TEKST

Oštri predmeti — sociološka studija o ženskoj mizoginiji

 

Ove je godine HBO producirao Sharp Objects (Oštri predmeti), vjerojatno jednu od najvažnijih feminističkih serija desetljeća, adaptiranu prema istoimenom romanu Gillian Flynn iz 2006 godine. Na površini, radi se o whodunit priči u kojoj se mlada novinarka Camille Preaker (odigrala ju je fenomenalna Amy Adams) vraća u rodni gradić, imaginarni Wind Gap, kako bi izvještavala o aktualnim zastrašujućim slučajevima ubojstava djevojčica koja su se nenadano počela događati u tom uspavanom gradiću u kojemu kao da vrijeme stoji. Kažem na površini, jer horror koji je umotan u southern gothic krimić nadilazi prikaze unakaženih tijela djevojčica iščupanih zuba, nadilazi i dramu nefunkcionalne obitelji i pretvara se u jezivo realističan, univerzalan prikaz nemilosrdne povijesti bivanja ženom.

 

Izvor: www.imdb.com

 

Ženska bol i povrede duboko ukorijenjene u ženskom biću rijetko su tema ovakvih žanrovskih narativa, a čak i kada jesu one ne pripadaju ženi samoj, već je ona u njima najčešće tretirana tek kao objekt muške mizoginije i žrtva fizičkog nasilja koje iz nje proizlazi. No autorica Gillian Flynn koncentrirala se upravo na žensku bol uzrokovanu samim ženama, na raskrinkavanje ženske mizoginije koja se, uvriježeno je vjerovati, rijetko manifestira fizičkim nasiljem, kao i na žensku potragu za moći koja je historijski pripadala muškom rodu.

Važno je naglasiti da se Camille ne vraća u rodni grad svojevoljno – na zadatak je šalje njezin urednik, zabrinut za stanje u kojem se mlada novinarka nalazi, vjerujući da će tek suočavanjem s demonima prošlosti započeti njezino iscjeljenje. Camille je, naime, autodestruktivna mlada žena prepuna potisnutih trauma iz djetinjstva, sklona alkoholu i radikalnom samoozljeđivanju zbog čega je u nekoliko navrata i hospitalizirana. Ono što se u seriji saznaje kroz kratke bljeskove sjećanja, pretvara se u svojevrsni horror unutar horrora. Gledatelj je paralelno angažiran u odgonetavanju misterioznih ubojstava u sadašnjosti, istovremeno deducirajući povrede iz prošlosti posredstvom riječi/ožiljaka koje si je protagonostica žiletom ugravirala u tijelo, i njezinih potisnutih sjećanja. Ona su uvijek potaknuta nekim vanjskim podražajem, isprekidana, nelinearna, okrhnuta i nepouzdana, kako to sa sjećanjima protisnutim kroz dužu vremensku distancu obično i biva, posebno ako su u pitanju ona na traumatske događaje koje želimo, a ne dopuštamo si zaboraviti. Ono sa čime se Camille hrva sjećanja su na njezino odrastanje u viktorijanskoj vili u Wind Gapu, smještenom u Missouriju, jugoistočnoj američkoj saveznoj državi s bogatom robovlasničkom poviješću, toj malograđanskoj sredini u kojoj se točno zna gdje je ženi mjesto i kako se ispravno živi ženski život. Žena je tamo reducirana na svoju biološku funkciju i glavna joj je zadaća biti lijepom, skrasiti se i roditi, a ako se odbije pokoriti toj nametnutoj ulozi i odluči slijediti svoj put, ona je označena kao kurva, drolja, luđakinja, lezbijka ili što već. Sredina je to u kojoj “dobra djevojka” šuti i trpi svako nasilje, bilo da se radi o silovanju ili o verbalnim uvredama hladne majke, a ako se drzne progovoriti uništena  je i otuđena. Dobra djevojka izgleda kao minijaturna verzija svoje majke, uvijek uređena, nasmiješena i poslušna, baš kao i trinaestogodišnja Amma, Camillina polusestra. Dobra djevojka zna da je važno pokazati nemoć i tražiti zaštitu od muškarca, jer je to konstelacija u kojoj njime najbolje može manipulirati. Ona živi dvostruki život, sva je u podtekstu, u podvojenosti između tajnog i javnog koji se nikada ne smiju pomiješati ako ne želi biti osuđena.

U toj osudi i označavanju najrevnije su upravo druge žene, svojevrsne čuvarice patrijarhata koje, premda i same duboko nesretne u svojim minijaturnim, skučenim univerzumima, poput majke Adore, ne dopuštaju ikakvo odstupanje od norme nametnute stoljećima prije. Jedan od glavnih praznika u tom gradiću takozvani je Calhoun Day, dan na koji se slavi hrabrost mlade djevojke Millie Calhoun, koja je odbila odati lokaciju svoga supruga konfederacionista Unionističkoj vojsci, čak i nakon što je zbog toga višestruko silovana. Uporno održavanje ove legende na životu ne sastoji se samo od perverznog slavljenja ustrajnog trpljenja silovane žrtve na imanju Camilline obitelji, najbogatije u mjestu, ono je i jasna simbolička poruka ženama i djevojčicama u Wind Gapu o tome kako su podređenost i žrtvovanje u tišini odlike dobro odgojene žene, kvalitete kojima treba težiti ako ne želiš biti ruglo, društvena nakaza. U takvoj toksičnoj sredini čini se pravim podvigom razviti se u mentalno uravnoteženu osobu, pa stoga nije neobično što su sve generacije žena u romanu i seriji prikazane kao oštećene, uništene osobe koje čine uznemirujuće stvari i nanose povrede sebi i drugim ženama, čak i onima u vlastitoj obitelji. Društveni pritisak bivanja savršenom djevojkom, ženom, majkom, suprugom pod svaku cijenu, transgeneracijski brižno perpetuiran samonametnutom disciplinom održavanja poželjne ženstvenosti, u potpunoj je diskrepanciji s feminističkim tendencijama u promišljanju ženskosti koje istovremeno supostoje u suvremenom svijetu. Nekoć, dok su žene bile poslušne i trpjele u tišini, bilo je lako, ali prokletnice su se danas počele otimati kontroli, zahtijevati rodnu ravnopravnost, tražiti svakojaka prava, prestale su samima sebi biti u drugom planu, odlučile su imati život, karijeru, biti same, ekonomski neovisne, svjesno se lišiti majčinstva, prestale se šminkati i uređivati ako im se tako hoće, koristiti ženstvenost kao oružje, počele upražnjavati seks iz pukog zadovoljstva, a ne zbog prokreacije, počele su čak odbijati seks i prijavljivati zlostavljače, izgovarati naglas svoje misli, tražiti moć – općenito, počele su činiti sve ono što je historijski gotovo do jučer bilo dopušteno samo muškarcima. Nečuveno.

Jednom takvom primjeru svjedočimo upravo u Hrvatskoj u kojoj žene, zamislite, zahtijevaju čak i anesteziju pri kiretaži, da ih divljački ne boli dok im se maternica struže od ostataka neuspjele ili, Bože sakloni, neželjene trudnoće, zahtijevaju i pristojno, humano ophođenje na porodu, kako smo imali prilike vidjeti posljednjih tjedana otkako je u zakonodavnoj državnoj instituciji ove zemlje obznanjena javna tajna o kojoj se šuti desetljećima, još od vremena bivše države. Seksističke reakcije na svjedočanstvo žene bile su, nažalost, posve očekivane i teško da bi itko razuman ostao šokiran sramotnom reakcijom predsjednika Sabora ili povrijeđenošću plejade ogorčenih stručnjaka koji su u maniri “not all men” unisono po medijima izvikivali “ne svi liječnici”. No ono što u ovakvim povijesnim trenucima kakav je globalni  #MeToo pokret najviše obeshrabruje, nevjerojatna je količina ženske mizoginije, internalizirane mržnje takozvanih čuvarica patrijarhata upućene ženama koje su se drznule oglasiti i prestale trpjeti u tišini. Posljednjih dana u žaru rasprava o ovom slučaju koji je pokrenuo lavinu jezivih svjedočanstava tisuća žena s istovjetnim iskustvima, okupljenih u svojevrsnu domaću inačicu pokreta pod tagom #PrekinimoŠutnju, po društvenim je mrežama napisano toliko strašnih uvreda žena upućenih ženama i kojekakvih nebuloza i grozota koje su žene uglavnom navikle čuti od priprostog i primitivnog dijela suprotnog spola, ili pak s oltara, da se čini gotovo nevjerojatnim da su ih pisale pripadnice istog spola.

No nije to ništa novo, taj je problem Simone de Beauvoir detektirala još 1949. u Drugom spolu, ustvrdivši kako su upravo žene najgorljivije čuvarice patrijarhata, one koje se brinu o tome da se ne svrgnu idoli koje smo u naslijeđe dobile od očeva, braće, muževa, a s njima i okvir, struktura, sigurnost. Uz svesrdnu pomoć religijskih institucija, čija je povijest zapravo povijest poprilično uspješnog upiranja u nastojanju reduciranja žene na reproduktivnu sluškinju, čak i danas kada je razvidno da velik dio žena više ne pristaje na tišinu pa naglas progovara o čitavoj paleti nehumanog postupanja na koje nailaze u svakodnevnom životu, još uvijek se taj napukli i nepravedno okrutan, rigidni patrijarhalni sistem restaurira upravo zahvaljujući onim ženama kojima su kompromisi draži od revolucija, koje se oslanjaju na ukorijenjeno, staro, provjereno, ritualno. Draže im je poznato od nepoznatoga, taman to poznato bio i pakao života s agresivnim partnerom ili trpljenje boli u tišini. Nema sumnje da se radi o Stockholmskom sindromu, kojemu je u korijenu strah od promjene. Ipak, istovremeno se pokazuje da su upravo nove generacije žena, one otrgnute od patrijarhalnog odgoja ili odgajane u ateističkom i feminističkom duhu, najangažiranije u traženju ravnopravnosti, ne samo za sebe, već i za sve ugrožene društvene skupine. Ženama nije inherentan strah od promjene ili trpljenje fizičkih ili duševnih boli u tišini, nije im inherentno savršeno pristojno, damsko ponašanje i skrivanje  emocija kako ih se ne bi etiketiralo histeričnim luđakinjama, nije im inherentna ni drugotnost koju im religijske institucije nameću. Ono što im je, pak, inherentno, kao i svakom drugom ljudskom biću, jest mogućnost zla. Upravo takvo odstupanje od matrice prikazivanja žene na koju smo dosad navikli, a koje je s okrutnom lakoćom prikazano u Oštrim predmetima, ono je što ovu seriju čini revolucionarnom.

Još jedna od važnih tema koja zbog svoje tabuiziranosti rijetko pronalazi put u mainstream, a koja je zorno problematizirana u seriji, problem je nepodobnog majčinstva. Adora, koja utjelovljuje mučeničko majčinstvo, tobožnju nesebičnost i samožrtvovanje, u svojoj ulozi majke neobično je okrutna, bez obzira na to voli li svoju kćer ili je, prema vlastitom lakonskom priznanju Camillei, nikada nije voljela. Ona od svojih kćeri očekuje da zauvijek ostanu infantilne verzije sebe, nevine djevojčice s mašnicom u kosi koje očajnički trebaju majku da se o njima brine, i radije će ih ubiti i zadržati u vječnom djetinjstvu, nego im dopustiti da prerastu potrebu za njom i tako joj otmu ulogu majčinstva kao jedine društvene vrijednosti koja joj je u starijoj dobi preostala za identifikaciju. Eksternalizacija takvog duboko poremećenog odnosa prema kćerima očituje se ili u kamuflaži za kojom poseže mala Amma koja svoj bijes okreće prema drugim djevojkama, ili pak u samoozljeđivanju kojem je sklona Camille, nesposobna doseći majčine standarde ženstvenosti pa svoj akumulirani bijes okreće prema samoj sebi, urezujući u vlastitu kožu riječi koje nije sposobna glasno vrištati. I samoozljeđivanje i Munchausenov sindrom preko posrednika, od kojega pati Adora, dva su fenomena karakteristična gotovo isključivo ženama i predstavljaju način izražavanja agresije u situacijama u kojima rodne norme ne dopuštaju izravno izražavanje emocija. Navikli smo na to da agresiju smatramo svojevrsnim muškim pravom, opravdavajući je često onom lakonskom frazom “boys will be boys”, no nasilne žene smatraju se specijalnim društvenim devijacijama, abnormalnim baucima koji narušavaju historijski idealiziranu sliku žene kao suzdržane, brižne, tople zaštitnice. No unatoč onome što ljudi žele vjerovati, žene su ljudi, a ljudi su, bez obzira na spol koji ih je zatekao rođenjem, bića sklona tami, bijesu, nasilju i povređivanju, čak i onda kada tobože vole. Problem je jedino u tome što je muško izražavanje bijesa u fizičkom nasilju društveno prihvaćeno, dok je žensko praktički nezamislivo pa se žene zbog toga često okreću verbalnoj agresiji i suptilnim pasivno-agresivnim smicalicama i manipulacijama. Zbog svega toga jezivi prizori mrtvih djevojčica, već je rečeno, ne predstavljaju ono najstrašnije u ovoj seriji u kojoj je nasilje fino nijansirano od onog fizički opipljivog što ostavlja materijalan trag, do onog prostim okom nevidljivog, suptilnog, koje se nalazi u brižno odabranim okrutnim riječima ili šikaniranju. Stvarno oružje, dakle, nisu jedini oštri predmeti kojima se nekoga može fizički ozlijediti, oštri predmet je i jezik koji ostavlja nematerijalne tragove na duši koja se raspada pod njegovim okrutnim utjecajem.

Stoga ova važna serija, fantastično jezive atmosfere i uznemirujuće priče, ne predstavlja osudu žene, već demonstraciju dubokog, univerzalnog problema društva u kojem se i danas, u 21. stoljeću, odbija žene vidjeti naprosto kao ljude. Wind Gap nije samo izmaštani gradić na jugoistoku Amerike, on je paradigma svake male, skučene sredine u kojoj se žena osuđena na drugotnost bori za svoj komadić moći i slobode. Zato nam je, ako ikada želimo ozdraviti ovo duboko bolesno, traumama obremenjeno društvo u kojem smo prisiljeni živjeti, hitno potrebno što više ovakvih otrežnjujućih narativa s katarzičnim učincima. I ne samo u književnosti, televizijskim serijama i osobnoj sferi, već i u političkoj koja je od osobne neodvojiva.

 

Jelena Svilar

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close