TEKST
Poptimizam – o politici i pop glazbi – II. dio
U publici se time može stvoriti dojam da je politički angažman stvar karizme, talenta, kapitala i socijalnog statusa, a ne uključivosti i participativnosti. Tako se zaboravlja temeljna nejednakost u kapitalizmu – klasna nejednakost – i stvara se dojam da je zapravo najbolji način da se politički subverzivno djeluje tako da se unutar sistema dođe na poziciju moći s koje se proklamacije glasnije čuju.
U američkom je kontekstu vrlo učestalo imati jedan središnji problem oko kojeg se lome politička koplja, bilo da se radi o nošenju masaka za vrijeme pandemije, pokretu Black Lives Matter, ili, kao što je sad slučaj, izraelskom vojnom teroru nad palestinskim i libanonskim civilima. Naravno, dok se ljudi dijele na lijeve i desne (ili, politički akuratnije, na više i manje desne), multimilijarderski oligarsi vrte profit, a politička se i zakonodavna tijela okomljavaju na žene koje žele prekid trudnoće, trans osobe, beskućnike, po novome i na „ilegalne vanzemaljce”. Politički utjecaj SAD-a na zapadnoeuropski kontekst doveo je do toga da se i u Europi politika sve češće izjednačava ili isprepliće sa zabavnom industrijom. Ako je političko natjecanje natjecanje u popularnosti, proizvodnji sadržaja za online konzumaciju te sadržaja koji će rezonirati na isti način na koji to rade viralni trenuci na društvenim mrežama, onda su pop industrija i politika zaista sljubljenije nego ikad prije.
Izjava Charli xcx da „nije politička umjetnica” tako ne pokazuje ništa doli njezinu ignorantost prema svijetu u kojem operira kao pop zvijezda, i, dakako, iskazuje podršku političarima, koliko god ta podrška bila (ne)eksplicitna. Međutim, valja sagledati i drugu stranu medalje, zbog koje je teško okriviti same pop zvijezde, kao i poznate i slavne. Danas je zbog društvenih mreža granica političkog i privatnog naizgled gotovo nestala: mogućnost da se u bilo kojem trenutku proviri iza kulisa u privatni život poznate osobe dokinulo je gotovo mitološki status koji su poznati imali u prošlom stoljeću. Između obožavatelja i obožavanih stvara se gotovo parasocijalan odnos utemeljen na ideji sličnosti, odnosno, preciznije, poistovjetljivosti (eng. relatability). Ideja je da, ako se možemo povezati s nečijim radom na emocionalnoj, osobnoj razini, onda je za pretpostaviti (ili, u slučaju brojnih obožavatelja, očekivati) da postoji i bar djelomično preklapanje u moralnim ili političkim pricipima. Naposljetku, algoritamski princip predlaganja sadržaja „krojenog po mjeri” navikava obožavatelje da im se stalno nude isključivo stvari koje će s njima rezonirati, a oni se samim time navikavaju da svojih omiljenih pop zvijezda očekuju više. Ne radi se tu zapravo ni o nekakvoj vjeri da pop zvijezde istinski mogu promijeniti stvari, više se radi o potrebi publike da samu sebe vidi kao moralno i politički ispravnu na temelju proizvoda koje kupuje i umjetnika koje podržava. To je valjda logična konzekvenca vizualne kulture društvenih mreža gdje se stalno suočavamo sa slikama samih sebe i drugih, pa postaje bitnim da ono što konzumiramo može nas same oslikavati.
Chappell Roan, jedna od pop pjevačica koje su ove godine doživjele veliku eksploziju popularnosti, nedavno se obračunala s obožavateljima koji ju zaustavljaju na ulici i pokušavaju kontaktirati njezinu obitelj. U dužem monologu na društvenim mrežama objasnila je razliku između svoje karijere, odnosno posla, i svog privatnog vremena. I dok je jedan dio publike to prihvatio, pojavili su se i autori mišljenja da su horde invazivnih obožavatelja naprosto dio posla koji bi nezahvalnica Roan trebala prihvatiti i shvatiti kao kompliment. Roan se, kao vrlo vokalna zagovornica prekida vatre u Palestini, povrh toga nije htjela ni izjasniti o tome kojeg će predsjedničkog kandidata podržati, izjavivši da oba programa i kampanje imaju svoje mane i da nije u žurbi da se opredijeli za jednoga od njih. Dio obožavatelja napao ju je zbog tobožnjeg „jednačenja dvaju predsjedničkih kandidata” koristeći binarizme i simplifikacije toliko učestale u američkim medijima, poput tvrdnje da „šutnja znači suučesništvo” ili konstatacije da „ako podržavaš prva ______ (*umetni društvenu skupinu*) postoji samo jedan odgovor i jedno rješenje”. Roan je naposljetku popustila pod pritiskom i objavila da će, naravno, glasati za Harris, iako nije zadovoljna njezinim programom ni podrškom Izraelu. Ostaje teško shvatljivim kako su njezin inicijalni odgovor obožavatelji uspjeli uopće protumačiti kao neizgovorenu podršku Trumpu.
Obožavateljima, čini se, izmiče činjenica da promjena statusa poznatih i slavnih u odnosu na onu prije digitalnog doba nije nekakav radikalan prijelom u definiciji tijekom koje su bogovi odjednom postali ljudi. Drugim riječima, nije posrijedi nekakav biblijski ili mitološki pad, u smislu da su slavni nekad bili nedodirljivi, a sad više nisu jer imamo uvid u njihove privatne živote, emocije i politička mišljenja. Bitnija promjena koja se dogodila je da su ljudi postali brendovi: svaka poznata osoba danas je cijela mreža međusobnih odnosa i timova ljudi koji rade na projektu, gdje je pop zvijezda, lice tima, u puno slučajeva tek lutka ili proizvod čiji imidž stvaraju deseci drugih ljudi. Naravno, nije da su pop zvijezde prije dvadeset godina operirale u potpunosti samostalno, ali današnja je konstantna umreženost donekle uspjela sakriti tu činjenicu, kompenzirajući eksplozijom sadržaja „iz privatnog života” koji sugerira autentičnost ili bar određenu dozu autonomije.
Je li pop glazba ikad zapravo bila autentična? Teško je reći, čak i kad na stranu stavimo sam problem definicije „autentičnosti”. S jedne strane, nijedna pop pjesma nije promijenila državne zakone. S druge je pak strane teško negirati utjecaj koji su pojedini postupci na pop sceni imali na jačanje vidljivosti određenih društvenih skupina te tako dugoročno svakako pomogli njihovom prihvaćanju. Činjenica jest da je Madonna svoj prvi veći komercijalni neuspjeh doživjela devedesetih, kad je u pola epidemije AIDS-a izbacila album koji slavi queer identitete i seksualnu ekspresiju. Album Erotica je, osim BDSM estetike po kojoj je ostao zapamćen, adresirao i ulogu klupskih prostora u formaciji LGBTQ+ identiteta, snagu ženske seksualnosti te smrt njezinih bliskih prijatelja od HIV-a. Podrška nije bila iskazana samo kroz glazbu, nego i kroz nastupe, intervjue, cijeli promotivni paket albuma koji je izašao 1992., u vrijeme kad je seksualnost – a posebno queer seksualnost – bila medijski prezentirana kao sramotna i potencijalno smrtonosna.
Danas, naravno, svaka američka pop zvijezda otvoreno podržava LGBTQ+ zajednicu jer je to dio pop paketa i industrije: velik dio najstrastvenijih obožavatelja pop glazbe upravo su queer pojedinci, i nijedna si suvremena pop zvijezda ne može dopustiti da se igra s tako značajnim dijelom svoje publike. Iskazana podrška kreće se od one koja dolazi iz pripadnosti ili aproksimacije zajednici (posebno u slučaju queer glazbenika kao što su Chappell Roan ili Billie Eilish) pa do iskorištavajuće performativnosti i praznih iskaza solidarnosti (kao što je slučaj Taylor Swift). Međutim, ovakvi iskazi solidarnosti i dalje ne mogu parirati tome što je značilo stati uz LGBTQ+ zajednicu početkom devedesetih, u jeku zdravstvene krize popraćene medijskim dezinformacijama i sveopćom demonizacijom queer ljudi. U slučaju tadašnjih Madonninih postupaka, nije se moglo raditi o proračunatom marketinškom triku jer joj je taj potez skoro uništio karijeru, i danas je u glazbeno-kritičkim krugovima općeprihvaćeno da se radi o vrlo bitnom glazbenom i političkom događaju.
Ono što razlikuje Madonnu od dobrog dijela današnjih pop zvijezda upravo su njezini skromni počeci i vezanost za zajednice uz koje je stajala. Usprkos činjenici da je, slično kao što Beyoncé to danas radi, često znala posegnuti za elementima društvenih skupina i kulturnih fenomena koji su joj bili potpuno strani, Madonna je svoju karijeru izgradila u vrijeme kad je bilo donekle moguće započeti „od nule”. Bez veza u glazbenoj industriji i financijskog kapitala, prije nego što je postigla planetarnu popularnosti živjela je prekarni život njujorškog umjetnika koji danju konobari a noću stvara umjetnost i poznanstva. Dakako, ova se činjenica ne treba tumačiti kao sugestija autentičnosti ili superiornosti Kraljice popa, koja se i sama zna izražavati politički nespretno i svakako je vrlo rano počela uživati privilegije milijunaša, nego više kao dokaz koliko se pop industrija promijenila od osamdesetih naovamo. Danas je u Americi nemoguće uspjeti bez bar jednog od nekoliko ključnih faktora: veza u industriji, viralnih hitova ili, često, puke slučajnosti vođene teško shvatljivom algoritamskom logikom toga što će biti idući trend.
Ako se odmaknemo od Sjedinjenih Država, jasno je da nije lako moguće sve paralele prenijeti na različite društvene kontekste. U Hrvatskoj, tako, istupi Severine, najveće regionalne pop zvijezde, u kojima konstantno iskazuje podršku LGBTQ+ zajednici, a posebno trans osobama kao njezinim najugroženijim članovima, svakako imaju više težine nego što prazne parole o jednakosti ljubavi imaju u kontekstu američke pop mašinerije. U državi koju su u zadnjih desetak godina obilježili pravno dubiozni referendum o definiciji braka, idiotska naklapanja o rodnoj „ideologodiji” i stalni napadi na ženska reproduktivna prava popraćeni zabrinjavajućom stopom femicida, stati uz LGBTQ+ zajednicu ima veću težinu nego u SAD-u. Pritom je Severina, kao jedna od najpopularnijih glazbenica na prostoru bivše Jugoslavije, zvijezda čija je publika šarolika: puno prije nego što je postala „gej ikona”, Severinini su hitovi postali i ostali bitan dio glazbenog imaginarija vezanog za konzervativnije aspekte domaće kulture, od tradicionalnih katoličkih svadbi pa do regionalnog značaja rodne joj Dalmacije u formiranju suvremene političke klime u Hrvatskoj. Činjenica da se Severina, usprkos činjenici da joj ni brojna konzervativna publika ne može osporiti glazbeni utjecaj i značaj na lokalnoj sceni, ne libi prozvati Aleksandra Vučića diktatorom, podržati udrugu kolekTIRV ili pozvati građane da se pojave na Povorci ponosa, svakako je hvalevrijedna i konstituira puno hrabriji oblik istupa od šutnje i neopredijeljenosti ili neinformiranog konzervativizma većeg dijela domaće pop estrade. I kod Severine i Madonne radi se o borbi za vidljivost skupina na društvenopolitičkim marginama, a u dobu opsjednutom upravo onim vizualnim, jasno je zašto je borba za vidljivost politička.
Međutim, iako su ovakvi postupci hvalevrijedni, možemo li ih nazvati politički subverzivnima ili barem djelomičnim katalizatorima društvenih promjena? Činjenica jest da se radi o „političkim” postupcima u najširem smislu riječi, ali mjeriti snagu njihovog učinka izrazito je teško. Radi se, naposljetku, o postupcima koji tek grebu površinu toga što znači politički angažman, ali zbog toga što ih rade poznati ljudi, može se stvoriti dojam da je društvenu promjenu moguće postići na toliko jednostavne načine kao što je poziv građana na glasanje. U publici se time može stvoriti dojam da je politički angažman stvar karizme, talenta, kapitala i socijalnog statusa, a ne uključivosti i participativnosti. Tako se zaboravlja temeljna nejednakost u kapitalizmu – klasna nejednakost – i stvara se dojam da je zapravo najbolji način da se politički subverzivno djeluje tako da se unutar sistema dođe na poziciju moći s koje se proklamacije glasnije čuju.
Problem nemogućnosti da pop glazba bude istinski subverzivna slojevit je, ali počinje od same forme. Bez obzira na njezinu razrađenost (Beyoncé) ili plošnost (Katy Perry), forma pop pjesme jednostavna je i pamtljiva, političke se poruke u njoj pretvaraju u slogane i simplifikacije koje izdvajaju pojedinačan problem, formalno ograničene u prikazivanju kompleksnosti sustava nepravde i međusobne isprepletenosti društvenih nejednakosti. Osim forme, tu je i problem pop industrije, gdje odnosi izrabljivanja i nejednakosti postoje na bezbroj razina, od odnosa menadžer – glazbenik, glava izdavačke kuće – menadžeri, glazbenik – plesači/prateći vokali/majstori za zvuk i svjetla/čistači studija/fizičke osobe koje omogućuju da nastup uživo oživi. Pop industrija i pop glazba kakva danas jest opstoje upravo zahvaljujući kapitalizmu, i teško je zamisliti da bi neka pop zvijezda, čak i da ima koherentan lijevi politički stav, uspjela izraziti svoje mišljenje bez da ne uplete cijeli svoj tim i glazbenu industriju kao takvu. Naravno, drugačiji je slučaj sa zvijezdama koje, primjerice, volontiraju u lokalnim udrugama za pomaganje migrantima ili žrtvama zlostavljanja, sudjeluju aktivno u političkom životu izvan nacionalnih izbora, ili imaju zagovaračku ulogu blizu političkih stranki – ali koliko takvih znamo?
U suštini, bez ikakve sumnje postoje produktivnije (ha!) forme političkog djelovanja od zagovaranja određenih vrijednosti kroz pop glazbu. Iako svakako postoji nekakav društveni utjecaj iza određenih hvalevrijednih postupaka poznatih pop zvijezda, važno je podsjećati se da to samo po sebi nije dovoljno. Za izgradnju politički zdravog društva, potrebno je imati na umu da je politički život puno više od puke performativnosti, ali i jednako tako – da ne trebamo u pop glazbi tražiti politička rješenja ili političke vođe. Pop glazba, naposljetku, puno življe i živopisnije funkcionira kao prostor fantazije – gdje su snažne emocije kondenzirane a time potencijalno i vrlo inspirativne – ili kao pozadina za prostore gdje se susrećemo s drugima, jer tu se nalazi njezina moć, kao i moć glazbe općenito, da zbližava ljude. Nije tako nužno da pjesme koje slušamo govore išta politički suvislo, ali političku akciju moramo potražiti sami – i to ne u njima, nego u zajednicama u kojima živimo.
Mislav Živković
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.