva) s desnim populizmom nije intuitivno i rijetko ga predstavlja jedna osoba. Ali potencijal za neku analognu konstelaciju naravno postoji svugdje. Prvo, potrebna je medijska mašinerija s metastaziranim političkim apetitom. Novinarstvo koje odbacuje difoltnu dilemu korektora moći ili propagandnog krila vlasti te se pretvara u proaktivni politički pokret. Velimir Bujanec, koji čini se zadaje anakrone tematske okvire političarima, negdje je na tom tragu. Drugo, potrebna je politička figura koja objedinjuje ekonomski uspjeh iliti neovisnost i potpunu kulturološku poistovjetljivost s nekom grotesknom slikom glasača “iz naroda”. Tu je poznata konstatacija da je Split s Kerumom preduhitrio Amerikance s Trumpom točna. Berlusconi u Italiji i Babiš u Češkoj kao vlasnici vlastitih medijskih kuća su još čišći fenomeni. Treće, takvog kandidata treba pratiti nezavisni, viralni ironijski humor hiperkompetencije na tragu viceva o Chucku Norrisu, što je internetska analogija starim mitovima na kakvima su vojskovođe i mafijaški bosovi gradili i čuvali reputaciju. Počne kao zaigrano subverzivno ruganje nečijim projekcijama moći, a završi pravom emocionalnom investiranošću u mitološke odlike karikature. Ljudi se zaljube u zabavan fiktivni lik i kao takvog ga žele zadržati u javnoj sferi. Tako je izgledala stranica Žele se vraća na zadnjim lokalnim izborima. Izvorna Ćaća se vrača nema tu konotaciju jer Ivo Sanader, valjda, ipak nema političku budućnost.

Opasnost ovakvog koktela je što pragmatičnost, možda središnju karakteristiku desnog morala, rasteže do ekstrema u kojem više ništa osim neposluha nije sporno. Umjesto da ju koordinira, takva politika jednostavno prepušta svu moć onima koji je već imaju. Bujančev mitološki nacionalizam je naizgled drugačiji od Stoneovog kaubojstva, ali budući da u Europi nacionalni identiteti i državne granice visoko koreliraju, teško je i to ne gledati kroz prizmu dodvoravanja postojećim vojnim hijerarhijama. Kada se politika orijentira na taj vojni prinudni tip moći, onaj drugi pol (medijske, akademske i kulturne “elite”) se svede na svoje “pravo” institucionalno ranjivo mjesto. Doimaju se idiotima.

 

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close