TEKST
DJ Sabrina the Teenage DJ: politika čaranja – drugi dio
U drugom dijelu našeg intervjua s DJ Sabrinom, underground house glazbenicom iz Londona, raspravljamo o poteškoćama adresiranja društveno-političkih problema u glazbi, kao i o važnosti da se održe inkluzivni prostori na plesnom podiju. Razgovaramo o kvir radosti, inherentno kolektivističkim aspektima njezinoga rada te prekarnoj stvarnosti glazbenog stvaralaštva danas. Prvi dio čitajte ovdje.
Pop glazba rijetko je bila učinkovit medij za adresiranje društvenih problema; društvenokulturne kompleksnosti prečesto se trivijaliziraju i svode na slogane, prezentirane kao nejasne ili izvađene iz konteksta. Samo uključivanje progresivnih političkih mišljenja u pop glazbi lako se pretvara u banalnost, dok neki drugi žanrovi, kao primjerice hip-hop, naizgled mogu adekvatnije poslužiti za društveno-političke ilustracije. House glazba povijesno je bila u mogućnosti i uključiti politička mišljenja, ali ih i potpuno izbjeći. Dobar primjer prvotne mogućnosti je Midtown 120 Blues, deep-house traktat DJ Sprinklesa koji je imao značajnu didaktičnu ulogu u historizaciji i rekontekstualizaciji glazbenih formi koje su stvorile marginalizirane skupine.
Naša sugovornica, DJ Sabrina the Teenage DJ, svjesna je poteškoća koje proizlaze iz direktnog govora o politici u zabavnim medijima, budući da postoji opasnost „trivijalizacije značenja”, bez obzira o tome kakva namjera leži iza. Zato češće poseže za drugačijim taktikama od političkih slogana na pjesama: posebnim izdanjima od kojih prihodi idu progresivnim i humanitarnim udrugama, inkluzivnoj politici na društvenim mrežama te otvorenošću oko ciljeva i prostora kakve želi stvoriti. Svejedno, problem politike u glazbi ostaje teško za nadići zbog granica samog glazbenog medija. Glazba je puno više od pukog zvukovnog iskustva, posebno u današnjem svijetu gdje su izdanja popraćena promotivnim kampanjama, vizualnim materijalom te samim izvođačima koji dijele svoje osobne političke stavove putem društvenih mreža.
S rastom TERF pokreta i anti-trans legislacije diljem svijeta, svjedočili smo transfobnim ispadima nekih od kapitalnih imena plesne scene, scene koju su povijesno stvorili kvir ljudi za kvir ljude. Najrecentniji je primjer irska disko pjevačica Róisín Murphy, umjetnica koja je izgradila cijelu svoju karijeru na temelju podrške kvir publike. Brojni kvir aktivisti zadnjih se desetljeća stoga okreću prema ideji radosti kao činu otpora protiv opresije, gradeći na temeljima dugogodišnje povijesti aktivizma vođene figurama kao što su Audre Lorde i Eli Wiesel. Adrienne Mareen Brown, američka aktivistkinja i spisateljica, služi se crnačkom feminističkom tradicijom kako bi ocrtala ideju „aktivizma užitka”, s ciljem da se užitak i radost rekontekstualiziraju u prostoru aktivizma. Za zajednice koje se suočavaju s jakom marginalizacijom i dnevnim novostima o zločinima iz mržnje i društvenoj nepravdi, radost postaje oblik političkog otpora sam za sebe.
Imajući na umu post-pandemijsku inflaciju noćnog života, sigurni prostori za LGBTQ+ pojedince nisu samo postali manje sigurni, nego i teže priuštivi, zbog čega se kolektivnost zajednice sve više okreće prema digitalnim prostorima. Glazba DJ Sabrine pokušava stvoriti nove kvir prostore, nekad u sasvim malim prostorima kao što je nečija spavaća soba. Sabrina je poznata po svojim ekstenzivnim partijima slušanja gdje odgovara na pitanja i komentare obožavatelja koji sudjeluju, dok oni mogu svratiti da pozdrave uključene ili se uključiti na nekoliko sati zajedničkog slušateljskog iskustva. Možda djelomično zbog toga što je album Charmed bio pandemijski hit, možda i zbog gentrifikacije samih modusa socijalizacije zadnjih godina, ali ova se praksa čini kao simptom većeg trenda za publiku plesnih žanrova, gdje slušatelji sve više traže jeftinije i sigurnije načine uključivanja u iskustvo slušanja i plesanja.
Volio bih da prokomentiraš različite „glasove” na svojim albumima. Čini mi se da oni i strukturno često prenose istu ideju kolektiva kakvu nalazimo na nekim naslovnicama tvojih albuma (Charmed ili Destiny) – čini se kao da su različiti likovi prisutni na albumima i da se oni nekad ponovno pojavljuju i ulaze u dijaloge jedni s drugima.
DJSTTDJ: Na albumu Charmed, svakako sam imala na umu da je Dash pripovjedač na naslovnoj stvari i da se Harvey pojavljuje na nekim mjestima. Novelizacija albuma dodatno je elaborirala odnos između Sabrine, Harveyja i Dasha, a lik Dreama pojavio se na albumu The Other Realm. Nekad koristim određene glasove za određenu svrhu: nekad je to prijatelj s drugog svijeta, nekad ću sama snimiti vokale, ovisi o osjećaju koji iz pjesme dobijem. Ali uvijek koristim glasove, bilo da su semplirani ili organski, budući da održavaju relativnu humanost u pjesmi za koju mislim da će rezonirati sa slušateljem (naravno, nekad ću koristiti i čiste instrumentale za druge svrhe).
Tvoji su fanovi upoznati s posebnim izdanjima, odnosno prilikama kad si ponovno izdala svoje pjesme Choices i Princess, a skupljeni prihodi dani su za pro-choice organizacije i trans prava. Princess mi se pogotovo činila kao pjesma s vrlo jakom porukom – ponovno je izdana nakon ubojstva Brianne Ghey, a sama pjesma izgrađena je na semplu Polyester Bride, pjesme Liz Phair koja se također bavi jačanjem položaja žena. Možeš li nam reći nešto o povijesti pjesme i kako ju je Briannina smrt (re)definirala?
DJSTTDJ: Uvijek sam zamišljala Princess kao pjesmu koja će osnažiti. Htjela sam da se u njoj posebno mogu pronaći trans žene, kao i svi koji prolaze kroz težak ili tranzicijski period, kako bi prepoznali koliko su daleko došli i da se ohrabre nastaviti dalje. Par puta sam suptilno ukazala na to, ali nisam htjela trivijalizirati značenje. Briannina smrt činila se kao prikladno vrijeme da ukažem na pozadinu pjesme uz istovremeno poštovanje prema tragediji. Zaista nisam htjela banalizirati njezinu smrt, ali sam htjela napraviti nešto u njezinu čast. Choices je na isti način uvijek sadržavala pro-choice poruku, i to godinama prije odluke američkog Vrhovnog suda, što sam isto u nekoliko navrata spomenula. U oba se slučaja radi o situacijama kad sam mislila da je dobro staviti značenje u središte konverzacije. Na sličan način, Great Again s mog prvog albuma bio je sprdnja na račun tadašnjeg „predsjednika”: htjela sam ponovno preuzeti tu frazu i dati joj pozitivne konotacije.
Brojnim kvir slušateljima teško je gledati uspon TERF pokreta. Njegove su političke stavke po definiciji problematične, ali čini se još štetnijim kad se dogode unutar kvir prostora i prostora koji se doživljavaju sigurnima za marginalizirane skupine. Čini se da je tvoj rad posebno obožavan unutar LGBT+ zajednice koja voli tvoju inkluzivnu politiku (kao što je, primjerice, tvoja vlastita verzija inkluzivne zastave ponosa koju si dala na javno korištenje), ali i samu glazbu koja je ekstremno kvir, na način da zrači posebnom vrstom radosti i otpora.
DJSTTDJ: Svi ti fašisti koriste trenutnu političku klimu da dobiju naklonost neinformiranog i zadrtog dijela publike, prije nego što krenu za svima drugima. Započet će s trans pojedincima, zatim će na red doći gej i crni pojedinci… Bit će zaboravljeni u povijesti zbog vlastite zadrtosti. Kad umru, nitko ih se neće sjećati – tko uopće govori više o Rushu Limbaughu nakon njegove smrti? Što da se uopće pridoda njegovom sjećanju? Što bi dobroga moglo donijeti prisjećanje njega? X/Twitter je pogoršao stvari tako što je kolonijalizirao relativno siguran digitalni prostor i pretvorio ga u Parlor ili Truth Social, a jedino što je za to trebalo bio je nasljednik aparthejda. Kao kvir izvođačica, sve što radim dolazi iz kvir pozicije i uvijek jest, i prekrasno je kad slušatelji prigrle taj aspekt i kuže ga, i mislim da je taj osjećaj solidarnosti pridonio tome da imam tako jaku podršku svojih fanova – svi volimo osjećati da smo zajedno i da smo dio nečeg inkluzivnog i posebnog. Dizajnirala sam vlastitu varijantu progresivne zastave ponosa jer je službena varijanta (koja je popularna zamjena za tradicionalnu zastavu ponosa) pod autorskim pravima – što razumijem, budući da se radi o pokušaju da se zaustave fašisti koji bi ju izrugivali i oskvrnjivali, ali i dalje ima to neobično ozračje „vlasništva”, nasuprot originalne zastave ponosa. Jednako tako, ako je namjeravala biti inkluzivnija, nije bila toliko inkluzivna koliko je mogla biti, bar utoliko što ju koristimo kako bismo redefinirali originalnu zastavu kao ne-inkluzivnu (što ona nije trebala biti, ali možda jest bila). Moja je zastava bila kao neko eksperimentalno rješenje ideje zastave progresa. Naravno, može ju se tumačiti kao još kompliciraniju i zbunjujuću, ali jedino utoliko ukoliko mjerimo i zastavu progresa u odnosu na originalnu zastavu ponosa. Htjela sam da posrijedi bude i potpuno javni dizajn, nešto što će svi moći koristiti bez pravnog ili tehničkog dopuštenja ili autorizacije za idućih stotinjak godina (ili koliko već dugo Disney nacija uspije lobiranjem produžiti rokove isteka autorskih prava za carstvo koje je izgradila u javnim domenama).
Posvećenost tvoje glazbe beskompromisnoj radosti, euforiji i ljubavi gotovo bi se dalo opisati kao radikalno. Charmed je izdan tijekom pandemije, dok se većina populacije osjećala izrazito izolirano. Sjetim se bell hooks i njezine izjave da se „posvetiti ljubavi fundamentalno znači posvetiti životu iza dualizama”, odnosno ideje ljubavi kao otpora opresivnim strukturama. Jesi li svjesna kako se ove vrijednosti odražavaju u tvojoj glazbi i što znače slušateljima?
DJSTTDJ: Nikad nisam mislila da će Charmed biti toliko popularan kao što je bio – vidjela sam tek male naznake rasta popularnosti prethodnog svibnja ili lipnja kad su TEED ii Lil Internet znali pustiti Ambition u svojim miksevima i osjećala sam kao da se nešto događa. Zbog malog porasta interesa u album Enchanted u odnosu na prethodnika, Spellbound, pomislila sam da bi možda bilo dobro nastaviti dalje u prirodnom smjeru onoga što sam voljela raditi, taj neki „Hallmarkwave” zvuk. Isto tako, nikad nisam očekivala da će Being Alone toliko rezonirati s publikom, išla sam zaista iz osobne pozicije, iz života u kojem nikad nisam imala prijatelje, i htjela izgraditi pjesmu oko tog osjećaja duboke usamljenosti – no publika je to značenje pretvorila u nešto svoje, što je sama svrha glazbe. Zanimljivo, Elvis Costello nikad nije otiskivao tekstove pjesama u svojim ranim albumima da ne utječe na percepciju slušatelja, i ta mi se ideja oduvijek sviđala, iako neke svoje tekstove tiskam. Neopisivo sam počašćena što mi svaki dan ljudi kažu da ih moja glazba može dotaknuti, pomoći im, promijeniti im živote i osnažiti ih, spasiti ih od depresije, anksioznosti ili kontempliranja samoubojstva, pomoći im s traumama ili PTSP-om, dati im neke od zadnjih užitaka dok pate od smrtonosne bolesti ili ih ohrabriti da se sami bave glazbom. Zaista mi je nevjerojatno to sve jer nikad nisam očekivala da će nekog biti briga za ono što radim – uvijek se osjećam kao da sam mogla nešto učiniti bolje i većina mi mojih stvari zapravo zvuči kao da sam napravila nešto krivo. Zato mi sva ta podrška i ljubav od slušatelja toliko znači da se mogu samo nadati da ću bar donekle udovoljiti njihovim očekivanjima kad radim novu glazbu.
Zanima me nešto u vezi tvoje anonimnosti: u 21. stoljeću svjedočili smo izvjesnom pomaku iz glorifikacije poznatih i slavnih do toga da je danas svatko na neki način poznat, što je samo dovelo do porasta mitomanije i osjećaja publike da ima pravo znati određene informacije o izvođačima. Ostaješ li anonimna kako bi dopustila glazbi da govori za sebe ili je više slojeva iza te odluke?
DJSTTDJ: Mislim, sve albume od 2017. napravilo je „Dvoje iz vještičjeg vijeća” (Salem i ja), i definitivno ne želim nikakvu glorifikaciju na osobnoj razini. Glazba bi trebala govoriti za sebe, i obožavam kad je glazba odvojena od osobnosti i kad možeš uživati u formama bez ega ili identiteta koji ti mijenja percepciju. Brojni indie rock bendovi ne objavljuju fotografije svojih članova, u usporedbi sa starom i zastarjelom praksom da se svačije lice izloži radi eksploatacije personalnosti ili prepoznatljivosti. Ja stvarno samo radim glazbu i jedva da imam život izvan nje, tako da – koji bi zapravo razlog bio da ne ostanem anonimna?
Volio bih te pitati i nešto o tvom uradi-sam pristupu umjetnosti. Kreiraš sve vizuale, promo materijal, svu glazbu i toliko stvari sa strane, a povrh toga imaš i posao i održavaš aktivan odnos sa svojom zajednicom obožavatelja. Ne umara li to sve? Što misliš o ovim prekarnim aspektima umjetničke stvarnosti? Čini mi se da je bavljenje glazbom prije već bilo posao na puno radno vrijeme, a sad traži (posebno od novih ili manjih izvođača) čak i više, traži da upregnu ogromne količine truda oko svih aspekata posla koji nemaju toliko veze sa samim umjetničkim stvaranjem – promocija, umrežavanje i sl. U Berlinu, gdje trenutno živim, gotovo je klišej biti umjetnik koji radi u kafiću i piše roman u slobodno vrijeme – ali u tom klišeju ima stvarnosti.
DJSTTDJ: Čitala sam o knjizi Dog Biscuits Alex Graham i kako ju je pisala za vrijeme pandemije dok je radila u kafiću; mislim da pokušavanje godinama bez rezultata definitivno može uništiti osobu, ali mislim da ako postoji istinski interes u ono što radiš, stvarno svatko to može, i zaista to vjerujem (i vjerojatno ćete postići uspjeh puno brže nego što sam ja to uspjela, haha!). Istina, puno je toga što umjetnik mora napraviti sam, ali ovo mu na sreću daje i veliku količinu kontrole koja nije moguća ako je u velikoj diskografskoj kući. Uživam u svemu tome, od naslovnica do videa, miksanja, produkcije, redanja pjesama, memeova, novelizacija, odgovaranja na komentare i mejlove. Drago mi je da svakome mogu dati nešto osobno i posebno, nešto što nije razvodnjeno i neiskreno. Razumijem da to nije svima nužno, a i ne mogu zamisliti kako bih to sve uspijevala da sam, primjerice, na turneji.
Što su ti trenutni ciljevi i najveće prepreke na koje nailaziš na suvremenoj glazbenoj sceni? Brojni fanovi žele vidjeti tvoj set uživo, a značajan dio njih i kako se okušavaš u stand-up komediji.
DJSTTDJ: Ah, nadala sam se da će stand-up komedija pobijediti u anketi, to bi bila stvarno najkul stvar kojom bih se mogla baviti, haha! Za nastupe uživo sam imala ideje, mogla bi ih učiniti sličnima miksevima Combinisions i izvesti pjesme uživo, ali trenutno nisam dovoljno upoznata s time kako bih to uspješno mogla. Budući da sam sama svoj menadžer, moram prvo naučiti kako, ali – nikad ne reci nikad.
Mislav Živković
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.