TEKST

Putopis Lisabonom (i Portom) — II. dio


U prvom dijelu putopisa nalaze se opservacije i impresije s putovanja u Lisabon i obližnje gradove Cascais i Sintru. Centralni dio teksta posvećen je analizi triju muzeja i njihove interpretacije bliže i dalje prošlosti. U nastavku putopisa, koji slijedi, pisat ću o lisabonskom Muzeju otpora i slobode Aljube, o Muzeju zbirke Berardo, o kratkom izletu u Porto te o doživljajima s prve nogometne utakmice Benfice nakon “otvaranja” stadiona od početka epidemije.

Most Ponte de Dom Luís I.

Nakon što sam posjetio tri lisabonska muzeja, daljnji fiks političkog sadržaja potražio sam sutradan u Muzeju Aljube – Otpor i sloboda (Museu Aljube – Resistência e Liberdade). Riječ je o bivšem političkom zatvoru, smještenom nasuprot lisabonske katedrale, koji nudi uvid u fašističku i autoritarnu povijest portugalske Nove države (Estado Novo) od 1933. do 1974. godine. Zgrada je od rimskih vremena pa sve do Salazara bila mjesto zatvora. Mijenjale su se epohe, režimi pa i razlozi zbog kojih je netko mogao završiti u zatvoru, ali samu građevinu karakterizira (gotovo neprekinuti) kontinuitet zatvora još od 1. stoljeća prije Krista! Bio sam ugodno iznenađen koncepcijom, kritičnošću i detaljnošću stalnog postava. Od objašnjenja konteksta u kojem Salazar dolazi na vlast i opstaje gotovo narednih četrdeset godina, analize brojnih aktera otpora, metoda cenzure, djelovanja represivnog aparata do prikaza svjedočanstava preživjelih. U privremenoj izložbi Žene i otpor – “Nova portugalska pisma” i druge borbe posebno je istaknuta uloga žena u otporu jer postav, između ostalog, donosi priču o tri protagonistice istog imena, u narodu poznate kao tri Marije. Naime, jedna novinarka i dvije književnice – Maria Teresa Horta, Maria Velho da Costa i Maria Isabel Barreno, 1972. godine objavile su knjigu Nova portugalska pisma, koja je rasvijetlila aktualnu diskriminatornu situaciju u Portugalu, vezanu uz diktatorsku represiju, moć katoličkog patrijarhata i poziciju žena, s fokusom na brak, majčinstvo i žensku spolnost. U djelu se također osuđuju kolonijalni ratovi, opisuje se stvarnost portugalskih kolonijalista u Africi, život emigranata, političkih prognanika i izbjeglica, isto kao i portugalskih povratnika iz kolonija. Knjigu su zaplijenili i uništili portugalski cenzori tri dana nakon objavljivanja, autoricama je pokrenuto političko suđenje, a oslobođene su optužbi nakon Revolucije karanfila 1974. godine.

Vraćajući se na stalni postav, treba istaknuti da ako su “3F” – futebol, fado i Fátima – bili stupovi društvenog života, onda je tajna policija PIDE (Polícia Internacional e de Defesa do Estado/Policija za međunarodno djelovanje i za obranu zemlje) bila čvrst temelj režima. Razdoblje fašističke diktature prikazano je iz izuzetno kritičke vizure, a velik i kvalitetan posao napravljen je u segmentu objašnjavanja ideologije. Primjerice, prostorno je prikazan Salazarov govor, u kojem upozorava:

Salazarov govor u stalnom postavu Muzeja Aljube

“Ne raspravljamo o Bogu i njegovim vrlinama;          ne raspravljamo o domovini i njezinoj povijesti;        ne raspravljamo o autoritetu i njegovu ugledu;          ne raspravljamo o obitelji i njezinu moralu;            ne raspravljamo o slavi rada i njegovoj nužnosti.”

Razlaganjem govora na tematske cjeline, objašnjeno je kako je režim diktirao prihvatljivost diskusije o pojedinim temama. Dosad nisam vidio plastičniji i uvjerljiviji prikaz odrednica neke ideologije kao na tome slučaju, gdje je svaka točka Salazarovog govora prikazana kao zaseban smjer na koji se nastavljaju zakoni, koji ga provode u djelo, a prikazani su i slikovni primjeri propagande i dokumentarne fotografije, koji ocrtavaju kako se svaka ta odrednica obistinila u životu građana/ki.

Kao jukstapozicija uigranom i snažnom represivnom aparatu stoje prikazi atomiziranih dijelova otpora Salazarovom režimu i metoda kojima su oponenti režima pribjegavali. Primjerice, osobe koje su tiskale pamflete i propagandni materijal, na svojim su pisaćim mašinama imale neku vrstu prigušivača, kako ne bi proizvodile buku i izazvale sumnju kod susjeda. Posjet muzeju više liči na nekoliko sati predavanja iz političke povijesti Portugala nego što je to klasično muzejsko iskustvo, uzimajući u obzir silan broj grafova i različitih vrsta izvora. Hvalevrijedna je gesta muzeja da vizualno predoči brojke i činjenice nužne za razumijevanje konteksta. Postav vrvi arhivskim slikama i tekstom, pa svakako za detaljan obilazak valja uzeti nekoliko sati i par pauzi, jer na kraju imate dojam da ste pročitali cijelu jednu povijesnu knjigu. Sam muzej nije prostorno velik, ali je nabijen sadržajem. Dinamiku postava tekst-slika-tekst razbijaju povremeni interaktivni elementi, poput simulacije zvuka zvona kojim su buđeni zatvorenici ili mogućnosti da uđete u prostor nekadašnjih samica i doživite jezivu skučenost tih prostora. Muzej gradi naraciju o tome kako su atomizirani džepovi otpora na kraju doprinijeli revoluciji i rušenju režima u trenutku kada je on konačno oslabio. Vojni udar proveli su mlađi i srednje rangirani kadrovi vojske, a u podcastu spomenutom u prvom dijelu putopisa, Želimir Brala iznio je zanimljiv podatak da niti jedan od vodećih aktera otpora i revolucije na kraju nije ostvario političku karijeru niti značajniju materijalnu korist. Iz hrvatske perspektive, gdje postoji pregršt primjera generala koji su nakon rata uspješni mirnodopski poduzetnici (primjerice vlasnici uzgajališta tune, lanaca benzinskih pumpi i velikih zaštitarskih firmi), to može djelovati iznenađujuće.

Također je zanimljivo komparativno promatrati način interpretacije urušavanja režima. Ona se na ovim prostorima odvija (gotovo) isključivo iz perspektive neizbježnog rata i primarno kroz ulogu političkih elita, bez pretjerane valorizacije uloge brojnih drugih aktera, događaja i fenomena, primjerice uloge sindikata i štrajkova. Nekako sam skeptičan da će postav nekog ovdašnjeg budućeg muzeja nacionalne povijesti u svoje narative o krizi inkorporirati radničke borbe kao što je slučaj Borova s kraja osamdesetih ili da će njegov narativ biti oštar i jasan kao što prikazuje primjer sa sljedeće fotografije. Upravo je najveća vrijednost Muzeja Aljube njegova mogućnost da afirmira različite oblike otpora, koliko god se njihov relativni doprinos činio malen u totalitetu. Grijeh je propustiti spomenuti da je osnivanje ove institucije omogućila državna vlast 2009. godine, kada je prepustila vlasništvo nad objektom gradu za potrebe osnivanja muzeja ovog tipa.

Postav Muzeja Aljube

Zadnji kat nudi uvid u najdramatičniji dio Salazarove vladavine – dekolonizaciju, ali na potpuno drugačiji način od Muzeja borca (Museu do Combatente), obrađenog u prvom dijelu putopisa. Nema pokušaja relativizacije, već je narativ jasno postavljen: grčevita borba za kolonije, koja je potrajala do polovice sedamdesetih, još je jedan dokaz o zakašnjelosti modernizacijskih tokova i rigidnosti režima koji Portugal nije mogao ponovno zamisliti unutar granica iz 16. stoljeća – doba  kada su krenula prva istraživanja i osvajanja prekomorskih teritorija. Muzej otpora i slobode u tom je smislu apaurin za sva desničarska bajanja o ponosnoj kolonijalnoj prošlosti. Ujedno je i vrijedan predložak za sve druge zemlje kako teškoj prošlosti pristupiti bez relativiziranja, a s pristojnošću i poštovanjem prema sudbinama ljudi koji su u taj rat bačeni.

Nakon posjeta muzeju, u kojem smo ostavili dobar dio poslijepodneva, zaključili smo da nam je dosta ozbiljnog sadržaja za jedan dan. Posvetili smo se neozbiljnim stvarima kao što je juha od kupusa, a ostali smo ugodno iznenađeni jednostavnošću jela koje je napunilo naše želuce. Nimalo neozbiljno nije djelovala ideja gradskih vlasti da usred Lisabona napravi džunglu, odnosno hladni staklenik (Estufa Fria) i da to naplaćuje znatiželjnicima koji požele odmoriti oči i noge od gradske vreve.

Park Eduarda VII.

Šetnju smo nastavili kroz impozantan Park kralja Eduarda VII., na čijem je najvišem dijelu smješten ne odviše impozantan Spomenik 25. travnju, odnosno Revoluciji karanfila, koji djelomično izgleda nedovršeno ili pak derutno. Autor mu je João Cutileiro, portugalski kipar čiju su javnu plastiku obilježile brojne kontroverze, ponajviše zbog implicitne i eksplicitne golotinje, radi obezglavljenih ženskih tijela ili falusoidnosti, kao što je to slučaj kod ovog spomenika.

Nastavljajući u smjeru Novog lisabonskog sveučilišta, usput smo naišli na primjerak Blade Runnerovske arhitekture, Palaču pravde, te na divnu zgradu rektorata Novog lisabonskog sveučilišta. Večer smo zaključili povratkom u Irski pub da bismo gledali utakmicu BenficaBarcelona. Očekivao sam prepune terase ljudi koji taj dan gledaju tekmu, ali jedva smo uspjeli pronaći kafić s televizorom i prijenosom. Obzirom da stadioni tada još nisu bili otvoreni u punom kapacitetu, očekivao sam da će gledanje nogometa u kafićima biti centralni element zabavnog života te večeri.

 

Sedmi dan putovanja uputili smo se na dvodnevni izlet u Porto. To je drugi portugalski grad po veličini, s oko 200 000 stanovnika. Odlučili smo se na putovanje vlakom jer put od 313 kilometara traje tek nešto manje od tri sata. Pored postojećeg brzog vlaka, koji može dostići brzinu od 220 kilometara na sat, u planu je izgradnja ultra-brze željeznice, koja bi putovanje na relaciji Porto-Lisabon skratila na sat i pol te na taj način spojila dva metropolitanska područja s nekoliko ostalih gradova koji se nalaze na toj trasi. Ugodna vožnja u klimatiziranom vlaku sa strujom i internetom, s pogledom na Atlantski ocean, teško da čovjek može više poželjeti. Predvorje željezničkog kolodvora São Bento u Portu, dekorirano tipičnim portugalskim keramičkim pločicama u plavo-bijelim tonovima (azulejo), najljepše je koje sam dosad vidio. Slično je dekorirano dosta pročelja starijih stambenih zgrada, pa i crkava, što gradu daje jedno neobično šareno ruho. Takav stil ukrašavanja zgrada jedan je od preživjelih maorskih utjecaja iz prošlosti, a rasprostranjeno korištenje azulejo pločica proizlazi i iz praktične prirode – keramika štiti fasadu od nagrizanja soli.

U brojnim je vodičima Portom nezaobilazna preporuka posjet knjižari Lello, koja nalikuje na Hogwarts, točnije Hogwarts na nju. Naime, J.K. Rowling je dio inspiracije za Harry Pottera dobila u Portugalu, gdje je i napisala dio serijala. Pored spomenutog primjera, simbolične su i toge, odnosno crni plaštevi, koje nose studenti Sveučilišta u Coimbri.

 

U Portu smo otpustili sve kočnice i prepustili se čarima konzumerizma i masovnog turizma, jer teško da je nešto drugačije moguće raditi u centru grada i u tako kratkom vremenskom periodu koji smo ondje proveli. Ne očekujte smirenost, planiranost i prostranost Lisabona. Centar Porta je na strmim padinama, koncentriran blizu ušća rijeke Douro u Atlantski ocean. Krasi ga šest velikih mostova, a najpoznatiji Ponte de Dom Luís I, koji materijalom i izgledom nalikuje Eiffelovom tornju, projektirao je Eiffelov učenik Théophile Seyrig. Navigiranje Portom, njegovim beskrajnim uskim i slijepim ulicama nepravilnog rastera, teško je zamisliti bez Google Mapsa. Život uz rijeku koncentriran je na restorane, a šetnica s druge strane Douro ostavlja dojam da je lišena raslinja kako bi se šarolika pročelja natiskanih uskih višekatnica mogla bolje vidjeti. Hektičan pejzaž, kao iz crtanog filma, pomalo podsjeća na veće dalmatinske gradove, u kojima je sve podređeno logici maksimiziranja profita (čitaj: ugostiteljskih terasa), nauštrb bilo kakve komocije ili besplatnih i dostupnih sadržaja u javnom prostoru. U startu smo odustali od muzeja, jer smo bili zasićeni takvim sadržajima proteklih dana te smo se fokusirali na šetnje, razgledavanje i, naravno, dobro vino.

Željeznička stanica São Bento u Portu

Putem smo naišli na simpatičnog momka iz Brazila koji je reklamirao vožnju barkom, odnosno obilazak šest ranije spomenutih mostova uz posjet vinskom podrumu. Osokoljeni od nekoliko čaša Porto vina u sebi odlučujemo se na obilazak mostova brodom, uz prilično neimpresivnu zvučnu pozadinu – tempiranu audio snimku s funkcijom vodiča. No, nije sve u faktima, nešto je i u doživljajima. Po povratku u grad tražili smo manje razvikano mjesto za večeru, odnosno pokušali smo pronaći dovoljno “neugledno” mjesto u koje zalaze lokalci. Večerali smo upravo u takvoj gostioni, uz dnevne vijesti iz Portugala koje su se vrtjele na televiziji, a vlasnica nas je na kraju počastila domaćim likerom od meda.

Sljedećeg dana doživljaj hektičnog Porta bio je potpun. Naime, odlučili smo potražiti karte za utakmicu Benfica-Portimoense, koja će se igrati predzadnji dan našeg puta. S obzirom na različite obveze, taj smo se dan razdvojili, a kako je dućan udruge navijača Benfice radio tek od 14 sati, odlučio sam vrijeme iskoristiti posjetivši stadion Porta Estádio do Dragão. Intenzivan doživljaj grada ublažio je metro u kojem sam konačno stekao dojam da se ipak radi o velikom gradu. Zakasnio sam na turu stadionom desetak minuta, karta od 15 eura za klupski muzej mi se činila preskupa, pa sam se zadovoljio posjetom fan shopu. S vrećicom punom memorabilija (Omnia mea memorabilia mecum Porto!) zaputio sam se prema udruzi navijača Benfice, lisabonskog nogometnog kluba. Predostrožnosti radi, strpao sam memorabilije u torbu, zlu ne trebalo. Osoba koja je ondje prodavala karte bio je sredovječni simpatični muškarac, koji nije znao ni riječ engleskog. Bezuspješno sam mu pokušavao objasniti da ću nazvati svoju djevojku koja govori portugalski i da će mu ona objasniti što trebamo. Impasse je izbjegnut njegovom dosjetkom da bismo se mogli sporazumjeti putem Google prevoditelja. Tako smo se izmjenjivali na njegovom stolcu, tipkajući i savladavajući jezične barijere. Iako je komunikacijska prepreka relativno uspješno nadiđena, tijekom dva sata provedenih u nastojanju da kupim karte, zapleti su se redali kao na traci: počevši od toga da su karte rasprodane, preko informacije da nije moguće prodati karte bez fizičkog originala osobnih iskaznica svih osoba kojima se kupuju karte, do nemogućnosti plaćanja karticom. Sve je na kraju razriješeno u pomalo nadrealnoj situaciji gdje su u isto vrijeme na speakerphoneu bile radnica iz call centra Benficinog stadiona i moja partnerica.

Porto

Misija je bila na koncu uspješna, a cijena je bila gubitak većeg dijela poslijepodneva. U trenutku kada sam se dovukao do Muzeja suvremene umjetnosti Serralves (Museu de Arte Contemporânea de Serralves) dan je već bio poodmakao i nije preostalo puno za razgledavanje. Zadovoljio sam se bivanjem tamo i odlučio skratiti ionako kratko vrijeme do polaska na bus za Lisabon uz knjigu. Iako smo si uzeli skoro duplo više vremena za put do autobusnog kolodvora, stigli smo svega par minuta prije polaska, uz sprint kroz prepune ulice. Hektičnost Porta potvrđivana je doslovce do zadnje minute našeg kratkog izleta, a potvrđena je i krcatim Flixbusom, koji je manijakalnom vožnjom bez pauze putem skoro prouzročio tri sudara. Zaključili smo da je Lisabon više za nas. Propustili smo kušati francesinhu (gigantski sendvič) i posjetiti muzeje pa ćemo se svakako jednom vratiti.

 

Umor nas je sustigao u zadnjim danima putovanja, a to-do lista većim je dijelom bila iskrižana. Preostalo je nekoliko stavki vezanih uz muzeje moderne i suvremene umjetnosti. Ambiciozno si zacrtavamo kako ćemo predzadnji dan posjetiti Muzej umjetnosti, arhitekture i tehnologije (MAAT) i izložbu Ai Weiweija. Potrebe za snom i hranom sputavaju naše planove za ranim startom, a usput saznajemo da je otvoren samo dio MAAT-a, kao i da ulaznica za Ai Weiweija košta 15 eura. Odlučujemo se za Muzej zbirke Berardo (Museu Coleção Berardo) jer je ulaz besplatan subotom. Muzej je ogroman, arhitektura brutalna (pun intended). Pored stalnog postava na dvije etaže, izložena su i dva privremena postava. Stalni postav nudi solidan i kronološki, iako ne i fascinantan uvid u (inter)nacionalnu modernu i suvremenu umjetnost. Posjetitelju otvara priliku da vidi primjere brojnih pravaca u umjetnosti 20. stoljeća i da dobije uvid u generalne obrise raznih stilova i medija. Za laike poput mene, popratni tekstovi bili su odveć suhoparni i akademski, kao iz udžbenika za student(ic)e povijesti umjetnosti. Teško da ćete izaći bogatiji za neko usustavljeno znanje, ali muzej  može biti zanimljivo mjesto za šetnju, razgledavanje te poslužiti kao zalog da se za umjetnost zainteresirate.

U kasnonoćnoj tramvajskoj vožnji, zaustavlja nas žena u srednjim godinama jer je “čula glas s naših prostora”. Predstavlja se kao Senjka. Doselila se ovdje prije desetak godina. Priča nam da ovdje nije upoznala nikoga iz dijaspore i da sada već i sa svojom obitelji razgovara na portugalskom. Radi u ribljem restoranu na dokovima Almade pa ako vas put nanese tamo, probajte glasno pričati, možda vas opazi, bit će joj drago. Na rastanku, vadi novčanik i, kao iz svima poznatog susreta s rodbinom, pokušava nam uvaliti novce. “Neka, za piće!”, kaže. Natezanje traje, ali to je bila bitka koju nismo mogli dobiti. Srdačno se pozdravljamo, dirnuti Senjkinom dirnutošću. Živila ti nama!

Muzej Calouste Gulbenkian

Pretposljednji dan na rasporedu je bio posjet Muzeju Calouste Gulbenkian te odlazak na utakmicu Benfica-Portimonense. Calouste Gulbenkian potječe iz obitelji armenskih naftnih magnata koji je slavu i bogatstvo stekao razvijajući firme i dealove na naftnim tržištima Osmanskog carstva. Bio je i strastveni kolekcionar umjetnina, tijekom života (s)kupio ih je preko šest tisuća. Još za života razmišljao je o mjestu na kojem će pohraniti silne umjetnine, međutim tek 1969., odnosno četrnaest godina nakon njegove smrti, kolekcija se trajno nastanila u Lisabonu u ogromnom kompleksu izgrađenom samo za te potrebe. Zgrada u kojoj se nalazi kolekcija fenomenalno je uklopljena u park s jezerima i gotovo je nevidljiva s ceste. Mjesto je za svaku preporuku, neovisno jeste li došli po dozu umjetnosti ili samo želite ležati na travi u prostoru ispred muzeja, a sve su izložbe nedjeljom besplatne.

Na lisabonski Stadion svjetlosti (Estádio da Luz) stižemo 45 minuta prije utakmice. Potpuno nas obuzima navijačka atmosfera oko stadiona, stajemo odmah u red za pive i usput kupujemo navijačke šalove Benfice. Spletom okolnosti došli smo na utakmicu u periodu prvog otvaranja stadiona od početka pandemije. Rekao bih da je preko 80% kapaciteta stadiona, od sveukupnih 65 000 mjesta, bilo popunjeno i doimalo se pomalo nestvarnim biti u takvoj masi nakon dugog vremena u pandemijskim okolnostima. Živahnosti unatoč i činjenici da nogomet, kao i sport generalno, pruža utjehu od stvarnosti, fascinantno je opet bilo vidjeti da su ljudi većinom nosili maske. Na otvorenom stadionu, u situaciji kada je 90% stanovništva cijepljeno. Znači, može se.

Lisabonski Stadion svjetlosti

Utakmica je bila sjajna! Benfica možda trenutno nije više dom renomiranim ofenzivnim veznima, kao što je to znala biti u prošlosti, ali imalo se što vidjeti. Nezaboravne scene bile su one u kojima se zadržavalo vrijeme i ispucavala lopta. Naviknuti da se slabije momčadi redovito dolaze braniti na ovaj teren te da se igra zadržava od samog početka utakmice, Benficini navijači razvili su posebnu koreografiju za slučajeve kada protivnički golman zadržava igru prilikom ispucavanja lopte: ozračje napetosti i iščekivanja kreće ujednačenim puštanjem glasa “oooooooooooooo”, a u trenutku kad golman konačno ispuca loptu, cijeli stadion zagrmi “Filho da puta!” (kurvin sine).

Nakon što je cijelu utakmicu Benfica napadala i dominirala, Portimonense zabija gol iz kornera. Nogometnim rječnikom rečeno: do kraja tekme igrala se viktorija, ali uvijek neugodni Portimonense sačuvao je mrežu netaknutom i otišao kući s tri broda u džepu. Preostaje nam zaključiti da Benficini igrači nisu bili pravi te da smo unatoč porazu Benfice svjedočili trijumfu navijača, jer kad je sudac odsvirao kraj, sve tenzije su naglo splasnule, a nastala je potpuno ležerna atmosfera u kojoj su ljudi sa stadiona izmigoljili u raznim smjerovima. Jedini nepotreban i neprikladan moment su cheerleadersice, koje su na poluvremenu izašle na teren. Nogomet, i sport općenito, imaju dovoljno dugačku listu problema, na koju ne treba upisivati dodatno objektificiranje žena i amerikanizaciju.

Posljednji dar koji nam je Lisabon dao su oslikane metro stranice. Do zadnjeg dana našeg putovanja nismo se vozili njime, jer nije bilo potrebe, pa sam skoro propustio taj detalj. U Lisabonu postoji 55 metro stanica i svaka je uređena na jedinstven način. Variraju motivi i dimenzije azulejo pločica, na zidovima su ponekad murali ili druga vrsta dekoracije, a na nekim se stanicama čak nalaze različite svjetlosne instalacije. Nisam primijetio da su bile zašarane grafitima.  Ostao sam zadivljen idejom da se na ovaj način u javnom prostoru ljudima približi i pokloni umjetnost.

Portugal, a Lisabon posebice, očaravali su i darivali gotovo do zadnjeg časa. Vratili smo se napunjenih baterija, ugodno zatečeni mnogim stvarima koje smo doživjeli i prisjetili se mantre kako je malo nekad potrebno za ugodniji i bolji život. Jednostavno, Lisabon je primjer dobre prakse u mnogim pogledima. Jedva čekamo da mu se opet vratimo i da nas ponovo inspirira.

(Posebne zahvale Petri na uređivanju teksta i komentarima.)

 

Tomislav Kevo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close