TEKST
Plavi kabriolet, dvoje ljudi i beskrajni Balkan
Jedne lijene noći moj čupavi Šveđanin i ja smo se kao pravi milenijalci zabavljali gledajući YouTube videe i tako pogledali jedan duhovit, ali informativan prilog o albanskim bunkerima. Taj je video bio dovoljan da u roku od par dana isplaniramo prvi ljetni road trip do tako bliske, no toliko egzotične Albanije, u kojoj nikada nisam bila jer sam avanturistički oduvijek bila orijentirana prema europskim zemljama zapadnog kruga…
…Odmalena hranjena velikim kulturološkim i civilizacijskim uspjesima Francuza, Engleza i inih naroda. Znatiželja prema susjedstvu ušuljala se u mene tek prije nekoliko godina, kada su mi već dojadili francuski bulevari i savršenstvo njemačkih autocesta, a maštu zagolicao sevdah i brdašca regije. Ne sramim se priznati da sam gradivo o balkanskim ratovima i povijesti regije kojim smo popunjavali osnovnoškolske kurikulume zaboravila, što je bio još jedan razlog da se zaputimo autom na +35 stupnjeva prema bespućima Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i hrvatskog juga. S obzirom na to da naš prastari kabriolet krase švedske registracijske pločice, odmah smo po početku planiranja naišli na problem jer nikada nismo autom išli u zemlje izvan Europske unije – morali smo nabaviti tzv. zelenu kartu, koju izdaje osiguravajuća kuća – prometna dozvola i vozačka nisu dovoljne. Budući da nam je zelena karta trebala doći iz dalekog skandinavskog kraja, uspjeli smo isposlovati dobivanje kopije preko maila, tako da je naša balkanska avantura mogla početi.
Pri samom ulasku u Bosnu smo se suočili s manjkom benzinskih stanica. Naišli smo na nekoliko njih, no na našu žalost nisu bile u funkciji te smo se, osim što smo krivo skrenuli s autoceste i gubili se po popločenim selima, prvi put u životu razmišljali o tome da potencijalnom svevišnjem uputimo koju molitvu. Na sreću, u zadnju sekundu smo naišli na crpku na kojoj je cijena benzina bila niža no što bi bila u Hrvatskoj. Prvi plus susjedima. Prva postaja bila nam je Banja Luka, grad koji nam se na prvi pogled svidio zbog svojih spektakularnih zgrada od koje je najljepša katedrala Krista Spasitelja. Šećući po uličicama Banja Luke uz zvukove orijentalnog jazza s ogromne pozornice glazbenog festivala u tijeku, osjećali smo se sigurno i ugodno, sasvim suprotno od osjećaja koji su nam garantirali prijatelji kada smo im priopćili da planiramo put. Grad je bio čist, na ulicama nije bilo pasa lutalica, u samom centru posjetili smo nekoliko izložbi te neuspješno tražili nešto bezmesno za jelo, završivši na kraju na koktelima jer je to bilo jedino biljno što smo mogli naći te noći. Nisam se žalila.
Kada dođem u bilo koje novo mjesto, najviše volim promatrati ljude, pa je lako primijetiti kolektivne kvalitete zajednice i pojedinaca unutar nje, koje se prikazuju kroz neke sitnice. Na primjer, kada smo navratili u supermarket kako bismo kupili namirnice za nastavak puta, ljudi su na blagajnama svoje košare rotirali tako da drugi ljudi svoje košare mogu staviti iz njihove, kako ih ne bi morali držati u rukama čekajući svoj red. Možda se čini kao nešto trivijalno, ali nekako mi je pokazalo da ljudi imaju obzira jedni prema drugima što se u zadnje vrijeme sve rjeđe viđa po gradovima.
Ubrzo nakon što smo krenuli na put, zaustavila nas je policija. Naravno, uspjeli su naći neki problem za koji su nam dali kaznu od 50 maraka, ali su bili ljubazni i pojasnili nam da bismo to trebali ići platiti u grad pa se vratiti njima i dati im potvrdu uplate ili doći do nekog dogovora koji će biti uzajamno koristan… Da, naišli smo na policajce koji su možda skupljali za gablec te na nimalo suptilan način tražili mito. Nakon mojih nekoliko šlampavih pokušaja da se uvjerim da se zaista radi o tome, nisam znala kako postupiti. Ako dam novac policajcu, lako je zamisliti da ću morati dati još više zbog činjenice da pokušavam podmititi službenu osobu tako da sam se, nakon što su ponovno rekli da odlučimo što ćemo im ponuditi, počela praviti blesava te im ponudila zrelu lubenicu netom kupljenu uz cestu. Nakon njihove prvotne nevjerice počeli su se smijati te nas pustili bez kazne i mita, netaknute lubenice na stražnjem sjedalu. Nekada je najbolje u životu praviti se glup.
Nakon lijepe Banja Luke put nas je odveo u brdovito Sarajevo, čije su uličice bile neprijateljski nastrojene prema našem vozilu. Parking nam je našao predivan mladić iz hostela, ostavivši poruku na autu sa svojim brojem uz tekst “komšija, ako smeta, nazovi pa ćemo vidjet”. Sarajevo je bilo suprotnost sređenoj i pustoj Banja Luci. Po uličicama su se gurale rijeke ljudi sudarajući se s nepropisno parkiranim autima, Baščaršija je vrvjela turistima, nakitom, džezvama i ćevapima, a čak su dva mjesta imala hranu koja se nije sastojala od životinjskih namirnica tako da smo se onako umorni od policajaca, gužva, vožnje i pjevanja s vjetrom u kosi pokupili u krevet, ostavljajući kaos sivog i toplog Sarajeva iza vjeđa. Ujutro smo bolje volje i spremniji na sarajevski kaos krenuli razgledavati grad – slavna Miljacka nije odnijela mostove, crkve su stajale monumentalne i postojane usred gradske vreve, a najvažnije mjesto koje smo morali posjetiti je Muzej Valtera jer je to ime mog predivnog suputnika. Sve u svemu, Sarajevo nas nije ostavilo ravnodušnima jer je prepuno života, ali i neke balkanske patine koju je teško opisati.
Naš nas je kabriolet nakon sarajevske gužve polako krenuo voditi prema nepoznanici Crne Gore o kojoj smo čuli samo riječi hvale. No, put do Crne Gore nije bio gladak jer je cestovni promet u Bosni loše razvijen zbog reljefne nepristupačnosti, ali i političke situacije koja ne ide u prilog prosperitetu naroda i rješavanju infrastrukturnih problema. Nakon duge vožnje uzbrdo po šumovitom zelenilu, kiša nas je podsjetila da su kraj srpnja i početak kolovoza često nepredvidivi. Spust prema graničnom prijelazu bio je u najmanju ruku dramatičan. Asfalt koji nas je pratio uzbrdo se nekako nizbrdo počeo gubiti, cesta se suzila i tako mokra i makadamska nalikovala je na južnoameričku divljinu. Valter je sve držao pod kontrolom iako su auti koji su nam dolazili u susret na uskoj uličici meni jasno govorili da ćemo uskoro završiti u provaliji koja se protezala s naše desne strane bez zaštitne ograde. Priznajem, u glavi sam napisala nekoliko scenarija teških drama tijekom te vožnje do graničnog prijelaza kojeg sam dočekala kao oazu u pustinji.
Nakon prijelaza granice dočekala nas je sasvim druga priča, crnogorska je cesta zvučala kao med ispod naših kotača, glatka i zarobljena divovskim gorama nalik na norveške fjordove čiju sam ljepotu prošlog ljeta urezala u svoje zjenice. Ovom smo prilikom posjetili glavni grad i ostali ugodno iznenađeni. Prije svega, našli smo super smještaj za gotovo beznačajnu sumu. Osim toga, susjedovi radovi koji su započeli u 7 ujutro u subotu su razbili predrasude prema lijenim Crnogorcima. Podgorica nam se svidjela zbog svoje vizure velegrada kojoj manjka gužva koja se poistovjećuje s glavnim gradovima. Šetali smo u toploj noći okruženi palmama, vidjeli spomenik Titu, popili bocu finog crnogorskog vina i upijali opuštenost glavnog grada u kojemu živi samo 190.000 stanovnika. No, iako smo uživali u vremenu koje smo proveli tamo i smijali se šlampavoj usluzi koja evidentno krasi cijelu regiju (konobar nam je nakon pola sata donio krivu narudžbu pa smo umjesto kuhanog krumpira i pirea dobili pomfrit i pečeni krumpir) te se napili kao klinci od dva Nikšićka, nismo mogli dočekati doći do zemlje u kojoj napokon neću razumjeti ni riječ – Albanije.
Na granici između Crne Gore i Albanije smo čekali preko dva sata, gužva nije bila tako velika pa omamljeni upornim suncem nismo shvaćali zašto čekamo toliko dugo. Ulazak u zemlju prošao je bezbolno ali je umalo rezultirao koagulacijom naših dehidriranih bjelančevina podno albanskog sunca. Do Tirane nas je vodila jedna duga, ravna i relativno dosadna cesta na kojoj je bila kontinuirana gužva. Auti su se gotovo nepomično kotrljali asfaltiranom prometnicom prepunom policajaca, ali i benzinskih postaja. “Prepoznaj benzinsku” je postala naša najdraža igra. Naime, nakon kojih sat vremena vožnje po Albaniji primijetili smo da se gotovo nijedno ime benzinske postaje ne ponavlja, no s obzirom na to da nismo imali internet jer za Albaniju vrijedi neka ekstra posebna tarifa, nismo odmah uspjeli saznati u čemu je caka, ali smo iz toga dobili odličnu zabavu. Počeli smo fotografirati svaku postaju i nakon što smo prešli broj pedeset, zaključili smo da se svega četiri imena ponavljaju. Naknadno smo doznali da je kvaliteta benzina u Albaniji katastrofalna jer je država izgubila kontrolu nad naftnom industrijom, tako da su rafinerije privatizirane i vođene nesposobnjakovićima kojima nije pretjerano bitno unaprijediti sektor već samo zaraditi i prati novac, no to je tema za poseban članak. Još jedna odlična igra kojom smo se zabavljali na albanskoj cesti je bila spot the bunker jer je paranoični diktator Enver Hoxha očekivao invaziju susjeda iz NATO pakta ili sovjetskog bloka te između 1973. i 1982. sagradio oko 750 000 betonskih bunkera za sigurnost svog naroda. Prvi smo bunker dočekali tek kojih sat vremena nakon ulaska u zemlju.
Ulazak u Tiranu bio je prilično živopisan i stresan. Uspjeli smo doći do grada, ali je prometna situacija nalikovala na stereotipe bliskoistočnih krkljanaca u kojima ne postoji ulična rasvjeta, prometne trake i žmigavci. Kružni tokovi su bili kao ringišpili za vozila koja su se agresivno gurala uz salve truba i psovki usred noćne žege. Smještaj smo rezervirali u samom srcu Tirane te nakon nekoliko nezavidnih prometnih situacija napokon našli ulicu Harari, u kojoj kuće nisu označene brojevima. Našeg smo vjernog metalnog pastuha parkirali u divovsko dvorište koje je nalikovalo na parkiralište, a ja sam pokušala naći apartman. Nakon neuspješnog traženja stana, pitala sam slučajne prolaznike znaju li možda za Andi apartmane u ulici, na što su oni momentalno počeli vaditi svoje mobitele i u roku od nekoliko minuta kontaktirali vlasnika te mi pojasnili ispred koje zgrade trebam doći. Zgrada se, sasvim prikladno, nalazila ispred parkirališta koje je čuvao simpatični deda. Čim sam došla pred njega s osmijehom mi je tutnuo mobitel u ruku, na liniji me dočekao glas vlasnika apartmana koji mi je dao sve upute i detalje oko našeg boravka u Tirani, od šifre za ulazak u kuću do mjesta na kojemu trebamo otići na pivo. Bila mi je predivna ta retro funkcionalnost društva jer smo i bez vlastitih mobitela uspjeli nekim zajedništvom i posredništvom doći do svih informacija koje smo trebali. Zanimljivo mi je bilo to da nijedna zgrada u našoj ulici nije imala kućni broj, ali je velikom pločom bila naglašena činjenica da je u toj ulici živjela obitelj Majke Tereze.
Nakon zbunjujućeg, ali učinkovitog dolaska u Tiranu, uputili smo se prema restoranima kako bismo napunili prazne trbuhe, no i to se pokazalo kao izrazito zahtjevan zadatak. Naime, bilo je gotovo nemoguće naći nešto bez mesa ili sira što je gotovo rezultiralo prvom svađom putovanja jer nijedno od nas ne funkcionira pretjerano dobro na prazan želudac, ali na sreću, jedan je zgodan restoran imao pozamašnu listu priloga od kojih smo naručili apsolutno sve te smo punih trbuha mogli nastaviti piti preostalo crnogorsko vino i uživati u vrckavom kaosu tople Tirane.
Drugi smo dan krenuli u potragu za Hoxhinom piramidom koju je 1988. godine izgradila njegova kći arhitektica kao muzej svom velikom ocu. Piramida je bila najskuplja građevina do tada izgrađena u Albaniji, a danas je samo napušteni spomenik ograđen metalnom žicom čija se unutrašnjost polako urušava, kao i iluzije albanskog naroda za nekom boljom budućnošću. Osim piramide, nabasali smo na bivšu ambasadu Jugoslavije koja je iz nekog razloga navedena kao turistički spomenik grada. Žuto je pročelje izgledalo jugonostalgično s velikim natpisom Shitet iliti “na prodaju”, pa ako netko želi…
Još jedan zaista dojmljiv trenutak u Tirani bio je posjet Bunk Art bunkeru koji se nalazi u centru grada. Po ulasku u bunker nismo imali predodžbu o njegovoj veličini te smo se tinejdžerski rugali lošim engleskim tekstovima na koje smo nailazili. No što smo dublje ulazili u bunker i otkrivali strahote diktatorskog režima, to smo se manje smijali i općenito razgovarali. Cijeli je bunker odisao tjeskobnim ljudskim svjedočanstvima o jednom totalitarističkom i opresivnom režimu koji je cijelu zemlju pretvorio u koncentracijski logor. Malo smo se posramili što nismo bili svjesni užasa koje su doživljavali ljudi u ne tako dalekoj prošlosti, ne tako daleko od nas samih. Tirana je ostavila podvojene osjećaje u nama. Meni se sviđao blagi metež ulica i prostranost trgova, dok se Valter nije mogao oduprijeti negativnim emocijama prometne nekulture koja ga je podsjećala na život u sjeveroistočnoj Aziji. Krenuli smo tako dalje našim putem ostavljajući dojmove Tirane da se slegnu, krećući se ponovno prema Crnoj Gori, ovoga puta prema Kotoru.
Naravno, ni put prema Kotoru nije tekao brzo kao što smo se nadali, tako da smo gotovo od Tirane pa sve do granice s Crnom Gorom vozili nekih 10 km/h u beskrajnoj koloni u kojoj nas je ulovio i pljusak starozavjetnih razmjera. Neshvatljivo jaka kiša miješala se s mrklim mrakom, a zbog manjka ulične rasvjete tu i tamo smo vidjeli samo neke zalutale krave kako polako idu svojim korakom uz cestu kao da se vani ne sprema apokalipsa. Cijeli dojam je bio vrlo ruralan, jednako kao i prijelaz granice. Naime, na albanskom dijelu sasvim neočekivano smo bili izloženi urlikanju graničnog policajca, nismo uspjeli razumjeti ni riječ ali izgleda da nije bio zadovoljan zelenom kartom za auto. Nakon nekoliko minuta slušanja pljuska albanskih riječi, kolege su nam dali znak da samo prođemo. Mislili smo da će se isto dogoditi i na crnogorskom dijelu prijelaza koji je doslovno prozor uz albanski, ali je njihov djelatnik, naslonjene glave na ruku u nekom poluležećem položaju samo nonšalantno mahnuo rukom u znak prolaza ne podigavši ni pogled u našem smjeru. Taj je trenutak bio možda najbolji pokazatelj razlike u temperamentu dvaju susjednih naroda. Kotor nas je dočekao obavijen mrakom ali na sreću, bez kiše. Magla se skupila oko visokih brda koja su obgrljivala uvalu na čijoj su se površini ljeskala svijetla brodova. Naš nas je domaćin Mirko dočekao kao prijatelje, pomogavši nam s prtljagom.
Naravno, noć smo proveli uz nezaobilazno crnogorsko vino gledajući probuđene zvijezde, s nekoliko romantičnih padalica. Crna Gora je postala definitivni favorit ovog putovanja. Osim što smo bez problema našli finu i relativno jeftinu hranu, najviše su nam se svidjele kotorske mačke. Čini mi se da je možda najučinkovitije prosuditi kakvi ljudi žive u nekome mjestu prema tome kako se ponašaju njihove napuštene gradske životinje. Kotorske mačke su sve punašne, djeluju zdravo i bez obzira na pretrpanost turistima, ne bježe od ljudi u strahu kakvom se može posvjedočiti na brojnim hrvatskim otocima. Narod koji se brine o uličnim životinjama mi je odmah bliži srcu.
Kotor smo nakon nekoliko dana teška srca zamijenili Hrvatskom. Iako je Hrvatsko more ljepše boje, sve ostalo je bilo manje slatko – ne samo zbog činjenice da nam je prva postaja imala ime Slano, već zato što smo odsjeli u pretrpanom Trogiru čije su cijene bile paprene, a ponuda nekako površna i neosobna. Nakon Trogira smo odlučili skoknuti do Zadra na piće s prijateljima koje smo platili kao smještaj za dvije osobe u luksuznom stanu u Podgorici, ali s obzirom da se naš road trip bližio kraju nismo dopustili da nam sitnice pokvare predivnu avanturu koju smo zajedno prošli.
Nakon ovog putovanja dobila sam novi pogled prema vlastitoj kulturi, uspjela sam osjetiti raznolikost i ljepote Balkana, ali i međusobnu povezanost koju uzrokuju razaranja i siromaštvo. Koliko god se pokušavamo odmaknuti od samih sebe, mjesta u kojima provodimo život nas obilježavaju više no što bismo željeli priznati, pa je tako i Balkan veći dio mene no što sam do sada znala. Osim toga, postoji određeni zajednički duh koji nas sve povezuje, balkanska dualnost koju je izrazito dobro ulovio Meša Selimović, čijim ću riječima okončati uspomene na džunglu naše brdovite balkanske pustolovine.
“Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide što je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo što zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš što nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.”
Vedrana Pavlak
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.