TEKST
Sjećanje na Sutjesku
U modernoj hrvatskoj državi događaji iz perioda Drugog svjetskog rata još uvijek su predmet raznih kontroverzi i polemika. Pod pritiskom revizionističkih tendencija podržanih od vrha Katoličke crkve kao i mnogih utjecajnih akademskih uglednika, pokušava se mijenjati narativ hrvatske povijesti 20. stoljeća.
Među događajima od sudbonosno važnosti, bitka na Sutjesci predstavlja ključan momenat koji je odredio daljnji tok zbivanja i relaciju snaga u okupiranoj Jugoslaviji, kao i razvoj antifašističke borbe na cijeloj teritoriji. Sama Bitka po svom kapacitetu i gubitcima predstavlja najveću do tada izvedenu operaciju, s ciljem suzbijanja partizanskog djelovanja i zauzimanja ključnih točaka u slučaju iskrcavanja Saveznika na Sredozemlju.
U krajnje nepovoljnoj poziciji, partizanske jedinice raspoređene u 16 brigada s ukupnim ljudstvom od oko 18000 vojnika, uspjele su izvući većinu svojih jedinica iz Osovinskog obruča sastavljenog od elitnih njemačkih i talijanskih jedinica potpomognutih domobranskim i bugarskim ljudstvom (ukupno oko 128000 vojnika).
Manji dio Treće udarne divizije i dijelovi centralne bolnice ostali su u okruženju i nemilosrdno su pokošeni od strane Osovinskih snaga. Prema kasnijim njemačkim izvještajima, među partizanima je vidljiva vrlo jaka discipliniranost i visok moral koji je ponekad graničio s fanatizmom. Sve nedaće koje su pratile partizane od samog početka ustanka, samo su pokazale snagu pokreta prepoznatog kao istinski pokret protiv fašizma (to je i potvrđeno na mirovnoj konferenciji u Teheranu).
Moderna hrvatska historiografija sve češće upotrebljava naziv “hrvatska bitka” zbog učešća čak 3 dalmatinske brigade s oko 3000 poginulih mladića i djevojaka, revoltiranih prodajom svojih domova i snažnim talijanskim terorom uprtim prema hrvatskom stanovništvu. Ti mladići i djevojke, vođeni idejom slobode, živjeli su antifašizam svakog dana, čvrsto ga ugradivši u temelj države kakvu danas poznajemo. Isti taj antifašizam zloupotrebljen je od strane današnjih političkih elita, služi kao floskula bez pokrića, čime se uporno pokušava degradirati cjelokupno antifašističko nasljeđe i ponovo probuditi aveti prošlosti koje i dan danas opterećuju hrvatsko društvo stavljajući ga na stup srama, kao i stvoriti novi povijesni narativ – što može imati nesagledive posljedice po društvo u cjelini.
Vuk Janošević