TEKST
Europska desnica protiv “rodne ideologije”
Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.
Prošlog ožujka, u hladno proljetno njujorško poslijepodne, jarko narančasti autobus krenuo je od Trump Towera prema Drugoj aveniji da bi se zaustavio na parkiralištu pred staklenom zgradom Tajništva UN-a. Na autobusu je pisalo: “Biologija kaže: dječaci su dječaci… i uvijek će biti. Djevojčice su djevojčice… i uvijek će biti. Ne možete promijeniti spol. Poštujte sve.”
Dolazak autobusa vremenski je bio usklađen s dolaskom tisuća sudionika godišnjeg summita Ujedinjenih naroda o ženskim pravima. Osim nekolicine prolaznika i par policajaca, autobus nije privukao veću pozornost – djelomično zato jer je poruka na njemu bila neprikladna. No organizatori su jasno pokazali da #FreeSpeechBus prosvjeduje protiv “rodne ideologije”, i da pritom ne napada samo transrodne odrasle osobe, već i transrodnu djecu.
Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele rodnu ideologiju. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.
U Latinskoj Americi kampanje protiv rodne ideologije dobro su utvrđene. Peruanska inicijativa “Ne petljaj s mojoj djecom” jedna je od najuspješnijih. Ona osporava nastojanja Vlade da djecu uče o ravnopravnosti spolova – tvrde da bi se time djeci nametnula homoseksualnost.
U Sjedinjenim Državama slične konzervativne kampanje protiv spolnog i reproduktivnog zdravlja te ženskih prava i LGBTQ prava također su česte. Ipak, izvan aktivističkih i akademskih krugova pojam “rodne ideologije” nije. Do ranih 2000-ih, to je bio slučaj i u Europi. No tijekom proteklih 15 godina, pojavio se kohezivan pokret protiv tzv. rodne ideologije – ne samo u katoličkim uporištima poput Poljske i Irske, nego i u progresivnim zemljama poput Njemačke i Francuske.
Što je “rodna ideologija”?
U knjizi “Anti-rodne kampanje u Europi: Mobilizacija protiv jednakosti”, koju su uredili Roman Kuhar i David Paternotte, prikazan je proces stvaranja “rodne ideologije”, od njegovog nicanja – ideološkog oblikovanja u vatikanskim dvoranama, sve do procvata koji trenutno doživljava u Europi. Iako postoje podudaranja između europskog pokreta i američkih strujanja, europsko iskustvo nudi bitne uvide u način na koji je pokret nastao (često u partnerstvu s rastućim desničarskim populističkim pokretima) te kako civilno društvo može odgovoriti.
“Rodna ideologija” nije legitimni akademski pojam, već onaj kojeg kultivira Katolička crkva. U uvodnom eseju, Kuhar i Paternote pronalaze podrijetlo ovog pojma na Konferenciji Ujedinjenih naroda o stanovništvu i razvoju u Kairu 1994. i Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu sljedeće godine, gdje je Hillary Clinton slavno izjavila: “Prava žena su ljudska prava.” Tako su u Kairu prvi put Ujedinjeni narodi priznali seksualna i reproduktivna prava, a Peking je uveo pojam “rod” u rječnik UN-a. Oba ova trenutka vrlo su značajna za pokret za ženska prava, i oba su događaja uznemirila Vatikan jer je Crkva pretpostavila da će zemlje sad biti dodatno osnažene u zaštiti pristupa pobačaju i zaštiti LGBTQ prava.
No službena definicija roda unutar Ujedinjenih naroda bila je nejasna – Pekinška platforma za akciju izjavila je da je rod “namijenjen da se interpretira i razumije kao u uobičajenoj, općeprihvaćenoj uporabi” – što je stvorilo prostor za razna tumačenja. Tako su i Sveta Stolica i katolički intelektualci jednostavno izmislili vlastita.
Nekoliko godina kasnije, pojam “rodne ideologije” ukorijenio se, što je vidljivo iz publikacije “Gender Agenda” iz 1997. godine katoličkog pisca Dalea O’Learya. Ovaj utjecajni tekst – mnoge uvažene osobe iz Vatikana navode da su pročitale knjigu – tvrdi da je zamjena riječi “spol” i “rod” dio međunarodne feminističke strategije za promjene u društvu. Prema O’Learyju, feminizam potkopava ideju komplementarnosti – da muškarci i žene ispunjavaju različite, nepromjenjive, odgovarajuće uloge – koje bi, jednom nestale, neizbježno dovele do raspada obitelji i društva.
Do početka 2000-ih, protivnici “rodne ideologije” utabali su nove puteve, osobito u Srednjoj i Istočnoj Europi. Prikazuju pojam roda kao feniksa koji se diže iz totalitarnog pepela marksizma. Rod je, po njihovim riječima, “novi marksizam”.
Kuhar i Paternotte objašnjavaju da je “rodna ideologija” zapravo marketinški alat za vraćanje kršćanske kulturne hegemonije u sekularne prostore. Jedan od načina da se to učini bilo je korupcijom liberalnog slenga. “Crkva je preuzela progresivne pojmove poput roda ili feminizma i promijenila im značenje”, pišu Kuhar i Paternotte, “povećavajući zbunjenost među prosječnim građanima i mijenjajući značenje onog što su liberalni glasovi pokušavali artikulirati tijekom posljednjih desetljeća.” Bio je to u suštini vatikanski gaslighting.
Austrija
Suradnici na knjizi, Stefanie Mayer i Birgit Sauer, istražuju ovu ideju dalje u svom poglavlju “Rodna ideologija u Austriji: Koalicije oko praznih oznaka”. Neakademsko se može izgubiti u referencama na političku teoriju i teoretičare, ali temeljna točka je jasna: rodna ideologija je tako prazan i beskoristan pojam da se povijesno različite društvene i vjerske skupine mogu udružiti kako bi mu se suprotstavile. U Austriji je to postalo posebno zabrinjavajuće kada su protivnici “rodne ideologije” povezani s desničarskim populističkim pokretima protiv muslimanskih useljenika.
Veza nije intuitivna: ankete pokazuju da većina muslimana ne podržava ni abortus niti LGBTQ prava. No u Austriji su aktivisti protiv “rodne ideologije” našli zajednički jezik s anti-islamistima. Oni tvrde da feministkinje, LGBTQ aktivisti i muslimani podjednako žele rekonstruirati i kontrolirati politički i društveni poredak; svi oni koriste antidiskriminacijsku politiku i zaštitu; i jednako žele uništiti zapadno kršćansko društvo.
Navedeno poglavlje su Mayer i Sauer napisali prije austrijskih parlamentarnih izbora u listopadu 2017., kada je po prvi puta Narodna stranka (koja ima povijesne korijene u Katoličkoj crkvi i tridesetim godinama Austro-fašizma) pobijedila na izborima. Preoblikovana za suvremena vremena, Narodna stranka je čvrsto protiv imigranata i muslimana. Također blisko surađuje s desničarskom strankom Za slobodu koju su 1950-ih osnovali bivši nacisti, a koja je bila druga na izborima.
Osim što su obje stranke protiv imigranata, također su oslabile i državne mehanizme koji štite žene. Godine 2000. dvije su stranke formirale nacionalnu koalicijsku vladu, a zajedno su povukle i oduzele Ministarstvo za žene tako što su ga prebacile u Ministarstvo za socijalna pitanja. Zatim su mu dodali “muški dio”.
Dalekovidnost Mayer i Sauer potvrdila se: očekivale su da bi rasprava o rodnoj ideologiji mogla osnažiti novi desničarski pokret protiv austrijskog socijaldemokratskog društva, a u korist nacionalističkog, antipluralističkog. I doista, nedavni izbori donijeli su upravo to.
Poljska
Kao i u Austriji, pokret protiv “genderizma” u Poljskoj je raskrčio put nacionalistima i vjerskim fundamentalistima stvorivši uvjete desnoj stranci “Pravo i pravda” da osvoji dovoljno glasova i formira većinsku vladu na parlamentarnim izborima 2015. godine. Prema Agnieszki Graff i Elżbieti Korolczuk, koje su napisale poglavlje “Gore od komunizma i nacizma zajedno: rat protiv roda u Poljskoj”, poljsko iskustvo s protivnicima “genderizma” potječe od desničarskih pokreta protiv ravnopravnosti spolova i seksualnih i reproduktivnih prava. Također primjećuju da se ovdje radi o široj, transnacionalnoj mobilizaciji.
Naslov poglavlja odnosi se na izjavu iz 2013. godine poljskog biskupa Tadeusza Pieroneke koji je rekao da je “rodna ideologija” gora od totalitarnih režima odgovornih za smrt milijuna ljudi u regiji. Pieronekova razmišljanja, da je rod još jedna strana ideološka prijetnja Poljskoj, pronašla je svoje zagovornike u narodu istraumatiziranom desetljećima totalitarne vladavine.
Organiziranje protiv roda počelo je ozbiljno 2012. To je također godina kada je ministar pravosuđa opravdavao svoje protivljenje Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji, riječima da je ona “nositelj rodne ideologije”. Grupe koje su se mobilizirale protiv roda, a koje su nastale prije nekoliko godina, podržale su takav njegov stav. Također su se fokusirale na suprotstavljanje pobačaju, LGBTQ pravima i razvodu. Grupe koje su se protivile seksualnoj edukaciji i ženskim reproduktivnim pravima, prvo su se povezale s konzervativnim poljskim think tankovima poput Ordo Iuris Instituta za pravnu kulturu, a zatim i s europskim platformama koje rade na globalnoj razini, poput desničarske grupe CitizenGO (jedna od glavnih organizacija koje sponzoriraju “Free Speech Buses” poput onog parkiranog pred zgradom Ujedinjenih naroda 2017.).
Do 2015. godine poljski pokret protiv roda imao je izrazito zapadnoeuropsku patinu; u kolovozu iste godine demonstracije protiv uključivanja seksualne edukacije u škole uključivale su govornike iz Njemačke, Engleske i Francuske.
Uz privlačne slike naroda na prosvjedima, pokret protiv “genderizma” vješto je manipulirao novim tehnologijama i društvenim medijima kako bi širio svoju poruku. Utkana u tu poruku je i ideja da su mjere za zaštitu žena zapravo zahtjev Europske unije koja promovira “homo-lobi” i “pro-abortus lobi”, odnosno – “rodnu ideologiju”. Taj je narativ išao u prilog poljskim euroskepticima koji su već prije tvrdili da bi pridruživanje EU rezultiralo gubitkom poljske kulture, vjere i identiteta.
Graff i Korolczuk ističu kako, unatoč privlačnosti tog narativa, podrška za ulazak Poljske u EU nije pala. Doista, anketa iz 2014. godine pokazala je da je 68 posto Poljaka vjeruje EU. No ipak, “Poljski euroskeptici kapitalizirali su na ovoj razlici tvrdeći kako Poljska ima pravo na ekonomsku korist od europskih integracija, ali mora zadržati svoj kulturni integritet kao katolička zemlja”, pišu Graff i Korolczuk.
Poljski pokret protiv genderizma bio je osobito dobar u stvaranju panike po pitanju zaštite djece. Dok se ova tema pojavila u drugim europskim zemljama poput Francuske, Poljska Katolička Crkva već je najavljivala apokalipsu. (Poprilično beskrupulozno s obzirom da je u to vrijeme Crkvu tresao svećenički seks skandal.) Ipak, bili su dovoljno uvjerljivi pa je desničarska stranka Ujedinjena Poljska 2014. godine formirala STOP Parlamentarni odbor za rodnu ideologiju.
Sljedeće 2015. godine, desničarska stranka Pravo i pravda osvojila je većinu u parlamentu i time postala prva poljska stranka koja je to učinila od pada komunizma. Pobjednička stranka je postavila Beatu Kempa, čelnicu parlamentarnog odbora STOP Rodnoj ideologiji, šeficom ureda premijera.
Protivljenje “genderizmu” i službeno je dio političkog programa Prava i pravde. Ministarstvo znanosti i obrazovanja obvezalo se ukloniti rodne teorije te “homoseksualne i lezbijske studije” iz akademskih časopisa i obećalo da će škola biti slobodna od raznih ideologija i da će djeca proučavati “normalne”, klasične teme.
Ono što je javnost inicijalno doživljavala kao lokalno nastojanje da se prikriju pedofilski skandali u Poljskoj katoličkoj crkvi, zapravo je bio nacionalno vođeni projekt izgradnje saveza između stranih, neliberalnih utjecaja i nacionalizma.
Aktivisti protiv “genderizma”, i u Poljskoj i u ostatku Europe, iskorištavaju ove strategije kako bi postigli daleko veće ciljeve. A na neočekivanim mjestima poput laïcité France, vjerska borba za brisanje “roda” bori se koristeći sekularni arsenal.
Francuska
U svom poglavlju “Odupiranje rodnoj ideologiji u Francuskoj “, Michael Stambolis-Ruhstorfer i Josselin Tricou opisuju (navodno grassroots) pokret koji je poletio na krilima straha konzervativaca zbog pobjede Socijalističke stranke 2012. i širenja LGBTQ prava. Pokret, La Manif Pour Tous (LMPT, “Prosvjed za sve”), vodila je Katolička crkva, iako ta činjenica nije objavljena. Umjesto toga, Crkva je majstorski povela naizgled sekularnu kampanju protiv roda, pod krinkom obrane francuskog nacionalnog identiteta.
Pokreti protiv “genderizma” u Francuskoj počeli su nicati tijekom 2010. godine, nakon što su javne škole prigrlile tzv. “gender mainstreaming”: globalno priznatu strategiju promicanja rodnih perspektiva i ravnopravnosti u svim područjima, uključujući politiku, istraživanja i zakonodavstvo.
No iz sjene ih je izvukla tek 2012. i uvođenje zakona o istospolnim brakovima i posvojenju. Prvi protesti zbog izjednačavanja istospolnih brakova povezali su ih s rodnom ideologijom koristeći O’Learyjeve riječi iz 1997. Prosvjednici su nosili plakate “želimo spol, a ne rod” i “brak za sve = rod za sve”.
Zbog francuskog čvrstog opredjeljenja za sekularizam, objašnjavaju Stambolis-Ruhstorfer i Tricou, desni aktivisti bili su prisiljeni na usvajanje ne-vjerskog jezika. Istodobno su imali pomoć katoličke crkve čiju su infrastrukturu također koristili. Iako se francuska javnost snažno opredijelila za istospolne brakove, LMPT je uspio iskoristiti široko rasprostranjenu nelagodu o istospolnim partnerima – roditeljima, kako bi stvorio moralnu paniku oko brige za djecu, usvajanja od strane istospolnih partnera, potpomognute oplodnje i surogat majčinstva.
S obzirom na prevladavajuće društvene stavove u Francuskoj, nije bilo moguće izravno napadati LGBTQ zajednicu. Odnosno, nisu se mogli koristiti homofobnim terminima. Budući da su bili prisiljeni biti sekularni i ljubazni, završili su s pozitivnom kampanjom koja je djelovala dobronamjerno. Tko ne želi zaštititi djecu?
LMPT prosvjedi privukli su velik broj mladih ljudi i “sekularnih slogana sa sekularnim povijesnim korijenima koji su stvarali osjećaj francuskog kolektivnog identiteta”, napisali su Stambolis-Ruhstorfer i Tricou. To odvlači pažnju od desničarskog pokreta, anti-LGBTQ programa. Čak su prisvojili i homoseksualnu ikonografiju, puštajući “I Will Survive” Glorije Gaynor na prosvjedima i skupovima.
Kampanja je doživjela neuspjeh. Unatoč trudu oporbe, istospolni brak i usvajanje ostali su legalni u Francuskoj. Ali to nije predstavljalo veći gubitak za pokret. U stvari, Stambolis-Ruhstorfer i Tricou vjeruju da je to bila prekretnica u francuskoj politici. La Manif Pour Tous postaje službena politička stranka 2015. godine, a time i Francuska, najsekularnija zemlja, sad ima političku stranku s katoličkim korijenima posvećenu borbi protiv “rodne ideologije”.
Ratovi kultura dolaze kući
Teorija da je upravo apstraktnost “rodne ideologije” ono što je čini toliko učinkovitom na globalnom tržištu ideja, provlači se kroz mnoge studije o zemljama u kojima postoje kampanje protiv “genderizma”. Može se jednostavno prepakirati i izvesti u bilo koju zemlju. Ingenioznost takve teorije leži u njenoj fleksibilnosti: može biti sekularna u Francuskoj, upravo besramna u Poljskoj, anti-muslimanska u Austriji. Sve to dok zapravo radi na ukidanju ženskih i LGBTQ prava diljem kontinenta.
Što to znači za Sjedinjene Države? Poruka #FreeSpeechBus-a možda jest izgubljena na ulicama New Yorka, a “rodna ideologija” možda još uvijek nije na američkom radaru, no to je samo pitanje vremena. Tzv. anti-genderisti u SAD-u će se vjerojatno organizirati oko dokidanja prava transrodnim osobama.
Američki katolički vođe već gledaju u budućnost. Krajem 2017. pastoralna poruka Američke konferencije katoličkih biskupa nosila je naslov: “Muško i žensko, stvori ih”:
Sastali smo se kako bismo udružili naše glasove u poruci o temeljnom načelu našeg zajedničkog postojanja, naime da su ljudska bića muška ili ženska i da rod nije odvojiv od spola.
Rodna ideologija oštećuje pojedince i društva sijanjem konfuzije i sumnje u sebe. Sama država ima snažan interes u održavanju politike koja podržava biološke znanstvene činjenice i podržava društvene institucije i norme koje te činjenice okružuju.
Rijetkost je da USCCB spominje “rodnu ideologiju”. Ali ono što ovu izjavu čini važnom jest zahtjev da vlada intervenira i na taj način utvrdi katoličku “sociokulturnu stvarnost roda”. Pokušaj Trumpove administracije da zabrani transrodnim osobama pristupanje u vojsku može ili ne mora uspjeti, ali pokret protiv “rodne ideologije” u SAD-u tek počinje.
Napisala: Gillian Kane
Članak je izvorno objavljen na portalu Political Research.
Link na članak: http://feature.politicalresearch.org/right-wing-europes-war-on-gender-ideology-
Prijevod. I.Š.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.