TEKST

MARTINA FINDRIK: Vještice nisu gorjele igrom slučaja


Zagrebačke coprnice putovanje su kroz povijest ljudskih strahova i čežnji, duh starog Zagreba i priča o nama samima, o čemu smo razgovarale s Martinom Findrik: “Veći je udio žena i dojma sam da ojačavaju u toj šetnji. (…) Muškarac uvijek može biti vitez, Superman, Spiderman, James Bond… A ženama ostaju vještice. Vještica ima sve karakteristike koje se smatraju tradicionalno ženskima: suosjećanje, empatija, intuicija, povezanost s prirodom i ognjištem. Mislim da ona afirmira mnoge aspekte toga što žene stalno prolaze u svojim životima i postaje ultimativni lik, ženski superheroj, tj. superheroina.”

foto: Igor Emil Horvat

Zagrebačke gornjogradske coprnice je grupa djevojaka koje pod ovim imenom nastoji domaćoj i stranoj publici prikazati povijest progona vještica u Zagrebu, ali i prikazati osobne životne priče tih žena. Kada sam se prvi put prijavila za ovaj turistički razgled, nisam očekivala ništa više od zabavne ture na kojoj ću naučiti možda koju sitnicu više o gradu u kojem i sama radim kao turistički vodič.

No, razgled je bio puno više od toga. To je slojevita priča koja kroz interakciju, kostimografiju, humor i edukativnu šetnju dokumentira dio povijesti netolerancije prema drugima i drugačijima. Osim što donosi osobne i istinite priče žena koje su spaljivane na lomači, pruža uvid u kontekst doba: teško siromaštvo, dominaciju Crkve, klasne odnose, patrijarhat srednjeg vijeka i duh starog Zagreba.

Kroz priču o črnoj školi, Crkvi, vještičjim praksama, narodnim vjerovanjima i konačno, završetku progona, ispričana je društvena i psihološka pozadina vječne potrebe da se ‘pronađe krivca’.

Osim Coprnica, cure su organizirale ture Iz Zagorkina pera i najnoviju, Neznane junakinje grada.

Glavna coprnica, voditeljica ZGC-a i povjesničarka Martina Findrik nas je provela kroz turu, ideju koja stoji iza nje, ali i puno dublju priču ― onu o klasnoj nepravdi, položaju žena, ljudskim strahovima i čežnjama. Priča o zagrebačkim coprnicama priča je o svima nama.

L.Č.: Zagrebačke coprnice doživjele su ogroman uspjeh, a vidim da poslujete čak i u doba korone kad većina vodiča traži drugi posao. Kako ste došli na tu ideju?

M.F.: Znaš kako to inače ide… Jedna osoba pokrene priču i naše energije su se jednostavno ispreplele u coprnicama. Inspiraciju sam našla u djetetu u sebi, kad bih hodala Gornjim gradom i zamišljala likove iz Zagorke u mračnim ulicama… I danas imam taj osjećaj kad idem s grupom u razgled. Ne gledam na to kao da su oni nama došli na turu, već kao na jedno kolektivno iskustvo koje zajedno proživljavamo.

L.Č.: Kako izgleda tura, gdje se krećete, o čemu pričate?

M.F.: Počinjemo ispred kina Tuškanac gdje odmah ispričamo ovaj mračni dio. Tu su žene spaljivane, tu su nestajale. Objašnjavamo tko su bile, kako su se zvale, i što je uopće podrazumijevalo biti vješticom u 17. ili 18. stoljeću.

One su bile žrtve progona, travarice, gatare, često nižeg društvenog položaja i slabije ekonomske moći (iako imamo i slučaj optužene plemkinje), žene koje su kršile tabue, ružne, neudane, stare, čak i previše lijepe. Bilo je tu i muškaraca, no podjela poslova kroz povijest dovela je žene u poziciju koja će ih kasnije koštati glave. Njima su bili povjereni skrb za bolesnike, spravljanje hrane, čuvanje ognjišta. Ona je bila u domeni tijela, izloženija demonima, otvorenija spiritualnim doživljajima, a imala je i fragilnije tijelo.

Svi misle kako je inkvizicija progonila vještice, ali to su najprije radili sudovi. U tadašnjem svijetu magija je bila realnost: gradski sudac propisivao je kaznu za djelo magije, samo što je nju bilo teško dokazati. No, vrlo vjerojatno je netko nešto izvodio i vjerojatno su čak i ti ljudi vjerovali da imaju moć nešto napraviti. U većini društava one su utjelovljene negativnog i nepoželjnog u zajednici. U pozadini priče s vješticama su priče o ljudskim strastvenim osjećajima, strahovima pred nepoznatim i čežnjama za boljim životom.

L.Č.: Počnimo sa strahom. Čega su se ljudi bojali i jesmo li danas kao društvo prevladali taj strah ili se on samo ‘rimuje’ s ondašnjim?

M.F.: Ljudi su u Srednjem vijeku živjeli u jako teškim uvjetima i mi im to trebamo priznati. Ne zaboravimo da je većina ljudi i u ovdašnjim krajevima sve do 20. stoljeća, a negdje i danas, živjela teško. Uvijek na granici, uvijek u ratu i strahu, većinu vremena više gladni nego siti. Strahovali su od mnogo toga i taj strah su interpretirali u vješticama.

Nije bilo pošteno ono što se dogodilo tim ženama, no da bismo kao odgovorno društvo danas naučili neku lekciju iz toga, mi moramo biti sposobni shvatiti zašto su se ljudi bojali i zašto su ih napadali. Ali još važnija stvar koju moramo osvijestiti jest to da, koliko god se voljeli svrstati uz to da bi mi bili žrtve i vještice ― u stvarnosti smo vrlo lako mogli biti prokazivači. Taj moment mi je bitan, da znamo da ti zločesti ljudi nisu bili nacisti, ustaše, ovi ili oni. To smo bili mi.

Danas su se ljudi već navikli na nas tj. coprnice, gledaju nas kroz prizmu Marije Jurić Zagorke koja je naša ikona. No, taj aspekt straha i dalje postoji. U nesigurnim vremenima raste potreba za praznovjerjem, vrlo lako se ljudi uvjere u moć proricanja. Mi se rugamo ljudima koji zovu tarot, a riječ je o normalnoj pojavi koju trebamo osvijestiti ― da smo često po prirodi praznovjerni. Priroda i psihologija nam to uvjetuju, mi tražimo obrasce čak i gdje ih nema.

Psiholozi su radili testiranje na dvije kontrolne skupine, jednu koja je pod stresom, i drugu koja nije. Prikazali bi im sliku ispunjenu točkicama i pitali ih što vide. Smireni ljudi bi izjavili kako su to samo točkice, a oni koji su bili pod iznimnim stresom vidjeli bi nekakve obrasce u tome. Razina stresa povećava potrebu za identificiranjem problema ili neprijatelja.

Napomenula bih da je vještica bila prisutna u gotovo svim kulturama i društvima kroz povijest, neovisno o kršćanstvu i Crkvi. Optužbe za vještičarenje u Europi su najprije dolazile od gradskih i plemićkih sudova, a tek kasnije je uplivala Crkva. Vjerovanje u vještice je zapravo praznovjerje koje se ne uklapa u kršćansku vjeru, no zbog raznih okolnosti došlo je do ‘prilagodbe’ vjerovanja ― iako vještica sama po sebi nije natprirodna, kroz nju djeluje demon.

U trenucima kada je Hrvatskoj prijetilo nešto izvana, to se odražavalo i na unutarnje prilike. Ljudi su počeli slušati kojekakve propovijedi i sumnjati u vlastitu religiju. Mi danas znamo čitati i pisati, no oni su ovisili samo o tome što su slušali u Crkvi. Nije im bilo jasno u što točno vjeruju.

S vremenom više pred sudom nije trebalo ni dokazati da se netko bavio magijom, došlo je do micanja od osobne odgovornosti. Tu su nastajali novi problemi i sitna ljudska zloba je izbila na vidjelo: riješiti se ovog susjeda, onog susjeda…

Meni osobno najdirljiviji i najbolniji dio dolazi iz domene onih koji su se bojali vještica. Oni su se bojali da će vještica napasti krave, jer su im krave bile najvažnije. Koliko su bili gladni svjedoče njihove priče o gibanicama velikima kao cijelo Turopolje. Zanimljivi su i opisi druženja vještica, kojih doduše do 16. stoljeća baš i nema u hrvatskim spisima jer se govori o ženi koja je konkretna, vrača, spravlja ljubavne napitke… No onda su počele propovijedi u Crkvi o sektama vještica koje se skupljaju na vrhu brda ili planine i plešu. Te priče su dospjele među ljude koji su to sebi interpretirali na određen način. Oni, koji nikad u životu nisu vidjeli raskoš, zamišljali su je poput crkvenog proštenja (samo je tamo Nečastivi) sa svime onime o čemu sanjaju: vožnja u kočiji, meso, gibanica, lijepa odjeća… To je njima raskoš.

Na selu su stoga suđenja i progoni bili češći nego u gradovima. Katastrofe koje su pogađale seljake, građani su doživljavali indirektno.

L.Č.: Što je sa čežnjom?

M.F.: Tu je i jedna emocionalna priča, o ljudima koji traže pomoć od vještica. To su oni slomljenog srca, djevojke koje se očajnički žele udati, žene koje imaju problema u braku, muškarci koji žele da im se žene vrate jer su pobjegle, ljudi koji imaju pravnih problema…

Kata Cankovica je dvadeset godina spravljala ljubavne napitke, dakle postojao je jako veliki interes za time. To je ljudima bilo normalno, zakon im je rekao da to postoji!

Primjerice, obraćali su im se oni koji su imali zdravstvenih problema. A one su spravljale napitke jer si prosječan čovjek nije mogao priuštiti lijekove. Srećom, tu su ih ostavljali na miru jer nije imao tko drugi liječiti siromašne. No, o njima se šaputalo…

kad već pričamo o vješticama, iz poštovanja navesti njihova imena i prezimena, reći čime su se bavile. One su bile više od etikete koja im je prišivena, nisu samo igrom slučaja izgorjele na lomači.

foto: Igor Emil Horvat

L.Č.: Iako je riječ o ‘gradskoj’ turi, dio šetnje odvija se u parkovima i šumi. Naglasila si važnost prirode i njen potencijal u kreiranju misterije. Što je to što čovjeka plaši u prirodi koja mu je zapravo bliža od umjetno stvorene civilizacije? Koje priče pričaju lokacije kojima hodate?

M.F.: Mi s razlogom hodamo oko srednjovjekovnog Gradeca baš tom rutom. Krećemo od kina Tuškanac, pa zatim uz palače u Mesničkoj, Visokoj, Demetrovoj, i radimo krug. Kao što u našim bajkama likovi rade krugove (tri kruga oko kule, pa oko grada).

To je margina tadašnjeg društva. Onaj tko je bio na margini nije toliko uključen u društvo i lakše će biti prokazan. Slično je i danas: teško ćeš napasti nekoga tko ima dobre socijalne veze. Bilo da se radi o zlostavljanju u školi, privatno ili na radnom mjestu. No, ako neka osoba malo odskače i teže se povezuje sa svojim društvenim okruženjem, ona je automatski na margini, nije zaštićena i nema nikoga tko će stati uz nju.

Šuma Tuškanac isto ima svoju priču. Nije isto ako sretneš vješticu u gradu ili u šumi. Vidiš li je u gradu, malo ćeš se prenuti jer znaš što se o njoj priča, ali ako ju sretneš u šumi… Zamisli da zalazi sunce i kroz krošnje posljednja zraka baci sjenu na njeno lice. Izgledat će zastrašujuće. Nisu bez razloga vještice i likovi iz bajki u šumi. Ona čini čudesa, mijenja ljude, zastrašujuće je mjesto, divljina, a grad je civilizacija (iako, ja se zezam da je danas obrnuto). Grad pokušava sve više i više disciplinirati tu divlju i neukroćenu prirodu koja postoji u čovjeku. Civilizacija je toliko prodrla u nas i ne dozvoljava nam biti istinski mi. To prije nije bilo tako, ali od 17. stoljeća kreće veće discipliniranje ljudi, više se zadire u njih i njihovu intimu.

Ljudi s margine imaju više prirodne divljine u sebi, drugačiji su, ne uklapaju se u stereotipe. Često u kontekstu vještica govorimo o ženama, ali naravno, tu ima i muškaraca. Kad govorimo o patrijarhalnom društvu, nemojmo zaboraviti da su žrtve patrijarhata i sami muškarci.

Zatim imamo moć raskrižja i momente plesanja na raskrižju. Mnogi se danas rugaju raspelima na raskrižju, ali ona imaju bogatu i važnu povijest. Ljudima su ona nekad bila zastrašujuća, to su bila mjesta odabira puta. Ako odaberu krivi i odu u krivom smjeru par kilometara, oni doslovno mogu poginuti zbog toga. Ta kriva odluka pripisivana je vješticama koje kradu ljude na raskrižjima, pa su raspela postavljena kako bi štitila ljude od tamnih sila i skretanja na ‘vražji’ put.

Dakle, imamo te momente šume i grada. Dok smo već prošli kroz šumu, susreli smo par ljudi, Katu Cankovicu, prikaze po putu… Ljudi su se opustili i postali smo grupa. Tako da, dok stupamo među druge ljude, njima je lakše.

L.Č.: Zašto ljude privlače takve mračnije i opskurnije teme? Kao što kažeš, svi to imamo u sebi, samo je nekima intrigantno, a drugi se toga boje i odguruju to od sebe. Možda otuda burne reakcije?

M.F.: Burne reakcije su oblik samodefiniranja. Prvi put kad se definiraš, radiš to tako da napraviš krug i odrediš se u odnosu na stvari koje nisi. Prva faza je “ja nisam to i to”. Sljedeći korak je da kažeš “Ja jesam”.

Međutim, većina ljudi ostane na negaciji. To vrijedi i na individualnoj i kolektivnoj razini. Kao povjesničar sam proučavala način na koji su Rimljani opisivali druge narode. Tu se može vidjeti kako oni nisu opisivali njih, već sebe, što su oni kao Rimljani u odnosu na njih.

Drugi problem je onaj koji se tiče otuđenja. Otuđili smo se jedni od drugih. Događaji poput bolesti, njegovanja bolesnika, umiranja itd. odvijaju se negdje dalje od ljudi. Mi rijetko kad tome svjedočimo, a znamo da je to sastavni dio našeg života. Udaljeni smo jedni od drugih i mnoge stvari koje smo nekad proživljavali zajednički, poput strahova i intrige, danas proživljavamo sami.

Svi smo se u djetinjstvu nečega bojali i ti strahovi nas podsjećaju na djetinje u nama. No, djeca često namjerno idu u ono čega se boje, i ako to intenzivno prožive ― prožive. Imaju ugrađen neki sistem da sami sebe izliječe, da idu u to. I mi imamo u sebi dosta strahova, no većina ljudi se boji zadirati u njih. Uskraćuju se za jednu bajku.

L.Č.: Djeca dakle uživaju na turama. Što je sa ženama i muškarcima, kakav je njihov omjer u publici? Čula sam jedan muški komentar o tome kako ne zna što bi radio na turi jer je to ‘ženska tema’.

M.F.: Ima i muškaraca, u manjem omjeru. Dođu, dobro se zabave, ali kao da im je i pomalo neugodno. Čak i kad sretnemo muške prolaznike na ulici, unatoč onim pričama i fetišima na vamp žene i vještice, imam dojam da se prestraše ili srame. Možda imaju osjećaj da će biti prozvani kao muškarci, u smislu ”što ste to radili nama jadnim ženama” (smijeh).

Veći je udio žena i dojma sam da ojačavaju u toj šetnji, da se odlično užive. Muškarac uvijek može biti vitez, Superman, Spiderman, James Bond… A ženama ostaju vještice. Vještica ima sve karakteristike koje se smatraju tradicionalno ženskima: suosjećanje, empatija, intuicija, povezanost s prirodom i ognjištem. Mislim da ona afirmira mnoge aspekte toga što žene stalno prolaze u svojim životima i postaje ultimativni lik, ženski superheroj, tj. superheroina.

Kad smo radili tematske fotografije, imali smo prikaz žene na raskrižju. Predstavili smo ju kroz njena tri različita doba. Prva dob bi bila mladost. Svi očekuju da si sretan i slobodan, pa smo ju i kostimirali nježno, s cvijećem. No, stavili smo joj i lance, jer si u mladosti zapravo prilično sputan.

U srednjoj dobi stavili smo ju s muškarcem, ali u starijoj dobi prikazali smo ju kao istinski zadovoljnu. Sa starenjem i prolaskom vremena, gubitkom vrijednih ljudi u životu, prolaskom kroz teške periode, mi se nekako čistimo od onoga što je nepotrebno, postajemo iskreniji, manje nas je briga što će netko reći. Odrastajući smo imali neku strukturu koja nam je pomogla da se izgradimo kao ličnosti, ali u jednom trenutku izlazimo iz nje.

Prema mom iskustvu, na našim turama najviše uživaju i najslobodnija su manja djeca i žene iznad 40 godina.

foto: Igor Emil Horvat

L.Č.: Kako doživljavaš vašu zajedničku šetnju, kakvi su utisci nakon tog ‘kolektivnog iskustva’ kako si ga nazvala?

M.F.: Najljepši dio ture mi je taj osjećaj da ne poznajem ljude koje vodim, ali skupa idemo u neku pustolovinu kao da smo ponovno djeca. Smijemo se kao djeca, opušteni smo, plešemo na raskrižju, cimamo prolaznike, postajemo prijatelji.

Imam osjećaj da to onda utječe i na druge ljude koje srećemo po putu. Sretnemo zagrebačke žigače pa nam dozvole da palimo noćne lampe, policajci se uključe u igrokaz kao da čuvaju grad od neprijatelja… Ta spremnost ljudi da se uključe u priču i općenito dobra energija potvrda su da grad nije u banani, da su ljudi otvoreni i da vole da im se netko na ulici obrati. Pogotovo danas kad se ljudi osjećaju usamljeno i žive pod stresom.

To je jedna od posljedica naše ture koju nisam planirala. Kostimi koje nosimo pomažu da se otvorimo, komentiramo naglas, razbacujemo se komplimentima. I sama sam privatno povučena, a ovo mi je pomoglo da se ohrabrim, dam kompliment nepoznatoj osobi, uputim lijepu riječ nekome. Meni je bilo drago kad su nam ljudi na ulici dobacivali da smo simpatični i lijepo izgledamo, pa je taj lanac reakcija tako krenuo.

Često u turu uključimo cure koje nikad nisu nastupale niti imaju iskustvo javnog nastupa. Stavimo ih u ulogu plemkinje, damo im smjernice i pustimo da same djeluju. Onda se one, ohrabrene tom lijepom haljinom i kostimom, povežu s ljudima i užive u taj trenutak. I to bude baš… čarobno.

Ja puno toga ispričam grupi, i naravno da neće svi sve zapamtiti. No, na kraju je bitan utisak. Često sretnemo ljude koji su nekad bili na našoj turi i ozareno nas pozdravljaju, bude mi jako drago što smo prenijeli ljudima priču na način koji im je ostao u lijepom sjećanju.

Zato ne volim negativne priče o nama samima, poput one da Hrvati ne vole kulturu. Vole ju. Mi živimo od naše publike. Uvijek ima interesa među običnim ljudima i dirljivo mi je koliko su spremni, čak i u ovim teškim vremenima, izdvojiti novac za to i koliko to cijene. Naježim se kad se ljudima to svidi, naročito kad radimo Zagorku, jer to je naša priča, naša kultura, naša povijest i priče koje smo svi skupa proživjeli i proživjet ćemo.

Kada osvijestimo to bogatstvo, kada prihvatimo sami sebe, rađa se onaj zdravi ponos. Kad poštuješ samoga sebe, onda poštuješ i druge i njihovu kulturu. To je poput onoga kad se osjećaš lijepo pa ćeš lakše i drugoj osobi reći: “Gle, kako si lijepa!” Ako se osjećaš ružno, nećeš ništa reći.

Priča o coprnicama nije samo priča o njima, već našoj povijesti, malom čovjeku i na kraju krajeva ― nama samima.

Razgovarala: Lidija Čulo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close