TEKST

Ekstremna desnica u suvremenoj Njemačkoj – II dio – Skinheadsi i uloga muzike u ostvarivanju hegemonije

 

U prvom dijelu, Zoran Veselinović je pisao o organiziranju ekstremne desnice u Njemačkoj, njenim političkim ciljevima i strategijama. U nastavku čitajte kako se razvijao kulturkampf esktremne desnice s naglaskom na mlađu populaciju sklonu skinhead-supkulturi

81b67b71e45defd63e6a41e05137b8ee
Foto: Harald Hauswald, Ostkreuz / DDR, iz serije fotografija koja prikazuje život u Istočnoj Njemačkoj

Nacionalno oslobođene zone

U jednom intervjuu za Kulturpunkt Boris Buden kaže: „Živim kao i mnogi drugi u prostoru i vremenu punom proturječja i ambivalentnih stanja. U jednom dijelu grada suživot ljudi najrazličitijih kulturnih i drugih identifikacija činjenica je trivijalne svakodnevnice, nešto što uopće ne primjećujete jer je postalo neprepoznatljivi dio normalnosti, dok u drugom dijelu grada veliki broj sugrađana iz onog prvog kvarta nema pristupa, odnosno treba računati s tim da će, kroči li u taj dio, biti izloženo šikaniranju ili nečemu još gorem. Riječ je o takozvanim nacionalno oslobođenim zonama u okolini Berlina odnosno u dijelovima tog grada u kojima bande skinsa zavode red i čiste kvartove od stranaca svih vrsta. Ali to nije nikakva specijalnost Berlina ili Njemačke, koji su u usporedbi s nekim drugim dijelovima Evrope primjer tolerancije i mirnog suživota razlika.“[i]

National befreite Zonen (NBZ – nacionalno oslobođene zone) obično se smatra oznakom za neonacističko ulično nasilje. Međutim ovaj pojam označava ujedno stvarni politički koncept koji se prvi put pojavljuje ranih 90-ih godina u tiskovinama i kružocima omladine NPD-a (Junge Nationaldemokraten). Doista, jedan je segment tog koncepta pokazivanje simbolike i snage, pa čak i silom, na ulicama njemačkih gradova i manjih mjesta, ali pored toga on ima i nešto sofisticiraniju ideološku i taktičku podlogu.

NBZ se rađa kao jedna od strategija vođenja borbe za ulice. On je u suštini taktika stvaranja manjih, relativno neovisnih ćelija koje će potom međusobnom koordinacijom izgraditi mrežu podesnu za eventualni politički uspjeh stranaka ekstremne desnice. Prešutna je pretpostavka ovoga koncepta sljedeća: čvrsti su privrženici ekstremno desne ideologije malobrojni i geografski raštrkani – kako u velikim gradovima tako i na čitavoj mapi Njemačke. NBZ sugerira dvije stvari: geografsko grupiranje i stvaranje ekonomske neovisnosti pojedinačnih grupa.

Mnogi su ideolozi NBZ-a članovima ekstremnodesne scene sugerirali određeni oblik komunitarnog života, tj. sugerirali su im da se zajedničkim snagama pokušaju useliti u jeftine nekretnine u većim gradovima ili na selu. Sugestija se ekonomske neovisnosti pak sastoji u tome da ove komune pokušaju razviti bilo kakav oblik biznisa koji bi im omogućio relativnu ekonomsku neovisnost od države i drugih organizacija s ekstremnodesne scene. Politička je prednost u mogućnosti da NPD snagu crpi iz čvrste ekonomske baze, a ne da terenski entiteti imaju koliku-toliku snagu isključivo zahvaljujući stranačkim ili kakvim drugim subvencioniranjima. Dakle osnovna je ideja stvaranje piramidalne strukture političke moći i cirkuliranja financija odozdo. Pravna se prednost nalazi u tome da državni organi nikako ne bi bili u stanju iz jednog poteza, jednom fell swoop-akcijom, srušiti cijelu mrežu ekstremno desnih organizacija ili njezin veći dio. Hipotetska situacija uspostavljanja NBZ-a, koji mora biti stvoren u području u kojem ima i „ostalog stanovništva“, također znači uspostavljanje svojevrsnog društvenog inkubatora, određenog prostora u kojem se olakšano mogu širiti simbolička i ideološka dobra ekstremne desnice.[ii]

Daljnje se političke prednosti nalaze u tome da bi NPD imao – s ovako koncentriranom bazom na pojedinačnim geografskim točkama – znatno veće izglede na izborima za lokalnu upravu. To bi dugoročno moglo povećati izglede za uspjeh i na izborima za više instance vlasti. NBZ je prema tome koncept izgrađivanja političke snage odozdo. Osnovna je ideja stvoriti preduvjete na ulici kako bi postojali veći izgledi za osvajanje službenih institucija.

Brodkorb ukazuje na ključnu stvar pri razumijevanju ovoga koncepta: „Ne smiju se pritom pobrkati oslobođena zona no-go area. No-go areageografsko je područje koje su desni ekstremisti osvojili isključivo upotrebom javno demonstriranog nasilja. Oslobođena zona, naprotiv, implicira pokušaj ostvarivanja aktivnog pristanka ‘normalnog stanovništva’ (hegemonijski potencijal).“[iii]

Uloga muzike

Što uopće znači borba za glave? Ranije smo spomenuli kako je lektira Antonija Gramscija odigrala iznimno važnu ulogu u profiliranju tradicionalnih ekstremnodesnih ideologija u smjeru nove desnice. Nove su ekstremnodesne stranke naučile da nije dovoljno imati određeni politički program kako bi se ostvario politički uspjeh; za to je potrebno ranije pripremiti teren. Određena problematika, ideološke smjernice i politička rješenja već ranije moraju cirkulirati u javnosti.

Jedna je od Gramscijevih lekcija ta da se politička borba vodi ujedno u sferi kulture, tj. da kulturna sredstva u najširem smislu ne samo da mogu nego i moraju poslužiti kao politička oruđa. Borba za glave jest upravo to – pokušaj diseminacije određene problematike i prijedloga političkih rješenja u javnom diskursu.

Muzika se pokazala kao jedan od kulturnih proizvoda najpodesnijih za širenje problematike i nerafiniranih političkih recepata. Muzički proizvodi imaju dvije ključne komponente: relativno su popularni (često konzumirani) i relativno jeftini za proizvodnju i distribuciju. Međutim muzičari nisu intelektualna dimenzija ekstremnodesne scene. Oni su, kako to Henning Flad formulira, „pješadija“[iv], tj. pripadaju trećem krugu unutar sheme zacrtane na početku teksta.

Muzički izvođači mogu se nadalje podijeliti prema svojim funkcijama unutar ekstremnodesne scene. Oni imaju dominantnu konsolidacijsku ili dominantnu regrutacijsku funkciju. Konsolidacijska funkcija znači da nude simbolička sredstva za čvršće povezivanje već prisutnih članova scene, dok regrutacijska funkcija označava potencijal da se pokretu privuku novi članovi. To je u pravilu povezano s retorikom muzičara: konsolidacijska funkcija povezana je s većom retoričkom žestinom, dok je situacija obrnuta kada govorimo o izvođačima koji imaju dominantnu regrutacijsku funkciju. Među pripadnicima prve grupe mogu se izdvojiti bendovi poput Landsera ili Stahlgewittera, dok se iz druge grupe može izdvojiti bend Sleipnir.

Kada govorimo o samim uradcima ovih izvođača, potrebno je naglasiti da je tekst apsolutni centar univerzuma pri komponiranju pjesama, dok je„razvijanje novoga zvuka“ u potpunosti zanemareno. Osnovna je ideja prenijeti poruku. Shodno tome ekstremnodesna muzika obuhvaća cijeli dijapazon već postojećih muzičkih žanrova. Iako bi prva asocijacija bila da se ovdje radi isključivo o punku ili mnogim drugim derivatima rocka, istina je da se mogu pronaći ekstremnodesni izvođači koji se kreću čak unutar žanra folklorne muzike ili pak unutar novije pojave koja bi se mogla nazvati NS-rap.[v]

Počeci i proizvodna eksplozija

Kada govorimo o počecima ekstremnodesne muzike, nemoguće je zanemariti skinhead-supkulturu. Prvi svjetski poznati bend nastao je unutar ogranka ove supkulture koji se obično naziva white-power skinheads. Spomenuti bend imena Skrewdriver dolazi iz Velike Britanije, a njegov frontmen Ian Stuart ubrzo je postao jedna od kultnih figura na scenama ekstremne desnice. Stuart se nije zadovoljio isključivo time da svoje muzičke proizvode bitno ideološki odredi;on je također htio imati širi društveni i politički utjecaj. Stoga je zajedno s Nickom Craneom 1987. godine osnovao organizaciju Blood & Honour – The Independent Voice of Rock Against Communism.[vi]

Teško je zanemariti povijesni utjecaj white-power skinheadsa unutar ekstremnodesne scene. Verfassungsschutz je 2007. godine izdao brošuru pod nazivom Ekstremno desna muzika. Uvodni dio brošure nudi kratku povijest ove frakcije skinhead-supkulture, a tamo se nalazi i sljedeći citat: „Skinheadsi radikalno desnog svjetonazora još od početka 90-ih godina u Njemačkoj čine brojčano najveću grupu desnih ekstremista spremnih na nasilje. (…) Težište scene nalazi se u Istočnoj Njemačkoj. Iako ondje živi samo petina ukupnog stanovništva, ondje se ujedno nalazi gotovo polovica nasilnih desnih ekstremista.“[vii]

Nekoliko stvari zaslužuje pozornost. Prvo, ekstremnodesna muzika nije ostala ispod radara državnih službi koje se bave zaštitom ustavnog poretka. Drugo, važno je primijetiti kako je ujedinjenje Njemačke odigralo značajnu ulogu u otvaranju novih prostora za ekspanziju ekstremne desnice. Primarni se razlog za činjenicu da je ekstremnodesna scena nakon ujedinjenja relativno snažnija u zemljama nekadašnjeg DDR-a nalazi u tome da su ti krajevi Njemačke prošli kroz, po mnogočemu, klasičnu tranzicijsku priču. Raspad socijalističkog društvenog uređenja i prosječno niži životni standard nekadašnjih stanovnika DDR-a stvorili su plodno tlo za kanaliziranje socijalnih frustracija kroz sito ideologija ekstremne desnice.

U pogledu ekstremnodesnih muzičkih izvođača, oni se – kako u Zapadnoj Njemačkoj tako i, možda pomalo začuđujuće, u DDR-u – pojavljuju u 80-im godinama. Sami su počeci bili povezani isključivo sa skinhead-scenom. Ni DDR nije ostao bez svojih nasilničkih ispada skinheadsa, a službeni su mediji njihovo postojanje interpretirali kao imperijalističku indoktrinaciju Zapada. U DDR-u su čak provođena istraživanja o supkulturnim pripadnostima i afilijacijama. Istraživanje provedeno 1988. godine pokazalo je da se 1% ispitanika smatralo pripadnicima skinhead-scene, dok je 2,5% izrazilo simpatije prema ovoj supkulturnoj grupi.[viii]

Za razliku od 80-ih 90-e godine donose proizvodnu eksploziju. Brojevi izdanih albuma povećavaju se iz godine u godinu gotovo geometrijskom progresijom.

Naravno da su slične tendencije postojale i u pitanju broja izvođača i održanih koncerata. Verfassungsschutz procjenjuje kako je u periodu između 1998. i 2004. postojalo oko 100 bendova koje se može klasificirati kao ekstremnodesne. Taj se broj 2005., prema njihovim procjenama, popeo na 140, dok je 2006. godine bio 152. Međutim važno je napomenuti da je kategorija benda na ekstremnodesnoj sceni mnogo „labavija“ nego što je to uobičajeno. Bendovi koji su čvrsta i dugotrajna grupa više su rijetkost nego pravilo.

Veća se koncentracija desnih ekstremista u zemljama nekadašnjeg DDR-a odražavala ne samo na recentne uspjehe NPD-a na izborima za zemaljske parlamente (Sachsen i Mecklenburg-Vorpommern) nego i na usporedne brojeve održanih koncerata.

Verfassungsschutz procjenjuje kako je otvaranje njemačke „divizije“ Blood & Honoura 1994. godine[ix] ponudilo značajnu infrastrukturu za konzekventnu produkcijsku eksploziju i daljnje održavanje visokog broja izdanih albuma i koncerata ekstremnodesne muzike.[x]

Verfassungsschutz nadalje primjećuje kako je zabrana ove organizacije 2000. godine imala značajan utjecaj na brojke produciranih albuma i održanih koncerata, međutim također navode kako se scena veoma brzo oporavila.

Kao jedan od razloga za oporavak navodi se mnogo aktivnija participacija NPD-a u financiranju proizvodnje albuma i organiziranju koncertnih priredbi.[xi]

Slučaj Landser i slučaj NSU

Ranije smo spomenuli kako su državne službe primijetile značaj ekstremnodesne muzike. U raspon aktivnosti državnih službi ne spada samo praćenje scene nego i direktne akcije. To se sastoji od zapljene i zabrane albuma, pa sve do privođenja i sudskog procesuiranja aktera sa scene. U tom su smislu dva slučaja imala posebno veliki odjek u javnosti: slučaj Landser i slučaj NSU.

Landser je bend koji je nakon Skrewdrivera i Iana Stuarta sljedeći najpopularniji na internacionalnoj ekstremnodesnoj sceni. Landser je osnovan ranih 90-ih godina na području nekadašnjeg Istočnog Berlina, preciznije u kvartu Lichtenberg. Poznati su po tome što su iznimne primjere govora mržnje pakirali u „humorističnoj“ formi (humoristično se ovdje uzima u smislu da je bilo humoristično white-power skinhead-sceni i ljudima koji su duboko zabrazdili u rasističkoj i nasilničkoj ekstremnodesnoj ideologiji). Nadalje, oni su kroz čitav period 90-ih godina operirali pod strogim načelom anonimnosti, tj. malobrojni su bili oni koji su znali stvarne identitete članova benda.

Naravno da osobita popularnost i način djelovanja ovoga benda nisu mogli ostati izvan pozornosti njemačkih obavještajnih službi i ostalih državnih organa. Kula se urušila početkom 2000-ih kada su policijski organi priveli članove Landsera, a državno odvjetništvo pokrenulo postupak koji će ući u povijest. Tada je na vidjelo izašao identitet Landserova pjevača, frontmena i, sve u svemu, glavnog čovjeka benda Michaela Regenera zvanog  Lunikoff – nadimak koji je navodno dobio po marki jeftine ruske vodke iz DDR-a (također se često može naići na skraćenicu ovoga nadimka, Luni). Sudski je postupak završio tako što je Landser proglašen zločinačkom organizacijom koja je konspirativno širila propagandu kojom se u opasnost dovodilo živote i dobrobit manjina u Njemačkoj. Lunikoff je kao glavni čovjek operacije dobio 3 godine i četiri mjeseca zatvorske kazne. Ta je presuda bila presedan jer nikada ranije nijedan muzički sastav u Njemačkoj nije bio proglašen zločinačkom organizacijom. To je s druge strane lansiralo Landser i Lunikoffa na mitske visine na ekstremnodesnoj sceni.[xii]

Slučaj NSU odnosi se na djelovanje neonacističke terorističke organizacije Nationalsozialistischer Untergrund (NSU)[xiii]. NSU je bio sastavljen od trojca Beate Zschäpe, Uwe Böhnhardta i Uwe Mundlosa. Oni su u razdoblju od 2000. do 2011. ubili osam njemačkih državljana turskog podrijetla, jednog grčkog podrijetla i jednu njemačku policajku. Dugo se vjerovalo kako su za ova ubojstva odgovorne strukture organiziranog kriminala iz matičnih zemalja spomenutih žrtava. Jedan od oblika financiranja NSU-a bilo je pljačkanje banaka. Tijekom jedne pljačke policija je na djelu uhvatila Böhnhardta i Mundlosa. U pokušaju bijega Böhnhardt i Mundlos nisu izašli živi, međutim u međuvremenu su kontaktirali Zschäpe, koja se nalazila izvan mjesta pljačke banke, tj. u njihovu unajmljenom stanu u gradu Zwickau, s uputom da uništi dokaze. Zschäpe je u tom momentu ili zapalila stan ili detonirala eksploziv, no nije uspjela uništiti sve dokaze. Vatrogasne službe i policija pronašli su pregršt dokaznog materijala o njihovim aktivnostima, a posebno su se isticali videouradci kojima su priznavali počinjenje serije ubojstava. Ovi su videouradci montirane snimke crtanog filma Pink Panther i fotografija s lokacija počinjenja ubojstava. Policija je ubrzo zbrojila dva i dva, a konačna je slika bila ta da nemaju posla s jednom pljačkom banke i nepovezanim požarom, nego da se radi o terorističkoj organizaciji koja je u podzemlju egzistirala čitavo jedno desetljeće. Zschäpe je ubrzo privedena, a nakon toga je započeo sudski proces protiv NSU-a.

Godina nakon pada NSU-a obilježena je otkrivanjem njihove logističke podrške. U taj se krug također stavljao Daniel Giese Gigi, pjevač bendova Saccara, Stahlgewitter i Gigi und die braunen Stadtmusikanten. Naime Gigi und die braunen Stadtmusikanten na svome su albumu Adolf Hitler lebt! iz 2010. godine (dakle prije raskrinkavanja NSU-a) izdali pjesmu Döner-Killer u kojoj se govorilo o spomenutim ubojstvima izvan dominantnog narativa o kriminalnim organizacijama iz matičnih država ubijenih, tj. pjesma je himna anonimnom počinitelju ubojstava. To je potaknulo sumnje da je Giese kao autor pjesme možda znao za spomenutu terorističku grupu te da je možda dio njihove logističke podrške. U procesu koji je uslijedio državno odvjetništvo nije moglo dokazati ovu poveznicu, no odluka je suda svejedno bila da je Giese svojim pjesmama dovodio manjine u opasnost. Dobio je novčanu kaznu i 7 mjeseci uvjetne.[xiv]

Autonomni nacionalisti

Autonomni nacionalisti[xv]pojavljuju se i počinju razvijati u 2000-im godinama. Oni nisu nikakva nova ideološka struja, nego su više izraz određenog nezadovoljstva stranačkom strukturom ekstremne desnice (otuda autonomni u njihovu nazivu) i taktikama ostatka ekstremnodesne scene. Oni predstavljaju stilistički i taktički zaokret koji se sastoji od dvoga: odustajanja od supkulturnog vezivanja ekstremne desnice za skinheadse i planskog iskorištavanja nasilnih strategija.

S vremenom se razvio stereotip da su mladi desni ekstremisti isključivo white-power skinheadsi sa svom njihovom ikonografijom. To je rezultiralo smanjenim regrutacijskim potencijalom među mlađom populacijom. Autonomni nacionalisti predlažu da se ovakva slika mora promijeniti. Za razliku od skinheadsa ne slušaju punk ili rock i ne oblače se u skladu s tom supkulturom;oni preferiraju rap i slične muzičke žanrove, nose bejzbolske kape i sasvim običnu odjeću. To u njihovim očima otvara vrata za regrutaciju mlađih generacija koje odrastaju u novom i drugačijem kulturnom okruženju.

Također su poznati po svojim tehnikama mimikrije. To znači da gotovo u potpunosti preuzimaju simbolička sredstva i ikonografiju lijevo orijentiranih organizacija – dakako, uz odgovarajuće preinake. Na primjer preuzeli su znak antifašističke akcije, samo što se u varijanti Autonomnih nacionalista u prednjem dijelu slike nalazi crna zastava, a u krugu oko znaka ne piše antifašistička akcija, nego nacionalni socijalisti. Preuzimaju također znak Good Night White Pride, samo što u njihovoj varijanti piše Good Night Left Side. Međutim najznačajnije je preuzimanje stila Black Bloca. Štoviše, to je postalo neizostavnim dijelom njihova izgleda, tako da se i sami nerijetko nazivaju NS Black Bloc.

Kako je prosječna dob pripadnika Autonomnih nacionalista između 18 i 25 godina, njima je NPD-ova strategija dugotrajnog izgrađivanja čvrste terenske baze i ostvarivanja uvjeta za preuzimanje službenih institucija previše spora i previše neuspješna. Oni smatraju da se borba za ulice najlakše i najuspješnije može dobiti fizičkom snagom. Autonomni nacionalisti planski traže političke i ideološke neprijatelje i ne libe se s njima stupiti u fizičke okršaje.

Stilistički zaokret (posebno gore spomenuto preuzimanje ikonografije) i potkopavanje koncepta dugotrajne izgradnje čvrste baze nisu naišli na pretjerano odobravanje u ostatku ekstremnodesne scene. Usprkos čestim međusobnim konfrontacijama, NPD se ipak trudi pristupiti Autonomnim nacionalistima i surađivati s njima. NPD je uvidio da bi ovo mogla biti nova generacija, novi oblik manifestiranja ekstremne desnice koji bi mogao u budućnosti ostvariti hegemoniju unutar scene. Međutim suradnja se dosada ostvarivala samo na ponekim lokalnim razinama.

Zaključak

Iako je ekstremna desnica svojevrsni društveni pokret, ona nije monolitna cjelina. Kada se koristi izraz društveni pokret, tada se ne misli na nekakvu koncepciju čvrsto organizirane grupacije s detaljno razrađenim planom. Postoje brojni konflikti i linije neslaganja unutar ekstremnodesne scene. Ona se, kao što smo mogli vidjeti, nalazi u stalnom unutarnjem revidiranju. Međutim također postoje čvrste i dugotrajne linije kooperacije, uske veze i koordinirane akcije mnogih stranaka, organizacija i ostalih entiteta sa scene.

S druge strane ideološko redizajniranje i nove strategije ne znače automatski i uspjeh. Njemačka se ekstremna desnica i dalje nalazi na društvenoj i političkoj margini. Međutim, nove je strategije važno poznavati kako bi im se moglo stati na kraj i spriječiti ih u eventualnom osvajanju službenih institucija i ostvarivanju hegemonije.

 

Zoran Veselinović je objavljivao tekstove o ekstremno desnoj ideologiji, novim strategijama ekstremne desnice i funkcioniranju političke muzike.

 

[i] Intervju s Borisom Budenom. http://kulturpunkt.hr/content/kultura-je-najvazniji-ideologem-stvarnosti

[ii] Usp. Brodkorb, Mathias, Thomas Schmidt, str. 20-25.

[iii] Brodkorb, Mathias, Thomas Schmidt, str. 24-25.

[iv] Flad, Henning (2002). Trotz Verbot nicht tot. U: Christian Dornbusch, Jan Raabe (ur.). Rechtsrock. Hamburg/Münster, str. 91.

[v] Usp. Meisner, Matthias. Hip-Hop mit Braunton. 18. 07. 2011.

http://www.tagesspiegel.de/politik/rechte-musik-hip-hop-mit-braunton/4407400.html

[vi] Usp. Dornbusch, Christian, Jan Raabe (2002). 20 Jahre Rechtsrock. U: Christian Dornbusch, Jan Raabe (ur.). Rechtsrock, str. 25.

[vii] Rechtsextremistische Musik (2007). Bundesamt für Verfassungsschutz. Köln, str. 7.

[viii] Usp. Dornbusch, Christian, Jan Raabe (2002). 20 Jahre Rechtsrock. U: Christian Dornbusch, Jan Raabe (ur.). Rechtsrock, str. 32-35.

[ix] Kürzel, Codes und Klamotten (2002). U: Christian Dornbusch, Jan Raabe (ur.). Rechtsrock, str. 409.

[x] Usp. Rechtsextremistische Musik, str. 17.

[xi] Usp. Rechtsextremistische Musik, str. 8-9.

[xii] Usp. tekstove Profis, Geld und Subkultur. Antifaschistisches Infoblatt, br. 61, 3/2003. https://www.antifainfoblatt.de/artikel/profis-geld-und-subkultur; Kleffner, Heike. Nazi-Rocker wippen im Takt. Antifaschistisches Infoblatt, br. 60, 2/2003. https://www.antifainfoblatt.de/artikel/nazi-rocker-wippen-im-takt; Das Landser Urteil und seine Folgen. Antifaschistisches Infoblatt, br. 62, 1/2004. https://www.antifainfoblatt.de/artikel/das-landser-urteil-und-seine-folgen

[xiii] Za historijat NSU-a pogledati Eine Chronik des NSU. DER RECHTE RAND. Magazin von und für Antifaschisten. http://www.der-rechte-rand.de/?page_id=120

[xiv] Usp. Jüttner, Julia, Hendrik Ternieden. „Döner-Killer“-Lied: Rechtsrocker bekommt Bewährungsstrafe. 15. 10. 2012. http://www.spiegel.de/panorama/justiz/volksverhetzung-daniel-giese-zu-bewaehrungsstrafe-verurteilt-a-861296.html

[xv] Za osnovne informacije o autonomnim nacionalistima vidi: Autonome Nationalisten – Rechtsextremistische Militanz (2009). Bundesamt für Verfassungsschutz. Köln; i Autonome Nationalisten. Neonazis im Wandel (2009). AKKU – Antifaschistische Aktion Köln und Umland, Köln.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close