TEKST

TAMARA OPAČIĆ I NINA ČOLOVIĆ: Nacionalizam ne prožima novine, nego se besramno obznanjuje

Povodom knjige Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama razgovarali smo s autoricama Tamarom Opačić i Ninom Čolović: “Napomenuti da je netko Hrvat u Hrvatskoj treba samo u odnosu prema tome da je netko Srbin, Bošnjak ili Makedonac. To je paradoks identiteta: ne kazuje tko smo, nego što društvo kaže tko smo i kako nas sukladno tomu, kao Hrvate, Srbe, Bošnjake, Makedonce tretira.”

Nina Čolović rođena je u Splitu 1989. godine, a 2008. seli se u Zagreb u kojem živi i danas. Magistrirala je u svibnju 2015. godine s dvjema temama, jednom s područja socijalne semiotike na Odsjeku za lingvistiku i drugom s područja kognitivne lingvistike na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu od kraja 2016. pohađa i poslijediplomski doktorski studij Lingvistike. Aktivna je članica Lingvističkoga laboratorija na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta od njegova osnutka 2013. godine kao i njegova produžetka, Laboratorija čitanja, od 2016. godine. Od 2015. zaposlena je kao istraživačica u Arhivu Srpskoga narodnoga vijeća, gdje se bavi analizom diskursa, (socio)semiotikom, sociolingvistikom, jezikom i sjećanjem, jezičnim politikama i manjinskim jezicima u obrazovanju. Tamara Opačić je pak rođena u Zadru 1986., diplomirana je novinarka. Zamjenica je glavnog urednika Novosti te autorica publikacije o kronologiji slucaja Zec koja je objavljena uz predstavu Olivera Frljića i godišnjih izvještaja SNV-a o govoru mržnje, historijskom revizionizmu i nasilju nad Srbima.

Srđan Sandić: Vaša knjiga pokazuje da je od 2015. nacionalistička, antimanjinska atmosfera dosegnula najveće razmjere. Po čemu je 2015. važna? Koji su je događaji “otkočili”?

Tamara Opačić: Riječ je o simptomatičnoj godini u kojoj je na parlamentarnim izborima okončana jedna od najdugotrajnijih i najšovinističkijih predizbornih kampanja. U njoj je radikalno krilo HDZ-a, predvođeno Tomislavom Karamarkom i njegovim podbočnikom Milijanom Brkićem, dobilo finalni legitimitet da u djelo sprovede sve ono što je na ulicama gradova najavljivano od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine: zabranu korištenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnom prostoru, daljnju militarizaciju društva, stavljanje znaka jednakosti između ustaškog režima i antifašističke borbe, jačanje utjecaja Katoličke crkve, početak tzv. Kulturkampfa pod ravnanjem Zlatka Hasanbegovića i prešutno hrabrenje onih koji su s vulgarnih prijetnji spremni prijeći na mrzilačka djela.

SS: Kako je izgledala suradnja novinarke i lingvistice na ovom projektu i kako je taj proces izgledao, odnosno koliko je trajao?

Nina Čolović: Krajem 2015., kada sam počela raditi u Srpskom narodnom vijeću, analiza medija je već idejno bila u začetku s obzirom na to da je Tamara, prateći kao novinarka događaje koji se najneposrednije odražavaju na živote Srba u Hrvatskoj, promišljala u to vrijeme kako provesti jednu obuhvatnu analizu članaka u čitanijim dnevnim novinama, članaka koncentriranih oko najbitnijih događaja te turbulentne 2015. u kojoj su održani i parlamentarni i manjinski izbori, kao i dvadeseta obljetnica Oluje. Kao autorica SNV-ovih biltena o govoru mržnje, Tamara je razradila model analize koji se temeljio na statističkim metodama, a mojim dolaskom u Vijeće ukazala se prilika da, osim praćenja učestalosti nekih pojava i uspostave tendencija na globalnijem planu, razmotrimo i strategije kojima su te pojave i tendencije građene. Analiza diskursa omogućava praćenje razvoja ideje u tekstu, a to znači jezičnih i vizualnih postupaka (u slučaju tiskanih medija) u njezinoj izgradnji i time značenja koja se upisuju u pojedine koncepte i konceptualne sveze. Ako je statistička analiza trebala pokazati koliko se o nekim temama piše i koliko se neki obrasci ponavljaju, kvalitativna je trebala odgovoriti na to kako te teme i obrasci uopće nastaju i stječu partikularne oblike u kojima ih prepoznajemo kao čitatelji.

Suradnja s Tamarom bila je spontana i jednostavna, povezale smo se od samih početaka i vrlo brzo postale prijateljice. Iz naših razgovora i rasprava polako je izranjalo istraživanje koje je sada pred vama, ukoričeno u knjigu. Pritom, važno je napomenuti, osvrtom na sam proces, da smo Tamara i ja radile svaka svoj dio neovisno jedna o drugoj i sastajale se po završetku svake cjeline kako bismo usporedile rezultate koji će biti posloženi u tekst. Ta naša interna kontrola, neovisno detektiranje istih problema, dodatno nam je potvrdila da smo na dobrome tragu kada je u pitanju uočavanje paradigmatičnosti koncentracije moći u medijskom prostoru.

TO: Proces, koji je na kraju rezultirao knjigom Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama, otpočeo je u ljeto 2015., odnosno u momentu kada sam shvatila da se pred nama nalazi idealna godina za kvantitativnu analizu medijskih sadržaja. Naime, u Hrvatskoj su i ranije rađena slična istraživanja, ali nijedno od njih nije se ticalo isključivo Srba te se u svakom od njih sugeriralo da bi se nacionalne manjine trebale držati kulturnih okvira kako bi se što više približile većinskom narodu. Riječ je o svojevrsnoj sugeriranoj asimilaciji kojom se, vjerojatno nenamjerno, manjinama oduzimaju njihova građanska prava: prava na ravnopravno političko djelovanje, slobodno iznošenje stavova te uporabu vlastitog jezika i pisma. Na početku samog procesa pridružila se Nina, tada nova kolegica u SNV-u, pa je istraživanje dobilo i svoju kvalitativnu, lingvističku dimenziju. Osim prijateljstva, koje se razvilo tokom zajedničkog rada, najvrjednijim smatram međusobno dijeljenje znanja. Tokom istraživačkog procesa smo jako puno naučile jedna od druge.

SS: Koje su bile zamke, odnosno izazovi ovog istraživanja?

TO: Zbog objektivnih okolnosti, odnosno nedostatka financijskih sredstava, kao i činjenice da smo na istraživanju radile samo nas dvije, analiza je, nažalost, provedena na člancima objavljenima u dnevnim novinama. Žao nam je što njome nisu obuhvaćeni i elektronski mediji, prije svega internetski portali i televizije, jer su se oni posljednjih godina pokazali vodećim generatorima govora mržnje i/ili diskriminatornog govora koji je usmjeren prema Srbima u Hrvatskoj. Posebno ako je riječ o lokalnim televizijama, kao što su Z1, Osječka, Vinkovačka, Jadran TV i TV 4 rijeke, ili desno orijentiranim portalima među kojima se najviše ističu Dnevno, Maxportal i Direktno. Međutim, ono što možemo tvrditi je da su naši rezultati, a koji dokazuju da su Srbi podzastupljeni u medijskom prostoru, da se o njima često izvještava bez da ih se pita za mišljenje ili da problematici koja je važna za njihove živote nije posvećena adekvatna novinarska i urednička pažnja, primjenjivi na sve komercijalne mainstream medije, i to bez obzira na njihov format.

SS: Osnovni alat novinarske struke ― jezik ― je na margini. Prednost je data izokretanju njegove funkcije u novinarstvu, tu je da difamira, da izokrene, da “privuče / navuče” čitatelja, u čistoj marketinško-kopirajterskoj maniri. Mislite li da postoji šira agenda ili se radi naprosto o nepismenosti uredničkog kadra mainstream novina? I inherentnom, dobro odgojenom nacionalističkom instinktu?

NČ: Ne bih pristala na naivnost, nepismenost urednika i novinara. Rekla bih da je problem u nedostatku kritičnosti prema društvenim procesima koji prodiru u tekst i nedostatku kritičnosti prema načinu na koji su oblikovani. Jezik ne dolazi u svome nekontaminiranome, netaknutome stanju (iako se iskazuje nekontaminiranim, netaknutim); u njega su utisnuta značenja iz svih upotreba u kojima se ikada uvriježio. Tako se nacionalizam iščitava 2015. godine samo jednim sinkronijskim presjekom dinamike koja se može pratiti godinama unatrag. Obrasci koje analiza rasvjetljuje ne izranjaju u vakuumu, izolirani od načina na koji su novine pisale proteklih godina o Oluji ili Jadovnu, kao ni od načina na koji se govori o ratu devedesetih ili stradanjima u Drugom svjetskom ratu u obrazovanju ili elitnoj politici.

Značenja kreirana u drugim institucionalnim domenama ubrizgavaju se u novinska pera i uredničke odluke, pri čemu se tim istim perima i odlukama informira govor institucija. Analiza upućuje na tendencije koje nadilaze Jutarnji list ili Glas Slavonije i koji se zato ni ne mogu reducirati na pojedine uredničke politike. Moguće je samo zamjetiti da se u nekim novinama, u nekim trenucima i u nekim temama, ti obrasci upaljuju i postaju zagnojeni do te mjere da nacionalizam više podmuklo ne prožima tekst nego se besramno obznanjuje. Nacionalizam se održava u govoru ponavljanjem, neumornom reprodukcijom hegemonijskih mreža (koje se mogu rekonstruirati u spletu odnosa u i među riječima i rečenicama, tekstovima naslonjenima jedni na druge), stoga smo ovim istraživanjem nastojale, prije svega, dati ruku novinarima i čitateljima u njihovom raspetljavanju, ponuditi putokaz za kritičko čitanje novinskih tekstova.

SS: Možete li nam ukratko predstaviti korpus tematskih cjelina koje ste uvele u knjigu?

TO: Lingvističkom kvalitativnom i novinarskom kvantitativnom analizom u istraživanju je obrađeno više od 1100 članaka koji su svrstani u četiri tematske cjeline. U prvoj od njih, koja se bavi nasljeđem Drugog svjetskog rata i rata devedesetih, obrađeni su komemoracija ubijenim u sustavu koncentracijskog logora Gospić-Jadovno-Pag, obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu te spomenuta 20. obljetnica akcije Oluja. Ono što je zajedničko toj cjelini je da su novinari i urednici hrvatskih dnevnih novina, i to pod egidom prividne novinarske objektivnosti, stavljali u ravan organizatore komemoracija događaja iz Drugog svjetskog rata s onima, često prosutaški nastrojenim pojedincima, koji su organizirali kontra prosvjede i redovno negirali broj žrtava ubijenih od strane fašističkog režima NDH. U tim slučajevima, kao ni prilikom obilježavanja Oluje, u medijima je nadvladao državotvorni mit, pri čemu nije pružan dostatan prostor za civilne žrtve ratova.

Budući da je bila riječ o godini u kojoj su održani izbori za Hrvatski sabor te za vijeće i predstavnike nacionalnih manjina, analizom smo istražile i prezentaciju Srba i Srpkinja u procesu natjecanja za sudjelovanje u državnim institucijama. Za razliku od tzv. manjinskih izbora, koji su doslovno bili prešućeni u analiziranim medijima, srpska zajednica, kao i ostale nacionalne manjine, prilikom parlamentarnih izbora su od strane medija tretirani kao plijen bez lika i glasa kojega će na kraju ugrabiti “većinski” pobjednik.

Osim toga, na primjeru izmjene Statuta Grada Vukovara, kojim je de facto zabranjeno korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u tome gradu, istražile smo na koji način se izvještavalo o uskraćivanju temeljnih sloboda garantiranima nizom međunarodnih konvencija, kao i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. I na kraju, obradile smo i mrzilačke izjave HDSSB-ovaca Dinka Burića i Branimira Glavaša, koji se po izlasku iz zatvora pohvalio kako je ponovno “napunio akumulatore”, te Ruže Tomašić koja je Srbima zaprijetila “čišćenjem hrvatskog dvorišta”. Kako je riječ o izjavama koje se po Kaznenom zakonu ne moraju nužno tretirati kao govor mržnje, a njihov učinak je i dalje poguban za pripadnike manjina, taj dio korpusa smo nazvale jezičnim nasiljem, čime smo u samo istraživanje uvele i novi pojam.

SS: Donosite i zgodne preporuke za medije koje su isti trebali odavna usvojiti. Posebno mi je zanimljiva druga koja kaže da Srbi i Hrvati nisu čvrste i zatvorene kategorije. Možete li je malo pojasniti?

NČ: Etničke granice unaprijed su ucrtane, prethode svima nama koji bismo se u njih trebali zavući. Ali naši se životi ne daju sputati i cure uvijek svojeglavo niz njihove pore. Na prostoru nekadašnje Jugoslavije ljudi su živjeli zajedno ulazeći u obiteljske i prijateljske odnose jedni s drugima, njihove su obiteljske povijesti bile razgranate, šarolike i obuhvaćale su djeda Srbina iz Karlovaca, baku Hrvaticu iz Makarske (bez da znamo išta o tome odakle ta razumijevanja sebe, o kretanjima i iskustvima njihovih djedova i baka) i prijatelje za čiji etnicitet nikada nije bilo ni bitno pitati, niti je kome palo na pamet to učiniti. Granice među nama koje nas razdvajaju nasilno su povučene, a mogućnost govora svedena na prostor etničkoga.

Etnicitet (kao i rod ili seksualnost) uvijek su oni Drugi. Biti Hrvat u Hrvatskoj znači nadići etničko, biti osobom nekoga zanimanja, nekih želja i interesa. Napomenuti da je netko Hrvat u Hrvatskoj treba samo u odnosu prema tome da je netko Srbin, Bošnjak ili Makedonac. Naime, Srbin, Bošnjak, Makedonac u Hrvatskoj ne izlaze nikada iz etničkoga, oni su kroz njega primorani govoriti u trenutku kada etnicitet postaje temeljem nasilja i ekskluzije kako bi imenovali odakle izvire nasilje, kako i zašto. To je paradoks identiteta: ne kazuje tko smo, nego što društvo kaže tko smo i kako nas sukladno tomu, kao Hrvate, Srbe, Bošnjake, Makedonce tretira.

SS: Zamjetno je da u novinama nije govorila niti jedna Srpkinja, mediji su bili naklonjeni muškarcima. Etnicitet uoštrava rodnu opresiju, a rod etničku. Možete li pojasniti što to točno znači?

NČ: U sjecišta u kojima se stapaju etnicitet i rod (ili druge opresije; etnicitet i invaliditet, rod i dob) rijetko se zalazi, ne samo u novinskim tekstovima, nažalost, nego i u društvenim i humanističkim znanostima, obrazovanju, pravu. Nije moguće govoriti o rodu i etnicitetu kao zasebnim kategorijama koje samostalno funkcioniraju i prema načelima koja su neovisna jedno o drugome. Rod oblikuje etnicitet i etnicitet oblikuje rod, pa umjesto roda i etniciteta, treba govoriti o etniciziranome rodu / orodnjenome etnicitetu. Rod i etnicitet ne daju zbroj koji se zatim može rastaviti na svoje komponente, nego složenu realnost u kojoj se mehanizmi etničkoga i rodnoga nasilja sljubljuju i transformiraju u nešto treće, sa svojim načinima ranjavanja, ozljeđivanja onih koji su tom realnošću obujmljeni.

SS: Gdje je medijski najmanja zastupljenost Srba? A gdje najveća? I kako to objašnjavate?

TO: Kao i u gotovo svim segmentima hrvatskog društva, bilo da je riječ radu u javnim i državnim službama, obrazovnom sustavu ili kulturi, pripadnici srpske zajednice su tako i podzastupljeni u najčitanijim medijima. Analiza je prvenstveno pokazala da mediji Srbima i Srpkinjama u najvećem broju slučajeva ne pružaju priliku da izraze svoje stavove, već da su objekt o kojem se najčešće izvještava u formi novinarskih komentara. Pri tome dobar dio kolumnista tu priliku koristi za iznošenje diskriminatornih stavova, što je, kada je u pitanju analizirani uzorak, najčešće bio slučaj u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji. Osim kroz kolumne, o temama važnima za manjine se u najvećem broju slučajeva izvještavalo kroz kratke novinarske forme koje nisu dostatne za prezentaciju često složene problematike, a negativnom se pokazala i činjenica da se o svim analiziranim temama izvještavalo gotovo isključivo iz vizure visoke politike. Naime, gotovo da i nije bilo tekstova u kojima je glas pružen tzv. “običnim” pripadnicima zajednice koji se u svojoj svakodnevnici susreću s različitim problemima, a s kojima se lako može poistovjetiti i najveći broj čitatelja koji pripadaju “većini”.

Drugim riječima, nerealno je očekivati da se mediji razlikuju, odnosno pokažu otvorenijima od ostalih segmenata našega društva.

SS: Kako tumačite činjenicu paljenja Novosti usred centra grada Zagreba? Osjećate li se ugroženo nakon tog događaja? Tamara, o vama nerijetko pišu desno-klerikalni mediji…

TO: Paljenje Novosti, koje je u dva navrata ispred naše redakciji upriličio vođa proustaškog A-HSP-a Dražen Keleminec, samo su vrhunac prijetnji koje nam gotovo svakodnevno pristižu u posljednje dvije godine. Pozivanje na linč, prijetnje postavljanjem bombi i nuđenje kupovine jednosmjerne karte za Beograd rezultat su manipulacije činjenicama koje sinkrono provode veteranska udruženja, klerikalna desnica okupljena oko Željke Markić, kao i desno orijentirani mediji i političari.

Takvi kao što su oni smatraju da se manjinski mediji, a pogotovo oni “neprijateljski”, “srpski”, trebaju držati strogo zadanih okvira koji se ne smiju micati dalje od izvještavanja o crkvenim slavljima, folkloru i tradicionalnim receptima. Drugim riječima, svaka manjina koja se usudi progovoriti o bilo čemu većinskom, za njih je neprijateljska, a pogotovo ako to čini na kritičan i satiričan način, što je specifično za Novosti.

Činjenica da smetamo raznim kelemincima, markićkama, brkićima, bujancima i glasnovićima, kao i poruke podrške koje nam u pravilu pristižu nakon svakog napada, najbolja su potvrda da dobro radimo svoj posao. A pri tome nam nikada nije, niti nam neće nedostajati hrabrosti.
Razgovarao: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.