TEKST

Graeberova teorija glupih poslova – pregled

 

U svibnju ove godine, Simon & Schuster objavili su knjigu američkog antropologa Davida Graebera, “Glupi poslovi: teorija” (Bullshit Jobs: A Theory). Knjiga je zapravo nastavak Graeberova eseja iz 2013. (On the Phenomenon of Bullshit Jobs: A Work Rant) prevedenog na desetak jezika. (Anketa tvrtke za analizu podataka YouGov na temelju ovog eseja otkrila je da 37 posto anketiranih Britanaca misli da njihova radna mjesta nisu značajno pridonijela svijetu.) Nakon eseja, Graeber je skupio stotine svjedočanstava o glupim (bullshit) poslovima i pretvorio ih u knjigu. 

Foto: Pixabay

U svom eseju Graeber kreće od podatka kako je još 1930. godine britanski ekonomist John Maynard Keynes predvidio da će se tehnologija do kraja stoljeća dovoljno razviti da zemljama poput Velike Britanije i SAD-a omogući 15-satni radni tjedan. Pa iako je tako nešto, tehnološki gledano, itekako moguće, još uvijek ne radimo samo 15 sati tjedno. Umjesto toga, radimo više. Graeber tvrdi da smo izmislili sasvim besmislene (bullshit) poslove. Ogroman broj ljudi provede čitav radni vijek izvršavajući poslove bez svrhe i smisla, a nitko ne govori o moralnim i duhovnim posljedicama takvog besmislenog života (pomalo pjesnički, Graeber to naziva ožiljkom na našoj kolektivnoj duši). Neki će reći da smo između manje radnih sati i konzumerizma (više stvari), kolektivno odabrali konzumerizam. No je li to uistinu tako? Graeber navodi podatak kako se broj radnika u gospodarskom sektoru drastično smanjio. Ti su poslovi značajno automatizirani. Nasuprot tom padu raste broj menadžera, prodavača, savjetnika i uslužnih djelatnika. Umjesto da golemo smanjenje radnog vremena omogući ljudima da žive opuštenije i nastave sa svojim vlastitim projektima, razvijaju svoje ideje i vizije, stvorile su se čitave nove grane poput telemarketinga i proširile one poput odnosa s javnošću, ljudskih resursa – općenito sva sila administrativnih poslova (više nego uslužnih) i još čitav niz poslova podrške za te “nabujale” industrije. To su upravo oni poslovi za koje Graeber predlaže da ih zovemo glupim poslovima (bullshit jobs).

Čini se, kaže Graeber, da je netko izmislio čitav niz besmislenih poslova, samo da svi ostanemo zaposleni. A to je upravo ono što se u kapitalizmu, navodno, ne dešava. Da, da, svi znaju da je u zemljama poput SSSR-a posao bio i sveto pravo i dužnost pa bi se i očekivalo da država izmisli poslove za sve, no zašto se to događa u divnom kapitalizmu? Dok kompanije smanjuju broj ljudi koji doista rade nešto produktivno, broj ljudi na trivijalnim uredskim poslovima (paper pushers) neobjašnjivo raste. Sve više i više zaposlenih nalazi se u situaciji da na papiru rade 40 ili 50 sati tjedno, dok realno imaju 15 sati efektivnog rada tjedno (kao što je Keynes predvidio), a ostatak vremena, kaže Graeber, “organiziraju ili pohađaju motivacijske seminare, apdejtaju svoje fejsbuk profile ili skidaju filmove”.

Ako odgovor zašto je to tako ne može dati ekonomija, riječ je očito o moralnom i političkom pitanju. Vladajuća klasa shvatila je da su sretni i produktivni ljudi s puno slobodnog vremena – opasnost. Također im odgovara i takozvani kult rada, stav da je rad moralna vrijednost sam po sebi i da čovjek koji nije spreman obvezati se na strogu radnu disciplinu i provesti većinu svog “budnog” vremena radeći ne zaslužuje ništa. (Sjetite se samo kako se kod nas reagira na ljude koji ne žele raditi za minimalac!)

Foto: Pixabay

Moralna dinamika naše ekonomije je, kaže Graeber, poput situacije u kojoj gomila pojedinaca radi posao koji im se ne sviđa i u kojem nisu posebno dobri. Zamislite, kaže, da su ih zaposlili jer su odlični stolari, a onda im dali da većinu radnog vremena prže ribu. Unatoč tome što postoji određena, konkretna i ograničena količina ribe za prženje, frustracija zbog nepoštene raspodjele radnog vremena tjera ih da prže ribu do besvijesti, sve dok čitava stolarska radionica nije prepuna nepotrebne, loše ispržene ribe. A stolarskim poslovima ne bavi se više nitko.

Foto: Pixabay

Navodi i primjer svog prijatelja koji je od pjesnika i pjevača u indie bandu postao korporativni odvjetnik kako bi prehranio obitelj. Od čovjeka koji je imao pozitivan utjecaj na ljude i društvo, postao je kotačić koji radi, prema vlastitom priznanju, glup i nepotreban posao koji ni na koji način ne pridonosi društvu. Graber se pita zašto ne govorimo o posljedicama koje takav isprazan život ostavlja na ljude? Taj način života naziva psihičkim nasiljem koje stvara osjećaj dubokog bijesa i ogorčenja. No vlasti su to ogorčenje i bijes uspjele okrenuti protiv onih koji rade smislene poslove. Čini se da je opće pravilo da, što tvoj posao više koristi društvu, to si za njega manje plaćen. Što bi se dogodilo, pita se Graeber, kad bi cijela ta skupina ljudi nestala? Što bi svijet bez medicinskih sestara, smetlara i mehaničara? Što bi se dogodilo da odjednom nestane učitelja ili radnika na pristaništu? Posljedice bi bile katastrofalne. Pa čak bi i svijet bez pisaca znanstveno-fantastičnih romana ili glazbenika bio puno gore mjesto. S druge strane, što bi se dogodilo da nestane glavnih i izvršnih direktora, pravnih savjetnika, ovršitelja, telemarketera ili PR-ovaca? Možda bi svijet bio bolje mjesto. Svakako ne bi nedostajali.

Foto: Pixabay

Piše dalje Graeber o desničarskom populizmu i formiranju ljutnje prema, primjerice, radnicima na željeznici koji blokiraju promet u Londonu (nije li takva blokada sam dokaz da se bez njih ne može) ili prema učiteljima u SAD-u gdje su republikanci uspjeli okrenuti društvo protiv prosvjetnih radnika predstavljajući ih kao problem i lažući o njihovim plaćama i beneficijama, istovremeno naglašavajući da bi trebali biti sretni što imaju privilegiju učiti tuđu djecu, možda čak raditi besplatno jer je to tako divan posao (sličan je stav i hrvatskog društva prema nastavnicima). Kako se te lijenčine usuđuju očekivati standard srednje klase i mirovine?!

Foto: Pixabay

Pravi, produktivni radnici iskorištavaju se dakle do besvijesti, a ostali su ili nezaposleni ili plaćeni da ne rade ništa, često na pozicijama koje se percipira kao važne i vodeće, pozicijama menadžera, administratora itd. To je radni režim, piše Graeber koji savršeno odgovara ovom održavanju moći financijskog kapitala.

U knjizi Graeber tvrdi da je više od polovice društvenog rada besmislena, i glupe poslove dijeli u 5 kategorija:

  1. flunkies služe kako bi se drugi osjećali važni (recepcionisti, asistenti i sl.)
  2. goons agresivno djeluju u ime svojih poslodavaca (lobisti, korporativni odvjetnici, telemarketeri, PR-ovci)
  3. duck tapers “rješavaju” sistemske probleme koji ne bi ni trebali postojati, a za koje su njihovi nadređeni prelijeni ili prenesposobni da ih riješe
  4. box tickers se uglavnom bave papirologijom i posao ih je da stvaraju dojam da se nešto događa, iako se zapravo ne događa ništa (projekt menadžeri, koordinatori slobodnog vremena)
  5. task masters su nepotrebni nadređeni i generatori glupih poslova (srednji menadžment, tzv. lideri)

Pa iako je dobar dio tih poslova u privatnom sektoru, a ideja je da tržišno natjecanje uklanja takve neučinkovitosti, Graeber tvrdi da u tvrtkama postoji menadžerski feudalizam. Kako bi se osjećali važnima, poslodavci trebaju podređene.

Kao potencijalno rješenje ovog stanja, Graeber predlaže (kontroverzni) univerzalni osnovni dohodak.

I dok su jedni robovi besmislenih poslova, drugi su robovi jer su prisiljeni da rade, često ovisni o poslodavcu, dehumanizirani ili čak i fizički sputani. Anti-Slavery International nudi pregled ovdje.

No ne morate ići u “nerazvijeni” dio svijeta da biste vidjeli robove. Dovoljno je pročitati kako američki gigant Amazon tretira svoje radnike. Kako će navijači navijati za svoj nogometni tim na Svjetskom prvenstvu 2022. znajući da u Kataru stadione gradi oko 2 i pol milijuna robova, siromašnih migranata koji, kao što piše Independent, ne grade stadione već mauzoleje. I dok jedne plaćamo za besmislene poslove asistiranja asistentovom asistentu, drugi rade do smrti, na smrt, gotovo besplatno. 

 

I.Š. 

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close