TEKST

Ponovno ispisivanje budućnosti: korištenje znanstvene fantastike za zamišljanje drugačije pravednosti

 

Kad ljudima kažem da zagovaram ukidanje svih zatvora i da u to čvrsto vjerujem, često me gledaju kao da sam se upravo na jednorogu spustila s duge. Čak i ljudi koji sudjeluju u društvenim pokretima, ljudi koji priznaju da je ovakav zatvorski sustav manjkav, koji taj sustav kritiziraju, uvijek na kraju dodaju “Ali on je sve što imamo”.

 

Foto: Facebook The Vault of the Atomic Space Age

Uz svu našu sposobnost da analiziramo i kritiziramo, ljevica je ukorijenjena u onome što jest. Često zaboravljamo zamisliti ono što bi moglo biti. Zaboravljamo prebirati po prošlosti za rješenjima koja će nam pokazati kako u budućnosti možemo postojati u drugim oblicima.

Ovo je razlog zašto vjerujem da je našim pokretima koji se bave kaznenopravnim sustavima nasušno potrebna znanstvena fantastika.

Sačekajte malo i poslušajte što imam za reći. Jedna sam od urednica, s vizionarkom i strategom novih pokreta adrienne maree brown, antologije Octavijino potomstvo: Znanstvenofantastične priče iz društvenih pokreta (Octavia’s Brood: Science Fiction Stories from Social Justice Movements). Knjiga Octavijino potomstvo, koja je ime dobila u čast crne feminističke spisateljice i dobitnice MacArthurove stipendije “Genij” Octavije Butler, zbirka je radikalne znanstvenofantastične književnosti koju su napisali organizatori, nositelji promjena i vizionari.

Rad na antologiji smo započeli s uvjerenjem da je svako organiziranje znanstvena fantastika. Kada govorimo o svijetu bez zatvora; svijetu bez policijskog nasilja; svijetu u kojem svatko ima pristup hrani, odjeći, krovu nad glavom, kvalitetnom obrazovanju; svijetu oslobođenom od bijelog supremacizma, patrijarhata, kapitalizma, heteroseksizma; tada govorimo o svijetu koji trenutačno ne postoji. No kolektivno zamišljanje svijeta koji postoji znači da ga možemo početi stvarati.

Prošlu jesen (članak je originalno objavljen 2015. godine, op.prev.), slavna spisateljica znanstvenofantastične književnosti Ursula K. Le Guin je tijekom svečanosti dodjele Nacionalne književne nagrade 2014. sve oborila s nogu svojim elokventnim govorom koji je održala primajući Medalju za veliki doprinos američkoj književnosti. “Mislim da dolaze teška vremena u kojima ćemo htjeti čuti glasove onih pisaca koji mogu vidjeti alternative načinu na koji danas živimo, glasove onih koji će moći prozreti naše osiromašeno društvo… Trebat će nam pisci koji pamte slobodu.”

Foto: Facebook Films for Action

Le Guin je još rekla, “Živimo u kapitalizmu. Njegova se moć čini sveprisutnom. No takvom se činila i božanska moć kraljeva. Ljudska bića se mogu oduprijeti i mogu promijeniti bilo kakvu ljudsku silu.”

Upravo je to razlog zašto nam je potrebna znanstvena fantastika: ona nam omogućava da zamislimo mogućnosti van onoga što danas postoji. Jedini način na koji možemo znati da možemo osporiti božansku moć kraljeva jest tako da možemo zamisliti svijet u kojem kraljevi nama više ne vladaju — ili čak uopće ne postoje.

Vizionarska fikcija društvenim pokretima nudi proces putem kojeg mogu istražiti te nove svjetove (iako ne nudi i rješenje — tu na scenu stupa masovno organiziranje u zajednici). Skovala sam termin “vizionarska fikcija” koji obuhvaća fantastične kreacije preko cijelog niza žanrova, a te kreacije nam omogućuju da stvorimo te nove svjetove. Ovaj termin nas podsjeća da u našem organiziranju budemo potpuno nerealni, budući da se samo kroz zamišljanje onoga što je nemoguće možemo početi to isto stvarati. Tek kad oslobodimo svoju maštu počinjemo sve preispitivati. Prepoznajemo da ništa od ovoga nije nepromjenjivo, sve je zvjezdana prašina, i imamo dovoljno snage da je bacimo na koji god način želimo. Da parafraziram Arundhati Roy, ne samo da su drugi svjetovi mogući, već su i na putu — i već ih možemo čuti kako dišu. Ovo je razlog zašto je dekolonizacija mašte najopasniji i najsubverzivniji proces koji postoji.

Istraživanje pravde i kaznenog sustava

Moja suurednica adrienne znanstvenu fantastiku naziva “poljem za istraživanje”, laboratorijem u kojem se mogu isprobati nove taktike, strategije i vizije bez ovosvjetskih gubitaka. Suradnici na antologiji Octavijino potomstvo radili su upravo to: strateški sastanci  Octavie Butler koje je adrienne maree brown proširila diljem cijelog svijeta (Strateška čitanka Octavie ButlerThe Octavia Butler Strategic Reader) temelji se na tom radu); kolektivne radionice pisanja gdje se vizionarski promišljaju pitanja pravde i pravednosti; radionice znanstvene fantastike i taktika direktnog organiziranja koje je osmislila suradnica Morrigan Phillips.

Olakšavanjem ovih procesa kroz koje organizatori zamišljanju nove svjetove, vidjela sam kako teme kaznenopravnog sustava iznova i iznova izlaze na površinu. Ukidanje zatvora ovdje se savršeno pozicioniralo jer pokazuje nužnost vizionarske fikcije, budući da dopušta nalaženje odgovora na pitanja poput onoga “Što nam preostaje osim zatvora?”.

Brojne priče u knjizi Octavijino potomsto igraju se s idejom o tome kako pravda i pravednost izgledaju nakon što se nešto loše dogodi. U priči Kalama ya Salaama, odlomku iz dužeg, neobjavljenog romana, Lovci na ljude (Manhunters), ratnica ubija sestru člana zajednice u alternativnom afrocentričnom društvu te se sastaje vijeće koje odlučuje što će se s njom dogoditi. Okvir priče ne čine odmazda i kazna, već zacjeljivanje pojedinaca i cijele zajednice.

U priči Autumn Brown “Malen i svijetao” (Small and Bright), kao kaznu za neoprostiv zločin, član postapokaliptičnog društva koje živi pod zemljom je “poslan na površinu” — primoran na progonstvo na uništenoj Zemlji. Koncept protjerivanja iz zajednice je nešto s čime se bavi veliki broj ljudi koji rade na odgovornosti u zajednici.

U priči “Rijeka” (The River), jednoj od rijetkih znanstvenofantastičnih priča smještenih u Detroitu za koju je dobila stipendiju Kresge, adrienne maree brown istražuje kako izgleda pravda za zločine koje trenutni kaznenopravni sustav uopće čak ni ne promatra kao zločine  — gentrifikaciju, raseljavanje, ekonomsko uništavanje, generacijski institucionalni teror.

Istraživanje pitanja pravde i zatvora nije započelo s knjigom Octavijino potomstvo. W.E.B. DuBois se bavio pitanjima rase, zatvora, pravde i iskupljenja u kratkim pričama poput “Isus Krist u Teksasu” (Jesus Christ in Texas) iz njegove zbirke Tamna voda: Glasovi unutar vela (Darkwater: Voices from Within the Veil) objavljene 1920. godine.

U drugim djelima Octavije Butler nastavljeno je istraživanje sličnih tema, posebno u radovima Parabola sijača (Parable of the Sower) i Parabola talenata (Parable of the Talents), ali i u brojnim drugim djelima poput: Ljudi bez ičega (The Dispossessed) (1974.) Ursule K. Le Guin, Žena na rubu vremena (Woman on the Edge of Time) (1975.) Marge Piercy, Peta sveta stvar (The Fifth Sacred Thing) (1994.) Starhawkove, Ponoćni pljačkaš (Midnight Robber) (2000.) Nalo Hopkinson i Tko se boji smrti? (Who Fears Death?) (2010.) Nnedi Okorafor. Pregled ovih djela možete naći u Čitanci znanstvenofantastične književnosti o transformativnoj pravdi (The Transformative Justice Science Fiction Reader) koja je 2012. izrađena na Kongresu udruženih medija (Allied Media Conference).

U ovoj se revolucionarnoj čitanci objašnjava kako vizionarska fikcija u središte stavlja one koji su u društvu marginalizirani, posebno one koji žive na sjecištu identiteta i opresija. Ovaj u osnovi feministički okvir možda je najbolje predstavljen u radu Butlerove. Većina njenih glavnih likova su žene ili transrodni likovi različitih rasa i kada se ti likovi nađu u središtu društva dolazi do nastajanja vizionarskih zajednica.

Pisci koji su objavljeni u Octavijinom potomstvu, i vizionari koji su im prethodili, zahtijevaju da one koji su marginalizirani ne gledamo kao žrtve, već kao vođe i da prepoznamo da je njihova sposobnost da žive van prihvatljivih sistema ključna za stvaranje novog, pravednog svijeta. Kada to učinimo, nećemo naći samo komadiće reformi već potpuno oslobođenje, a znanstvena fantastika je jedini žanr koji nam dopušta da sve odjednom preispitamo, proturječimo im i ponovno ih zamišljamo.

Znamo da se ne borimo sa samo jednim problemom u ovom opresivnom sustavu — borimo se s bjelačkim suprematističkim heteropatrijarhalnim kapitalističkim sustavom (pozdrav bell hooks) — stoga i naš odgovor mora biti holistički i sveobuhvatan. Kao što je Audre Lorde rekla, “Ne postoji takvo nešto kao borba usmjerena na jedan problem budući da nitko od nas ne živi život u kojima se borimo samo s jednim problemom.” Moramo sve reinterpretirati od početka.

“Praznina” (Hollow), Mie Mingus, priča je u Octavijinom potomstvu koja nam dopušta reinterpretaciju pravde prema onima s invaliditetom. U budućnosti u kojoj su “Savršeni” pokušali napraviti genocid nad osobama s invaliditetom (“Nesavršeni”), Nesavršeni sada žive na Mjesecu gdje Savršeni misle da će svi umrijeti. No umjesto toga Nesavršeni su izgradili cijelo društvo u čijem su središtu njihove potrebe, umjesto da se pokušaju asimilirati u sistem koji nikada nije bio namijenjen njima. Ova nas priča izaziva da se odmaknemo od jednakosti, čak i pravde, i da umjesto toga krenemo razmišljati o tome kako izgledaju oslobođenje i autonomija.

Priča Leah Lakshmi Piepzna-Samarasinha “Djeca koja lete” (Children Who Fly) nešto slično čini za one koji su preživjeli traume i seksualno nasilje i njihovu djecu. Upravo je njihova sposobnost da se “odvoje” (što mnogi danas smatraju nuspojavom traume), da napuste svoja tijela i da udruže svoje energije zacjeljivanja, jedina snaga koja može spasiti uništeni svijet.

Na terenu

Ovaj transformacijski pomak u načinu na koji zamišljamo pravdu predstavlja izazov politici društvene prihvatljivosti (zapravo politike asimilacije). Ovo je posebno važno u ovom trenutku dok se pokret crnačke mladeži u Fergusonu, Missouriju, buni protiv metaka i tenkova i sistema koji njima maše. Naučili smo da pretpostavljanje o zamkama većeg, nepravednog sustava i integriranje u društvo koje je usidreno u opresiji nikada neće zaštiti one koji su marginalizirani i ugnjetavani. To je jednostavno nastavak kolonijalnog okvira i razmišljanja. Ovakav tip razmišljanja nudi male promjene sistema — kamere na tijelu (kamere koje policajci moraju nositi, a čiji je cilj smanjivanje policijskog nasilja kroz takav tip nadzora; op.prev.), treninzi za policajce o različitosti, recenzije ljudi — no sve je to usađeno u postojeći sustav. Ove politike društvene prihvatljivosti glavna su prepreka koja nas sprječava da zamišljamo svijet bez policije, bez zatvora.

Inspirirani organiziranjem i otporom koji se trenutačno događaju, a koje predvodi crnačka mladež u Fergusonu (i koja se širi diljem cijelog svijeta), bila sam užasnuta odgovorom bijele ljevice koja je pokušala diktirati uvjete otpora, kao i takozvanim crnačkim vođama koji su inzistirali na politikama društvene prihvatljivosti. Počela sam pisati ljutiti odgovor, no shvatila sam da ću radije napisati budućnost koju želim vidjeti, stoga sam zamislila Narodnu enciklopediju 2070 i napisala prvi unos:

Narodna enciklopedija 2070 

Unos: Ferguson (i izvan) 

Užasno ubojstvo Michaela Browna, nenaoružanog crnog tinejdžera, koje je počinio policajac Darren Wilson u Fergusonu, Missouriju, bilo je točka zapaljenja nacionalnog otpora protiv policijskog nasilja i devalvacije života crnaca. Mainstream mediji su začudo ove činove otpora nazivali “neredima” umjesto ustancima i pobunama što su oni i bili, kao što su i tzv. bijeli saveznici, koji su pokušali diktirati uvjete u kojima se može odviti otpor crnačke mladeži. Crnačka mladež srećom nije to ništa slušala; također su odbili politike društvene prihvatljivosti i mit asimilacije. Umjesto toga su se udružili s potlačenim narodima diljem svijeta u rastućem pokretu za oslobođenje koji je u konačnici transformirao i cijeli svijet.

Ne povezuje nas zamišljena povijesna vizura samo s vizionarskim budućnostima, već i s vizionarskim prošlostima. Kao što je Soraya Jean-Louis McElroy, vizualna umjetnica i sukreatorica Divlje sjeme: Strateški kolektiv Octavie Butler iz New Orleansa (Wildseeds: The New Orleans Octavia Butler Emergent Strategy Collective), napisala na Facebooku, “Crnačka ljubav i sloboda žive van tijela, crnačka ljubav i sloboda su transvremenske i neuništive. Govorim o nesputanoj crnačkoj fantastičkoj imaginaciji, ne možeš uistinu voljeti bez toga. Afrofuturizam nije nešto novo!”

Moja suurednica adrienne i ja to, kao dvije crnkinje znanstvenice koje se bave SF-om, uvijek nosimo u svojim srcima, zato što znamo da živimo znanstvenu fantastiku. Mi smo snovi robova kojima je bilo rečeno da je zamišljati dan kada neće biti nečije vlasništvo “nerealistično”. Oni su odbili svoje snove zatvoriti u realizam i umjesto toga su snivali nas. Potom su — kako bi stvorili nas — savili stvarnost, ponovno oblikovali svijet.

To je dio razloga zašto titulu “osobe koja se zalaže za ukidanje zatvora” ponosno nosim; ona me veže uz vizionare i osloboditelje koji su ukinuli ropstvo. Ona moje snove o oslobođenju spaja s onima mojih predaka i osvjetljava našu odgovornost i naše pravo da sanjamo nove budućnosti kao što su i oni to činili.

U njenom nedovršenom rukopisu Parabola prevaranta (Parable of the Trickster), zadnjem u seriji Parabola, Octavia Butler je napisala,

Nema ništa novo
pod suncem
ali postoje nova sunca.

Znanstvena fantastika — ili spekulativna fikcija, fantasy, horori, magijski realizam, itd. — koje mi ljudi stvaramo ne nastaju u vakuumu. Bez obzira jesu li to Igre gladi, Harry Potter ili Ratovi zvijezda, u ovim fantastičnim svjetovima se u konačnici istražuju pitanja poput rata, rasizma, rodne opresije, moći, privilegija i nepravde. Nema ništa novo pod suncem. No kao što nam Butler tako vješto u svojim romanima govori i pokazuje, nova sunca nude nam beskrajne nove mogućnosti da ponovno zamislimo svijet u kojem živimo.

Walidah Imarisha, portal bitchmediačlanak “Rewriting the Future – Using Science Fiction to Re-Envision Justice”

Prijevod: Matea Grgurinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close